Sve je počelo Burattinijevom idejom da niz kratkih i samostalnih priča uklopi u jednu okvirnu priču, tvoreći tako dugu cjelinu od 286 stranica. Tako smo dobili prvi maxi ovakvog tipa pod jednostavnim i sugestivnim naslovom „Pripovijesti iz Darkwooda“, a osim novog koncepta pripovijedanja, maxi je obilježilo niz autora kojima Zagor nije fah. Paolo Di Orazio napisao je kratku horor gotičku priču, Dante Bastianoni se pozabavio crtežom klasične vestern tematike u obliku revolveraškog duela, Romeo Toffanetti nacrtao je kratku priču Marcella Toninellija koji se vratio jer nam je ostao dužan otkriti genezu prijateljstva Zagora i Banacka, a po prvi puta u povijesti serijala svoj su trag ostavile i dvije žene. Gabriella Contu kao scenaristica kratke priče „Uspomene iz prošlosti“ i Lola Airaghi, koja je Burattinijev scenarij o nasilju nad ženama i osveti svojim snažnim linijama i sjajnom upotrebom kontrasta prikazala u kratkoj priči „Mjesečev Povjetarac“, a za dočaravanje atmosfere jedne darkvudske noći obasjane mjesečinom u kojoj darkvudski pravednik spašava jednu trudnu ženu, dobila je prestižnu nagradu. Nakon tog maxija ubrzo je došao još jedan-„Jeza iz Drugdje“-a njegova osobitost je niz kratkih horor i fantastičnih priča koje se nadovezuju na inertnu glavnu nit pripovijedanja bez Zagora u glavnoj ulozi, već je Edgar Allan Poe zadužen za naraciju Zagorovih avantura pred tajanstvenim vladinim dužnosnikom Howitzerom. I treći maxi ovakvog tipa donosi nam oprobani recept-kratke priče, glavna narativna linija i niz autora, što starih, što novih.
Glavna je priča zamišljena kao počast Jamesu Fenimoreu Cooperu, autoru „Posljednjeg Mohikanca“, a ovaj puta Zagor pripovijeda pet epizoda iz svoje prošlosti tom iznimnom slušatelju. Moreno Burattini i Stefano Voltolini kao autori glavne linije stavili su Zagora i Coopera u vlak zaustavljen na rubu srušenog mosta u kojem moraju provesti besanu noć, jer vani prijete sjene onih koji su rušenjem mosta namjeravali izazvati tragediju. Da skrate vrijeme do jutra, kada očekuju Chica sa šerifom, Zagor između zaustavljanja tajanstvenih napadača da uđu u vlak i istrage koji im je cilj, počinje pričati kratke priče Jamesu Fenimoreu Cooperu i novinaru Stoweu.
Prva priča nosi naslov „Vuk i Mjesec“, a djelo je Morena Burattinija i Valentine Romeo. Valentina je skoknula s avantura Morgana Losta na ovaj maxi kako bi nacrtala četrdeset tabli u kojima se miješaju prošlost i sadašnjost suprotagonista Keta, ostarjelog Indijanca kojeg su Zagor i Chico otrgli iz ralja gladnih vukova. Ozlijeđenog Keta nose u obližnju trapersku utvrdu, a tamo će Keto, kada svi usnu, pokušati ubiti jednog trapera. Burattini je napisao ne baš originalnu priču o ljubavi i osveti, ali jako dobro ispričanu i prožetu melankolijom koju je Romeo uspjela sintetizirati kao bajku u snježnoj noći, u onim dijelovima kada se Keto prisjeća mladosti i života s voljenom Alamy i malo me Burattini iznenadio ovdje-sve je to prikazano na idiličan način, bez konstrukcija o njihovom teškom životu i neprestanim borbama koje su vodili s bijelim osvajačima, samo čista i bezuvjetna ljubav dvoje mladih. Ali je zato Burattini odlučio voditi sudbinu ostarjele Alamy u smjeru stradavanja od bijele ruke, davši tako Ketu čvrst motiv osvete, a njegova snažna volja u nakani ide do jednog oblika samožrtvovanja, sve kako bi vratio ogrlicu vuka i Mjeseca koja simbolizira njihovu bezuvjetnu ljubav, a koju je ukrao traper Trent kada je ubio Alamy.
