Kakav početak ljudi moji, kakav početak! Izgleda da je hedonist Chico uspio nagovoriti neporočnog Zagora na divlji tulum. Takav ludi i razuzdani tulum nisu imali ni Doug, Phil, Stu i Alan u Las Vegasu i Bangkoku, takav tulum kada jutro poslije neminovno donosi neka pitanja u mamurnoj glavi ni vi niste iskusili kao što su iskusila naša dva junaka. Odličan Perniolin početak priče, početak kakvoga još do sada nismo imali prilike vidjeti u serijalu! Naravno, bilo je već uzbudljivih početaka, poput Burattinijeve “Očajničke utrke“, Colombovog “Čovjeka koji je došao s kišom“, Nolittinog “Povratka u Darkwood“ i drugih koje su nas tjerali da se odmah na prvim stranicama zapitamo “što se tu, k vragu, događa?“, ali nikada ovakav gdje se Zagor i Chico bude i zbunjeno pogledavaju ne prepoznajući jedan drugoga, a potom bivaju optuženi za dvostruko ubojstvo. Intrigantan, pomalo i dvosmislen (razbacana odjeća naših junaka po sobi) početak priče s amnezijom naših junaka prožet je i humorom (kada zbunjeni Zagor Chica Coltom lupi po glavi smatrajući ga opasnim, izmamit će vam osmijeh zasigurno) a potom gnjevna rulja i šerif upiru prstom u Zagora i Chica. E, tu je Perniola katastrofalno pogriješio. Ima li još koje mjesto u Darkwoodu i okolici a da stanovnici nisu vidjeli, ili bar čuli za Zagora? Optuživanje dva čovjeka za ubojstva samo zato što su stranci u gradiću trivijalno je Perniolino rješenje kako bi zakomplicirao radnju, tim više što malo kasnije saznajemo da u okolici ima nekoliko gradića i svi znaju Zagora i Chica. Još više ta Perniolina glupost dolazi do izražaja kada konačno upoznamo lika koji im je smjestio, a kada kaže kako nije htio ubiti naša dva junaka u tom gradiću jer su nadaleko poznati, pa bi njihovo ubojstvo otvorilo istragu u njegovom smjeru.
Odlična ideja s amnezijom naših junaka potom ustupa mjesto čitavom nizu događaja i likova koji su infantilno i nemaštovito izvedeni. Perniola se zaputio stazom nadnaravnog, a to je žanr koji se savršeno uklopio u Zagorov svijet zbog velikana koji su pisali takve priče s poštovanjem prema čitateljima. Guido Nolitta, Ade Capone, Mauro Boselli, Moreno Burattini, pa čak i Marcello Toninelli - orijentiran na klasičnu tematiku indijanskih pobuna, dilanja oružja i lošeg viskija po Darkwoodu - imao je nekoliko odličnih priča posvećenih tom žanru. Natprirodno, horor i fantastika kada su dobro ukomponirani u Zagorove avanture daju odličan rezultat. Kao što napisah, problem nije žanr, već površan Perniolin scenarij. Najlošija je karakterizacija starog Cheveya, šamana kojeg su tragični događaji iz prošlosti okrenuli alkoholizmu, a njegova se moć bijele magije zbog toga prigušila, sve do pojave Velikog Castalda. On sve stvari rješava s lakoćom zahvaljujući čarobnim travama koje nosi sa sobom, usput iritantno ponavljajući riječi “loša medicina“, “loša medicina“…
Kod Velikog Castalda, pak, Mirko Perniola faustovski je pristupio karakterizaciji. Znate Goetheovu tragičnu poemu o doktoru Faustu koji je prodao dušu Mefistu u zamjenu za vrhunaravno znanje. Nešto slično imamo i ovdje. Castaldo, pravim imenom Fred Wood (asocijacija na omraženog/obožavanog redatelja trasha Eda Wooda), bio je tek trećerazredni mađioničar kada je prodao dušu vragu u zamjenu za slavu. Međutim, znate onu staru: “Tko s vragom tikve sadi…“ Ta kupoprodaja ima svoju cijenu. Castaldo je postao mađioničar velike vještine, ali mora prinositi danak u krvi malicioznome biću, a ako to ne napravi demon se počinje iživljavati na njegovom tijelu. U svojoj megalomanskoj opsjednutosti uspjehom i slavom, Castaldo ne shvaća da je samo pijun u vlasništvu demona - dakle, još jedna klasična (da ne kažem klišeizirana) karakterizacija jednog antagonista.
