Negdje sam pročitao da se Alfredo Castelli sa Zagorom, da prostite, zajebavao. Da je Zagora doživljavao kao treš štivo, pa je pisao scenarije shodno tomu. Istina, Castelli je i sam priznao da nije volio pisati Zagorove avanture i da se to iz njegovih priča vidi. Priče „Molok“, „Zelena prijetnja“, „Duhovi“ i „Male ubojice“ definitivno spadaju u tu treš kategoriju, ali opet, kada se prisjetim „Velike urote“ i „Raskrinkanog vampira“, ne mogu a da ne napišem kako su iz Castellijeve zafrkancije nastale i dvije odlične priče, a ono što je značajka baš svih njegovih priča je lakoća čitanja, jer nisu dosadne. Čak bih rekao da u njima pronalazim određenu vrstu zadovoljstva u ponovnim čitanjima s vremena na vrijeme, jer kakvi sve danas pisci pišu Zagorove avanture, naspram njih su Castellijevi zabavni treševi remek-djela.
U nekim je Castelijevim pričama prevladavala špijunsko akcijska tematika-sjetimo se „Crvene orhideje“, „Velike urote“ i „Utvrde Smirnoff“. Upravo ova potonja (u stvari dvije, ali više o tome malo kasnije) u kojoj Zagor, Chico i grof od Lapalettea moraju neprimjetno ući u neosvojivu Smirnoffovu utvrdu na granici s Kanadom kako bi iz sefa ukrali komad papira na kojem piše formula za razornu vrstu eksploziva. Uz pomoć raznoraznih spravica probijaju sigurnosne mjere, kradu formulu i bježe. Za njima kreću vojvodini vojnici, pucaju na njih, gađaju ih iz topova, i taman kada se činilo da će naši junaci skončati, u pomoć stižu Sequini, a Zagor i Smirnoff u klasičnoj maniri dva ljuta protivnika jedan drugome obećavaju ponovni susret.
Međutim, Smirnoffu se u idućih četrdesetak godina izgubio svaki trag postojanja, a potom Luigi Mignacco nastavlja priču. Upravo tako, 13 stranica prologa evocira nas na dramatičan obračun koji je ostao nedorečen, a potom se Mignacco zakačio za sam kraj Castellijeve priče. Radnja prve i većeg dijela druge sveske je isprepletena s dvije narativne linije-prva je vremenski smještena u Zagorovu sadašnjost, nekoliko godina nakon dramatičnih zbivanja u Smirnoffovoj utvrdi, a lokacijom u darkvudsku močvaru, a drugu tvore solidno izvedeni flashbackovi. Da bi došao do tih retrospekcija, a koje nam daju novo tumačenje Castellijeve završnice, Mignacco u priču ubacuje grofa od Lapalettea koji uplašen stiže u močvaru Mo-Hi-La. Progone ga Smirnoffovi plaćenici, a onda, odjednom-šok! Zagor govori kako je Smirnoff mrtav! Štooo? Kada? Kako? Gdje? Je li se Mignaccu potkrala nevjerojatna pogreška pomislih, jer u Castellijevoj priči grof je ostao živ i zdrav, doduše prilično bijesan, pa ga je možda šlagiralo. Potom dolazimo do tih famoznih flashbackova i stvari se kristaliziraju-Mignacco je završnicu Castellijeve priče obradio na svoj način.
U biti, čitava prva sveska i dvije trećine druge je poduži uvod u priču u kojoj je groteskni Castellijev kraj priče s tajanstvenom formulom opasnog eksploziva, a koje na kraju ispada trivijalno ljubavno pismo, Mignacco pretvorio u priču u kojoj je ostavljena koherentnost svakog lika iz Castellijeve, ali je uradio novo tumačenje tog nesretnog Castellijevog ljubavnog pisma i završnice priče.
Špijuni, tajni agenti i spletke i ovdje su narativni izbor koji je krasio i Castellijevu priču, ali su sada bitno drukčije uloge odigrali svi njeni akteri. Mignaccova uspješna reinterpretacija Castellijeve priče u kojoj su viskont Rudolph i vojvoda Raffenburger bili potpune budale nije nam donijela ništa novo-oni su i dalje neuspješne budale, groteskni likovi s kojima su se oba autora sprdala, samo Mignaccovo sprdanje sada ima veću težinu jer se u tim flashbackovima sprda s paradigmom lukavih i opasnih tajnih agenata. Naime, saznali smo da su oni ruski tajni agenti, a Badenlandija izmišljena europska monarhija. Saznali smo i to da se radnja u njima događa neposredno nakon završetka Castellijeve priče, čineći tako jedan kvalitetan prequel u kojem nam je Mignacco lijepo rastumačio navodnu Smirnoffovu smrt, pa je tako sve sjelo na svoje mjesto.
Istina, uvijek kada je u igri vraćanje unazad dolazi do razbijanja ritma čitanja, ali je u ovom slučaju Mignacco odlično posložio prvi dio priče s flashbackovima koji nisu tek puka prisjećanja na davnu avanturu, već odlične reinterpretacije kraja Castellijeve priče, a između njih još je bolje odradio Zagorovu bitku s vojvodinim plaćenicima u darkvudskoj močvari. Prekrasno. Zagorovo pojavljivanje izvedeno je u maniri omaža Millerovom „Povratku Mračnog Viteza“, a ono što slijedi je jedan pomalo netipičan, batmanovski Zagor-arogantan, mračan i nemilosrdan prema svojim protivnicima koji su se drznuli ući u njegovo močvarno kraljevstvo i pokušavaju eliminirati grofa od Lapalettea.
