Yukonski kozaci

Zagor

ZG MX 34 | 288 str.

Zagor i Chico su u Novom Arhangelsku, gdje čekaju brod koji će ih prevesti do Los Angelesa, ali iznenadni dolazak Alexisa Pougatchewa natjerat će ih da promijene planove i zajedno s mladim prijateljem upute u još jednu rusku koloniju na Aljasci- Novogradu-kako bi svrgnuli tiranina koji na gradskom trgu čereči ljude.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 59%

Priča 7

Scenarij 6

Crtež 4

Naslovnica 8

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 51%

P*4

S*4

C*5

N*7

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Yukonski kozaci
    ZG MX 34

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • I cosacchi dello Yukon
    ZG MAXI 33

ZANIMLJIVOSTI

  • Izvorno je priča objavljena u svibnju 2018., Ludens ju objavljuje u siječnju 2019.
  • Mirko Perniola je autor priče. Sa SBE surađuje od 2005. napisavši scenarije za Zagorove priče, prvenstveno u popratnim edicijama. Prvi scenarij bio mu je za Maxi priču “Smrtonosna utrka“ (Sedioli) objavljenu 2008., 2010. u Almanah ediciji je objavljena “Doktor Knox“ (Chiarolla), zatim dva Specijala; 2011. “Ples duhova“ (Mangiantini) i 2012. “Crna krv“ (Cassaro). U redovnoj seriji je zajedno s Paoluccijem napisao scenarij za priču “U kraljevstvu Cajuna“ (Mangiantini). 2018. stiže ovaj Maxi, a 2019. u Specijal ediciji “Knjiga sjenki“ (Russo). Piše scenarije i za Nathana Nevera.
  • Kako bi se podsjetili na neke stare avanture s Rusima, preporučam da pročitate odlične Nolittinu “U službi cara“ (Donatelli) i Bosellijevu “Aljaska“ (Laurenti).
  • Opet smo u Novom Arhangelsku, ruskoj koloniji osnovanoj od Aleksandra Baranova koji je na jugoistoku Aljaske na zapadnoj obali otoka Baranof izgradio u srpnju 1799. utvrdu sv. Mihovil. Utvrdu su razorili indijanci Tlingit 1802. Nakon toga je guverner Baranov na istom mjestu 1804. osnovao grad Novi Arhangelsk. Svečana primopredaja Aljaske Sjedinjenim Američkim Državama, od dotadašnjih vlasnika - Carske Rusije, održana je u gradu 18. listopada 1867., i nakon toga se počelo upotrebljavati staro indijansko ime za taj lokalitet – Sitka. Danas taj istoimeni grad, luka i okrug broje oko 9000 stanovnika.
  • Pojavljuje se još jedna ruska kolonija na Aljasci. Novograd (Novgorod), grad kojim vlada tiranin Andrej Kozlov. Novgorod, navodno osnovan za Ivana Groznog, ipak je samo legenda.
  • Prvi Rusi na Aljasku naselili su se 1648. pod vodstvom Semjona Dežnjova (mala ekspedicija od nekoliko desetaka ljudi), koji su tamo podigli nastambe i prisvojili zemlju za Rusiju, ali su u Moskvi na njih potpuno zaboravili. Tek pedesetak godina poslije nova je ekspedicija stigla na ovo ledeno područje, zatekavši tamo, kako je napisano u izvještaju, “bradate ljude koji se mole ikonama”, a u središtu njihova naselja nalazi se ruska zastava. Moskva je ovaj put svojem novom teritoriju posvetila nešto više pozornosti, pa je do 1750. na Aljasku upućeno još nekoliko ekspedicija s ljudima koji su bili spremni ostaviti Rusiju i trajno se naseliti na njenom novom prekomorskom teritoriju.
  • Aljasku su Rusi prodali Amerikancima za 7,2 milijuna dolara zbog financijskih dugova iz Krimskog rata, i jer su procijenili kako bi Aljasku u slučaju novog rata, prije svega s Britanijom s kojom se sukobila netom prije u Krimskom ratu i koja je u blizini Aljaske razvijala svoju koloniju Britansku Kolumbiju, neminovno izgubila. Jer nije bila spremna poslati ni jednu svoju postrojbu da brani ono što je neobranjivo. I, smatrali su, beskorisno. Kriva procjena Rusa, jer 1890. u Klondikeu je nađeno zlato, što je izazvalo zlatnu groznicu. U potrazi za svojim komadićima zlata Amerikanci su se počeli masovno doseljavati na Aljasku mijenjajući pritom strukturu stanovništva. Nakon zlata, redom su se otvarala ostala nalazišta. Pronađeni su bakar, nafta, plin. Vode oko Aljaske pokazale su se jednim od ribom najbogatijih područja svijeta i ribolovna industrija procvjetala je. Amerikanci više Aljasku nisu smatrali promašenom investicijom nego ledenim krunskim draguljem čija je bogatstva, uz razvoj tehnologije, sve lakše koristiti.
  • Iako je Aljaska kupljena 1867., punopravnom američkom saveznom državom postaje 3. siječnja 1959. proklamacijom predsjednika Dwighta Eisenhowera, i 49. je zvjezdica na američkom stijegu.