I tako njih dvojica (biće je zavladalo Castaldovim umom i dušom) putuju Darkwoodom, izvode mađioničarske predstave po gradićima i usput ubiju dva-tri čovjeka kako bi zadovoljili demonovu žeđ za krvlju i tako pojačavali moći obojice. Castaldo postaje sve vještiji samo s jednim ciljem - doći u Boston, organizirati grandioznu mađioničarsku predstavu na kojoj će se pojaviti stotine ljudskih duša, i demonov ples smrti tada može otpočeti. Naravno, Zagor mu (im) je stao na put, a Castaldo je napravio prvu veliku grešku. Unatoč demonovoj zapovijedi nije eliminirao naše junake iako ih je imao u šakama, već je ostavio šerifu i rulji da se pobrinu za njih. Glupo, jel' da? To je moja najveća zamjerka Pernioli. Ipak je mogao malo funkcionalnije rasplesti radnju oko amnezije naših junaka, inače najbolje ideje u ovoj priči.
Unatoč gore pobrojanim nedostacima priča ima određenu dozu šarma kada na scenu stupi još jedan mađioničar. Njegov uvod u priču, ili bolje rečeno njegovo raskrinkavanje, pomalo me podsjetilo na scenu kada je Dorothy razotkrila Čarobnjaka iz Oza, i shvatila da je on u stvari simpatični prevarant. Ali Weisz je sve, samo ne simpatičan. I on je prodao dušu demonu, a u tom dijelu saznajemo da je krivac za sve jedan grimorij. Sjetit ćete se mnogobrojnih knjiga, filmova i serija na tu tematiku (možda najpoznatiji grimorij iz pop kulture je Lovecraftov “Necronomicon“, ubačen u kultni filmski serijal “Evil Dead“, kao i serijal “Ash protiv zlih mrtvaca“), a i Zagor se nekoliko puta susreo sa sličnim knjigama. Najuspjeliji uradak na tu temu dakako je onaj Caponeov - “Hagotova moć“.
Kulminacija se dešava u bostonskom kazalištu i slobodno mogu napisati da je taj dio i najdinamičniji dio cijele priče. Pratimo Zagora, Chica i Cheveya kako krišom upadaju u teatar, i sad zaboravite suptilnost jer Zagor odmah nasrće na Castalda koji je netom prije oslobodio hrpu demona, i kreće okršaj. Ljudi vrište, demoni rade pizdarije, sveopći kaos i panika, Chico i Cheveyo prtljaju okolo, a onda dolazi tata svih demona. Kao i kroz cijelu priču Mirko Perniola i u finišu izvodi dobrano klišeizirani pristup, a Castaldo shvaća cijenu koju ima pakt s demonom i posljednjom snagom ljudskosti žrtvuje se za opće dobro.
Vizualno dobri prizori zahvaljujući Fabriziu Russu podižu ovaj scenarijski prosječan uradak na malo veću razinu. Iako, nije mi se dopao njegov stil crtanja Zagora na samom početku priče, u saloonskoj sobi. Kako priča odmiče, vraća se onaj prepoznatljivi grafički izričaj iz “Čudovište iz Philadelphije“, ali, moram priznati, i malo slabiji od prvijenca. Dobro dočarane scene s opsjednutim medvjedom i bostonskim policajcima, kao i završnica gdje nam se demon otkrio u punom obliku i teatar u plamenu najbolje su što nam je Russo donio u ovoj priči, a crtežom dobro balansira između malih pograničnih gradića, šume i velikog Bostona. Sve skupa-trash s razmjernim šarmom i dobrim crtežom, lako se čita i još lakše zaboravlja.
.jpg)
.jpg)
