Ima jedna šuma na tromeđi Ohia, Pennsylvanije i Zapadne Virginije. Nećete ju naći ucrtanu na kartama i atlasima, nije upisana u katastar, ne možete ju locirati pomoću google mapsa, dronova i satelita. O njoj se ne govori na satovima zemljopisa i povijesti, a opet, kada većinu ljudi s ovih naših prostora koji su odrastali na Zlatnoj seriji, Lunovom Magnus Stripu i Slobodnoj Dalmaciji upitate za Darkwood, nepogrešivo će vas uputiti u fikcijski Nolittin svijet stvoren davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Šuma kojoj je središte smrtonosna močvara Mo-Hi-La, a sred nje mali otočić. I baš na tom otočiću ima jedan čovjek izuzetnih fizičkih predispozicija s prepoznatljivom majicom na atletskom torzu koji je uranjanjem u sebe samoga poništio svoju prvotnu osobnost dječaka i mladića imena Patrick Wilding i katarzom premostio ponor između čovjeka i božanstva, a trajna posljedica tog mukotrpnog puta prožetog osvetom zbog ubojstva roditelja je preobrazba u Zagora Te-Naya, Duha Sa Sjekirom.
Zagor ne živi sam na tom otočiću, iako je, saznali smo to iz one prve “Zasjeda u šumi“, pa i “Zagor priča“, “Nulta godina Darkwooda“ i sličnih koje se dotiču Zagorove prošlosti, predstavljen kao usamljenik koji živi opasnim i pustolovnim životom posvećenim ispravljanju nepravdi, očuvanju mira i suživota, borbi protiv kriminalaca, sijača mržnje i ratova bez obzira na boju kože, pa čak i protiv raznoraznih mitoloških čudovišta i bića. Ali, ubrzo je nasilno u njegov život uletio mali debeli meksički bonvivan Don Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales, za prijatelje jednostavno Chico. Neraskidivo prijateljstvo dvojice muškaraca suprotnih karaktera čvrsto je zapečaćeno već u prvom broju, kroz međusobna spašavanja, i Zagor, zakleti usamljenik, dopustio je Chicu da živi s njim u tom negostoljubivom dijelu darkvudske šume. Kao sušta Zagorova suprotnost, i fizionomijom i karakterom, Chico daje avanturama šarm i dozu humora konstantnim zanovijetanjima i potragama za hranom koje često završavaju nevoljama po tog vječitog gladuša, a kada se uortači sa skitnicom Trampyjem, smotanim detektivom Batom Battertonom, nezaustavljivim tragačem za blagom Digging Billom, ili kada darkvudski poštar Pijani Patak stiže u močvaru da uruči pismo, zabava je, uz niz komičnih gegova, zagarantirana.
Darkwood kao suština jednog strip-junaka ujedno je i pokretačka snaga njegova djelovanja. Darkwood je utočište nakon povrataka iz avantura i odiseja. Darkwood je asocijacija na pravdu mir i suživot zahvaljujući Duhu Sa Sjekirom. Neke od najljepših i najboljih priča ispričane su u Darkwoodu, a u 57 godina postojanja, od Nolitte i Ferrija utabanim stazama Mračne šume, koračali su desetci scenarista i crtača ostavljajući svoj prepoznatljivi trag. Darkwood je Nolittin uspjeli eksperiment. Eksperiment koji traje.
Nit vodilja ovoga Maxija je ideja u zadnje vrijeme u jednom dijelu fanovskog kruga “ozloglašenog” Morena Burattinija, a kojima se prilično zamjerio neinventivnim scenarijima i katastrofalnim izborom nekih scenarista i crtača. Burattini već više od dvadeset godina vodi glavnu riječ što se Zagora tiče, a kao jedan od najplodnijih scenarista istovremeno je i najveći paradoks, jer nijedan Zagorov scenarista nije oscilirao kvalitetom toliko da je išao iz krajnosti u krajnost, kao Moreno. Od fenomenalnih avantura od kojih se naježiš, do razočaravajućeg smeća kojeg ponekad zna isporučiti.
