Je li Burattini zagrizao prevelik zalogaj, zapitao sam se kada sam na 19. stranici ovog maxija naišao na nekoliko vinjeta u kojima se evocira stara Nolittina priča, a pleme Osaga iz nje čini okosnicu ove Burattinijeve priče.
Nolitta je napisao dirljivu, tužnu i tragičnu priču u jeku zlatnoga perioda, jednu od onih rijetkih koja ostavlja gorak okus s okrenutom posljednjom stranicom. Slobodno mogu napisati da je Bijes Osaga jedna od njegovih najzrelijih priča i svakako se ubraja u remek-djelo. Jedna od onih priča s jakom porukom i priča koju bi svaki Zagorov autor morao pročitati da shvati Nolittin stil pisanja koji pokazuje kako ispričati priču o sukobu arhetipova - slabi protiv jačih, razlika između zakona i pravde, pravda protiv nepravde, idealizam protiv materijalizma, rasa protiv rase. Sve je to Nolitta sažeo u šest likova ove priče: Zagora, Wakopu, Billyja Boya i njegova oca Alana, Paca i Bennyja.
Billy Boy Kirby savršen je lik za ovu Nolittinu priču; razmažen i arogantan, ne libi se oduzeti život iz puke zabave vjerujući da je nedodirljiv, a tu nedodirljivost omogućio mu je njegov bogati i utjecajni otac koji novcem, prijetnjama i slijepom očinskom ljubavlju pokušava otkupiti i opravdati sinovljev grijeh i bijeg od kazne. Za razliku od svoga sina, on zna razliku između dobra i zla i zna da je njegov jedinac kriv, ali su očinska ljubav i zaštitnički odnos jači od osjećaja za pravdu, zato nahuškava plaćenike na čelu s poslušnikom Pacom na Zagora. Paco, hladnokrvan i opasan, jedan od onih nolittanskih likova koji savršeno balansiraju na granici dobrog i lošeg momka, shvaća razmjere Billyjevog čina ali odanost prema njegovom ocu jača je od instinkta za pravdom, iako se ne libi zveknuti koju odgojnu šamarčinu razmaženom Billyju. Wakopa, pak, koji želi svoju osvetu, čak je i povezan s Billyjevim ocem na onoj razini u kojoj se sudbine ljudi vežu uz njihove ciljeve, pa svjedočimo i mrtvima koji nisu krivci za ubojstvo njegove skvo, poput male doseljeničke obitelji Harper. Nolittina snažna priča sadrži još jedan lik bez kojeg priča ne bi funkcionirala, a to je pijanac Benny, po defaultu niškoristi i bitanga, ali jedini od stanovnika koji ima muda svjedočiti protiv Billyja. Nolitta je savršeno profilirao ove likove pogađajući srž stvari - gorčina koju čitatelj osjeća oslobađajućom Billyjevom presudom razmjerna je veselju koje pokazuje većina beskičmenjačkih stanovnika Stonevillea, a svi Zagorovi napori i riskiranje života pokazali su se beskorisnima pred korumpiranim zakonom i sudstvom. Kraj priče nedvosmisleno je jasan, tužan i gorak-nitko ovdje nije izašao kao pobjednik.
Zagor kao da ništa nije naučio od Nolittine priče, kao da nije izvukao pouku koju je Nolitta nedvosmisleno predočio pred njega jer i u ovoj priči Zagor se poziva na sud i suđenje, ali ipak Burattini ovdje, za razliku od Nolittinog štiva, nije išao u dvosmislenost Zagorove etike. Ovdje su stvari pojednostavljene jer je razlika između dobrih i loših momaka odmah uočljiva i nije zamagljena nolittanskim sukobom Osaga i doseljenika u kojem svaka od strana ima svoje čvrste stavove i svaka istovremeno ima i pravo i krivo.
U „Bijesu Osaga“ obje strane trpe žrtve zbog bahatosti tatinog sina koji ne želi prihvatiti odgovornost za svoje bezobzirne postupke, dok su ovdje stvari postavljene na razinu individualnog sukoba između pokvarenog vladinog povjerenika i Zagora, bez posljedica koje bi uvlačenjem Osaga, doseljenika i vojske eskalirale u rat. Ovdje se Burattini, za razliku od Nolitte koji je imao tešku zadaću balansiranja Zagorovom etikom između dviju zaraćenih strana, nalazi u komfornom položaju-ne mora razmišljati o posljedicama koje bi izazvalo Zagorovo pomaganje Osagama i zbog toga on odmah staje na njihovu stranu, pogotovo kada dođe u njihovo selo i vidi izgladnjele ljude i djecu, bolesnu i umiruću stoku koju im je uvalio pokvareni indijanski povjerenik Dewey.
Dewey je zdravu i uhranjenu stoku prodao bogatom rančeru, a Osagama uvalio kržljavu, bolesnu i umiruću stoku. Zagor daje riječ starom poglavici Katanyju i mladom ratniku Aruwi da će stoku vratiti i kazniti krivce. Tako i bi, za sada u onome dijelu kada Zagor suočava Deweya s posljedicama njegovog čina. Zagorov pravednički gnjev kanaliziran je na pokvarenog povjerenika, i tu, naravno, opet Zagor spominje sud i suđenje. Kao da nije prva polovina 19. stoljeća i ponekad mi je taj revizionistički Zagor koji vjeruje sudovima u korist Indijanaca smiješan, da ne kažem naivan. Ali je Burattini tim dijelom pogodio u srž priče-nema se vremena za Deweyevo privođenje pravdi jer stoka brzo mora biti vraćena Osagama koji su na rubu da krenu u ratni pohod, a stoka je trenutno u posjedu kauboja koji grla tjeraju na jedan ranč u Kentuckyju.
Dewey se ne miri s porazom i okuplja bandu kako bi eliminirali Zagora. U međuvremenu Zagor okuplja trojicu kauboja i kreću vratiti stoku. To bi, ukratko, bila osnovna ideja ove priče, a ne znam koliki je, i je li uopće utjecaj na Burattinija imala posljednja Berardijeva priča o maloj Pat O'Shane, ali je vidljivo dosta sličnosti. U njoj Ken i Pat dolaze u Dodge City kako bi unajmili kauboje koji će im pomoći da dotjeraju stoku na njen ranč, ovdje Zagor i Chico dolaze u Colford u namjeri da potraže kauboje koji će prihvatiti opasan posao povratka stoke Osagama. Kako je to bilo kod Berardija, i Burattini se koristi ljudima s margine društva. U njegovom slučaju to su odbjegli rob Elliot Franklin, koji je brzo shvatio da ga i na slobodnom sjeveru boja kože može uvaliti u probleme, alkoholičar Noel i šepavi Gavin-individualni likovi koji se svojom karakterizacijom uklapaju u vrijeme prve polovine 19. stoljeća. To su likovi koji vjerojatno neće ostati upamćeni, ali imaju svoje izražene osobnosti i pozitivno doprinose priči. Burattini ih je sasvim odgovarajuće ukalupio u radnju, iz njihovih vlastitih mana i vrlina crpeći energiju za događanja u preriji.
Dakle, je li Burattini zagrizao prevelik zalogaj? Nije. Priča je, u stvari, po etiketi klasični vestern, a Burattinijev stil pripovijedanja jasan i linearan. Nema burattinijevskih prepričavanja, objašnjavanja i beskorisnih sažetaka. Izgleda da u posljednje vrijeme Moreno najbolje od sebe daje na ovakvim sirovim vestern pričama gdje nisu u pitanju povraci raznoraznih neprijatelja ili nekakve misterije i čudovišta. Iako priča nije spektakularna, zahvaljujući realnoj, žilavoj i gorkoj temi i jednostavnosti kojom je izvedena, fino mi je „legla“. Burattinijev Zagor ovdje djeluje u skladu s nolittanskim moralnim načelima koji karakteriziraju Zagorov lik, istovremeno izbjegavši etičku neutralnost koju si je Nolitta nametnuo u „Bijesu Osaga“ sukobom Indijanaca i doseljenika, i pomaže Osagama da vrate stoku koja im je ugovorom zajamčena i koja bi im pomogla da prežive zimu pred njima (ovdje sam se odmah sjetio odlične naslovnice gdje Zagor frajerski i pobjednički pozira vodeći stoku natrag Osagama, a jesenje opadajuće lišće najavljuje oštru zimu).
E sad, vitalnost scenarija ovisi o sposobnostima crtača. Nažalost, Gramaccioni nije izvukao maksimume ove dobre priče, nije dao onaj dodatni pozitivni zamah priči koji crtež mora dati, a ovdje zamah ovisi o načinu dočaravanja likova i zbivanja u preriji. Likovi su mu ponekad previše statični i umjetni, poput onih plastičnih kaubojskih figurica. Burattini ima dobre ideje - banditi naganjaju naše junake a oni spas traže skokom u rijeku, zatim su tu noćne scene u kojima Zagor i Franklin rastjeruju konje bandita, trik s požarom i dimom iz kojeg izranja Zagor i savladava kauboje, sile prirode koje nimalo ne olakšavaju našim junacima u vidu olujne noći u kojoj Gavin stradava i nabujale rijeke koja prijeti stadu, finalni obračun na maloj farmi - vrhunci su ove priče i fer bi bilo reći da je Gramaccioni neke od tih scena dobro uradio, imaju prozračni ton klasičnog vesterna, ali isto tako fer bi bilo reći da bi neki drugi crtač to puno kvalitetnije uradio, primjerice Della Monica. Jednostavno rečeno, Gramaccioni me svojim grafičkim izričajem nije do kraja uspio uvući u priču.
.jpg)
.jpg)