Ne znam kako se Mirko Perniola snašao u Nathanovom univerzumu, ali što se tiče Zagorovog, nije se baš proslavio. Perniola se svojim debijem 2008. s pričom “Smrtonosna utrka“ upisao kao 27. scenarist omiljenog nam junaka, i samo je jedan od mediokriteta koji su se našli u Zagorovom serijalu, baš kao i crtači koji su grafičkim izričajem oživljavali avanture po njegovom scenariju. Sedioli, braća Cassaro i Mangiantini su crtači za koje većina fanova, naravno, s ovih naših prostora, nema riječi hvale. Uvijek mi bude malo žao kad kritiziram scenariste i crtače, jer, budimo fer, ipak su unijeli svoj trud, rad i vrijeme u nešto, ali kad vidim finalni proizvod stegne me u prsima, zavrti mi se u glavi. Nije to zbog začepljenja krvnih žila dimom cigareta i kolesterolom, već nečeg mnogo pogubnijeg - Mangiantinijevog crteža. Ima jedan vic; Kada je najgore dobiti infarkt? –Kad igraš pantomime. Ne. Najgore je dobiti infarkt kada čitaš Zagora kojeg je on crtao. Zamislite samo, uz toliko odličnih crtača danas poput Prisca, Nuccia, Russoa, Bisija, spiči vas infarkt dok listate jednu epizodu koju je crtao taj nesretnik i taj užas vam je posljednje što ćete vidjeti prije nego odete Stvoritelju na ispovijed. Ma dobro, sad malo afektiram (netko će reći; laprdaš bezveze, jer što bi tek napisao da su ovo crtala braća Cassaro), jer čovjek zna dočarati pejzaže i interakciju većine likova, ali što to vrijedi kad mu je Zagor čisti očaj, a kada crta likove iz profila, tek je to pravi užas za oči. Perniolin na momente ofrlje odrađen scenarij nekako mogu probaviti, ali Mangiantinijev crtež Zagora, a posebno Zagora u akciji, nikako.

U ovom drugom Maxiju vezanom za Zagorovo putovanje na Pacifički sjeverozapad, Perniola nas vodi u svijet ruskih spletki i intriga. Ponovno smo u Novom Arhangelsku, ruskoj koloniji sa starim znancima. Vrijeme radnje je tridesetak godina ranije negoli će Carska Rusija za 7,2 milijuna dolara prodati Aljasku Amerikancima. Složena je to priča oko prodaje, u kojoj ima malo dobrih upravitelja, puno pohlepe i sumnjivih procjena, baš kao i ova Perniolina. Klasično raspodijelivši karakterizaciju uloga dobrog Rezanova i tiranina Kozlova, Perniola nas vrlo brzo iznenađuje; Rezanova u ovoj priči ostavlja po strani, a uvodi jednog pomalo zaboravljenog lika iz davne Nolittine priče “U službi cara“, i radi nešto slično kao Burattini s Olafom Botegoskym u “Čovjek koji je pobijedio smrt“- vraća lika njegovim obiteljskim korijenima. Dok je kod Olafa taj put bio trnovitiji zbog njegove prvotne uloge kriminalca koju mu je Nolitta namijenio, a njegovo iskupljenje počinje od trenutka saznavanja svojih časnih poljskih porodičnih korijena, kod Rusa Alexisa je izazvano upravo suprotnim efektom- svojevoljnim odbacivanjem obiteljskih korijena. Alexis Pougatchew, nekada mladi plemić i prestolonasljednik Novograda u egzilu, danas prekaljeni traper. Ima li išta slobodarskije u Zagorovom svijetu negoli biti jedan darkvudski traper? A da bi postao traper, morao je odbaciti prošlost i odreći se budućnosti vladara. Iako trapera Alexisa nikada nismo vidjeli na onim famoznim traperskim okupljanjima, nikada ga nismo vidjeli kako bodri Zagora u borbi protiv Doca Lestera na trupcu u vodi ili mjeri udaljenost Zagorovom šakom odbačenog Pabla Rochasa, i baš je šteta što ga se svih tih proteklih desetljeća nitko od scenarista nije sjetio ubaciti u jednu klasičnu darkvudsku priču. Nakon kratkog prologa, koji ima funkciju predstavljanja starog poznanika-povratnika, ali ujedno i da nam da do znanja da Alexis više nije onaj Nolittin nesigurni mladić, već iskusan muškarac koji vješto rukuje oružjem, Perniola Alexisa vraća njegovom izvornom habitatu-ruskoj koloniji na Aljasci.

