Heavenwood je mali gradić par milja udaljen od Darkwooda. Putnik namjernik bi ga opisao kao idilično mjesto, smješteno uz neimenovanu rijeku. Gradić u razvoju, jer pilana jamči radna mjesta. To je gradić koji ima gradonačelnika, suca i šerifa - sve poluge vlasti i zakona koje stanovnicima jamče mir i sigurnost. Ima i svećenika koji se brine za duše svojeg stada, ima doktora koji se brine za njihovo zdravlje, a ima i najutjecajnijeg čovjeka u gradu. No iza te idile krije se mračna tajna. Heavenwood je isto tako gradić u kojem nitko živ nije čuo za Zagora. Dakle, na prelasku u 2021. godinu u kojoj smo obilježili šezdeset godina Zagora, Tito Faraci nas vodi u zajednicu koja živi blizu Darkwooda i nemaju pojma tko je Zagor. Ajde, još bih to nekako progutao da su se nedavno doselili, no oni su potomci prve zajednice doseljene u tom području. Ali pazite, nebulozama nije kraj, jer u blizini gradića živi i jedno indijansko pleme koje također nikada nije čulo za Duha sa Sjekirom. Eto, to vam je Faracijev Zagor – nepoznati i nepriznati Zagor od strane Indijanaca na rubu darkvudske šume, a to je nedopustivo, jer činjenica je da su Zagora poznavali i priznavali kao autoritet i legendu čak i plemena izvan granica darkvudske šume, a ovi niti vidjeli Zagora, niti čuli za njega. Nije krivica do Indijanaca kojima je nekakav alkoholni bućkuriš isprao mozak pa ih tako određeni ljudi iz njima mračnog cilja drže pod kontrolom i iskorištavaju, već Faracijeva, koji je Zagoru oduzeo mitologiju i karizmu i pretvorio ga u bezličnog žbira i detektiva. Zagor se mora zaposliti na pilani da bi ispitao što ne štima u Heavenwoodu. Kakva bruka!
No dobro, kada maknem ovu Faracijevu (auto)ironiju na stranu, ne dobivam ništa značajno. Bazična ideja ove priče jest osloniti se na žanr vesterna i vječnu temu borbe između dobra i zla. Malo - pomalo otkriva se zločinački zaplet koji ujedinjuje negativce jedne s drugima, a njih s pasivnošću građana, radnika i indijanskog plemena, tako da podzapleta ima, no nije ih teško shvatiti i spojiti u glavnu radnju. Zlo je ovdje utjelovljeno u šerifu Maddenu, velečasnome Tayloru, doktoru Curtisu, gradonačelniku i sucu Raymondu i lokalnom moćniku Draveru. S druge strane stoje potlačeni radnici, pleme Micmaca bez humanog digniteta ogrezlo u alkoholu (osim jednog, Tamnog Jelena) i vlasnik malog trgovišta Jack Benson. Ukratko, klišej do klišeja, koji nužno ne moraju biti loši, no Faraci te klišeje pretvara u dosadu. Gotovo sve je odmah jasno: tko su pozitivci i tko su negativci, tko je maskirani osvetnik, jedino ostaje visjeti u zraku pitanje zašto zločinačka klika napaja bućkurišem smišljenim od doktora Curtisa nesretne Indijance i gdje su mladi i snažni ratnici, no i ta misterija kada se razotkrije nije posebno iznenađenje. Radna snaga nije uvezena, već bijeli doseljenici iskorištavaju starosjedioce u svrhu bezočnog bogaćenja. Četvorica glavnih negativaca okarakterizirani su toliko ekstremno da djeluju gotovo bizarno, posebice lažni velečasni i doktor. Kao najveće gnjusobe u priči izvlače se bez Zagorovih udaraca, a scena u kojoj doktor Curtis sluša Zagorov govor kako to nije u redu i ispravno prema Indijancima…e tu ne znam bi li se smijao ili plakao. Pravi Zagor propustio bi doktora kroz šake, dobrano bi mu naplatio za sve opačine kojima je izložio nesretne Indijance, uz neizostavni izljev bijesa začinjen pravedničkim krikom. Ljudi moji, Zagor roka njihove plaćenike bez milosti, a ova četvorica se izvlače bez šamara, bez ogrebotine. Odrobijat će koju godinu, zbog dobrog vladanja kazne će im smanjiti, i evo njih vani, na slobodi. Prilično jeftino su se izvukli.