Kakogod bilo, Burattini je autor mnogih Zagorovih uspješnica, a nemojmo smetnuti s uma crnu rupu sa početka devedesetih godina kada je Zagor zapao u veliku krizu ispodprosječnosti iz koje su ga zajedničkim snagama iščupali Burattini i Boselli. Čak je i veliki Sergio Bonelli pesimističnu sjenu na lice navukao u vezi Zagorove sudbine i nije očekivao čuda već polagani pad našega junaka, sve do gašenja serijala. A zatim Toninelli odlazi, jer kako sam kaže nije želio biti onaj koji je ugasio Zagora, a dinamični B&B dvojac šalje naše junake u nove i sve luđe avanture i odiseje, uz pregršt novih crtača koji su na najbolji mogući način sudjelovali u interakciji između Zagora i čitatelja. Burattini, kreiravši nove opake zločince u Zagorovom svijetu, donio je svježinu u nove avanture, ali i zagušenje nekim povratcima starih neprijatelja koji su se zaredali u kratkom vremenu. Dao je ime mladome Wildingu, objasnio porijeklo žutog kruga s crnim orlom, pokrenuo nove odiseje naših junaka, pa i onu posljednju, južnoameričku, gdje je i Boselli uskočio sa odličnim pričama, pokušavajući tako vratiti Zagoru stari sjaj, koji nažalost pomalo blijedi prvenstveno zbog loših scenarista i loših crtača…
Ovaj je Maxi u startu ponio status eksperimenta. Burattini kaže kako bi ovakav tip Maxija mogao periodično izlaziti ako osvoji naklonost čitatelja, a povratne informacije potvrđuju dobar uspjeh. Talijanski fanovi zadovoljni su ovakvim pristupom i u pripremi još jedan takav Maxi. Na ideju je došao čitajući kratke Texove i Dylanove priče od 32 stranice u koloru i zaintrigirala ga je ideja kako bi izgledalo da se niz priča pisanih u kratkoj formi uklopi u jednu Zagorovu cjelinu.
Interesiralo ga je i kako će se snaći scenaristi i crtači kojima Zagor nije fah, i okupio je petnaestak što veterana, što novopridošlica, kako scenarijskih, tako i crtačkih, koji su se upustili u darkvudsku avanturu. Je li eksperiment uspio? Dati odgovor na to pitanje zahtijeva analizu svih šest priča. Jednu po jednu, zajedno s glavnom narativnom linijom na koju se nadovezuje pet kratkih priča čineći tako jednu kompaktnu cjelinu, a sve su ih pisali i crtali razni scenaristi i crtači.
Glavna narativna linija nosi naslov “ Pripovijesti iz Darkwooda”, a djelo je Morena Burattinija, uz asistenciju crtača Rafaelea Della Monice. O njemu ne treba trošiti riječi, on je svoju kvalitetu pokazao i dokazao nizom odlično dočaranih Zagorovih priča, i slobodno mogu napisati da Della Monica visoko kotira kod velike većine fanova, a ovdje pratimo jedan uobičajen darkvudski dan.
Zagor i Chico vraćaju se u svoju kolibu, ali veselje razbijaju dimni signali upozoravajući na grupu Cayuga u lovu na čovjeka. Već viđeno, pomislit će mnogi od nas, ali pažljivo prateći događaje nakon tridesetak stranica slijedi nam prvo iznenađenje. Razbijajući ustaljenu scenarijsku shemu građenu desetljećima u kojoj smo pratili ideju jednog scenariste i crtača u oblikovanju Zagorove avanture, ovdje odjednom doživljavate vizualni šok koji nam je priuštio Romeo Toffanetti. Kompletno se sada sve mijenja, a dva povratnika uvode nas u jedan neobičan, bar za Zagora, scenarijski pristup i vode nas u djelić Zagorove prošlosti, u vrijeme kada je stvarao legendu o Duhu Sa Sjekirom.
Povratnik Marcello Toninelli započinje niz od pet kratkih priča koje se nadovezuju na glavnu priču, a ova, pod naslovom “ Moje ime je Banack! ” je njegovo vraćanje jednog starog duga fanovima. Toninelli se vratio nakon 24 godine izbivanja iz Darkwooda (njegova posljednja priča “Noć krvoprolića” objavljena je 1993.), a predložio se Burattiniju da napiše priču zbog osjećaja odgovornosti prema starim fanovima, pa mu je Moreno odmah ponudio prostor u ovome Maxiju. Iako je izvorni scenarij priče duži, Toninelli ga je “skresao” na 40 stranica kako bi dobio prostor u ovom eksperimentu.
Starim fanovima odmah je jasno koji je dug u pitanju, vraća nam se jedan lik iz trideset godina ranije priče “Riječna patrola”. Upoznali smo, te davne 1986. godine, tajanstvenog i markantnog Indijanca kojeg veže neka avantura sa Zagorom u prošlosti, ali, Toninelli je bio škrt sa informacijama.
Ovu kratku priču karakterizira čvrsta i linearna radnja utemeljena na indijanskim običajima i Zagorovom nesebičnom požrtvovanju prema ljudima u nevolji, ali ovaj put obogaćena dvjema novim ženskim figurama. Toninelli nas uvodi u vrijeme dok je Zagor stvarao svoju legendu, a povremeno scenarij zastane kako bi nas uveo u trenutke Zagorove opuštajuće svakodnevice, u kojem veliku ulogu imaju Minerva McMahoney i Shikan, a ubacivši staru trapericu i posvojenu djevojku, Toninelli daje tako prikaz majčinskog i sestrinskog odnosa prema mladom Zagoru.
Dinamičnost priče zaslužuje ocjenu 7. Skup ideja o indijanskim običajima i mitologiji, Zagoru i Banacku, obiteljskim i ljudskim međuodnosima i ljubavi prema voljenoj ženi jednostavno su razrađeni kroz brzo smjenjivanje Toninellijevih scenarijskih rješenja kojima ne nedostaje akcije na tako malom prostoru od 40 stranica. Dvoboj protiv medvjeda i iznenadno pojavljivanje mladog Zagora, upadanje u zasjedu i dvoboj u huronskoj kući, šlag su na atmosferu priče u kojoj prednjači zamjena identiteta u svrhu pomaganja novostečenom prijatelju, a odnosi i dijalozi između likova efektno ubačeni i odigrani, vidi se da Toninelli nije izgubio grif, zbog toga scenariju ide ocjena više, 8. Volio bih kada bi Toninelli razradio odnos Minerve, Shikan i Zagora u nekom doglednom periodu, priča bi ispala pun pogodak, a ne bi bila loša i još poneka avantura s Banackom.
Crtež: 8. Ovdje nam je Toninelli konačno otkrio genezu Zagorova i Banackova prijateljstva koju je Romeo Toffanetti prikazao svojim grafičkim izražajem. Moram naglasiti da mi je Toffanetti nepoznat crtač jer nisam fan Nathana, a njegov nesumnjivo dinamični stil s osjećajem za kadriranje, iz daleke budućnosti i žanra ZF, teleportiran je u prve dekade 19. stoljeća i neukroćenu američku divljinu. Vremenski skok rezultirao je još jednim novim grafičkim izričajem Zagorova lika, i sve skupa izgleda vizualno uvjerljivo.
Gabriella Contu i stari znanac Marcello Mangiantini zaslužni su za drugu kratku priču pod naslovom “ Uspomene iz prošlosti“. Da, dobro ste pročitali, Gabriella. Prva žena kojoj je pripala čast da napiše jednu Zagorovu priču, pa makar na samo 40 stranica, i ovo je još jedna inovacija zbog kojeg ovaj Maxi zalazi u sferu eksperimentalnog. Contu, iznenađujuće, naše junake stavlja u sporednu ulogu. Chico, šeprtljav kakav je, nabasao je na bocu, a u njoj jedno davno pisano pismo. Pismo nas vodi u vrijeme Američkog rata za nezavisnost i jedne ljubavi u paklu tog rata koja završava tragično. Ili ne? Ipak je Gabriella nježna sentimentalna romantičarka i naravno da neće dopustiti tužan kraj svojoj kratkoj premijernoj priči. Contu kroz nju naglašava svu apsurdnost rata i istovremeno vrijednosti i važnosti slobode i ljubavi.
Ovu kratku priču bilo mi je najteže za ocijeniti, jer kako je naglasak stavljen na jedan dio američke povijesti, a kako se naši junaci ovdje nalaze u jednoj neobičnoj sporednoj ulozi, priča i scenarij dobivaju ocjenu 8, baš zbog nekonvencionalnog pristupa prema Zagorovom svijetu, plus efektno iznenađenje na kraju.
