Ne tako davno, prije otprilike dvije godine, Moreno Burattini i Giuliano Piccininno servirali su nam priču u kojoj se prvi put pojavila misteriozna irska sekta izbjegla od progona i vješala engleskih vlasti, čiji su članovi postali ubojice i fanatici s klasičnim ambicijama megalomana: žele svrgnuti englesku vlast i vratiti stare poganske običaje. Dakako, imaju oni i prizemniji cilj: Crommovi sluge žele ubiti Luciusa Murphyja koji ih je izdao engleskim vlastima. Njihov se put osvete prema jednome izdajniku križa sa Zagorom koji spašava Luciusa i ubija sve članove sekte. Kraj je, međutim, bio daleko od zatvorenog i nagovijestio je nastavak u kojem je veliki požar koji je izbio u darkvudskoj šumi tek prvi događaj u nizu sukoba između Zagora i sektaša, koji namjeravaju stvoriti vlastito kraljevstvo u Novom svijetu zahvaljujući magijskim obredima predaka.
Ponovno otkrivanje drevnih druidskih rituala od strane Aidana Lyncha, prije nego što je kao vođa pobunjenika završio na vješalima, otvorilo je mogućnost korištenja magije za postizanje njihovih ciljeva. Novi vođa, slijedeći Lynchov primjer, prinosi ljudske žrtve kupajući njihovom krvlju triskelion, jedan od simbola drevnih Kelta, a žele zarobiti Zagora kako bi ga podvrgli obredu kao krvnu žrtvu, uvjereni da konačno mogu otkriti magične moći druida s kojima će provesti svoju namjeru ponovnog stvaranja drevne keltske civilizacije ne samo u Irskoj, nego i u Americi. Obećanje da će sekti dati velike moći u zamjenu za Zagora kao ljudsku žrtvu dao je jedan nadljudski entitet, kojeg je Zagor porazio tri puta.
To je ukratko sadržaj nastavka kojem sam pristupio bez velikih očekivanja i moram reći da je na taj nedostatak očekivanja Burattini poznato odgovorio: uobičajenom predvidljivošću, uobičajenim diskontinuiranim raspletom lišenog drame, uobičajenim nepotrebnim prepričavanjima i objašnjavanjima koja ubijaju svaku emociju i ponovno si postavih pitanje: „ Je li se Zagor promijenio ili sam se ja promijenio?“ Da, često se uhvatim u dilemi je li se promijenio Zagor ili njegovi čitatelji. Naravno, mi smo ostarjeli, samim tim postali kritičniji. I Zagor se promijenio. Jako. Do tog zaključka je jednostavno doći. Uhvatite bilo koji Nolittin ili Bosellijev klasik, uzmite najbolje Toninellijeve, pročitajte opet Sclavijeve, k vragu, možete i Castellijeve i nema tog Zagorovca u kojem se neće iskra strasti rasplamtjeti kada ih ponovo čita. Danas Zagor ima potrebu sve racionalizirati i prepričati u dosadnim dijalozima, podsjetiti nas na prijašnje avanture kroz duge besmislene flashbackove, sukobljavati se s neprijateljima povratnicima koji su izgubili svoje karizme…Sjećam se kada sam davne '87. na kiosku kupio novog Zagora. Već je sama naslovnica implicirala natprirodnog protivnika ali nisam znao tko je taj opaki druid hipnotizirajućeg pogleda i izvantjelesnih sposobnosti, samo sam, „gutajući“ priču, saznao da su se Zagor i Kandraks ranije sukobili.
Zašto govorim o Kandraksu? Da, vratio se olinjali stari druid, sada u međudimenzionalnom livestreamingu, ali vjerujte mi, ništa uzbudljivo. Nisam očekivao pojavu Kandraksa na kraju iako Burattini daje male tragove tijekom radnje. Nisam očekivao iz jednog razloga, a taj je da je Boselli zatočio Kandraksa u drugoj dimenziji, a to je i najveći problem ove priče, jer ako ova priča nije korisna u postavljanju temelja za oslobođenje Kandraksa iz druge dimenzije, čemu je onda poslužila? Teaser za Chiaverottijevu priču? Da Zagor konačno stavi točku na i s Crommovim slugama?
Pod pretpostavkom da je ova priča trebala biti okidač za Chiaverottijev povratak Kandraksa (kojeg smo imali prilike dosta ranije pročitati zahvaljujući Veselom četvrtku) ono što mi se čini apsurdnim jest da je ovo posve nepotrebna priča, to jest nepotrebno Kandraksovo pojavljivanje. Još jedna apsurdna ideja je način na koji je Burattini osmislio kako vratiti Kandraksa s Otoka sjena na kojeg ga je osudio Boselli. Možda se Burattiniju ideja činila smislenom (triskelion i Zagor kao krvna žrtva), ali Zagor pritom mora umrijeti. Naravno, Zagor nikada neće umrijeti, pa je onda po tome Kandraks osuđen da zauvijek ostane u toj dimenziji. I zašto Kandraksa, zaboga, vratiti na kratko? Kvaliteta priče vidi prije svega iz egzistencijalne složenosti negativca, iz njegove psihološke dubine. O Kandraksu znamo gotovo sve, ali mu Burattini nije dao prostora da se razmaše. Poznajući kvalitetu Burattinijevih neprijatelja povratnika, i bolje, a trenutno ne vidim autora koji bi smisleno i kvalitetno odradio povratak tog druida. Čak je Piccinelli izbjegao nacrtati na naslovnicama Kandraksa, a za to vidim samo jedan razlog: trebalo je to biti iznenađenje, a nakon pročitanog, mogu samo napisati i bolje da nije.