Zagor i Chico nisu se u ovom kolopletu ruskih spletki i borbe za vlašću i moći našli sasvim slučajno. Još otkako je Nolitta našim junacima dao kozmopolitski štih, a Boselli ih samo nastavio voditi raznoraznim krajevima još od sjajne sjevernoameričke odiseje, tako nas je i u ovoj ediciji, i to po prvi puta, zateklo novo putovanje. Doduše, ova mini odiseja nije ni sjena legendarnoj Bosellijevoj, ova je tek podsjećanje na krajeve koje smo obišli sredinom devedesetih godina, uz povratke nekih likova iz nje. Rezanov, Igor i njihovi kozaci tek su minorni likovi ovdje, za razliku od velike Bosellijeve “Aljaske“. Je li takvim pristupom Perniola pogriješio? Nije. Oni su dobili zapaženu ulogu u Rauchovom Maxiju, a ovdje su nas uveli u radnju, plus sočan geg sa Chicom u glavnoj ulozi, i Perniola ih elegantno miče sa scene i uvodi američkog časnika Strykera i geologa Northupa koji su s malom vojnom ekspedicijom došli kako bi ispitali teritorij Aljaske radi moguće kupnje od strane SAD. I tada na scenu stupa Alexis. Narativna linija nam ovdje otkriva koji su ga razlozi nagnali da potegne iz Darkwooda sve do Aljaske.

Nolittinoj karakterizaciji Alexisa ne mogu naći manu, jer shvatljivo je njegovo objašnjenje o prekidu odnosa sa bivšom zajednicom i odlazak u trapere, dok je Perniolina promašena u onom dijelu neprihvaćanja odgovornosti prema zajednici, utoliko više jer već u prologu saznajemo da mladić ipak nije prekinuo sve veze sa zemljacima iz kolonije. Ključnu ulogu je odigrala mlada i lijepa Marija iz Novograda koja pismima održava vezu s Alexisem, i koliko god ta udaljenost između Darkwooda i Novgoroda iznosila, ništa je spram gorljive želje mladog Alexisa da pomogne ponajprije Mariji, za koju očito gaji ljubavne osjećaje. Razvio je priču u ljubavnom smjeru, što nužno nije loše, ali je pogriješio što nije Alexisu dao odgovorniju ulogu u ruskoj zajednici koja se pobunila protiv Kozlova. Iako ga i Nolitta i Perniola portretiraju kao nesumnjivo pozitivnog i pravednog lika, on, unatoč svim nevoljama kroz koje je prošao, i dalje ostaje bezličan lik, nesposoban da prihvati odgovornost vođe, i kao takav, nakon pobjede, opet ostavlja zajednici teret da im Nikola I. bira novog namjesnika upitnih moralnih i etičkih kvaliteta.

Iako tema o tiraninu koji vlada gradom, a kojeg treba svrgnuti, i nije originalna, Perniola se lijepo snašao vodeći malu vojnu ekspediciju, uz Zagora, Chica i Alexisa, divljinama Yukona prema još jednoj ruskoj koloniji na Aljasci-Novogradu, kojim vlada vojvoda Andrej Kozlov. Naravno, divljina je uvijek potencijalno opasna za one koji kroče njome, tako i ovdje. Uz hirovite ćudi prirode, opasnost po naše junake je i grupa Sekana koji žele skalp plavokosog mladića. Ne zato jer bi dugi plavi skalp lijepo pristajao na štavljenoj koži šatora, već Sekani rade po nalogu Kozlova. Ovdje je Perniola uspio stvoriti dobru atmosferu na već uhodanoj podlozi odnosa Zagora i Indijanaca koji ga, kad ga vide u akciji, smatraju nadnaravnim bićem. Mangiantini nas vodi divljinom poput iskusnog trapera i ja se slažem s onima koji kažu da zna dočarati pejzaže, a posebno dobro je odradio divljine Yukona i Aljaske, prijevoj Chilkoot pass i prizore na Yukon rijeci dok pada kiša.

