Kakva priča, ljudi moji, jedna od njegovih najboljih, epopeja pisana na vrhuncu njegove slave i forme, u kojoj je sadržana mješavina žanrova koji variraju od zatvorske tematike do vesterna, s jasnom glavnom linijom pripovijedanja ali i nizom odličnih fluidnih podzapleta koji ne opterećuju radnju, a sve u funkciji sjajnih i nezaboravnih likova. Naravno, govorim o Burattiniju i njegovoj priči „Močvara robijaša“ s nezaboravnim i izvrsno okarakteriziranim likovima Rite i Eliasa, Quanaha, Bimba Sullivana, Scrawla, šerifa Grahama, Brycea, Jonaha, McNallyja. U biti je priča vrlo jednostavna, ali je toliko osvježavajuća i regenerirajuća po serijal da zauzima visoko mjesto na ljestvici najboljih. Priča je to izvanredne narativne snage, a ima snagu očarati čitatelja od prve do posljednje stranice. Skupina bjegunaca koji su u jednome trenutku svoga života donijeli lošu odluku ili su ih nepovoljni događaji u životu naveli da krenu putem koji ih je doveo do kaznionice i koji se kao ljudska bića bore za povratak dostojanstva i humanosti bježeći kroz smrtonosnu močvaru s nemilosrdnim Quanahovim Indijancima za vratom centralni je temelj radnje, sa Zagorom u stilu klasičnog Nolitte na Burattinijev način-Zagor je u samom središtu ove bezvremenske avanture.
Naravno da se Antonio Zamberletti nikada neće ni približiti Burattinijevom stilu pisanja iz tog, nažalost, davno prohujalog vremena i za samog Burattinija. U Zamberlettijevoj priči postoje dva lika uzeta iz „Močvare robijaša“, a to su sestra i brat Rita i Elias Duff, pa vas možda navede da pomislite kako bi ovo mogla biti priča na tragu Morenove, ali da vam odmah te tlapnje izbijem iz glave. Ova priča nema neobuzdanu maštu i veliku hrabrost Morenove priče, jer autor poput Zamberlettija nema takav potencijal. On ima predispozicije za realistične vestern priče, pa recimo tako da je u redovnoj seriji napisao tri priče takve tematike: „Vladari“, „Povratak Blondie“ i ova, specijal „Čovjek iz Mavericka“, kolor „Tajna pukovnika Perryja“, maxiji „Legija ubojica“ i „Otpadnici“, a čak je i nekoliko njegovih kratkih priča za maxije Pripovijesti iz Darkwoda rađeno po toj inerciji, tek je tematikom odskočio maxijem „Tajna druida“, nažalost bezuspješno.
Po izboru realnih vestern tema, mene Zamberletti maglovito podsjeća na Toninellija koji je znao pisati oštre, robusne i uzbudljive vesterne, no do sada se pokazao tek kao njegova loša i blijeda kopija, bez ideja za svoje priče, bez emocionalnih žestina kakve su se protezale Marcellovim pričama poput one o krijumčarima alkohola i oružja koja nas je odvela u neslućene putove rušenja Zagora od povratnika Pekota. Umjesto toga, Zamberlettijeve priče nisu uzbudljive, nemaju karizmatičnih negativaca, nemaju situacija koje su dostojne da ih čitatelj zapamti. Osobno mislim da Zamberletti nema potencijala za nešto veće, uvjerljivije i s malo originalnosti. Tražiti tako nešto o jednog autora je legitimno, no on jednostavno nema kapaciteta da ideje pretvori u uvjerljive priče i tako podigne toliko željenu kvalitetu Zagorovog serijala. Ne moraju to biti remek djela, ali ne moraju ni biti klišeizirane šablonizirane otrcane banalne vestern priče kakve je pisao do sada. Ukratko, trebao bi naći neku zlatnu sredinu i tako ostaviti trag, jer ovako ostavlja dojam tek kao autor koji uskače da popuni rupe bezvrijednim filerima.
