Jednom kada stvarna ličnost postane dijelom Zagorovih avantura, u ovome slučaju riječ je o slavnome piscu Edgaru Allanu Poeu, može se napraviti svojevrsni presjek i vidjeti kakav je utjecaj ostavio na autore koji su ga ubacili u Zagorov svijet. Već je Bosellijevim pristupom jasno da se jedan takav osebujni lik ne može pojaviti u nekoj tamo beznačajnoj avanturi. Moralo je to biti nešto veliko, dostojno reputacije koja i danas, 170 godina nakon smrti, prati Edgara Allana Poea. Njegov svijet ludila, straha i košmara prenesen u poeme i novele poslužio je Boselliju kako bi vratio ultimativnog Zagorovog neprijatelja Hellingena. Stavivši jednu stvarnu ličnost u imaginarni Darkwood, Boselli je pokazao da ta šuma savršeno funkcionira kao podloga za maštu u kojoj se izmjenjuju i isprepliću razni žanrovi i likovi, a najbolje o Poeu i Boselliju govore riječi Liye, otete Indijanke iz te priče: “Zapleo se u mrežu priče. I nadala sam se da bijeli pripovjedač ima taj dar. U svim umjetnicima se skriva taj dar. Jer oni imaju moć da te zarobe…”
Moreno Burattini vraća Poea u kratkoj priči “Čudovište iz Philadelphije“, baziranoj na Poeovom jedinom dovršenom romanu “Avanture Arthura Gordona Pyma“, dajući mu prizemniju ulogu negoli u prvom pojavljivanju. Na tragu Bosellijeve karakterizacije čovjeka rastrganog i izmučenog osobnim demonima, poslužio je više kao vodič po filadelfijskim ulicama kako bi Zagor uhvatio ubojicu kanibala.
Treće Poeovo pojavljivanje bilo je u Burattinijevoj priči “Monument Valley“, koju je nacrtao novosadski crtač stripova Branislav “Bane“ Kerac. Kada je u pitanju Poeova uloga u Zagorovom svijetu razvidan je Burattinijev radikalni zaokret od Bosellijeva pristupa. Poeova uloga tajnog agenta Ravena potpuno je marginalizirana, i pod Burattinijevim perom Poe postaje kroničar Zagorovih avantura, baš kao u ove posljednje dvije priče izvorno objavljene u siječnju 2019.
Prvi maxi ovakvog tipa sadržava priče pisane na avanturističkoj razini, uz jednu iznimku. Kratka Di Oraziova priča “Pokopani glasovi“ odiše horor gotičkom atmosferom vrlo dobro dočaranom grafičkim stilom Giannia Sediolia, koji je, eksperimentiravši malo s modernijim kadriranjem i isprekidanim linijama, uspio prenijeti atmosferu jeze. Drugi maxi gotovo u cijelosti posvećen je stravi i užasu. Iako je Poe, zahvaljujući Boselliju, u Zagorovom svijetu predstavljen kao tajni agent tajne baze “Drugdje“, Burattini u ovoj priči predstavlja Poea onakvog kakvog ga poznajemo - kao pisca strave i užasa. Motiv smrti s elementima horora i mističnosti koji se provlače kroz ove kratke priče Poe je često razrađivao u svojim djelima, a upravo su te kratke priče objedinjene u funkcionalni zaplet glavne narativne linije koja se odvija u bazi “Drugdje“, dajući tako i konotaciju naslovu ovoga maxija.
Uz već prekaljena umjetnička imena određenu slobodu u grafičkim i narativnim izražavanjima dobila su i neka nova koji daju svoje viđenje Zagorovog lika i djela. Pa su tako svoj mali trag ostavili debitanti Luca Barbieri, Adriano Barone i Andrea Cavaletto kao scenaristi, a Stefano Voltolini i Enzo Troiano crtežom.