Ovaj je dio prepun odlične akcije gdje Zagor pokazuje da je kralj svoje močvare i da uljezi, pogotovo oni koji imaju namjeru ubiti njegovog prijatelja mogu naći samo smrt, a frenetični tempo bitke u močvari dodatno začinjavaju Zagorovi arogantni dijalozi s negativcima.
Nema što, Mignacco je odlično i uvjerljivo odradio prvi dio priče, ali se potpuno izgubio u nastavku. Kroz cijelu se priču provlači osnovna ideja o Smirnoffovom pokretanju globalnog rata, ali Zagor sve rješava dok lupiš dlanom o dlan-banalnim lovom po šumi i Chicovim i Lapaletteovim ismijavanjem Smirnoffovih nesposobnih ljudi. Mignacco je radikalno promijenio Castellijev kraj samo s jednim ciljem-zagonetna formula koja je na kraju ispala ljubavno pismo, a koje je u stvari popis britanskih tajnih agenata, poslužila mu je da od Smirnoffa koji je u Castellijevoj izvedbi bio tek budala koja je u rukama imala papir sa zagonetnom formulom ali nije provjerio što na njemu piše, stvori opasnog protivnika. E sad, to je Mignaccu bila namjera, je li uspio u tome? Kratko i jasno-nije! Smirnoff je sve, samo ne opasan. Ni u prvome pojavljivanju taj nesretni vojvoda nije me se dojmio, bio je jedan čak bih rekao tipičan Castellijev negativac iz tog perioda-jednostavno on nije lik koji bi čitatelju svojom pojavom nešto govorio, njega na životu održava opći dojam a ne njegova karakterizacija kao negativca. Taj opći dojam Castelli je prikazao neosvojivom i nepristupačnom utvrdom, blindiranom sobom, scenama u kojima naši junaci rješavaju jamesbondovske probleme uz pomoć raznih spravica. Ovdje općeg dojma nema, Smirnoff viče, živčani, planira veliki rat i sve je to uvećano do apsurda za jednog takvog nebitnog negativca, s tim da i njegovi ljudi, šatro opasni, pogibaju kao kokošari, a kada se sve naizgled riješilo, Mignacco pokušava Smirnoffu vratiti status opasnog frajera odigravši na kartu iznenađenja-odjednom saznajemo da je Smirnoff novi Tkač.
Ma ne možeš mi brate mili takvu foru prodavati-znači jedan bezvezan lik koji čak nije ni talentirani zločinac, nije ni lukav, nema ni onu specifičnu zlobu kakvu imaju negativci u Zagorovom svijetu, ne može naštetiti ni Zagorovim prijateljima, a kamoli uzrokovati sveopći rat između Engleske i Rusije (i to tako da eliminira, pazite sad, ne prvog već petog po redu nasljednika britanske krune. A taj nesretni lord Malcolm i nije najbistriji tip, pa bi Smirnoffu možda i lordovi rođaci zahvalili što ih je riješio tupastog rođe.) uvlačeći tako čitav svijet u sukob, ti ideš jednome takvom bezveznome liku prišivati identitet novog Tkača. Pa izvorni Castellijev Tkač je za Smirnoffa pojam karizmatičnog negativca, a kojeg Castelli krije do samoga kraja. Tijekom te cijele duge priče radi takve suspense koji ostaju u čitateljevoj svijesti i nakon 35 godina. Kreće od pukovnika Mycrofta koji pada pokošen vibrirajućim dlanom, pljačke banke i Chica kao taoca, preko ninje i vibrirajućeg dlana primijenjenog na Zagoru, Zagora i Chica kako glume opake bandite u zatvoru, njihovog bijega, testova na koje ih Krojačevi ljudi stavljaju…a sve to vrijeme lebdi kao zloslutna sjena nadimak tog famoznog negativca koji svoje pijune pomiče kao na šahovskoj ploči i tek se na kraju pojavljuje. Nema se što reći za Veliku urotu nego odlično osmišljeno i proučeno, odlično napisano i Donatelli u formi. Mignacco pak okružuje novog Tkača bezveznim i nesposobnim plaćenicima koji ginu u sveopćoj makljaži, a u konačnici i sam završni obračun Zagora i Smirnoffa izgleda suviše mlak i ostavivši otvorenu mogućnost da će se taj beskrvni negativac koji puno laprda a ne daje rezultata uskoro i vratiti (ne daj bože, jer je Mignacco od njega uradio idiota-pravi Tkač govori svome slugi Vladu da je uvjerio Smirnoffa da je on novi Tkač, čineći ga tako još glupljim negativcem) a potom, kratkim epilogom Mignacco daje do znanja da će se u doglednoj budućnosti vratiti pravi Tkač. Povratak tog negativca očekujem s nestrpljenjem, ali ako će se Mignacco time pozabaviti…
Što se crteža tiče, Walter Venturi je konačno dobio priliku da se okuša u redovnoj seriji, i mogu napisati da je meni njegov stil crtanja odličan. Zagor je postojan i granitan, u središtu pozornosti prepoznatljivog Venturijevog stila. Odlično je odradio Zagorovu bitku protiv plaćenika začinivši atmosferu mrakom i kišom okupane darkvudske močvare u kojoj se plaćenici grčevito bore za živote, a Zagor je nemilosrdan. Nema sumnje da je svojim osobnim stilom kojim ne potkopava Zagorovu tradicionalnost donekle ublažio ovaj Mignaccov katastrofalan promašaj u drugome dijelu priče.
.jpg)
.jpg)