Crtež dobiva ocjenu 7, Mangiantini standardan kod izričaja Zagora i Chica, a kako u priči i nema previše naših junaka, eksperimentirao je s mezzatinta tehnikom prilikom retrospektivnog prikaza jednog dijela američke povijesti i jedne ljubavi, i to sve skupa izgleda sasvim zadovoljavajuće.
Paolo Di Orazio i Gianni Sedioli donose nam treću priču “ Pokopani glasovi“. Iznenađujuće, ali Di Orazio ne bilježi niti jednu suradnju sa SBE, sve do trenutka kada mu Burattini predlaže da napiše scenarij za kratku priču uklopljenu u ovaj Maxi. Još jedno iznenađenje, zar ne? Možda i ne, jer Di Orazio je napisao niz kratkih horor priča, a ova odiše gotičkom horor atmosferom. Autor se dotaknuo graničnih područja u koja su umiješani naši junaci i nadnaravni događaji, a koji se ne daju racionalno objasniti. Priča simbolično dočarava čovjekovu borbu, u ovom slučaju opata Gabriela, da se oslobodi svog tijela i stvarnosti koja ga okružuje zbog grijeha koji ga pritišće, nakon čega ga čeka spokoj. Tu je tajanstvena stara opatija, podzemni hodnici prepuni skeleta i lubanja, čudni i jezoviti zvukovi, paučina, sjenke, atmosfera smrti, a definitivno će vas tim nadnaravnim elementima i atmosferom podsjetiti na Poeovu novelu “Pad kuće Usher“.
Kako priča ne odiše originalnošću, dajem joj ocjenu 6, a scenariju 7. Di Orazio je ispoštovao gotovo sve elemente horora, ubacio naše junake u njihovom standardnim rolama kada je nadnaravno u pitanju, ali cjelokupni dojam i nije nešto impresivan. Meni najslabija kratka priča.
Sedioli je ovdje odličan s interpretacijom horora. Iskočio je iz Bonellijevog pravila tri trake, pa je kroz ovu priču od 32 stranice donio moderniji pristup na nekim tablama, a u podzemnoj grobnici koristi isprekidanu i izgrebanu tehniku, ocjena 8.
Luigi Mignacco i Dante Bastianoni kreatori su četvrte priče pod naslovom “ Sedam koraka“. Ovdje su snage udružili jedan veteran i jedan novopridošlica kako bi nam donijeli možda najpoznatiji element Divljeg zapada-revolveraški dvoboj. Prije negoli vas uputim u ovu kratku priču slijedi jedan mali kuriozitet. Prvi revolveraški dvoboj na Divljem zapadu zbio se 21. srpnja 1865. u Springfieldu, kada su svoju vještinu odmjerili Wild Bill Hickock i kauboj Davis Tutt. Stali su jedan nasuprot drugoga na gradskom trgu u 18h, na udaljenosti oko 70 metara, i posegnuli za revolverima. Tutt je bio brži, ali Hickok precizniji.
Mignacco, veteran u Zagorovom staffu, donio nam je jednu priču u kojoj je uloga negativca namijenjena revolverašu i lovcu na ucjene. On ima ime-Snake Quentin, on ima slavu-najbolji revolveraš, on ima još jednu prepreku koja stoji na putu njegove slave- mora u dvoboju poraziti legendarnog Zagora Te-Naya, kako bi njegova taština dobila satisfakciju. Ali Duh Sa Sjekirom ne da se isprovocirati jeftinim baljezganjima. Kako bi zakomplicirao stvar, Mignacco poseže za taktikom koju su već razrađivali neki scenaristi, Chico postaje talac. Kvalitetno odrađena kratka priča na 40 stranica koja pokazuje da je nezajažljivi ego uzrok čovjekove propasti. Ne mogu se oteti dojmu da je Mignacco bio inspiriran scenom iz Sturgesovog filma “Sedmorica veličanstvenih“, kada su u dvoboju preciznost i brzinu odmjerili nož i revolver.
Priči dajem ocjenu 7, vidjeli smo Zagora u ulozi atipičnoj za jednog djelitelja pravde. Scenarij prati priču ocjenom, dakle 7. Radnja je jednostavno izvedena, baš po pravilima vestern žanra, a Bastianonijev crtež meni je interesantan, pun pogodak za ovako kratku priču, a nekako si mislim da ipak ne bi bio poželjan na jednoj cijeloj epizodi. Koristi, po Mignaccovom naputku, niz tihih vinjeta i kaiševa kako bi dočarao napetost u revolveraškom dvoboju, ukupan dojam 7.
Petu i posljednju kratku priču napisao je Moreno Burattini, a Eleonora „Lola“ Airaghi odličnim mračnim, izražajnim i sugestivnim tonovima daje nam priču na 36 tabli pod naslovom “ Mjesečev Povjetarac“. Priča nije prva suradnja Morena i Lole, 2004. stvorene su Nebeske Oči, senzualna Indijanka čije su ilustracije objavljivane u Burattinijevom fanzinu Dime Press. Burattini i Airaghi ovdje eksperimentiraju s tabu-temom. Mjesečev Povjetarac je Indijanka silovana od jednog trapera. Zatrudnjela je, ali mržnja nije napustila njeno srce i prati grupu trapera kako bi se osvetila silovatelju. Definitivno meni najbolja od svih kratkih priča iz ovog Maxija, obojena mračnim tonovima, ali i svjetlom nade, gdje mržnja i osveta ustupaju mjesto nadi koju donosi rađanje novog života.
Priča dobiva ocjenu 9, kao i scenarij. Dinamičnost priče ovdje je uvjetovana željom za osvetom, a kad je takav motiv u pitanju Burattini nam donosi za Zagorov scenarij nesvakidašnji zločin. Kratka, sirova, eksplicitna i kvalitetna priča kojoj je središte tema silovanja, a Darkwood nikada nije bio mračniji, i stilski i figurativno. Odlično razrađena mučna tematika s natruhom poetičnosti; Zagor u rukama drži novorođenče kao simbol novog početka i nade, upotpunjena Airaghinim crtežom Mračne šume koji dobiva ocjenu 8.
Što se tiče glavne linije pripovijedanja, nju sam ostavio za kraj. Ona je skromna, ali nipošto dosadna. Burattini nas vodi znanim darkvudskim puteljcima na kojima susrećemo Cayuge u lovu na jednog čovjeka-klasični element grupe koji se suprotstavlja Zagorovom zakonu i autoritetu. Razdvajajući Zagora i Chica, i ubacujući u radnju Banacka i mladog Brucea, scenarist stvara dvije paralelne radnje u glavnoj liniji. Nekako maknuta po strani linija sa Chicom i Banackom (moj osobni osjećaj), čitatelj više pažnje posvećuje liniji sa Zagorom, jer brzo dobivamo na uvid jednog starog neprijatelja koji je u prošlosti izazvao brdo nevolja i umalo sveopći rat u Darkwoodu. Naravno, nije riječ o povratku starog neprijatelja jer se on provlači kroz priču kao sjena sjećanja ispričana iz Kevinovog kuta poimanja stvari. Pri tome saznajemo za sudbinu Eddyja Rufusa, a pri tome nam Burattini polako sugerira tko je, u stvari, Bruce/Kevin.
Priča: 7, ništa posebno, Indijanci u lovu na čovjeka, malo borbe, ali se vraća jedan stari poznanik, tj. dva, iako, jedan tek kroz retrospekciju, podsjećajući nas na jednu staru Nolittinu priču. Scenarij: 8, zbog niza od pet kratkih priča uklopljenih u glavnu naraciju, a koje nimalo ne narušavaju kontinuitet glavne radnje. Burattini se odvažio i iskoračio iz tradicionalnog pristupa scenariju i donio jedno osvježenje, a ova edicija je odlična za ovakvu vrst eksperimentiranja.
Crtež: 9, Della Monica odličan. Crtački, odigrao je ključnu ulogu u ovome Maxiju, njegov prepoznatljivi i odličan stil bio je namijenjen za glavni dio radnje i u tome je u potpunosti uspio. Jasan, čist, detaljan crtež njegovi su aduti kojima je osvojio čitatelje još od “Vampira“.