Glavna narativna linija ovog maxija nosi naslov Jeza iz “Drugdje“ i djelo je Morena Burattinija i crtača Stefana Voltolinija. Cijeli taj pripovjedački tok posvećen je Edgaru Allanu Poeu koji je pozvan u bazu “Drugdje“, a pomalo neobičan pristup autorskog dvojca očituje se već u brzom saznanju da Zagor ovdje nije glavni lik. Štoviše, Zagor se u ovoj narativnoj liniji ne pojavljuje osim u nekoliko kadrova kojima je cilj podsjetiti nas na neke prijašnje avanture. Dan je naglasak na Nolittinoj tendenciji da u Zagorov svijet smjesti politički kontekst pojavljivanjem jednog američkog predsjednika (u trećem Hellingenovom pojavljivanju), a kasnije će Burattini iskoristiti politički koncept kako bi još nekoliko puta vratio sedmog američkog predsjednika Andrewa Jacksona. Politika je neizostavni dio Zagorovog svijeta i ona grubo ulazi u neke priče u kojima je i sam Zagor nemoćan pred državom. Možda će netko pomisliti da je takav stil naracije došao s Burattinijem kada je spojio stvarnost i fikciju ubacivši Zagora u jedan povijesni događaj i prikazao ga nemoćnog da promijeni stvari u vezi deportacije Cherokeeja, a opet takvog frajera da i samog predsjednika hvata za gušu, ili kada Zagor potpisuje sporazum o šutnji u bazi “Drugdje“, ali moram vas razočarati i napisati da je i veliki Guido Nolitta ponekad znao pokazati Zagorovu nemoć pred državnim aparatom. Ne vjerujete? Pogledajte završno poglavlje priče “Čisto samoubojstvo“.
Iako je radnja glavne priče statična i odvija se u dobro nam znanoj bazi “Drugdje“, linija pripovijedanja ima određenu težinu i dozu tenzija kroz verbalni duel Poea i tajanstvenog vladinog dužnosnika Howitzera. Isto tako, iako su tema ovog maxija demoni, zlodusi i ostala nadnaravna bića koja utjelovljuju smrt, Burattini ovdje donosi osobnog demona s kojim se Poe hrvao u svome životu. Sukob Poea i Howitzera dešava se oko šest kratkih priča koje je Poe zapisao po Zagorovim prepričavanjima, a za koje Howitzer ne želi da iziđu u javnost. Kako priče odmiču tako verbalni duel postaje sve jači i izraženiji, i ostavlja gorak okus po Poea na kraju. Voltolinijev čist, jasan i detaljan crtež odlično prati postavku priče i osobine likova u bazi, a iako je ova linija lišena akcije, zahvaljujući Voltoliniju nije monotona.
Priča: 7, Scenarij: 8, Crtež: 8.
“Crvena smrt“ prva je kratka priča koja se veže na glavnu liniju pripovijedanja, scenarij je napisao Francesco Testi, crtež je djelo braće Esposito. Testijev stil pisanja upoznali smo u priči “Stvorenja iz tame“, rađenu za specijal ediciju. Dok je u njoj upotrijebio legende američkih drvosječa o Fearsome criterrsima za podlogu radnje, ovdje je krenuo već razrađivanom temom u Zagorovim avanturama, a ova fantastična horor priča sadrži neke elemente iz Poeove kratke priče “Krabulja crvene smrti“ kao i iz Manfredijeva Dylana Doga “Crvena smrt“. Dekadencija društva prikazana kroz karneval u gradu Spokaneu Testijev je poligon za prikaz jedne priče u kojoj su ljudske žrtve sredstvo za postizanje boljitka zajednice. Žrtvovanje nekoliko mladih djevojaka demonu koji je mješavina vampira i Skeletora i uz to je vrlo pričljiv kada se razbjesni nije pretjerano maštovito izvedena tema, štoviše, Testi je podbacio i donio nam gomilu klišeja, plus sladunjavi kraj s djevojkama koje ne izgledaju nimalo potreseno nakon suočenja s demonom, kao da ih viđaju na svakodnevnoj razini pa ih uzimaju zdravo za gotovo. Čak su i braća Esposito podbacila crtežom.
Priča: 6, scenarij: 5, crtež: 7.
