Isuse dragi, pa ja sam upravo nepovratno izgubio tridesetak minuta svog života čitajući ovo smeće, pomislih nakon što sam okrenuo posljednju stranicu ovog…ovog…ma sranja, napisati ću otvoreno jer zašto da vas lažem, pogotovo one koji ovo još nisu pročitali. Možda tako opravdam dio izgubljenog vremena spašavajući i odvraćajući one koji još nisu a imaju namjeru pročitati Mignaccovu priču, jer za spas onih koji su je pročitali je kasno. Priča se u biti ne bi smjela zvati Crne suze, već Naše suze-suze svakog iskrenog Zagorovca koji će ih proliti nad ovom bestijalnošću. Jasno je da svi mi čitatelji imamo različite percepcije svake priče, a rezultat su različita mišljenja (što je odlično), ali vjerujem da ćemo se ovdje usuglasiti u većini i reći da je ovo loše, baš loše. U osnovi, Mignacco loše razvija dobru premisu, i krajnji je rezultat neuvjerljiva slabašna priča.
Mignacco je stavio gomilu toga u samo 94 stranice: triler, natprirodno, horor, akciju, vojnike, dva indijanska šamana; jednog dobrog, drugog lošeg, starog poglavicu, nekoliko ratobornih Indijanaca, 2-3 Čikova gega, magičnog orla i Zagora u poteškoćama s nekom od varijanti indijanske crne magije. Rezultat svega toga je jedna bespotrebna priča, ako mene pitate, koja ni do edicije Almanah nije pronašla svoj put, edicije koja je na svu sreću odavno ugašena i u kojoj se sve trpalo-i odlične priče poput Bosellijeve „Stazama sjevera“, no takve su bile rijetkost, a više smo čitali mediokritetske priče. Čak se ni u toj ediciji ova nesretna priča nije uglavila, čamila je godinama negdje u nekoj ladici i ko za vraga, evo nje u prosincu 2018. Nema što, krasna čestitka talijanskim čitateljima i fanovima povodom Božića i Nove godine.
Odlična i sugestivna Piccinellijeva naslovnica ne daje naslutiti kakav se užas krije nakon nje, pa ćete poneseni uistinu sjajnom naslovnicom očekivati bar solidnu priču, ali kad vidite tko je scenarist, a posebice tko su crtači, vaš će entuzijazam naglo splasnuti. O čemu se radi u ovoj priči? Indijanski šaman Crna Kandža, koji je iz toplijih krajeva (biće južnih valjda, poput Floride) u utvrdi Holborn prijeti vojnicima i zapovjedniku jer su ga ovi malo išamarali jer je ušao u utvrdu bez dozvole. Ono, klasika: ja sam moćni šaman, bacit ću prokletstvo na vas, umirat ćete poput muha, bla, bla. Naravno, vojnici ga ismijavaju i šutaju van kapije, a ovaj pun bijesa i mržnje započinje svoju osvetu. Ono, opet klasika: o moćni duhovi, čujte me, zazivam vas, truć, truć, bluć, bluć. I doista, nije prošlo dugo i kapetan Curtis prvi pada pogođen prokletstvom crnih suza, a za njim njegovi ljudi, jedan po jedan. Potom Zagor prima pismo od kapetana Donovana da pohita u utvrdu Holborn jer postoji prijetnja indijanskog rata.
E sad ćemo ovo razmotriti. Ovdje su bili potrebni dublji razlozi za djelovanje tog šamana, jer za izvršenje svih tih ubojstava definitivno je trebalo nešto strašnije i dramatičnije od poniženja s nekoliko udaraca od strane vojnika. Idemo dalje. Kakav, dovraga, indijanski rat? Šaman i njegova dva sljedbenika sigurno nisu neka prijetnja, čak izazivaju podsmijeh i sažaljenje svojom pojavom, a dva-tri Pequota koja je zaludio svojim brbljarijama i tlapnjama definitivno nisu pojam indijanske pobune. Jednostavno, nije mi se svidjela razrada teme. To čak nije ni stvar ukusa, jer ja u stripu poput Zagora obožavam sve vrste žanrova, ali Mignacco nije tip scenariste koji može uvjeriti čitatelja da priča ima određeni šarm i dobru narativnu strukturu na samo 94 stranice. Ta nije on Sclavi, koji je pokazao kako se to radi u dvjestotom jubilarcu.
Mignacco se još jednom potvrđuje kao autor koji je, polazeći od potencijalno zanimljivih ideja, uradio lošu priču. Priznajem da zaplet priče ima određenu dozu intrige, kada vojnici umiru jedan za drugim u mukama pogođeni prokletstvom, ali rasplet priče i neki narativni Mignaccovi izbori ostavili su hladan dojam na mene. Priča prebrzo blijedi od jednog događaja do drugog, a svaka scena je prezentirana i pripremljena bez pravog vrhunca. Između ostalog, možda najveća Mignaccova pogreška je da od Zagora uradi neku vrstu svetog čovjeka koji slijedi vizije orlova. Daj se, Mignacco, uozbilji. Za suprotstavljanje crnoj magiji u redu je staviti Zagoru nekakvu amajliju za zaštitu, ni prvi a ni posljednji put, ali kada se ti poigravaš, a nemaš kapaciteta za to, Zagorovom predodređenošću i umiješaš magičnog orla kako bi spasio Zagora, a zatim ga čak i odveo do neprijateljskog utočišta, izgleda pretjerano apsurdno jer obični simbol postaje instrument borbe protiv sila zla. Istina je da je Zagor strip u kojem je fantastika općeprihvaćena i stoga se svašta može dogoditi, ali shvati Mignacco, orao je simbol, nije nikada bio psihička i nadnaravna cjelina koja vodi Zagora.
Čak i kraj s Aligatorom Joeom je potpuno besmislen. Nije da ga veže bog zna kakvo čvrsto prijateljstvo s vojnicima u utvrdi, čak bih rekao da su se vojnici, iako je vojni izviđač, prilično podcjenjivački odnosili prema njemu kroz određeni rasizam prema Indijancima svojstven vojsci, i to što ih je izdao definitivno nije u njemu moglo uzrokovati toliku promjenu do te mjere da se ide pokajati samožrtvovanjem na kraju. Učinilo mi se to pretjeranim s Mignaccove strane, kao da je takvim krajem želio podsjetiti na kraj odlične Nolittine priče o Jacku Mohikancu, ali ovaj kraj s Aligatorom Joeom jednostavno je loš i neuvjerljiv.
Čitajući priču, imao sam dojam da sam čitao Zagorovu priču iz prvih 30-40 brojeva. Jednostavna i plitka radnja, događaji se nižu kao na traci, mnoštvo likova, suhoparni dijalozi…ali te priče, iz kolokvijalno naivnog perioda, ostavljaju dojam, ova ne. Jedino Čikovi gegovi ostavljaju kakav takav dojam, čak i ako je geg s Pijanim Patkom na početku priče klasik koji je već viđen. Čiko je čak i funkcionalan za radnju, a ne sam sebi svrha tražeći hranu, jer je aktivno sudjelovao u razrješavanju enigme oko prokletstva. Naravno, kratki format priče kažnjava razradu cijele ideje, ipak je to priča smještena u Darkwood, s vojnicima, Indijancima i magijom koja animira radnju i mogao je tako Mignacco više raditi na psihološkoj karakterizaciji likova, na motivacijama Aligatora Joea i Crne Kandže, mogao je isto tako boljom razradom podići finalnu bitku Zagora i Crne Kandže, pa se možda i moglo nešto bolje izvući na više stranica. A možda i ne, ipak je to Mignacco. Sjajna Piccinellijeva naslovnica jedina je pozitivna stvar. E sad bi vi još htjeli da vam napišem ponešto o crtežu braće Cassaro, a ja baš neću. Nisu zaslužili.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