Najveći je paradoks što se ova priča proteže kroz tri cijela broja, a sve to za otrcanu spletku arogantnog bogataša koji gospodari malim gradom. Faraci se uhvatio mog najomiljenijeg junaka i degradirao ga bezveznog detektiva koji baulja malo po šumi malo po gradu malo po pilani istražujući spletku koju i nije teško odgonetnuti. Zagor nosi svoju crvenu majicu sa simbolom na grudima, ali to nije Zagor. On nema nikakvog autoriteta nad Indijancima koji žive na par milja od Darkwooda jer za njega nisu čuli, on dolazi u njihovo selo a starci ga otjeraju riječima, i on pognute glave odlazi. Čak nije ni katalizator do osviještenja plemena zabludjelog u alkoholu, što bi se očekivalo kada vidite Piccinellijeve naslovnice, no ništa od toga. Ovaj rezignirani Zagor, Faracijev, komotno može istrgnuti amblem s grudi, nije ga zaslužio.
Faracijev Čiko je bezveznjaković i dosadnjaković samo takav, apsolutno beskoristan u ovoj priči. Umjesto da ga uključi u istragu, a kao pomoćnik trgovca idealan je za propitkivanja stanovnika i saznavanja određenih informacija, Faraci ga čini protagonistom triju gegova u ulozi trgovačkog pomoćnika: prvog s traperom čija je žena nalik na Beatrice (Trampyjevu nasilnu ženu iz Nolittine priče), drugoga kada pokušava škrtom kupcu koji se doima kao Scrooge (čak se i zove McScrooge) prodati robu na akciji, i trećeg s ćaknutim engleskim lordom, s kojim nadrealnost prelazi u glupost spominjanjem telefona. Svi ti gegovi, kao i niz manjih koji se protežu pričom djeluju isforsirano i priglupo, baš kao i Faracijev nepotrebni miniserijal o Čiku koji putuje kroz vrijeme. Evo Faraciju jedan dobronamjeran savjet: mani se Čikovih gegova, ne znaš ih napisati. U stvari, okani se ti i Zagora.
Ovo je priča u kojoj sam očekivao preokrete i iznenađenja, ali uglavnom nema ništa od toga, samo jednostavna priprosta priča, bez da me imalo dotakla sa sudbinama poniženih radnika i nesretnih Indijanaca. Tek pri kraju priče svjedočim otkrivanju dostojanstva dotad poslušnog robovskog plemena, a ista stvar se događa i radnicima u pilani koji iznenada smognu snage da se pobune i suprotstave Draveru i kliki nakon što nikada nisu pokazali nikakav osjećaj bunta. Sve bi to bilo u redu, ali ovdje je u pitanju način na koji je to izvedeno jer Faraci te momente banalizira do krajnje infantilnosti. Čak me i sudbina maskiranog osvetnika ostavila potpuno ravnodušnim, jer u biti ništa ne saznajem o njegovim motivima i njegovoj osobnoj priči koja ga je navela da se postavi kao krvnik i osvetnik. Monoton, dosadan i predvidljiv, to je Faraci sa Zagorom, nažalost. Ne mogu se oteti dojmu da je ova priča neizbježan rezultat kada scenarist uzme tek onaj površinski dio Zagora, a da mi nije dao ništa od onoga što on zapravo jest.
Mangiantinijev crtež u stopu prati Faracijevu bezidejnost i beskrvnost, talent samo takav za dočarati jedan ovako dug i dosadan scenarij.
.jpg)
.jpg)