Možda će i Dylanovi fanovi uzeti ovaj maxi u ruke, pa će prepoznati čitav niz poveznica sa svojim omiljenim junakom - što kroz motive u radnji priča, što kroz neke pisce i crtače koji su ostavili svoj trag na avanturama Istraživača noćnih mora. Ništa čudno, jer je još tijekom osamdesetih Tiziano Sclavi napisao niz Zagorovih epizoda u koje je ubacio elemente koje će detaljnije razrađivati u svome čedu. Postnolittijanski period obilježile su upravo Sclavijeve priče, a proslavljajući Dylanovu tridesetogodišnjicu i Zagorovo prvo izlaženje u Zenith Gigante ediciji, Luigi Mignacco odao je počast tom umjetniku spojivši dva različita svijeta i vremena u priči “Zenit 666“. Upravo su tu priču, kojom je ujedno i ustoličen novi crtač naslovnica Alessandro Piccinelli, nacrtali Picatto i Ricio, kao i ovu kratku iduću.
Druga priča nosi naslov “Iz dubina zemlje“, scenarij je napisao Luca Barbieri, a za crtež su zaslužni Luigi Picatto i Renato Riccio. Ovo je bez sumnje priča koja će kod većine biti dočekana na nož. Ne zbog Barbierija, koji je napisao dobru i zanimljivu priču, već zbog crteža. Naravno da crtež nije remek-djelo, daleko od toga, Piccatto ne odustaje od svog tipičnog stiliziranog ćoškastog crtanja likova, ali meni je važno kako određeni crtač prenosi atmosferu, a Piccatto je uspio prenijeti zastrašujuću i uznemirujuću atmosferu na onom golom planinskom kršu prepunom Crnih demona, kao i atmosferu očaja i smrti u indijanskom selu. Najslabija stvar ovdje izvedena je eskamotacija Zagorova uma u kombinaciji s nepoznatim stvorom u dubini pećine, koji mu tako ujedno pokazuje kako ga uništiti.
Priča: 8, Scenarij: 7, Crtež: 6.
Adriano Barone je napisao scenarij za treću kratku priču naslova “Zvijer iz prošlosti“, za crtež je odgovoran Paolo Bisi. Darkwoodom su kročile raznorazne zvijeri plašeći stanovništvo; od Gianluigijevih divovskih pauka ljudoždera do Zamberlettijeve obrade zvijeri iz Gévaudana i Testijevih Fearsome crittersa. Kletve iz indijske i indijanske mitologije u sprezi s crnom magijom, prirodne mutacije, genetske manipulacije davno izgubljenih civilizacija i tajni vladini projekti temelji su na kojima su razni scenaristi postavljali radnju. Barone nam je donio malo osvježenje u ove već razrađene koncepte, pa je svoju misterioznu zvijer doveo iz Južne Amerike. Ono što nam Barone nudi je zanimljiv sukob Zagorove filozofije i cinizma jednog znanstvenika, kriptozoologa Sandersona, koji je amazonskoj džungli uspio zarobiti legendarnu zvijer iz folklora amazonskih domorodaca, Tapire-iauaru. Paolo Bisi, uz već standardno odličan prikaz likova i akcijskih scena, uzeo si je određenu slobodu u prikazu scenarija, pa je donio table raznolike strukture koje razbijaju monotoniju standardne Bonellijeve tri trake.
Priča: 7, Scenarij: 8, Crtež: 9.
Četvrta priča “Korijeni zla“ djelo je Andree Cavaletta i Marcella Mangiantinija, i meni je najdraža kratka priča. Cavaletto nam donosi novu verziju Zelene opasnosti i Smrtonosne močvare, i čini to na odličan način. Priča koja u svojem početku počinje klasično zapadnjački, s karavanom u nevolji, vojnicima i Indijancima, brzo dobiva
osjećaj uznemirenosti zbog neobjašnjive i iracionalne prijetnje, s jako dobro umetnutim zapletom i sveprožimajućom tjeskobnom atmosferom. Ne želim detaljnije pisati o njoj, jednostavno pročitajte ovu mješavinu horora i znanstvene fantastike doziranih u pravoj mjeri koju je nacrtao, na moje iznenađenje, odličan Mangiantini.
Priča: 8, Scenarij: 9, Crtež: 9.
“Duh osvete“ je naslov pete priče, a autori su Diego Paolucci i Emanuele Barison. Inspirirana Tarantinovom Mrskom osmorkom, priča vrlo brzo mijenja smjer u nadnaravne vode. Počinje odlično, klaustrofobično, tjeskobno. Grupa ljudi stiješnjena u maloj brvnari, a vani mrak, hladnoća, snijeg i vijavica. Treba li još štogod za jezovitu atmosferu? Naravno, osvetoljubiva sablast i odlična emocionalna napetost koja negativno vibrira između likova. Čitajte ju pažljivo, jer na prvu djeluje zbunjujuće u otkrivanju misterije i odnosu između likova, a pohvalna je Paoluccijeva odluka da Zagora stavi u ulogu inferiornog spram duha, pa duh ubija sve one na koje se namjerio. Odlična kratka horor priča začinjena je i najboljim Barisonovim crtežom do sada. Ne znam je li to zbog manjeg broja stranica, pa je tako rasterećenije radio i više pažnje posvećivao crtežu, ali ovo je meni perfektno.
Priča: 7, Scenarij: 8, Crtež: 10.
Šesta, posljednja priča, naslova „Ljudska žrtva“, zbiva se u drugoj dimenziji svijesti, a prostorno vremenski skok donijeli su nam Moreno Burattini i crtač Enzo Troiano. Jedna lagana i brza priča, svjesno od strane Burattinija rađena upravo za Troianov stil crtanja. Priča koja bi crtežom, radnjom i likovima više odgovarala Conanovom barbarskom svijetu negoli Zagorovom, ali Burattini je ovdje istupio i pomalo smjelo i pomalo smiješno, i priču upravo treba gledati u tom kontekstu. Troianov stil je jedinstven i neusporediv sa stilom bilo kojeg crtača koji su prodefilirali serijalom u ovih gotovo šezdeset godina, njegov je grafički izričaj Zagora miljama udaljen od tradicionalnog i više prikladniji za fantastičnu i herojsku postavku nekog drugog junaka i serijala, ali baš zato što je ovo eksperiment njegov mi stil odgovara u ovoj kratkoj priči uklopljenoj u ovaj tip maxija. Najslabiji dio priče je nemaštoviti i naivni prijenos Zagorove svijesti u drugu dimenziju, rješenje kojim Burattini donosi testosteronski svijet nabildanih divljaka koji žrtvuju ljude bogovima. Jedna od žrtava je Danah, za divljake vještica, za Zagora ljudsko biće koje treba spasiti od krvožedne rulje, i na tome scenarij gradi akciju. Priča se može promatrati i kao kritika svih onih religija koje su poticale spaljivanje žena pod optužbom da su vještice, pogotovo buntovnih i samosvjesnih žena koje se suprotstavljaju praznovjerju ukorijenjenom u živote vjernika.
Priča: 6, Scenarij: 6, Crtež: 6.
Sve u svemu, i nije loše. Kratke priče koje se vežu na glavnu narativnu liniju tvoreći tako jednu cjelinu prvi smo puta vidjeli u maxiju “Pripovijesti iz Darkwooda“, a Moreno Burattini nastavio je svoj eksperiment. Zagorova prepoznatljiva žeđ za pravdom i čvrsta liberalna crta, ovdje uklopljeni u niz horor priča i misterija koje treba riješiti, dobro funkcioniraju i kroz pripovjednu i vizualnu naraciju nekoliko stalnih, ali i niza novih autora, i u tome je draž ovog eksperimenta. Cijenim Burattinijevu ideju ovakve vrste maxija, a od idućeg maxija ovakvog tipa prvenstveno očekujem da će se novim scenaristima i crtačima, koji se prvi put bave Zagorom, dati više prostora kako bi dali pravu konotaciju ovom eksperimentu.
.jpg)