Zaključak:
Kratke priče zahtjevna su forma za scenariste jer u taj mali prostor treba staviti zaplet, likove i rasplet, i da sve to bude smisleno odrađeno. Svih pet scenarista i šest crtača, pogotovo novopridošlice koji su sudjelovali u ovom eksperimentu, uspjelo je u svojim kratkim pričama predstaviti svoje viđenje Zagora u novim situacijama, a opet ne narušavajući glavnu radnju ovoga Maxija. Pomaganje ljudima u nevolji, nesebično žrtvovanje i pomaganje strancu u opasnosti pritom riskirajući vlastiti život, zauzimanje za slabije, horor i nadnaravno u Darkwoodu, sve te, inače općenite elemente Zagorova svijeta, naći ćete u ovih pet kratkih priča koje s Burattinijevom glavnom narativnom linijom tvore jednu zaokruženu i lako čitljivu cjelinu. Potencijal ovog Maxija leži baš u tim kratkim pričama koje, nakalemljene na centralni dio radnje, čine sadržaj suvislim.
Dobili smo priliku pročitati ovaj eksperimentalni Maxi nešto ranije negoli je trebao biti objavljen. Ludens je preskočio Maxi s primamljivom naslovnicom i naslovom o druidima (realizacija je već druga stvar), i donio nam s naslovnicom mape Darkwooda i Zagora koji bdije nad Mračnom šumom i štiti njene stanovnike od svih opasnosti.
Za kraj:
Burattini je ovim Maxijem povukao paralelu sa Zagor story, kratkim pričama koje je pisao Eddy Rufus, kao i s dime novels, takozvanim petparačkim romanima iz 19. stoljeća namijenjenima za široke mase čitatelja, baš kao i Bonelli. Odrastali smo na tim jeftinim stripovima lako probavljivog sadržaja iz Dnevnikovih edicija, kupovali ih na kioscima, razmjenjivali, sakupljali ih u svakakvom stanju, a kupujemo ih i čitamo i danas. Neki junaci u periodu između našeg djetinjstva i zrele dobi su ugašeni i otišli u legendu, pa i zaborav, neki još odolijevaju zubu vremena iako su popriličan broj godina natovarili na leđa, a došli su i neki novi junaci. Fenomen Bonellija lako je objašnjiv, bar kada je moja generacija u pitanju. Nije onda bilo mobitela, interneta i Playstationa. Onda su glavni bili kaubojci na TV-u, ratni filmovi, vitezovi, mačevanja, pirati, istraživači, pustolovi, a to nas je automatikom vodilo do novog izvora eskapizma; stripova svih vrsta, junaka, edicija, izdavača, a prednjačile su Zlatna serija i LMS. Te dvije edicije bile su centar stripovskog svemira, Alfa i Omega, a one nas automatski vode u nostalgiju, bar kad je Zagor u pitanju. U stvari, nostalgija je tek jedan faktor, prepoznat u vraćanju Nolitti, Toninelliju Ferriju, Donatelliju i bezvremenskim klasicima tog sentimentalnog perioda. Vraćam se često i na Novu američku odiseju, kao i na čitav niz odličnih priča nakon tog perioda.
Čitam Zagora i danas. Burattinijevog, Rauchovog, Mignaccovog, Bosellijevog, Zamberlettijevog, Altarivinog, Marollinog, Chiarollinog, Mangiantinijevog, Bisijevog, Vernijevog, Sediolijevog, Priscovog, Barisonovog, Nuccijevog… Da ne nabrajam dalje, znate što hoću reći. Sto baba, kilavo dijete. Da se mene pita, a ne pita, probrati u toj gomili najbolje i kreativne scenariste i crtače koji su se već dokazali i dati im odriješene ruke. Meni/nama tek preostaje iskeširati lovu za najnovijeg Zagora na kiosku, jer zahvaljujući Sergiu Bonelliju i Gallienu Ferriju koji su ostavili svoj prepoznatljivi trag na svakodnevici generacija, Zagor još živi. Da je netko Sergiu Bonelliju one davne 1961. godine rekao da će Zagor doživjeti mega uspjeh, ne samo u Italiji, već i republikama ondašnje Jugoslavije, vjerojatno bi ga blijedo pogledao i prstom sugerirao da je lud. Hiljadu mu bubnjeva Darkvuda, Zagor je Nolittin eksperiment koji je uspio, eksperiment koji traje.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.gif){kind=avatar}
