Antarktika

Zagor

ZG LU 267-269 | 390 str.

Zagor na Antarktiku i finale južnoameričke odiseje! Obračun s Dexterom i potraga za drevnim znanjem Atlantide se pretvaraju u horor svih članova ekspedicije nakon što se iz ledom okovanih ruševina atlantidske baze pojave čudovišna bića koja predstavljaju opasnost ne samo za Zagora i prijatelje nego i za cijeli svijet.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 83%

Priča 8

Scenarij 7

Crtež 10

Naslovnica 8

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 78%

P*7

S*6

C*8

N*8

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Antarktik
    ZG LU 267
  • Planine od leda
    ZG LU 268
  • Ključ spoznaje
    ZG LU 269
  • Antarktik
    ZG VEC 118
  • Ledene planine
    ZG VEC 119
  • Ključ saznanja
    ZG VEC 120

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Antartica
    ZG SR 586
  • Le montagne di ghiaccio
    ZG SR 587
  • La chiave della conoscenza
    ZG SR 588

ZANIMLJIVOSTI

  • Antarktika je najjužniji kontinent i od sedam kontinenata površinom je peti najveći (veći od Europe i od Australije). Prosječna godišnja temperatura u unutrašnjosti kopna je -55 °C. Ljeti je, uz obalu, moguće doživjeti i koji stupanj iznad 0 °C. Na Antarktici je 2010. godine izmjereno -93,2 °C što je zasada najniža izmjerena temperatura u prirodi na Zemlji.
  • Antarktika je (službeno) otkrivena 1820. godine. Prvi istraživač koji je došao do samog južnog pola je bio norveški istraživač Roald Amundsen. Ledeni kontinent je "osvojio" 14. 11. 1911. godine.
  • Na početku priče vidimo da Dexter vodi dnevnik u kojem je zadnji upis iz 14. 11.. Budući da smo na južnoj polutki Zemlje i budući da na Antarktici postoje samo dva godišnja doba (zima i ljeto), ova se pustolovina odvija ljeti kad su antarktičke temperature u prosjeku više.
  • Zagora i Čika je na najjužniji kontinent dovezla posada broda Marilene, ekipa koju smo upoznali u priči »Pod južnim nebom«.
  • Zagor i Čiko se prisjećaju problema s jakom polarnom sunčevom svjetlošću („Antarktika“, str. 26) odnosno avanture na sjevernom arktičkom krugu (priča: „Nestali istraživac“).
  • Prilikom ulaska u izgubljeni atlantidski grad („Ključevi spoznaje“, str.6), Zagor i Čiko spominju da su sličnu arhitekturu već vidjeli u jednom od sedam gradova Cibole (priča: „Sedam gradova Cibole“).
  • Doznajemo svrhu četvero dragulja zbog kojih su Dexter i Zagor lovili Richtera po muzejima Richmonda, ruševinama Yucatana i pećinama Islanda (priče: „Tajna Sumerana“, „Krvave piramide“ i „Posljednja Thula“). Ti dragulji su ujedno i razlog Dexterove izdaje (priča: „Žezlo Tin-Hinan“).
  • Bosellijev književni uzor pri pisanju ove priče je H. P. Lovecraft odnosno njegova priča „At the Mountains of Madness“ iz 1931. godine u kojoj antarktička ekspedicija u unutrašnjosti kontinenta nalazi ruševine prastarog grada izgubljene civilizacije u kojima vreba opasno moćno biće.
  • To Lovecraftovo opasno moćno biće zla s velikim pipcima se zove Cthulhu (Ktulu). Izgled Ktuluja je bio osnova i za Bosellijevog Krakena (priča: „Morska strava“) kao i osnova za izgled drugih zlih bogova i demona u Bosellijevim pričama.
  • Ovo je četvrta Bosellijeva priča Zagorove južnoameričke odiseje („Žezlo Tin-Hinan“, „Sertao“, „Izgubljeni svijet“ i „Antarktika“).
  • Priča je u Italiji izašla 2014. godine.

Evo nas, završetak još jedne velike Zagorove odiseje. Ovog puta, veliko finale je na mjestu koje je još i danas sinonim za nepoznato, za skriveno i za veliku avanturu.. da, evo nas na Antarktiku. Ova odiseja ipak nije samo "još jedna". Ipak je malo posebna. Najduža je od svih koje smo imali i od prve pa do zadnje epizode prilagođena točno određenom narativnom pravcu (izgubljena civilizacija&znanje Atlantide i potjera za odmetnutim arheologom Dexterom). Posebno je i to da već na samom početku, u prvoj priči, dobivamo teaser odnosno najavu stvari koje nas čekaju na putu u obliku Shyerinih induciranih vizija (priča: „Povratak u pećinu“). To, da je čitatelju već na početku velike odiseje predstavljeno nekoliko scena i krajeva koje ćemo posjetiti, još nismo vidjeli na serijalu. Dakle, već u prvoj priči dobivamo vinjetu završne Antarktike koja će se objaviti tri godine kasnije. Takve stvari dižu hype i kad to sve upariš s naslovom zadnje epizode koja se zove „Ključevi spoznaje“, normalno, da su očekivanja visoka.

Ovo antarktičko finale je reklamirano i kao kraj tog narativnog pravca kojeg scenarist Mauro Boselli vodi (u dobru i u zlu i uz poneki prekid) već dvadesetak godina. Temelj je udaren početkom 1995. godine u Zagorovoj renesansnoj "sjevernoameričkoj sagi" odnosno izlaskom kultne (neki će reći ponajbolje) Zagorove priče - „Sedam gradova Cibole“. Boselli tada vjerojatno nije mislio da će ta priča odnosno elementi iste postati nešto što će obilježiti njegov opus na serijalu. Vjerojatno je htio samo napisati dobru priču (i pri tome je uspio), ali s vremenom su ti atlantidski elementi alternativne povijesti i izgubljenih moćnih civilizacija, koji su u „Sedam gradova Cibole“ tek sporedni elementi odlične avanturističke priče, izrasli u nešto više i nešto što je podijelilo Zagorovu publiku. Ti elementi su bili osnova za ponajbolje Bosellijeve priče, likove čak i izlete na druge kontinente, no nekima se ti elementi nisu nikad sviđali. Zagorova publika je u svojoj srži dosta konzervativna tako da su kritike bile očekivane.

Kritičari su mišljenja da su dugačke odiseje, Atlantida i općenito scenariji zasnovani na izgubljenim civilizacijama koji koketiraju s Zagorovim podrijetlom (tu je potrebno eksplicitno reći da Zagorovo podrijetlo Boselli nikad nije mijenjao!) nešto što ne pripada Zagorovu svijetu, nešto je previše fantastično i nešto što odudara od nolitijanskog temelja. U isto vrijeme ta ista konzervativna struja slavi Nollitine odiseje, leteće tanjure, izvanzemaljce, magične vampire, fantastične druide i govoreće kokoši (PS: Kokodiks je zakon!). Taj fanovski paradoks bi se riješio kad bi svi shvatili da je ovo što čitaju danas u srži i dalje poštovanje nolitijanskog temelja. Priznajem, ponekad je to teže vidjeti i shvatiti kad priče crtaju "heretici" poput Chiarolle i Cassarovih ili kad Zagor progovori atlantidskim jezikom ali nije fer niti istina reći da je Zagor i najbolje od Zagora samo "Nollita&Ferri+Donatelli".

Prijatelji u pustolovini

Početak ove južnoameričke sage je bio odličan. Malo indijanske mitologije kod „Povratka u pećinu“ i posvete jednom starijem dobu odnosno naivnim počecima našeg najomiljenijeg junaka (pećina je iz priče „Zeleni ponor“), da bi odmah nakon toga dobili jedan moderan blockbuster u vidu „Žezla Tin-Hinan“. Zanimljivo se je prisjetiti početaka serijala odnosno usporediti broj 13 („Zeleni ponor“ iz 1966. godine) s brojem 552 („Žezlo Tin-Hinan“ iz 2011. godine). Puno je to godina razlike, ali to je ujedno i jedno mjerilo dobrog strip junaka. Samo najjači ostaju toliko dugo na sceni. U odličnom „Žezlu Tin-Hinan“ Boselli uparuje sve svoje najjače elemente: Atlantidu, Caina, pradavne sile zla, Kush odnosno Afriku, magiju, znanost, agente baze Drugdje, Dextera i Richtera... Sve je stavljeno u pokret i tada si čitatelj misli „ako je ovo uvod, kakav li će tek odličan i epski biti kraj“. Desetak priča kasnije dobivamo „Antarktiku“ koja ipak nije na razini tog jakog početka, ali ne smijemo biti previše razočarani. Dobili smo jednu dobru priču. Na kraju, dobili smo i dobru južnoameričku odiseju čiji je najveći problem taj da je bila razvodnjena s dosta tih "malih" ne previše ambicioznih filler priča, ali tu su i jedan monumentalni „Izgubljeni svijet“, „Žezlo Tin-Hinan“, „Mumija s Anda“, „Sudnji dan“, u konačnici i „Antarktika“ može na ovaj popis - sve su to priče koje će malo koga ostaviti ravnodušnima.

Naš junak je u Južnoj Americi prošao puno toga i zauvijek će mu u biografiji (uz sve ostale lokacije koje je prije posjetio) stajati da je došao do ruba južnog pola, da je posjetio Machu Picchu, Amazoniju, da je prošao rutom Panamskog kanala i da je plovio Mageljanovim prolazom. Što god mislili o tim pričama, upravo ta činjenica da je naš junak sve to obišao i vidio daje jednu jačinu i osjećaj zadovoljstva. Takve stvari daju jačinu i Darkwoodu odnosno darkvudskim pričama koje neki stalno zazivaju nauštrb dužih putovanja. Da, nema ljepšeg od povratka kući. Darkwood je dom i svaki put kad Zagor ide u "Svijet" i Darkwood dobiva na jačini kao jedno posebno mjesto zbog tog paradoksa da što smo manje u Darkwoodu, to nam je Darkwood draži. To je scenaristima jasno i stoga vole ubacivati Čikove snove o povratku doma kod tih dugih izbivanja iz Darkwooda.

Je li „Antarktika“ doista i kraj jedne ere? Pitanje je također da li je ovo i dostojan kraj te boselijanske ere odnosno njegovog narativnog pravca? Ulog je visok, u biti previsok. Očekivanja fanova također, pogotovo kad se zadnja epizoda zove „Ključevi spoznaje“. Čovječe, ključevi spoznaje! I kako sad efektno poentirati odnosno kako napisati epsku završnu priču trogodišnje odiseje koja ujedno mora biti odlična, svježa, nova, prekretnica, sinteza svih starih elemenata, odgovor na sva pitanja, "ključ spoznaje" ali ujedno ne smije reći ništa previše radikalnog odnosno uvrijediti konzervativnu bazu koja daje jedinice na sam spomen Atlantide. Pitanje je da li je uopće moguće napisati takvu priču. Teško. Ne može ni Boselli baš sve iako smo to od njega očekivali. Dokazao je više puta da zna i može, ali ovdje kad je trebalo pritisnuti na gas (pa makar izletjeli iz ceste), Boselli staje na kočnicu. Da se odmah razumijemo, „Antarktika“ nije loša priča, ali zbog tih naših visokih očekivanja (s obzirom na početak sage), sumnjam da će itko izaći iz ovog u potpunosti zadovoljan i zbog toga ostaje taj pomalo gorak okus u ustima poslije čitanja. Da, teško je napisati zaključak koji će sve zadovoljiti.

Još malo i Darkwood...

Jedina istina o Zagorovu podrijetlu

Ako ste htjeli neke konkretne odgovore o toj vezi Pahane i Zagora odnosno Zagorovu podrijetlu, nečim čime se Boselli rado poigravao u nekim svojim pričama („Sedam gradova Cibole“, afrička „Kraljica mrtvog grada“, irsko-keltski-mitološki-kandrax „Junaci Crvene grane“...) nećete biti zadovoljni jer ovdje toga nema. Ako već baš tražite odgovor na to veliko pitanje o Zagoru već ste ga dobili… i to već u prvoj priči, prologu ove odiseje („Povratak u pećinu“) u kojoj je Shyer sve lijepo pojasnila. Zagor je samo čovjek. Nema nadnaravnih moći, nije polubog, nije Pahana niti Dambalah. Zagor je dijete irskih roditelja, Zagor je dobar, običan, a ujedno i poseban – ipak je on Duh sa sjekirom! Ako ste htjeli konkretne odgovore o Atlantidi i mehanizmima njihove stare civilizacije nećete biti zadovoljni jer ovdje toga nema. Neki će reći „super, i bolje da nema tih stvari“. To je krivo razmišljanje jer ovdje je Boselli imao priliku za doreći odnosno završiti tu atlantidsku priču. Bolje sada nego na silu ubacivati te elemente u druge kasnije priče. Dobro, neki će reći da ovo ionako nije priča za to odnosno da ova cijela odiseja nije toliko o Atlantidi koliko o Zagorovoj potjeri za Dexterom. Istina, Zagor je prošao sav taj put i došao sve do Antarktike prije svega zbog izdaje Dextera i želje da razriješi taj nesređeni račun. Ovo je onda (i barem) trebao biti Zagor-Dexter konačni obračun! I tu imamo veliko razočaranje ove priče. OK, Atlantida i Zagorovo podrijetlo su škakljive teme za konzervativnije čitatelje i zato ni nisam toliko iznenađen da je Boselli to ovdje izbjegao, ali problem je da ovdje u biti uopće nema tog konkretnog i pravog zaključka između Zagora i Dextera, nema niti prave izmjene riječi između te dvojice. Nakon 12 priča i nakon više od tri tisuće stranica, Zagor konačno sustiže Dextera i... ništa posebno. Da, OK, saznajemo da je Dexter izdao Zagora zbog zle magije crnih kušita i dobivamo Dexterovu polusvjesnu ispriku u jednom malom kadru, ali premalo je to za trogodišnju (čitateljevu) potjeru za Dexterom. Boselli je tu morao nešto više napraviti. Zaslužili smo barem jedan jači dijalog. Definitivno fali jedno emotivnije sučeljavanje te dvojice. Kao da je ponestalo stranica. Odmah nakon završetka „Antarktike“ sam se bacio na čitanje sljedeće priče, „Gospodara otoka“, svojevrsnog epiloga cijele odiseje ali tamo su srebrne lisice u prvom planu. Doduše, na početku dobijemo jedva jednu stranicu Zagora i Dextera na kojoj Zagor prihvaća Dexterovu ispriku i na kraju je epilog u bazi Drugdje u kojem Dexter pojašnjava agentima da je tehnologija Atlantide nešto na što čovječanstvo još nije spremno, ali ukupno gledajući, nema tu neke emocije i prave katarze koji bi zadovoljio investiranog čitatelja. Premalo je to da bi mogli reći „Bravo Boselli, sve si rekao!“. Prije ćemo reći „Boselli, zašto ovo nije išlo na malo više stranica?“.

Završetak u priči „Gospodar otoka“

Možda Boselli nije uspio sve reći i oduševiti većinu fanova, ali "tehnički" nije napisao lošu priču. „Antarktika“ može bez problema u top priče ove odiseje. Ovo je pravi antarktički survival horor u maniri Carpenterovog filma „The Thing“ ili ako baš želite istinski originalni Bosellijev uzor, ovo je čisti H. P. Lovecraft odnosno njegova priča „At the Mountains of Madness“. Zanimljivo je kako se jasno osjete različiti uzori kod ta dva najbolja Zagorova scenarista – Nollite i Bosellija. Nollita je svoju inspiraciju za Zagorove priče crpio iz tog jednog sirovog osjećaja za avanturu i pri tome se oslonio na šund literaturu i filmove iz sredine 20. stoljeća. Boselli se oslonio na svoja vlastita putovanja i široku erudiciju odnosno načitanost koja se kod Zagora manifestira u tome da naš junak zna pokazati i zdrav intelekt i staloženost (umjesto nepotrebne agresije) u određenim situacijama. Nekako se osjeti da je Boselli pravi geek, sigurno je pročitao i pogledao sve što je vrijedno pročitati i pogledati. Zagorovim fanovima je jasno da je ljubitelj Edgara Allana Poea (vidi „Sjene nad Darkwoodom“) i H. P. Lovecrafta (vidi „Morsku stravu“). Poe i Lovecraft su očevi američkog horora (da bi dobili sveto trojstvo američkog horora potrebno je dodati i Stephena Kinga). Kao što rekoh, „Antarktika“ nije kolosalni ep o Zagorovu atlantidskom podrijetlu (niti bih ja htio da to jest, ali bila je prilika za barem završiti taj pravac) nego čistokrvni horor s primjesom znanstvene fantastike tako da Lovecraft, koji je obožavao te teme, kao osnova nije ništa iznenađujuće. U ovoj našoj priči baš kao i u Lovecraftovoj imamo antarktičku ekspediciju koja iza velikih zasniježenih planina otkriva ruševine grada jedne napredne i izgubljene civilizacije u kojima vreba jedno moćno i neuništivo čudovište. Kao što vidite, priča je praktički ista i ako na to dodamo da je čak i izgled čudovišta s svojim karakterističnim lignjastim pipcima isti onda je jasno da je „Antarktika“ Bosellijeva posveta Lovecraftovoj priči odnosno samome Lovecraftu.

Nollitini uzori vs Bosellijevi uzori

Priča je prožeta prožeta jezom, hladnoćom, vjetrom, neizvješnošću... Vinjete zaleđenog izgubljenog grada razbuđuju duh svakog ljubitelja dobre avanture. Tu je Boselli majstor i lijepo to vodi, ali bez genijalnog i raspoloženog crtača to ne bi bilo to. Della Monica je nakon odlaska Andreuccija, Rubinija i velikog Ferrija definitivno najbolji crtač na serijalu i ovdje je to dokazao. Jedan je od rijetkih kojeg hvali i konzervativna struja fanova. Zagorov lik, stas i pogotovo lice su u maniri klasik Ferrija. Della Monicin Zagor u licu izgleda karakteran, odlučan, pravih godina (ne premlad niti prestar) i što je najvažnije izgleda kao onaj Ferrijev kojeg svi volimo. Zanimljivo kako je upravo Zagorovo lice, nešto naizgled toliko jednostavno, boljka i nekih inače odličnih crtača (Prisco, Bisi), ali Della Monica (uz Vernija) s tim stvarno nema problema. Neki će reći da mu crtež zna biti sterilan odnosno nelepršav, ali u ovoj priči, gdje treba prikazati bjelinu i sterilnost južnog pola uz poneki high-tech kadar atlantidske napredne tehnologije, Della Monica brilijira. Pomaže i to što mu je Boselli "namjestio" dosta velikih kadrova koji su svi redom odlični, pogotovo ovi koji prikazuju ledom okovane ruševine atlantidskog grada. Ferri je probao, ali nije dočarao atmosferu priče. Zadnja naslovnica je trebala biti bolja, ali Ferrijevu uspomenu ništa ne može pokvariti. Nacrtao je on previše dobrih naslovnica da bi mu zamjerali ove njegove lošije zadnje.

U izgubljenom gradu jedne stare civilizacije

Della Monica je bio na visini zadatka, ali Boselli je bio ipak malo manje. Problem priče je, osim same činjenice da smo očekivali nešto više, drugačije i epskije, taj rasplet kojemu kao da je ponestalo stranica. Početak je atmosferičan: brod u ledu, pingvini, orka u lovu, sniježna oluja.. da, na Antarktiku smo. Zaplet s čudovištem-znanstvenikom koje vreba iz leda i kojemu se u očima krije tračak ljudskosti, strah i jeza članova ekspedicije, otkriće i ulazak u izgubljeni grad... sve su to dobri elementi koji dižu napetost i iščekivanje. I evo nas kod tog problematičnog trećeg čina. Odjednom imamo više tih čudovišta koja, iako su posveta velikom Lovecraftu, svejedno na trenutke djeluju neozbiljno odnosno kao napadi nakupine špageta karbonara ili kao mutirani Krang iz nindža kornjača. To je taj problem kad baziraš ideje i stil na priči iz 1931. godine – neke stvari izgledaju zastarjelo. Imamo ovdje i nešto te fantastike koju konzervativna ekipa prezire. Priznajem da je ipak malo čudno vidjeti Zagora kako u jednoj kratkoj sceni tečno govori atlantidski, ali to nije razlog za sabotiranje ocjena jedinicama. Znanstvena fantastika konkretno stupa na scenu u samoj završnici kad naš junak sustiže Dexterovu ekipu u atlantidskom laboratoriju u kojem ova priča i završava. Takve laboratorije smo već vidjeli u serijalu i tu u završnici fali tog opjevanog "sense of wonder" efekta kojeg je navodno Nollita imao napretek. Ako je htio "wow efekt", Boselli je tu morao nešto bolje smisliti.

U nepoznato...

Dopustite mi digresiju da pojasnim tu navodnu boljku novijih priča po kojoj novije nemaju taj isti wow efekt kao starije priče. Treba razumjeti da nije isto oduševiti publiku u vrijeme kad uopće nije bilo TV-a u kući i danas u vrijeme VR naočala i fotorealističnih video igara. Kako to uopće uspoređivati. Nollitine priče imaju poseban sense of wonder? Za klince koji paralelno čitaju Boselija i Nollitu sense of wonder postoji i kod jednog i kod drugog. Za stariju generaciju koja je sa deset godina čitala Nollitu i sad tridesetak godina kasnije prvi put čita Bosellija je jasno kome će dati nepoštenu prednost. Koja priča je bolja? Ona s mutiranim vikinzima koju si čitao prije 30 godina kad ti je jedini smisao života bila igra s prijateljima i novi Zagor na kiosku ili ovaj kraj velike kontinentalne potjere koju čitaš danas kao živčani četrdesetogodišnjak s tisuću svakodnevnih briga. Ne miješati kvalitetu priče s lijepim uspomenama iz djetinjstva (što opet ne znači da prije nije bilo kvalitetnih priča). Treba poštovati to da je Boselliju i novijoj ekipi scenarista ostao taj nezahvalni zadatak da nas probaju iznenaditi i oduševiti u ovo vrijeme Witchera III i kina 4D. To je "sedma runda" koju noviji scenaristi teško mogu dobiti.

Vratimo se na „Antarktiku“. Boselliju treba priznati da nas je dobro iznenadio kad se odjednom u završnici iz dima prikazao veliki zloćo Ludwig Richter. To je bio dobar teaser i podsjetnik na činjenicu da njegovo truplo nismo vidjeli. Dakle, definitivno ne možemo reći da je mrtav, što stripovskim rječnikom jasno znači da je Richter vjerojatno živ. Neki budući povratak Richtera vjerojatno znači i povratak atlantidskog motiva, tim više što su neka pitanja i dalje zanimljiva i otvorena (tko je Pahana, što se stvarno dogodilo s Atlantiđanima, jesu li još uvijek tu negdje, koja je veza indijanske mitologije i starih civilizacija, što se dogodilo s Richterom itd.). Te priče definitivno neće ići uskoro budući da si je Boselli trenutno opet uzeo pauzu kad je Zagor u pitanju. U samoj završnici, nakon kratkog razgovora s projekcijom atlantidskog znanstvenika ipak doznajemo neke detalje iz prošlosti Atlantide ali daleko od toga da se to zaslužuje zvati "ključ spoznaje". OK, reći ćete da su ključevi spoznaje u biti dragulji zbog kojih je Dexter izdao Zagora i koji su ovdje poslužili kao izvor energije koji je pokrenuo strojeve u bazi. "Spoznaja" je i tom slučaju zabranjeno napredno znanje koje vodi u samouništenje? Svejedno nisam zadovoljan. Moglo se je tu nešto više reći odnosno dojam bi bio bolji da smo tu umjesto samog teksta dobili i kakav "flashback" kadar - Della Monica je bio raspoložen. Normalno, na kraju slijedi obavezan napad špageti čudovišta, samouništenje baze, Zagorov bijeg, Dexterova polusvjesna isprika i evo nas pri kraju jedne priče koja je samo dobra i kraju jedne sage koja je također... samo dobra. A željeli smo odličnost!

Da zaključim. Iako smo očekivali neki konačan veliki zaključak atlantidske sage, Boselli je ovo odradio kao horor u ledu s primjesom znanstvene fantastike, a ne kao neki konačan oproštaj od ozbiljnog rada na Zagoru u kojem će nam servirati sve odgovore i zaključiti svoj opus. U maniri autora koji njeguju "pusti ih u neizvjesnosti" stil namjerno nije dao velike odgovore, nije išao na veliku epsku priču, išao je na horor i posvetu omiljenom H. P. Lovecraftu. Kao što rekoh, "tehnički" ovo uopće nije loše, ali svejedno je tu taj neki čudan osjećaj u kojem ipak više prednjači nezadovoljstvo nego zadovoljstvo. Vjerujem da dosta vas ima taj isti osjećaj. Ah, ta (pre)visoka očekivanja...

Naprijed

ZG LU 264/266 Ognjena zemlja

ZG LU 270/271 Gospodar otoka

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • Spock

    Ukupna ocjena 73%

    6, 7, 9, 7

    Puno se očekivalo od ove epizode, pa je uslijedilo i razočaranje. Tako to većinom i bude. Izgled i svrha čudovišta su potpuno nelogični. Kao i u "Sedam gradova Cibole", ima previše S.F.-a, ali za razliku od "Cibole", ovdje fali napetosti i iznenađenja. Razumijem da je, nakon toliko priča i varijacija, teško napisati nešto novo, originalno, a dobro. Crtež slabi prema završetku priče, kao da je Della Monica žurio. Prva naslovnica efektna i napeta, ostale prosjek. 

    Sveukupno dajem pozitivnu ocjenu ovoj epizodi. Očekivao sam razočaranje, pa je početni šok izostao. Neosporan je Bosellijev trud i scenaristička genijalnost. Vjerujem da je nekim novim klincima (ako ih ima), ovo napeto i zanimljivo, kao što je i nama "Cibola" bila davnih devedesetih!

     

    P.S.: Velika pohvala nagoru za vrhunsku recenziju!

    25.12.2018
    21:29:00 sati
    Spock
    uredi
  • acestroke

    Ukupna ocjena 78%

    6, 7, 10, 9

    Dobar i efektan kraj JA sage, sa odlicnim crtezom Della Monice, i nekim dobrim trash-sci-fi forama, pogotovo onim monstrumima po kraju, koji su toliko over-the-top da nisam znao hocu li da se smijem ili da budem prestrasen. Ima puno vizualnih scena i atmosfere ovdje koje dosta podsjecaju na epizode SA sage, pogotovo Nestali Istrazivac, i zima i snijeg su ovdje fino prestavljeni, tako da u neku ruku ostave utisak hladnoce na citaocima. Sto se tice one Atlantide, iskreno, stvarno mi je pun kurac slicnih fora u ovom serijalu, i nadam se da je Boselli ovdje zavrsio sa ovim sranjem za sva vremena, jer ovakve radnje sa nekim naprednim tehnoloskim oruzjem i aparatima jedino pravilno funkcionisu u Hellingen epizodama, u svim ostalim ispadaju dosta naivno. Pri kraju mi se uopste nije svidjelo to sto je Dexter Green prezivio u onoj masini, dok je onaj drugi negativac skroz izgorio; vidi se da Boselli nije mogao nista bolje da smisli, i scena je dosta naivna jer su obadvojica trebali da poginu. Kraj price, kao u vecini JA sage epizoda, je zbrzan i nekako se nazor zavrsi. Naslovnice su dobre, crtez fenomenalan, a scenario mozda najslabija tacka.
    26.12.2018
    00:52:00 sati
    acestroke
    uredi
  • Dexters

    Ukupna ocjena 91%

    8, 9, 10, 10

    Da, ovo je čistokrvni horror, nigdje u boneliju nema tako dobrog horrora kao u Zagoru. Osobno nikad nemam megalomanska očekivanja tako da efekt "velikog razočaranja" kod mene nije igrao značajniju ulogu. Bez obzira što se ne radi o najboljoj epizodi iz JA sage, ona ipak jest jedna od boljih (top 3 rekao bih). Tko dobro poznaje Zagorov serijal znat će da određena priželjkivana scenaristička rješenja nisu bila moguća- Dexter nije mogao biti tranformiran u istinskog negativca, a nije mogao biti ni pogubljen (jer kao što znamo, u Zagoru nikad dovoljno povrataka). 

    Ovo jeste svršetak jedne duge epohe, ali ako gledamo krupniju sliku- Zagorovo porijeklo, njegova misija, onda se dobiva univerzalna tematika, koju ćemo sigurno opet dobiti (a nadam se i Bosellija).

    26.12.2018
    16:46:00 sati
    Dexters
    uredi
  • velka031

    Ukupna ocjena 79%

    7, 7, 10, 7

    Dobro je ovo, ali manje ocjene idu zbog Atlantide koju je u serijal uveo Boselli, a kojoj ovdje nije mjesto.

    Della Monica fantastičan.

    26.12.2018
    21:00:00 sati
    velka031
    uredi
  • PAJDO

    Ukupna ocjena 55%

    4, 3, 9, 7

    Najprije pohvale recenzentu šta je napisao pravi traktat o ovoj epizodi i vidi se koliko je truda uloženo. Nažalost, sama epizoda kao i ciejla JA saga je dosta loša. Od samoga početka sve je isforsirano. Sama odiseja po kontinentu Južne Amerike kao da ima za cilj da Zagor i Chico proputuju i da nam se u duhu današnjih štorija šta više činjenično potkrijepi. Kada se piše o SF temama nije sramota ponešto i izmisliti, zato je tu ono F;) Naganjanje Dextera Greena po cijelom kontinentu da bi na kraju dobili objašnjenje da je on, eto, bio zaposjednut i preživio onu mašinu mi je skroz promašeno. Ali, od Burattinija koji je jako slab u stvaranju negativaca jako loš nisam drugo ni očekivao. Od Bosellija, koji je Dampyrom pokazao da zna različite mitologije umiksati da funkcioniraju u stripu također sam više očekivao, a reciklaža Atlantide je vjerovatno svakome dosadila. Jedino vrijedno pomena je odličan DellaMonicin crtež kojega bi puno više volio vidit na stranicama Zagora.
    27.12.2018
    09:40:00 sati
    PAJDO
    uredi
  • Ukupna ocjena 52%

    6, 1, 8, 7

    dobro sto se boseli povukao posle ove epizode, moglo je to da bude i casnije, moglo je to da bude ranije.  epizoda, kao i mnogo druge, radjena baz da se zna kuda, sta i kako.

    27.12.2018
    10:45:00 sati
    kasper
    uredi
  • Ukupna ocjena 87%

    9, 7, 10, 9

    bozeli ovdje, za razliku od inače nije udavio sa gomilom likova, pa je scenarij izdržao do kraja. Nije davio niti sa svojim fiks idejama o zagoru polubogu, pa je i to neki napredak. Malo je glupo da ima toliko beštija, radije bi da je bila samo jedna. Ono što je većina primjetila je da dekster nije dobio ulogu koja mu pripada, ipak se samo zbog njega i krenulo na put, a na kraju je on ispao sporedan lik. Sve u svemu bozeli nije bio loš na JA sagi, a to pripisujem tome da je odustao od nekih svojih ideja. Od njegovih priča prvi dio izgubljenog svijeta mi je ostao u pamćenju kao nadprosječna epizoda, vjerojatno bolja i od ove. 

    27.12.2018
    11:26:00 sati
    adriano
    uredi
  • jasa

    Ukupna ocjena 83%

    8, 8, 9, 8

    Jako dobro u odnosu na Zagorov prosjek posljednjih 15-ak godina. Scenarij je pitak, osjeti se jeza i neizvjesnost, ali sveukupni dojam je da fali originalnosti, spektakularnosti i generalno neki polu wow efekat i potencijalno iščekivanje ponovnog otvaranja teme. Ne ostavlja jednako dobar dojam kao srodne priče tipa "Sedam gradova Cibole". Trebao bih opet pročitati "SGC" da bih procijenio da li je to do vremena u kojem sam ih čitao, do iscrpljenosti tema generalno ili ipak scenarista nije imao isti nivo inspiracije.

    Della Monica je vjerovatno jedan od najboljih u Zagi staffu, tu negdje rame uz rame s Priscom, Nucciom i Rubinijem (ako je ovaj još uvijek u Zagorvoj ekipi).

    Naslovnice su jako dobro pogotovo kad se uzmu u obzir Ferrijeve r.a. godine.  

     

    28.12.2018
    07:44:00 sati
    jasa
    uredi
  • King Warrior

    Ukupna ocjena 90%

    9, 9, 9, 9

    Pretpostavljam da su mnogi očekivali više od ove priče, epizodu epskih razmjera ili slično. To se nije desilo, Boselli je, za veliko čudo, završio odiseju na jedan skroman način. Kao i često prije toga, uzeo je Lovecrafta za reference, tačnije  „At the Mountains of Madness“, kao što je već recenzent spomenuo. Po mom mišljenju to je bio pravi potez, bez velikog praska i događaja, epizoda nije išla dublje u Zagorovo porijeklo, kao što smo mogli da naslutimo iz prijašnjih priča.

     

    Sama činjenica da je Dexter bio glavni kontrahent JA odiseje, bilo je za očekivati ovakav rasplet, čak su nam autori svako malo stavljali do znanja da Dexter nije tipični negativac.

    Boselli je na dobar način razriješio ovu odiseju sa jednom atmosferičnom pričom koja bez problema nalazi mjesto u top epizodama JA odiseje.

     

    28.12.2018
    10:31:00 sati
    King Warrior
    uredi
  • goghy

    Ukupna ocjena 90%

    9, 9, 9, 9

    28.12.2018
    19:40:00 sati
    goghy
    uredi
  • DODSFERD

    Ukupna ocjena 67%

    6, 5, 9, 7

    S obzirom na očekivanja koja su bila najniža moguća ovo nije ispalo toliko loše. Nikako ne ide na ruku činjenica što mi općenito ne leže priče o Atlantidi i prisutnost futurističkih elemenata, a kako se radi o završetku sage ipak ću toj ideji dati prolaznu ocjenu. Avantura kao avantura sasvim sigurno donosi akciju, neizvjesnost i isčekivanje, razne opasnosti i žrtve, samo što na kraju nije ostala ništa drugo nego sama sebi svrha. Ovakvo nešto može egzistirati kao samostalno rješenje unutar određenog kruga, ali kao konačno razrješenje jedne velike sage ne donosi apsolutno ništa. Kao da privrednik krene u projekt proizvodnje samo da mu ne ostane viška materijala, uspije napraviti proizvod u granicama funkcionalnosti koji će ostati beskoristan jer ga nikom neće moći prodati. Nismo  otkrili nikakav konačni cilj kojem je stremio Dexter Green, kao da niti on sam nije siguran što je uopće tražio na Antarktici. Dugo vremena se provlačio motiv ključa spoznaje, Dexter je u ranijem periodu napravio sve da dođe do kamenja koje će ga odvesti do rješenja. Na kraju tog ključa spoznaje nije niti bilo, osim ako se on nije odnosio na uništenje skrivenog grada i prijetnje koja je dolazila iz njega. Je li stvarno cilj bio spoznati da negdje daleko postoji nepobjedivi neprijatelj koji može zavladati svijetom i učiniti ljude robovima? Ne vjerujem, jer onda taj daleki put nema puno smisla kada uzmeš u obzir da prijetnja ne može biti ostvarena ako neprijatelj nema nikakvog kontakta sa ljudima. Zašto bi netko ciljano išao izazivati opasnost kada je jednostavno može zanemariti i neće biti ni najmanje štete. Meni sve ovo djeluje kao da je Boselli ostao bez ideje kako završiti sagu i što bi uopće trebao biti taj ključ spoznaje. Možda je Zagor trebao spoznati da Dexter ipak ima plemenito srce koje će na kraju prevladati? Niti ta ideja ne drži vodu  kada uzmeš u obzir Zagorovu izjavu na kraju kako je očekivao takav razvoj događaja jer uvijek ispravno procijeni čovjeka. Ako je znao da Dexter ne predstavlja prijetnju čovječanstvu zašto je onda prošao cijeli kontinent kako bi ga uhvatio? Zar samo zbog toga da sazna razlog zašto ga je onda ostavio u živom blatu? Malo predalek put da bi čovjek udovoljio svojoj znatiželji, izlagati se tolikim opasnostima bez pravog razloga. Sreća u nesreći što je barem Dexterov potez sa početka sage dobio prihvatljivo objašnjenje, Richterova osobnost unutar njegove duše ostavlja bolji dojam nego iznenadna promjena karaktera i kasniji povratak na pravi put. Ne sviđa mi se ubacivanje Zagorovog poznavanja drevnog jezika i njegovo komuniciranje na mentalnoj razini sa čudovišnim bićem, previše je to isforsirano kako bi se ponudilo nekakvo objašnjenje pomoću kojeg bi radnja tekla bez zastoja. To biće nastalo od zaraženog znanstvenika je dobro smišljeno, dok Shayogani nisu bili te sreće jer izgledaju previše nedefinirano. Najlakše je napraviti hrpu želatinaste smjese i onda je prikazati kao nepobjedivu, jer joj ne smeta niti jedno oružje i može se prilagođavati svakoj situaciji i položaju terena. To je otprilike nešto čega bih se vjerojatno i ja sjetio kada bih htio napraviti nepobjedivo biće, ali profesionalac ipak treba pokazati malo više mašte. Za kraj smo dobili jedan veliki klišej, kada se nikako drugačije ne može otkloniti određena prijetnja uvijek postoji opcija uključivanja samouništenja, jer znanstvenici ništa ne prepuštaju slučaju i imaju skrivenog asa u rukavu. Nadam se da je ovo stvarno bio zadnji grad izgubljene Atlantide i da u budućnosti neće iskrsnuti kakav novi, a što se tiče Dextera njega bi bilo dobro vidjeti u nekoj priči drugačije tematike.

    Crtež della Monice je daleko najbolji dio ove avanture, posebno mi se sviđa što u krupnijim kadrovima njegov Zagor ima ferrijansko lice, a ni Chico nije daleko od toga. Od naslovnica druga vrlo dobra, prva osrednja a treća dosta loša.

     

    31.12.2018
    22:23:00 sati
    DODSFERD
    uredi
  • Ukupna ocjena 88%

    9, 9, 8, 10

    04.01.2019
    09:39:00 sati
    Dalibor.V
    uredi
  • macca1985

    Ukupna ocjena 86%

    8, 8, 10, 8

    05.01.2019
    20:34:00 sati
    macca1985
    uredi
  • allessi

    Ukupna ocjena 93%

    9, 9, 10, 9

    Meni osobno ova epizoda predstavlja dostojan završetak Južnoameričke sage.. Slažem se da čudovišta nemaju smisla i da su pomalo bezvezna, ali ukupno gledajući nisam razočaran sa epizodom.. Zagor i Chico odlaze sami u bijeli nepoznati svijet u kojem zajedno sa posadom Endurancea otkrivaju legendarnu Atlantidu.. Sviđa mi se što u epizodi ima elemenata horrora, te što je epizoda ispunjena napetošću i iščekivanjem.. Grad je odlično prikazan i smatram da je teško bilo naći boljeg crtača od Della Monice da to dočara.. Izvrstan crtež jednog od najboljih crtača na serijalu.. Naslovnice su jako lijepe, posebno druga.. Na prvoj je Zagor u dosta čudnoj pozi, a treća je cijela malo čudna, ne znam.. Sve u svemu, ja sam zadovoljan konačnim susretom Zagora i Dextera Greena i završetkom još jedne velike sage..
    06.01.2019
    12:57:00 sati
    allessi
    uredi
  • Gris

    Ukupna ocjena 74%

    7, 7, 8, 8

    12.01.2019
    14:55:00 sati
    Gris
    uredi
  • logo111

    Ukupna ocjena 82%

    8, 7, 9, 10

    29.01.2019
    10:47:00 sati
    logo111
    uredi
  • Ukupna ocjena 56%

    6, 5, 5, 8

    04.02.2019
    23:32:00 sati
    Onedin
    uredi
  • delboj

    Ukupna ocjena 87%

    9, 8, 9, 9

    Pa ne znam sad šta je ko očekivao, ali nekako čitajući prije okvirne komentare da je kraj razočaravajući, očekivao sam nešto mnogo gore, tako da ovo nije uopšte bilo loše. U neko doba sam očekivao da će Zagor moći da kontroliše ona čudovišta kao npr. Džejkob Portman pustoduhe (s obzirom odakle svi crpe insipiraciju, slične su to tvorevine), ali oni su odbili poslušnost. Onaj naučnik s Atlantide mi pomalo liči facom na Flaša Gordona. Vraćanje starih likova koje slabo pamtim (iako sam čitao taj maksi) je nešto što je u ovom slučaju zaista imalo smisao, za razliku od nekih prethodnih. Sve u svemu, moglo je ovo da bude i mnogo lošije izvedeno. Crtež dobar, naslovne takođe.

    23.02.2019
    16:49:00 sati
    delboj
    uredi
  • Ukupna ocjena 76%

    7, 7, 8, 10

    25.02.2019
    16:15:00 sati
    suply1
    uredi

Anketa

Što vam je najinteresantnije na stripovi.com?

Rezultati

Arhiva

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Zemlja
    Kod: NN LIB SB 11g
    Ocjena: 76%
    Vrijeme: 2.3.2019. 0:09:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 2253
  • Riječni pirati
    Kod: MN LIB 5
    Ocjena: 82%
    Vrijeme: 19.3.2019. 0:10:00
    Autor: Spock
    Broj komentara: 18
    Broj pogleda: 1873
  • Na koži
    Kod: DD LU 153
    Ocjena: 56%
    Vrijeme: 2.3.2019. 10:15:00
    Autor: Mhejl
    Broj komentara: 5
    Broj pogleda: 1601
  • Boginja majka
    Kod: DD LU 135
    Ocjena: 79%
    Vrijeme: 11.3.2019. 22:32:00
    Autor: Mhejl
    Broj komentara: 8
    Broj pogleda: 1582
  • Killer Jim
    Kod: KT LU 14/15
    Ocjena: 72%
    Vrijeme: 23.3.2019. 1:10:00
    Autor: Spock
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 1466

Aukcije

Forum