Drugi dio priče vodi nas u Novograd. Konačno smo u toj ruskoj koloniji na čijim je temeljima Nolitta davne 1975. izgradio jednu odličnu priču. Doduše, Novograd se u njoj tek spominje kao središte spletki i zavjera koje su mladog princa Alexisa, Borisa Prilova i malu grupu istomišljenika nagnali na bijeg sve do Darkwooda i osnivanja male izolirane kolonije-Borisgrada. Moram naglasiti da je Nolittina priča zasnovana na ljudskoj neutaživoj želji za moći i vlašću u liku Borisa Prilova, dok Perniola svoju razvija u smjeru ljudske pohlepe za zlatom, a Kozlovu su titula i moć su sredstvo za postizanje cilja. Još će ispasti da je Kozlov bio jedini pametan igrač u ovoj priči, jer crpio je zlato iz puke sebičnosti-za svoj džep, pritom ne mareći za cara i majčicu Rusiju, koji je ionako kasnije prodao Aljasku budzašto.

Zagor je iznad svega borac za pravdu. Takvog ga je stvorio Nolitta, takvog ga koristi Boselli i u konačnici Perniola, u pričama s Rusima. U prvom Zagorovom susretu s Rusima on djeluje, ne jer su oni prijetnja Darkwoodu, već jer su ga nasamarili. Uvukli su ga u sukob oko vlasti i moći, pritom ranivši Pabla Rochasa, a to je nešto što Zagor ne prašta olako. U sukob su uključeni traperi i Indijanci, i u konačnici, ruska zajednica, nakon svrgavanja tiranina, iz izolacije je integrirana je u darkvudsko društvo. Bosellijeva epizoda funkcionira drukčije, ona je povijesno utemeljena na sukobima Tlingita i došljaka Rusa, a Zagor, iako je Kojak poglavica koji drži robove i ubija ih iz zabave, ne djeluje sve dok nije ugrožen život njegova prijatelja Henryja Summersa. Neovisno o kojoj je zajednici riječ, bilo indijanskoj, bilo ruskoj, stvar je u čovjeku koji vodi zajednicu. Ovaj se put Zagor svrstao na stranu Rusa, poglavica Kojak treba biti svrgnut zbog dobrobiti obje zajednice.

Tako i ovdje, nemilosrdni tiranin mora biti uklonjen da bi zajednica bila slobodna i Zagor djeluje, ali tek nakon zarobljavanja prijatelja i prijetnjom pogubljenjem na gradskom trgu. Ne mogu se oteti dojmu, nakon što sam vidio Perniolu na fotografiji, da je upravo po njegovoj fizionomiji lica odrađen glavni negativac. Samo da pusti duge elegantne brkove i pljunuti je Kozlov. Ali dok Perniola izgleda simpatično i pristupačno, Andrej Kozlov je tipični tiranin i apsolutni vladar koji brutalnošću održava podanike u pokornosti, a u održavanju svoje politike oslanja se na vojno krilo kozaka, ali i malog Sekan plemena koji za njega obavljaju tajnovitije poslove; da mala američka ekspedicija ne obavi svoju misiju i eliminacija Alexisa. Upravo bi od takve vrste negativca očekivali da će pobjeći kad zagusti, i doista, kad stvari pođu naopako po njega on bježi, baš kao i Nolittin Prilov, ali nas Perniola u jednom trenutku iznenađuje i pokazuje Kozlova kao čovjeka koji ne bježi od dobre bitke i pri tom djeluje gotovo nezaustavljiv. Ono što slijedi je klasično Zagorovo razračunavanje s negativcima, a plus je majorova transformacija u zločinca. Perniola ničim nije dao naslutiti takav jedan zaokret u njegovoj karakterizaciji, tim više što je predstavljen kao iskusan časnik koji se brine za svoje ljude, ali zlato kvari ljude, tako i Strykera. Uz neka poslovično loša scenarijska rješenja tipa Zagor u uskom hodniku izbjegava metke petorice kozaka, ili jedan teški naivluk kada jedan od negativaca prijeti drugom kako bi Zagor odbacio oružje, pa zatim s udaljenosti dva metra izbjegavao njihovu paljbu, ovaj posljednji dio priče krcat je dobrom akcijom.