Konačna presuda - Priča: 7, Scenarij: 8, Crtež: 7
Druga priča vodi nas u izoliranu zajednicu Eden Falls, a Giovanni Eccher i Max Bertolini donose nam Zagorov sukob s malom fundamentalističkom kršćanskom zajednicom na čelu s velečasnim Dwightom Richmondom. U biti, sukob se svodi na moraliziranje riječima između Zagora i velečasnog, a akcija je svedena na minimum. Dobro, nije ovo Novi Salem, Stephan i štovatelji demona Haggotha kojem žrtvuju putnike namjernike pa da se Zagor sa sjekirom i zapaljivim strijelama kreće između kuća, nije ovo egzotično pleme ogrezlo u krvavom prinošenju ljudskih žrtava pa da ih Zagor uništava vodenom bujicom, ovo je zajednica bez mržnje i nasilja, a Eccherova dobroćudna ironija usmjerena je na stroga moralna pravila koja vladaju u zajednici-čak ima i jedna netipična scena kada Zagor spominje Ustav SAD-a, ne bi li tako uplašio i urazumio zajednicu. Peter Coleman voli zaviriti u demižonku i ne bi mu čovjek to uzeo za zlo, ali ipak se događa tragedija i on po strogom zakonu zajednice mora odgovarati za svoj grijeh.
Radnja je za ovakvu vrst tematike u Zagorovom serijalu čak bih rekao originalna i sadrži nekoliko dobrih Eccherovih ideja. Uspio je iz minimalne postavke na zadovoljavajući način razviti i privesti kraju ovu kratku priču kojoj je atipično pristupio lišavajući nas prikaza opsjednutih i zlih vjernika, što sam na prvu i pomislio kada su Zagor i Chico došli u Eden Falls, jer se obično iza izoliranog idiličnog mjesta kriju mračne stvari, demonski rituali i žrtvovanja ljudi. U osnovi Eccher prikazuje fanatični religionizam, ali uspijeva prikazom stvarnih ljudi, ljudi oko nas i među nama, ukloniti predznak fanatični u negativnom kontekstu, a djelujući kroz Zagorovu mirnu ruku i bistro oko u završnici pokazuje velečasnog koji preispituje svoje stavove i slaže se sa Zagorovim rješenjem.
S tim rješenjem me apsolutno iznenadio, jer nekoliko stranica prije toga svjedočimo Zagoru pomirenim sa Peterovom sudbinom, i samo čekamo da se konopac stegne oko vrata grešnika. Pljesak za Eccherovu minijaturu, ali veliki aplauz za Maxa Bertolinija, čiji me je grafički stil oduševio.
Konačna presuda - Priča: 7, Scenarij: 8, Crtež: 8
Francesco Testi nam je u svojem prvijencu specijalu „Stvorenja iz tame“ donio čitav niz kreatura iz folklora američkih drvosječa, a u trećoj kratkoj priči u ovome maxiju naslova „Crna krila“, koju je grafički obradio Marco Torricelli, predstavlja nam još jednu kreaturu iz tog folklora, Snallygastera. Doduše uradio je to radikalno drukčije negoli u specijalu u kojem je pojavljivanje tih bića temeljio na indijanskoj magiji, posebnoj pećini i ljudima senzibilnima za nadnaravno i snove, a ovdje ju predstavlja kao davno izumrlu životinju koja je oživljena znanstvenim eksperimentom, pa se kroz znanstvenika Mosesa i njegov uspjeh Testi usredotočuje na čudovište koje ubija i straši stanovnike Darkwooda, a Zagor ga mora zaustaviti. Ništa originalno i ništa zabavno Testi nije donio, čak bih rekao da je priča toliko predvidljiva da sam znao kako će upotrijebiti stari klišej o čudovištu koje ubija svoga tvorca. Iskreno rečeno, ova mi je priča najslabije razrađena, vidi se da Testiju nedostaje ideja i možda da proba napraviti odmak od ovakvog žanra kojeg je tri puta upotrijebio (ovdje, u prošlome maxiju ovakvog tipa i specijalu) i napiše jednu klasičnu vestern avanturu, čisto da vidimo kako se snalazi u tom žanru.
Konačna presuda - Priča: 4, Scenarij: 4, Crtež: 8
Zatim nam stiže jedna klasična vestern minijatura naslova „Čovjek sa zvijezdom“ koju je Mirko Perniola napisao u predvidljivom tonu, a Sal Velluto već nam na početku, licima šerifa i razbojnika daje do znanja da je u pitanju krađa identiteta. Lice navodnog šerifa je grubo i ružno dočarano s očitom crtom podmuklosti, dok lice navodnog razbojnika ima karakteristike dobrodušnog i moralnog čovjeka. Zagor od početka sluti da šerif nije šerif, i ta igrica mačke i miša traje duže vrijeme, a obojica su u međuvremenu imali prilike da nešto poduzmu. Lažni šerif je imao x prilika pucati Zagoru u leđa, dok Zagor čeka da se lažni šerif razotkrije ugrožavajući njegov život, a mogao ga je hladno, već na početku suočiti s istinom. Banalno i predvidljivo, pomalo otrcano i razočaravajuće, ali priču spašava Sal Velluto.