Što se tiče sektaša, iz prvog susreta ostalo je da nam Burattini raščisti stvar oko Zagorovog percipiranja banshees, jer kako se Zagor osorno obrecnuo na Luciosovo pitanje na kraju prvog poglavlja, očekivao sam čvrstu poveznicu s tom sektom kroz Zagorove irske pretke, možda čak i kroz same roditelje. Na svu sreću, budući da su i Mike i Betty već imali dovoljno tajni u svojoj prošlosti pa im se nije trebala dodavati još jedna, Burattini ovdje pristupa racionalnije, i to je za pohvalu. Nije predvidljivo, ali je vjerodostojno: povezuje Zagorovu percipiranost vila narikača s poznatim događajima iz Bosellijeve priče: Zagorovih iskustava s druidskom magijom i Kandraksovim čarobnim triskelionom s kojim je Zagor došao u doticaj.
Priča se može čitati, ali iskreno, nije me impresionirala. Sve je to šablonski odrađeno, s klasičnim burattinizmima koji dodatno umanjuju priču. Zagor svaki put kada sretne Crommove sluge pobjeđuje ih s lakoćom bez obzira na broj, a biva zarobljen pukom koincidencijom. Ako je Zagor u velikim poteškoćama, to je samo zbog slučajnih okolnosti, a nikako zahvaljujući sektašima. Glasnik i njegov šegrt Durkan činili su mi se kao dva sadistička klasika, ali ništa više od toga, a svi ti nesretni Crommovi sluge izgledaju kao klonovi Michaela Myersa s mačetom i kao da se natječu koji će ispasti nesposobniji i gluplji. Čitava priča nije ništa drugo doli Zagorovo polagano približavanje sjedištu Crommovih slugu isprekidano vrludanjem različitim mjestima, a tu je i uobičajeni problem s likovima koji laprdaju laprdanja radi: kako bi nepotrebno objašnjavali i tako samoopravdali ono što rade.
Klasičan burattinizam nalazimo i na kraju priče, kraj je gotovo istovjetan priči u kojoj je Wendigo ubačen kao da se pojavljuje niotkuda samo da bi razriješio zamršenu situaciju (Hellingenovo nasljeđe), a ono što hoću reći je to da se pojava psa iz pakla čini suviše priprostim rješenjem, baš kao što je to učinio s Wendigom kojeg je Zagor prizvao da usisa priglupog rasistički nastrojenog Hellingena u svoju dimenziju. Sense of wonder? Nema toga više u Zagoru, bar dok Burattini piše. Iskreno, Burattini je stavio neke dobre krvave scene pojavom psa iz pakla, ali sve to pada u vodu kada Zagor izgovori burattinijevski najgluplju rečenicu ikada: „Nakon susreta sa zmajem na Otoku sjena, nimalo me ne čude čudovišta iz drugih dimenzija.“ To beskorisno, a nadasve pogrešno Burattinijevo rezoniranje kako Zagora više ne čude čudovišta iz drugih dimenzija ubilo je i ono malo nadnaravne atmosfere. Meni je bilo stvarno apsurdno čitati da se Zagor više ničemu ne čudi. Koji se k…c više ničemu ne čudiš?! Daj ne kakaj, Burattinijev Zagore, takve gluposti!
Konačna presuda? Ova priča je ispala jeftina prijevara! Početak je odličan i intrigantan, no onda kreće niz stranica prepunih objašnjenja potrebnih da se opravda pojava Kandraksa, a da nije izgrađen ni djelić fascinantne Nolittine i Bosellijeve mitologije povezane s keltskim kultom i druidom. Čak je i Nicolai to bolje odradio. Ljudi moji, Burattini preuzima iz njihovih priča neke elemente i bez mašte slaže tragove čitatelju o mogućem povratku Kandraksa, dodajući svoju izmišljotinu o sektašima željnim osvete i to je sve. Ako ne zna kako koristiti Kandraksa, bolje da ga je ostavio u onome limbu na Otoku sjena i ova bi priča puno bolje funkcionirala i bez tog olinjalog druida.
Espositovci su najbolja strana priče. Nando i Denisio od samog početka nude nam neke odlične kadrove i prizore pune napetosti: spašavanje indijanskog dječaka iz vatre, spašavanje djevojčice kod slapova Niagare, napad psa iz pakla…Sve začinjeno akcijskim dinamičnim scenama. Njihov crtež nije monoton i znaju dočarati atmosferu. Vidi se mali pad kvalitete u odnosu na njihove prijašnje radove, iritiraju me s crtanjem predugih ruku u nerazmjeru s trupom, iritira me njihov prikaz male djece nalik na porculanske lutkice, no opet Zagorovo lice ima vintage šmek, a volim kod njih i njihovog Čika, besprijekornog u svojim pozama i izrazima.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