Perniola ovdje ima nekoliko dobrih momenata, npr. juriš Kozlova, Bohuslava i Nawkawa na naša dva junaka, krešendo kozačke sablje i Zagorove sjekire i finalno razračunavanje s Kozlovom i Strykerom (uzgred, sviđa mi se da je Stryker ostavljen kao neprijatelj-povratnik, pokazao se kao lukav, nemilosrdan i sposoban tip. Stvorit će on gadnih nevolja našem Zagoru u budućnosti), ali Mangiantini nije dorastao zadatku. Zagor je temelj svake priče, a kada temelj biva nagrđen užasno lošim prikazom, onda dobar scenarij postaje monoton. Šteta, jer ovo je jedna dobra priča kojom se Perniola izdigao iz prosjeka, a da je crtač bolji, vjerujem da bi ova epizoda bolje kotirala kod čitatelja.

Naprijed

ZG MX 33 Ledene zemlje

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • delboj

    Ukupna ocjena 58%

    6, 6, 5, 7

    Mislim da je ovo prvi put da se praktično jedan maksi nastavlja na prethodni. Priča je konfuzna, neke stvari su nelogične, npr. latinični natipis na ruskom, pa onda da svi Rusi tamo normalno govore engleski, što je apsurdno, jer su oni antitalenti za strane jezike i ne govori većina ni danas engleski, a kamoli u to doba u pustoj Aljasci, taman evo da im je bio neophodan za trgovinu, pa onda Zagor samo mali dio tog perioda nosi jaknu... Hajde, ljeto je, ali tamo je ipak prehladno da onako skače. Prevod užasan, ruska imena u engleskoj transkripciji! A čudno je i da dosta onih tipova ima u stvari ukrajinska prezimena. Crtež tu i tamo, naslovna dobra. Ovaj lik što je najavljen za povratak je stvarno minoran, ne znam čemu povraci takvih.

    24.06.2019
    19:56:00 sati
    delboj
    uredi
  • Hercule Poirot

    Ukupna ocjena 43%

    3, 5, 5, 4

    Toliko neuvjerljivosti na jednom mjestu odavno nije viđeno.

    Što je to trebao biti jedan od glavnih pokretačkih mehanizama čitave radnje? Možda ljubav princa Alexisa i Marije?? Pa više sam ljubavi vidio između susjedova psa i poštara, kojemu je "ljubavni ugriz psa" na nozi ostavio tri šava.

    A tek Sekani? Pleme toliko homogeno i vođeno interesom zajednice, da masovne tučnjave pijanaca izgledaju svrsishodnije od njihovih pokretačkih ambicija u divljem krajoliku.

    Uvjerljivost naslovnice je posebna priča. Tko je odmah, na prvu, bez prethodnog čitanja poveže s naslovom, odnosno s Yukonskim kozacima; takvome; u nekakvom paralelnom svemiru; braća Grimm mogu donositi kave.

    Traljavo odrađeno, a nije da se nije moglo bolje. Jedini dobitak stripa je onaj gnjiduš Ryker, kao stvoren za ponovno pojavljivanje, zlikovac od formata.

    24.06.2019
    21:22:00 sati
    Hercule Poirot
    uredi
  • King Warrior

    Ukupna ocjena 39%

    3, 2, 5, 9

    Nastavlja se navala povrataka starih likova, ovog puta je došao (opet) red na Ruse. Nije baš da sam ih poželio, što se mene tiče nisu se morali ni vraćati, pogotovo ne u jednoj sličnoj priči kao i u originalnoj epizodi. Dakle, opet dešavanja na Aljasci, jedan diktator koji je zgrabio vlast, sve se tako reći ponavlja. Mali Alexis je sada stasao u jedng čvrstog i sposobnog momka, nametnuta mu je i ljubavna priča koju je autor mnogo loše prezentovao.