Konačna presuda - Priča: 5, Scenarij: 4, Crtež: 7
„Četvorica ubojica“ naslov je pete i posljednje kratke priče. Počinje predvidljivo, jer nakon što su sahranili starog kopača zlata Buddyja, Zagor i Chico brzo hvataju dvojicu od četvorice ubojica, a na idućim stranicama ih pratimo u dolasku u gradić Cherrytown u kojem se raspituju za Kylea Stewarta. Roberto Altariva je na kraju pretumbao čitavu konstrukciju priče i na taj način maksimalno iskoristio svoje stranice i potrudio se jednu klasičnu stereotipnu priču o kopaču zlata koji je ubijen pretvoriti u solidnu priču s finom dozom ironije provučene na kraju.
Naslov okvirne priče „Šumski bubnjevi“ nema veze s radnjom, tako da sam ostao iznenađen, pogotovo jer je i u originalu takav naslov, pa nije neka Ludensova brljotina. Po meni potpuno promašen naslov jer od bubnjeva ni glasa, a oni su jedan od zaštitnih znakova serijala prenoseći dobre ili loše poruke diljem Darkwooda, pa sam povezujući naslov i vlak na naslovnici očekivao napad Indijanaca na vlak ili bar da je Zagor tim šumskim SMS-om saznao za vlak u nevolji, a Burattini me je odveo u sasvim drugom smjeru. I bolje je tako, jer je priča sama po sebi sugestivna i puna napetosti i bez Indijanaca na ratnoj stazi-minirani most, blokirani vlak, snježno okruženje, neizvjesnost koju donosi noć, opsada, sjenke ljudi koji se kreću oko vlaka i vrebaju svoje žrtve, a Burattini tu tjeskobnu atmosferu kontinuirano prekida kratkim Zagorovim pričama koje prepričava Fenimoreu Cooperu i novinaru Stoweu. Cijelo nam vrijeme Burattini sugerira da je meta slavni pisac, možda zbog svog političkog aktivizma, ali na kraju nas vodi prema sasvim drugoj meti. Ova je minijatura mogla biti pravo malo remek djelo samo da se Burattini usudio i do maksimuma iskoristio napetu i tjeskobnu atmosferu među putnicima u blokiranom vlaku i stvorio atmosferu straha i paranoje koje se duboko ukopavaju u psihu putnika, a ovako sve izgleda banalno-Zagor malo priča priče, malo puca i glumi detektiva, a putnici nonšalantno prihvaćaju situaciju u kojoj su se našli.
Stefano Voltolini, koji je u prijašnjem maxiju ovakvog tipa također crtao glavnu priču, ovdje je imao teži zadatak. Dok je radnja s Poeom bila inertna, bez akcijskih scena i bez Zagora (vidjeli smo ga tek u nekoliko retrospektivnih kadrova), ovdje se Voltolini morao dobrano potruditi u prikazu akcijskih scena i moram napisati da sve to skupa ne izgleda loše, dapače, jedva čekam jednu dugu priču upotpunjenu njegovim odličnim crtežom.
Konačna presuda - Priča: 7, Scenarij: 6, Crtež: 8
Maxi je u cjelini zadovoljavajući. Scenariji su povjereni autorima u čije smo kvalitete pisanja odavno upućeni tako da iznenađenja nema. Burattini je napisao dobru okvirnu priču koju je zaokružio solidnim razrješenjem u vezi motiva negativaca ali i jasnom natuknicom, jer čim su Lucille i njen „sin“ ušli u vlak odmah je bilo jasno da s „malim“ nešto ne štima jer mu je lice uvijek skriveno, kao i prvu kratku dobro osmišljenu o osveti starog Indijanca. Eccher me ugodno iznenadio, Testi i Perniola definitivno su podbacili ali opet ne toliko da proglasim priče totalnim promašajem, a Altariva nam je donio stereotipnu priču s odličnim i neočekivanim završetkom.
Crteži pak za razliku od scenarija opravdavaju ideju maxija ovakvog tipa-dobili smo nešto novo, svježije i inovativnije u Zagorovom svijetu. Voltolini odlično pokazuje odmjerenu dozu klasicizma, Romeo je nježna i romantična u prikazu ljubavi dvoje mladih i istovremeno gruba i realna u akcijskim scenama borbe protiv vukova i trapera ubojice, Bertolini me oduševio-eksplozivan, ekspresivan, sjajan i njega jedva čekam na većem broju stranica. Veteran Toricelli standardno odličan kada je u pitanju fantastika-detaljan u svojim beskonačnim varijacijama kadriranja i atmosfere koja zrači iz tih kadrova. Sal Velluto pomalo pinisegnovski u prikazu Zagora, ali dobar i korektan, Cordin crtež i Pozzin tuš svojim klasičnim detaljnim stilom vode nas iz šume u grad gdje na neočekivan način Altariva razrješuje dramu.
Kako je ovo sada već treći maxi ovakvog načina naracije, efekt nečeg novog u Zagorovom serijalu je izblijedio. Ovo više nije eksperiment, kako je Burattini nazvao prvi maxi, već se pretvorio u dobro uhodani projekt, ali trebalo bi se još više odvažiti i dati priliku autorima kojima Zagor nije fah, pogotovo crtačima.
.jpg)