Idemo redom. Između ostalog, ne razumijem izbor naslova „Vigilanti“. Ako sam ja dobro shvatio taj pojam, a jesam, jer je bio čest motiv u vesternima, to su ljudi, građani koji u nastojanju da zaštite svoje živote, imovinu svojih susjeda i sugrađana, svjesno krše zakon uzimajući pravdu u svoje ruke, a što za posljedicu ima nasilje prema stvarnim ili navodnim prijestupnicima kojima je pri tome ugrožena sloboda, tjelesni integritet, a u krajnjim slučajevima i život. Tamo gdje je iz nekog razloga došlo do kolapsa državne vlasti ili gdje ona nije dovoljno čvrsto uspostavljena ili je opterećena korupcijom, tamo se pojavljuju vigilanti. Ajmo reći da ova priča sadrži neke elemente po kojima bi se vigilanti trebali pojaviti, jer zakon je u rukama lokalnog beskrupuloznog moćnika i korumpiranog šerifa, ali od vigilanata ni v. Ljudi su se jednostavno upetljali u događaje nošeni silom inercije, a ne tjeranjem nekakve pravde.
Isto tako moram reći da sam ovdje očekivao priču određene dubine, pogotovo zbog solidnog uvoda s Eliasovim predosjećajem njegove sestre Rite u opasnosti koja će, pokušavajući nadvladati nedaće, moći računati na pomoć orla i vuka (simbolički naravno, Zagor je orao, jelte, a vuk brat), a dobio sam priču bez ikakvog izvornog nadahnuća.Već nekoliko sekvenci nakon uvoda ova me priča podsjetila na gro takvih priča pročitanih u Texovom serijalu-tipičan vestern klišej s lokalnim moćnikom koji ugnjetava sve oko sebe, ima šerifa na svojoj platnoj listi, okružen je beskrupuloznim ljudima, a tu je i jedan koji je bio dio te klike, a sada traži put iskupljenja. Otrcano do bola. I doista, sve je jasno i poznato od samog početka, možete s velikom sigurnošću pogoditi što će se dalje događati, i tako stranicu za stranicom, a sasvim je jasno da u ovoj kratkoj priči kanalizirane radnje i definirane stereotipnim likovima ne može biti velikih iznenađenja, a otežavajuća je okolnost što je Zamberletti ubacio Ritu i Eliasa Duffa. Vjerujem da je i sam Zamberletti shvatio da ovo nije priča koja će ostaviti trag, ali bi mogla naići na odobravanje dijela čitatelja upravo zbog Rite i Eliasa. Sama po sebi, priča ima nekakvu čitljivost, ali paradoksalno je da prisutnost Rite i Eliasa, tj. njihova neadekvatna upotreba kao likova radikalno snižava ocjenu. Dovoljno se prisjetiti njihove karakterizacije u „Močvari robijaša“ i usporedba može biti samo nemilosrdna-u ovakvoj se slabašnoj i anemičnoj pričici definitivno nisu smjeli pojaviti. Čemu, uopće, ubacivanje Rite, a pogotovo Eliasa u ovu brojem stranica ograničavajuću priču? Takvi likovi definitivno zaslužuju veći prostor, drukčiji kontekst priče i kvalitetnijeg autora. Zamberletti je trebao isključiti ta dva lika i uključiti neki iznenađujući element koji bi mlaku stereotipnu priču i općenito takvu atmosferu malo podignuo.
Elias Duff je sjajan je lik s ogromnim potencijalom, bar ga takvog pamtim iz Burattinijevog remek-djela, jer njegova komunikacija sa životinjama daje priči određenu poetsku dubinu pripovijedanja. Njegova fizička snaga je u razmjeru s njegovom mentalnom zaostalosti, dobrotom, čistoćom srca i prekrasnoj jedinstvenoj sposobnosti da bude jedno s prirodom. Zamberletti ga je pretvorio u superjunaka koji zapovijeda životinjama i tako lako rješava određene situacije. Sasvim banalno, jer je to mogao i Burattini upotrijebiti-mogao je Elias svojim moćima natjerati aligatore na njihove progonitelje i stvar bi već na početku bila riješena, ali se na svu sreću Burattini nije poslužio takvom banalnosti u raspetljavanju priče jer Elias nije lik koji bi se svojim moćima poslužio da nekome naudi, naročito ne uz pomoć životinja. Još je jedna nedosljednost; u ovom slučaju čini mi se da se sve što Elias govori sastoji od dobro razrađenih rečenica, a posebno u finalu čini mi se da se savršeno izražava. Nema osjećaja da je mentalno zaostao kao u Burattinijevoj priči, što je ipak takvome liku zbog diskriminacije ljudi kojima je bio okružen davalo određenu dubinu i suosjećanje. U redu, barem se Zamberletti zadržava na Eliasovim moćima, što je potencijalno vrlo zanimljivo i svojevrsni začin ovoj banalnoj vestern klišeiziranoj priči, no čak i takav lik nije dovoljan da ovu priču učini vrijednom da se pročita ili prelista bar jednom u godini dana.
Rita Duff je ostavila mlak dojam, što je prava šteta, jer je ona jedna od najzanimljivijih likova koje je Moreno stvorio. Definitivno postoji kemija između Rite i Zagora u njegovoj priči, a ovdje otkrivamo da je Rita imala veliku ljubav u prošlosti i da je ideja bila da se on oženi s njom, što nas dovodi do Parrisha-nekad sjajnog revolveraša i bliskog suradnika glavnog negativca, danas depresivnog alkoholičara prezrenog od svojih zločinačkih kompanjona. Čak je i ta sentimentalna drama između dvoje mladih jedva dotaknuta i tu se moglo daleko dramatičnije pristupiti tijekom priče. Psihodrama jednog alkoholičara koji je to postao jer ga je Rita ostavila, a koji se sada vraća u igru jer mu je dosta poniženja od nekadašnjih ortaka je klasična Zamberlettijeva postavka lika koji traži iskupljenje.
Ispucavši sve adute vrlo brzo, Zamberletti u finišu igra na posljednju kartu iznenađenja-konačni obračun naših junaka protiv zločinačke klike. No, međutim, ni tu nema iznenađenja. Potpuno bezopasni negativci, likovi s malo ili bez ikakvog karaktera, nema provokacija od strane Zagora da se negativci otkriju, a tek glupost u scenama kada naši junaci moraju tiho srediti par stražara. Zagor je opremljen lukom i strijelama koje su tiho oružje, pa se pitam koja je svrha poslati Parrisha da se popne na osmatračnicu kako bi negativca zveknuo s leđa? Pa nije on ninđa. Bože mili, koja glupost. Trebalo je pronaći opravdanje za činjenicu da Zagor nije mogao hladnokrvno ubiti dva besprizornika, te je stoga ispucao strijele u negativce tek kad je Parrish bio primijećen.
Kada se ovakav anemični scenarij upari s crtačem kalibra Mangiantinija, ne možete očekivati ništa dobro. Dobijete priču koju ćete zaboraviti vrlo brzo, tek će vam ostati u sjećanju olako potrošeni sjajni likovi poput Rite i Elijasa, kojeg, uzgred rečeno, Mangiantini crta poput ogromnog kvrgavog hodajućeg krumpira. Nesretni je crtač inače solidan u prikazu okoliša, nije ni loš u prikazu većine likova, ali njegova stara boljka i ovdje dolazi do izražaja-Zagorovo lice. Nisam ništa očekivao ni od Zamberlettija ni od Mangiantinija, tako da se nisam ni razočarao. Jedino mi je žao što takvi autori i crtači i dalje neumoljivo rade na srozavanju jednog junaka, uz blagoslov onoga koji je sam sebi nadjenuo nadimak „Zagor“.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.gif){kind=avatar}