    Valjda je scenarista mislio da unese i male promjene u ovu epizodu pa je ubacio i jednog voničkog oficira kao bonus negativca, iako je on trebao da nas zavara i jedno vrijeme uvjeri kako je on dobar momak. Ne znam stvarno da li je do scenariste ili do lošnjikavog Mangiantinija, ali već se na prvi pogled moglo da vidi da taj tip nije čist. Da stvar bude gora, taj vojni oficir na kraju nije poginuo već nam je autor ozbiljno zaprijetio da će se Stryker opet vratiti. Iskreno se nadam da će dobiti neku težu bolest i oteći papke pa da ga nećemo više nikada vidjeti. Ne postoji autor koji bi od ovog dosadnog tipa mogao nešto više izvući. Prihvatljivo bi bilo da se opet pojavi u nekoj manjoj ulogi u nekoj drugoj priči i tu da ga Zagor odmah kokne.


    Sve u svemu ova priča je bila dosta naporna za čitanje, trebalo mi je nekoliko dana da je dovršim. To je jedna od onih epizoda s kojima se čovjek muči, ali ipak je to Zagor pa je čitanje obavezno, makar se radilo o totalnom smoru.

    25.06.2019
    06:48:00 sati
    King Warrior
    uredi
  • vangelis

    Ukupna ocjena 50%

    4, 5, 5, 8

    teški smor...

    25.06.2019
    17:55:00 sati
    vangelis
    uredi
  • Ukupna ocjena 24%

    2, 2, 1, 9

    Pogledao, prelistao, nasmiješio se i rekao:"Ne, hvala, gospođo, vratite to na policu, Zagor odavno nije ono što je nekad bio."

    25.06.2019
    19:06:00 sati
    žalosna_sova
    uredi
  • goghy

    Ukupna ocjena 56%

    6, 6, 4, 8

    25.06.2019
    22:32:00 sati
    goghy
    uredi
  • Gris

    Ukupna ocjena 36%

    3, 3, 4, 6

    29.06.2019
    18:02:00 sati
    Gris
    uredi
  • bonjovi4ever

    Ukupna ocjena 67%

    7, 5, 8, 7

    Unatoč pobrojanim nelogičnostima, solidna priča koja posustaje u posljednjoj trećini i biva šablonski privedena kraju. Onaj dvoboj (skok) na mostu totalno neuvjerljivo (nemoguće) izveden, čak i za Zagora.

    Mangiattini uobičajeno vrlo dobar u prikazu krajolika, neke vinjete uvuku u priču i općenito je crtež podosta detaljan što malo i nadoknadi veću količinu popratnog teksta (odnosno podulje putovanje do Novograda učini zanimljivijim). Naravno, prikaz Zagora i dalje oscilira, mada Mangiattini barem s one anatomske strane kod likova više ne fuša mnogo kao nekad, a i akcijske scene mu većinom uspijevaju.

    Ok za prekratiti popodne, tj. prosječno, a mislim da Perniola ni ne može bolje od ovoga...

    30.06.2019
    19:23:00 sati
    bonjovi4ever
    uredi
  • allessi

    Ukupna ocjena 91%

    9, 9, 9, 10

    Krenuti ću ovaj put od naslovnice koja mi je odlična.. Vanserijska.. Ovaj zakrabuljeni dželat mi je baš super nacrtan i naslovnica mi se stvarno sviđa.. Smatram da se i Mangiantini sa crtežom stvarno potrudio i koliko god da ga neki na forumu kude i baš ga previše ne simpatiziraju, ja mislim da je njegov napredak očiti.. Naspram nekih ranijih njegovih radova, crtež u ovom maxiju mu je odličan.. U prikazu prirode je dobar, to smo znali, ali se i u prikazu likova jako popravio..

    A sad, Mirko Perniola.. Čovjek kojega na Zagovorim epizodama nismo jako dugo vidjeli, a onda se pojavi sa ovakvom mrcinom od epizode.. Dobro nas je vodio kroz radnju do samog završetka i obračuna sa negativcima Kozlovom i Strykerom.. U ovoj nam se priči vraćaju stari znanci, prinčevi Rezanov i Alexis Pougatchew, a radnja se odvija na Aljasci, na primamljivom i divljem Yukonu.. Sve su to elementi koji ovu priču čine iznadprosječnom.. Recimo da sam sa zadnjih par maxija poprilično zadovoljan..

    03.07.2019
    07:54:00 sati
    allessi
    uredi
  • anto

    Ukupna ocjena 46%

    5, 4, 4, 7

    smaranje

    05.07.2019
    21:20:00 sati
    anto
    uredi

Anketa

Što vam je najinteresantnije na stripovi.com?

Rezultati

Arhiva

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum