Uz rijeku

Zagor

ZG MX 40 | 288 str.

Keith Hauser, novinar iz Chicaga, dolazi u Pleasant Point, malo trgovište na rubu darkvudske šume, kako bi napisao reportažu o indijanskim plemenima. Za vodiča je namjeravao angažirati Zagora, no ovaj je otišao u potragu za Peabodyjem koji se zaputio u posjet staroj majci u Kingstonu, ali je u međuvremenu nestao. Kako bi skratile vrijeme i ubile nervozu do povratka Zagora s informacijama o nestalom Peabodyju, tri dobro nam znane djevojke iz malog trgovišta započinju s pričama o Zagorovim pustolovinama znatiželjnom novinaru, a brzo im se pridružuje šaroliko društvo.

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 62%

Priča 6

Scenarij 5

Crtež 7

Naslovnica 8

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 63%

P*5

S*5

C*7

N*7

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Pripovijesti iz Darkwooda - Uz rijeku
    ZG MX 40
  • Priče iz Plezent Pointa
    ZG VEOP 53

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • I racconti di Darkwood – Lungo il fiume
    ZG MAXI 39

ZANIMLJIVOSTI

  • Maxi je u Italiji objavljen u svibnju 2020. godine, VČ ga objavljuje u ediciji Odabrane priče pod naslovom „Priče iz Plezent Pointa“ u rujnu, a Ludens u studenome 2020. godine.

Pleasant Point, malo mjesto, tek mala skupina brvnara i baraka, ali obavezna stanica svih putnika koji kreću uz rijeku Ohio idući prema utvrdama Henry i Pitt, mjesto gdje je 15. lipnja 1961. godine počela pustolovina koja i danas, nakon 60 godina, traje.

Šumsko okruženje ispunjeno dinamikom avanture, sa svim onim simpatičnim anakronizmima i poetskim slobodama u prikazu načina života na američkoj granici u prvoj polovici 19. stoljeća donijele su nam razigrana mašta Guida Nolitte i produktivna ruka Galliena Ferrija. Unatoč činjenici da je prva Zagorova avantura započela u Point Pleasantu (koji nekoliko stranica kasnije postaje Pleasant Point) maloj gomili koliba koje leže na samom rubu darkvudske šume na obali rijeke Ohio, Pleasant Point je mjesto gdje prvo susrećemo Čika, a zatim, negdje uz rijeku Ohio, junaka Zagora.

Nolitta je sigurno dugo razmišljao kako predstaviti Zagora čitateljima, a to je uradio besprijekorno-odgađa izlazak Zagora na scenu povjeravajući uvod priče Čiku, i ovaj je izbor već sam po sebi značajan: odmah je jasno da će komični elementi imati svoju težinu u pričama, a s vremenom će odlični početni Čikovi gegovi postati Nolittin svojevrsni zaštitni znak koji će se protezati i kroz nekoliko desetaka stranica i tako obilježiti neke kultne priče, a Zagorov atletski lik obučen u prepoznatljivu odjeću sa stiliziranim simbolom na grudima i naoružan kamenom sjekirom kao primarnim oružjem, koji se sigurnim trkom kreće šumskim zakutcima, prečacima i stazama i s lakoćom baca sa stabla na stablo, pojavio se tek na 12. stranici.

Vraćajući se na priču, Nolitta u njoj pokazuje srž serijala: Zagor se bori kako bi očuvao krhki mir kojeg remeti bijeli odmetnik u savezu s pobunjenim Indijancima, tu su i trgovci alkoholom, tupavi i arogantni vojni časnik i vojska, Zagor se usredotočuje na građenje vlastite legende misterioznim pojavljivanjem pred Indijancima, tek prvim u nizu od mnogih kojima je ojačao autoritet, na sugestiju glumljenjem duha kako bi preplašio negativce, na zastrašivanje protivnika borbenim krikom koji zloslutno odjekuje šumom bacajući praznovjerne protivnike u paniku, ali i da objavi svoju zaštitničku ulogu na teritoriju koji brani. Čak i Zagorov dom, kojeg prvi put vidimo na stranici 51, tek skromna koliba na malom otočiću okruženom živim pijeskom i močvarom „Mo-Hi-La“, obavijen je sugestijom stvorenoj na indijanskom praznovjerju.
„Zasjeda u šumi“, iako objavljena kada mnogi od nas nisu ni rođeni, ima veliku emocionalnu i simboličku vrijednost za svakog Zagorovca i osvaja svojim nepretencioznim stilom i likovima Zagora i Čika koji su jasno ocrtani u svojim osnovnim karakteristikama. Uloge se odmah definiraju: Zagor je junak, a Čiko je zadužen za komediju, baš kao pravi hidalgo koji obožava dramu (sjetite se samo njegovog osjećaja smrti koja ledeno klizi po njegovim leđima na str. 83/84) i tako pokazuje svoje kvalitete showmana, zasjenivši ponekad i samog Zagora. Ipak, barem u ovoj priči, Čiko u nekoliko navrata spašava Zagora od sigurne smrti i pokazuje i svoje druge kvalitete: hrabrost, hladnokrvnost i inicijativu, kvalitete koje nažalost u idućim pričama postaju marginalizirane.

Od prve Zagorove priče objavljene u nas („Nasilje u Darkvudu“, rujan 1968.) preko prve originalne kod nas prvi put objavljene 1971. godine u LMS #29 „Hiljadu zamki“, Zagor je postao fenomen i ostao najpopularniji strip na našim prostorima. Uspjeh jednog strip junaka određen je nepredvidivim ukusom čitatelja koji su gutali priče u kojima su uz klasičnu avanturu s elementima vesterna i divlje granice vrata širom otvorena fantaziji, hororu, izvanrednom i nepoznatom, mašti u kojoj je Darkwood ponekad realan, ponekad egzotičan svijet prožet tajanstvenošću i jezom, svijet kojem su autori pristupili s poštovanjem, pokušavajući i većinom uspijevajući pronaći ravnotežu između realnosti i fantazije, iz priče u priču pomičući te granice, stoga nema nikakvog iznenađenja vidjeti Vikinge, Kozake, samuraje, vanzemaljce i čudovišta u tom svijetu, tek se valja prepustiti naratorovoj mašti koja nas vodi u taj svijet avanture kojeg smo toliko zavoljeli još od malih nogu.


S vremenom nam je Zagor otkrio svoju tragičnu prošlost i razlog jakog nagona za pravdom, prokrstario je Sjevernom Amerikom, stjecao nove prijatelje i neprijatelje, oplovio gotovo sva mora, borio se protiv ludih znanstvenika, vampira i čudovišta, vidio zombije na Haitiju, tukao se protiv gusara na Karibima, potukao Supermikea u sedmoj rundi ali i sam gubio neke bitke, slomio Kandraksa pogledom, zauzimao strane pri obrani etničkih skupina, kidao okove robovima, spašavao svijet na Grenlandu, Antarktiku i Islandu, boravio u Africi i Škotskoj, naganjao Dextera Greena diljem Južne Amerike, ljubovao sa zgodnim ženama, lovio kriminalce ulicama metropola, kročio paralelnim dimenzijama, širio se na nove edicije, ali se uvijek vraćao u svoju skromnu kolibu u močvari Mo-Hi-La, i sve to u pratnji nerazdvojnog suborca iz tisuću pustolovina.

Zagore i Čiko, sretan vam 60. rođendan!


Kako je ovo četvrti maxi okvirnog naslova Pripovijesti iz Darkwooda, poznat vam je i koncept-kratke priče, ovaj put njih šest, a sve su umetnute u glavnu priču, ovdje postavljenu u Pleasant Pointu, malom trgovištu oživljenom raznim likovima, i testiranje gostujućih scenarista i crtača pozvanih da se okušaju u davanju svoje interpretacije legendarnog junaka. Pleasant Ponit je Moreno Burattini upotrijebio kao glavno mjesto radnje u okvirnoj priči „Uz rijeku“, uvodeći u radnju dobro nam znane likove Ellie May, Sare i Jenny. Iako je Pleasant Point izgubio šušur kojeg je Nolitta stvorio na početku premijerne priče brojnim putnicima u pristaništu i zadimljenom salunu i s vremenom postalo simbolično i zaboravljeno mjesto na darkvudskoj karti, Mauro Boselli i Mauro Laurenti prije 27 godina u svojoj debitantskoj priči „Kradljivac sjena“ otvaraju nam vrata u život Pleasant Pointa i tako su okarakterizirali ovaj zaboravljeni kutak Darkwooda, a upravo stari trgovac Peabody i tri temperamentne, lijepe i pametne djevojke okosnica su priče u kojoj novinar Keith Hauser dolazi u Darkwood nošen idejom da napravi izvještaj o darkvudskim Indijancima, tako da razlozi koji pojedince uvode u glavnu priču gotovo uvijek ispadaju malo previše plastični, a to je pomalo nedostatak i ovoga maxija.


Sara i Ellie May prve započinju s pričama, a kako radnja nastavlja, pojavljuju se Druncky Duck, pa Jack i Howard, zatim Chico, potom Zagor, i konačno Peabody, oko kojeg se i ispreplela sva strka u tom dijelu priče. Njegov je nestanak stavljen u nepretenciozan ali funkcionalan okvir kako bi povezao priče i razvio zajedničku nit, a na koncu sve ispada pomalo razočaravajuće.

Prema provjerenoj šemi, potrebna je prisutnost pripovjedača i slušatelja. U ovom slučaju drugu ulogu igra Keith Hauser, nekarakterizirani novinar iz Chicaga. On je posve nepotreban, jer su priče mogli međusobno pripovijedati likovi koji se pojavljuju i tri djevojke za koje sam očekivao da će imati izraženiju ulogu, i radnja bi čak bolje funkcionirala bez Hausera jer ponekad iritira u svojoj napadnosti da mu se pričaju priče, i šteta što mu jedan od rednecka nije šljagu odvalio. Težište priče je trebalo biti na Peabodyjevom nestanku, koje je izgovor za okupljanje šarolikog društva, ali ti momci i djevojke iz Pleasant Pointa koji su postali redoviti likovi Darkwooda pod Burattinijevim perom me ne uspijevaju uvjeriti, a još manje mi se svidjeti jer je očito da ne postoji dobro definiran psihološki profil-likovi se redaju kao na traci, razmjenjuju najlošije priče u maxiju ovog tipa, dijalozi su na nekim mjestima iritirajuće tupavi (str.151, prva traka), likovi uopće nisu nimalo zabrinuti zbog nestanka starog trgovca, sve je u šaljivom tonu, a Burattini čak i griješi: Howard, Jackov prijatelj, ovdje je predstavljen kao „Edward“.

Stefano Voltolini, kao i u prijašnja tri maxija ovoga tipa zadužen za glavnu narativnu nit, svoj je dio posla obavio korektno. Njegovo klasično kadriranje ovdje u prvi plan stavlja tri djevojke, i jedino bih mu mogao zamjeriti način na koji ih crta, ali ženstvenost i erotiku je svakom crtaču nakon Maura Laurentija nemoguće postići. Još uvijek čekam Voltolinija u redovnoj seriji, njegov čist, jasan, detaljan i precizan crtež to zaslužuje.

Priča: 5, Scenarij: 5, Crtež: 8.

„Nemogući zločin“ naslov je prve priče, napisane od Burattinija, nacrtane od Waltera Venturija. Ovo je jedna klasična krimi priča s klasičnim zločinom koji Zagora postavlja u verziji Sherlocka Holmesa. Ili Herculea Poirota. Dogodilo se ubojstvo u sobi zatvorenoj iznutra, iz koje je ubojica uspio pobjeći. U priči nema puno akcije (dodano je nekoliko tipičnih akcijskih scena na početku priče sukobom s razbojnicima u vlaku, kako bi se stvorila podloga za priču) i ispada da je cijela priča okupljanje likova oko Zagora koji potonjima rekonstruira činjenice koje su dovele do zločina i zločinca, a sve se to odvija u dosadnim dijalozima. Najveća je mana što razvijanje takve priče na manjem broju stranica predstavlja Zagora kao genija koji, praktički bez ikakvih detalja, ne samo da rješava nemoguću misteriju, nego čak i rekonstruira sve detalje. Ne sviđa mi se takav burattinijevski sveznajući detektivski Zagor, koji mi je u liku Holmesa/Poirota apsolutno neprirodan.


Posebno je iritantno Burattinijevo inzistiranje na obrazovanom Zagoru. Ima jedna vinjeta u kojoj mister Byrne svoju radnu sobu naziva sancta sanctorum, a Zagor mu odgovara: „Eto vrata dostojna tog imena“. Možda najgore od svega toga je što Zagor uspijeva rekonstruirati cijelu intrigu nemajući praktički nikakvih tragova, a Zagorovo objašnjenje da je krivac Hammondov brat samo zato što je ovlaš spomenut u njihovom ćaskanju u vlaku, ne drži vodu. Brat je također mogao biti bilo gdje u bilo kojem mjestu na svijetu, a Zagor svoju intuiciju temelji na ovoj marginalnoj činjenici. Sve u svemu, dosadna detektivska priča lišena napetosti. Zagor je previše pametan i kao takav dosadan, baš kao što je dosadan Venturijev crtež. Očekivao sam daleko više od crtača njegova kalibra, pogotovo nakon odlično nacrtanih „Duhova kapetana Fishlega“ i „Smirnoffove osvete“, no ovdje je vidljiv radikalni korak unatrag, kao da ni on sam nije mogao izvući išta pozitivno iz Burattinijevog scenarija.

Priča 4, Scenarij: 3, Crtež: 5.

„Brana od leda“ iduća je kratka priča, a klasičnu potjeru za razbojnicima ispričao nam je Burattini, a grafički izveo Alessandro Chiarolla. To je priča koja je smještena u element snijega i leda u kojem se Chiarolla uvijek dobro snalazi (sjetite se Grenlanda i Krvavih očnjaka) ovdje pokazujući kako surova priroda ne prašta pogreške.
Čak i u ovoj kratkoj priči Burattini se ne odriče flashbackova, pa se pitam koja je svrha napisati kratku priču od 40 stranica, a zatim koristiti 13 stranica za flashbackove koji objašnjavaju što se dogodilo!? Unatoč tome ovo ispada jednostavna avanturistička priča, s nekim Zagorovim postupcima u stilu GL Bonellijevog Texa Willera, npr. klasični Texov postupak poput prijetnje da će pucati u glavu razbojniku kako bi ga natjerao na razgovor. Ne znam čemu takva scena, tako da Zagor ovdje ispada poput jeftine verzije Texa. Burattini voli stavljati povijesne reference i stvarne ideje u svoje priče, u ovom je slučaju opisan fenomen ledene brane. Priča je na koncu predvidljiva i lišena dramatike. Atmosfera tragedije koja postepeno lebdi najavljena je u samom naslovu, a prikazana je u bjeguncima koji, kako bi zameli trag, odlaze na opasno mjesto, a u stvari odlaze u sigurno samoubojstvo.Za Chiarollu, koji zapravo i nije moj omiljeni crtač, mogu reći da njegova verzija „Velikog Sjevera“ uopće nije loša, štoviše odlična je. Ova avantura postavljena između snježnog okruženja i malih „prljavih“ pograničnih mjesta dolazi u kompletu s njegovim klasičnim prikazom likova deformiranih fizionomija, ružnih izraza lica, osobina koje kod njega jako cijenim. Ima svoj jedinstveni stil, ima visoku kvalitetu, a sve je to onomad prepoznao i veliki Sergio Bonelli.

Priča: 5, Scenarij: 5, Crtež: 8.


„Tajni sastojak“ u ovaj maxi dodali su Bruno Enna, punokrvni dylandogovski scenarist, i Oskar (Oscar Scalco), crtač koji se već okušao na Zagoru otvorivši i zatvorivši Burattinijeve „Korijene“, a ovdje nam donose simpatičnu i humorističnu kratku priču prisustvom čudne časne sestre u Darkwoodu i Chica izmučenog tajnim sastojkom koji čini juhu sestre O'Hare toliko ukusnom. Moram priznati da sam očekivao puno više od poznatog scenarista poput Enne, tvorca Saguara i mnogih noćnih mora Dylana Doga, pa sam tako nešto očekivao u ovoj priči, ali radikalni Ennin zaokret sve pretvara u šaljivu priču, više pogodnu za neki od Chicovih specijala. Priča je to ponajviše bazirana na trijumfu groteske u kojoj su debeli Meksikanac i ženka grizlija, kako sestru O'Hara definiraju traperi i Indijanci ciljajući na njen temperamentni karakter, glavni likovi. Novopridošli Enna pomalo nespretno ulijeće u Zagorov svijet, nekako je neprirodno da u Darkwoodu postoji naselje za kojeg Zagor ne zna, a kojeg Chico redovito posjećuje-takve su se priče mogle pisati dok se serijal razvijao, u početku, danas ne. S druge strane, lik „časne sestre“ O'Hare je dobro okarakteriziran, na njoj počiva radnja koja je na koncu prilično pojednostavljena jer sve ispada simpatična kratka priča, čak i uz bandite, kojima je teže palo špotanje sestre O'Hare negoli batine koje su dobili od Zagora i zatvor koji ih čeka. Kako je za crtanje kratkih priča određena sloboda bila prepuštena svakom autoru, tako je Oskar dao moderniju interpretaciju. Dopada mi se njegov crtež, pronašao je balans između modernije dinamike i grafičkog klasicizma uvijek u mojim očima tražećeg stila Galliena Ferrija, daje nam modernije kadriranje, agresivan je i prodoran u akcijskim scenama, likovi su izražajni, detaljan je u prikazu eksterijera i interijera, zna se igrati sa svjetlom i sjenom.

Priča: 7, Scenarij: 7, Crtež: 8.


„Granica“ je priča u kojoj Stefano Fantelli i Luigi Coppola donose žensku varijantu izolirane zajednice, naizgled idilične, a koja umjesto toga skriva strašne tajne i gdje će se Zagor i Chico morati nositi s onostranim silama. Idem odmah u glavu-prilično je loš ovaj debi Fantellija čiji scenarij definitivno ima nekoliko dodirnih točaka s Caponeovim „Žrtveni hramom“ i Secchijevom „Rajskom dolinom“. Još jedan poganski kult sa žrtvovanjem ljudi je izlizana tematika, ni ideja o feminističkoj zajednici posvećenoj poganskim obredima u selu koje izgleda kao da je u drugoj dimenziji, sve začinjeno zlokobnom atmosferom, jer zajednica čiji naizgled miran život u dodiru s jednostavnim stvarima i prirodom skriva loše namjere prema gostima, ne čini ju svježom. Na kraju sve ispada prilično pojednostavljeno vatrom koja bjesni pri proždiranju zajednice i dovodi do smrti svih iz poganskog kulta, demonom koji se pojavljuje, a kad ga vidjeh s jelenskim rogovima na glavurdi i obučenog kao pračovjek pomislih pa neće se valjda Zagor sukobiti s jednim ovakvim papkom, no na sreću sve ispada jedan Zagorov onirički delirij, a na kraju scenarist preuzima ideju o granici iza koje djevojke više nisu mlade i lijepe, i umiru pokazavši svoje pravo lice. Coppolin crtež pak odskače od kvalitete priče. Dopada mi se njegov vintage stil, i žao mi je što je za svoj prvijenac na Zagoru dobio ovako loš i nemaštovit scenarij, iz kojeg je uspio izvući ono najbolje.

Priča: 4, Scenarij: 2, Crtež: 7.


„Na kraju dolazi snijeg“ također je natprirodna priča, i ovo je kratka epizoda Luce Barbierija i Emanuela Barisona u kojoj je Zagor upleten u lucidni san koji ga vodi do otkrivanja istine o sudbini jedne djevojke i donošenja mira očajnom bratu koji traga za sestrom koju su dok je bila djevojčica oteli Indijanci. Priča je dobro konstruirana, dramatična i intenzivna, potpomognuta Barisonovim crtežom koji doprinosi davanju melankoličnog tona. Poetska priča, meni najbolja u nizu ovih kratkih, je priča sastavljena od nasilja, iluzija i snova, jer u Darkwoodu se sve može dogoditi, tako nam Barbieri tumači svoju viziju šume. Kod njega postoji eksplicitna referenca na Darkwood kao mjesto gdje se događaju neobjašnjive i čarobne stvari i još jedna referenca, ovaj put implicitna, na činjenicu da je Zagor nekako u ovom čarobnom mjestu neka vrsta spiritualnog medija. Koliko je to prihvatljivo s obzirom na činjenicu da je Darkwood izvorno zamišljen kao normalna šuma smještena na sjeveroistoku Sjedinjenih Država, a u njoj su se dogodile neobjašnjive stvari jednostavno zato što su se morale dogoditi junaku otvorenom za fantastične varijacije, neka svatko zaključi sam. Pojednostavljeno, npr. druid Kandrax dolazi iz Europe, a isto tako i vampir Rakosi, magija koja je uništila život braće Kellog dolazi iz Indije, i nikada nije bilo reference, eksplicitne ili implicitne, na to da je sam Darkwood „čaroban“, neka vrsta poveznice s nadnaravnim. Sve je to počelo s Burattinijem i njegovim gigantom „Dvorac na nebu“, a u posljednje vrijeme čini se da je Darkwood postao fantastični element, kao da je cijela šuma impregnirana fantastikom, a Zagor je toga svjestan.


Mislim da je Barbieri dobro uravnotežio realistični i snoviti dio Darkwooda, stvorivši tako jedno izvorno djelo jer je shvatio Darkwood kao mjesto unutar kojeg se sve može dogoditi, pa i to da Zagor u lucidnom snu vidi tragičnu sudbinu jedne djevojke koja se dogodila godinama ranije, cijeloj priči davši dylandogovski ugođaj dobro konstruiranim završetkom. Priča mi svidjela u svojoj kratkoći u kojoj se misterija postepeno otkriva, cijela atmosfera je prekrasna, a čak i u prisutnosti trenutaka nasilja osjeti se određena doza melankolije, davši tako gorku notu priči. Barison je na odličan način dizajnirao ovu priču, taj već provjereni crtač visoke kvalitete inače je specijalist za mračni ugođaj igrajući se s upotrebom crne boje, poput Buđenja, ali je ovdje taj mračni ugođaj zamijenio melankoličnim, i u tome je odlično uspio snijegom u Darkwoodu usred ljeta, tužnom sudbinom jedne djevojke, bratom koji ju traži i Zagorom kao posrednikom između otajstva života i smrti.

Priča: 7, Scenarij: 8, Crtež: 8.

U White River Expressu, posljednjoj kratkoj priči, Antonio Zamberletti i Christiano Spadavecchia pokazuju nam kako Zagor, uz odlučnu Chicovu asistenciju, uspijeva spriječiti dobro organiziran pokušaj oslobađanja opasnog kriminalca tijekom prelaska rijeke. Zamberletti je priču izveo u svome stilu-akcijski triler bez imalo uzbuđenja, a najgore u svemu tome je iskidanost radnje nizom objašnjenja, flashbackova i rekonstrukcija koje se redaju jedna za drugom, a koje priču čine još glomaznijom, zamršenijom i dosadnijom, pa je tako jedna u suštini jednostavna tema postala komplicirana i zamorna pri čitanju unatoč kratkoći. Spadevecchia je svoj dio posla odradio primjereno razini priče-prilično dosadno i sterilno, bez velikih emocija, likovi su mu ukočeni, dinamika u akcijskim scenama slaba, atmosfere uopće nema, a ni Zagorovo lice me ne uvjerava, pogotovo iz profila.

Priča: 5, Scenarij: 3, Crtež: 5.


Summa summarum, najslabiji maxi ovog tipa, izdvojio bih tek Barbierijevu/Barisonovu i Enninu /Oskarovu priču. Ne znam koliko formula kratkih priča može još dugo funkcionirati i dugoročno zadovoljiti čitatelje. U biti, nije do formule, već do scenarista koji pišu bezvezne dosadne priče i crtača čiji me stilovi ili ostavljaju ravnodušnim ili bacaju u očaj, čak i nevezanih za ovu ediciju. Da toliko ne volim Zagora, davno bih ga prestao kupovati i čitati.

Naprijed

ZG MX 37 Šumske priče

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • prop_ovednik

    Ukupna ocjena 75%

    7, 7, 8, 9

    Većina priča je solidna, mada neke pokazuju određeno nerazumijevaje Zagora i njegova svijeta (recezent je to dobro uočio). Na malom broju stranica nitko nije ispao totalni užas (mada je ona priča sa ženskom sektom blizu), a centralna priča ima šarma.

    15.06.2021
    08:22:00 sati
    prop_ovednik
    uredi
  • Hercule Poirot

    Ukupna ocjena 80%

    8, 8, 8, 8

    Glavna priča je dovoljno smislena i zaokružena da sa sobom povuče i određeni dio nekvalitetnih stranica pojedinih priča. Likovi su živi, stvarni sa svojm odavno izgrađenim karakteristikma kada su u pitanju stari i poznati likovi, a novi su dovoljno dobro prikazani da zaokupe pažnju. Zadovoljan sam ovim maxijem, tim više jer je kratka forma izuzetno zahtjevna. Nemam ništa protiv ovakvog oblika formata u Zagorovu svijetu, ali bi me smetalo Zagorovo pojavljivanje na 6 ili 8 stranica, poput nekih drugih SBE junaka. Znači, dobro je, jer uvijek može biti gore. 

    15.06.2021
    09:18:00 sati
    Hercule Poirot
    uredi
  • delboj

    Ukupna ocjena 49%

    4, 4, 6, 7

    Prilično slabo, nijedna priča ne ostavlja neki poseban utisak. Ne znam ni s kojim ciljem su ispričane ove priče. Baš slabo. Crtački šaroliko.

    15.06.2021
    09:58:00 sati
    delboj
    uredi
  • goghy

    Ukupna ocjena 65%

    6, 6, 7, 8

    15.06.2021
    12:02:00 sati
    goghy
    uredi
  • Deers

    Ukupna ocjena 55%

    4, 5, 7, 7

    Ne znam koji je vrag Burattiniju, zar se stvarno zadovoljava ovim tapkanjem na mjestu? Ovo je u najboljem slučaju na razinu prošlih Pripovijesti koje su bile najgore do sada.

    Priča koja povezuje ove pripovijesti je baš baš blesava i ima samo jednu svrhu: povezivanje. Uz to je i nepotrebna. Voltolini je OK crtač, ali nekako previše klasičan. Plus, djevojke iz Pleasant Pointa sam upoznao u Laurentijevoj izvedbi tako da taj dio izgleda još gore.

    Burattini/Venturi. Lijep krimić. Dobro napisan. Venturi varira po običaju. Znam da može bolje ali valjda ne mora/ne smije. *ebo ih Ferri. Njegov Chico mi je OK, onako karikirano alanfordoski. Odgovara mu. E da, šteta što je glavni li Poirot a ne Zagor. Tužno.

    Burattini/Chiarolla- baš je dobro vidjeti te opet. Uz to na snijegu. Kad se samo sjetim koliko su ga ljudi mrzili, da pukneš od smijeha. Malo sam razmišljao, on je bio jedan od rijetkih u Zagorovoj ekipi čiji stil je bio inspiriran španjolskim/argentinskim majstorima. Baš nedostaje jedan takav crtač sada na Zagoru. Ovaj jeftini izgovor za priču neću ni komentirati.

    Enna/Oskar - dobro je netko rekao za Oskara da je samo malo bolji Mangianttini. Ipak, moram ga pohvaliti, dosta detaljan crtež i trudi se koliko zna. Primijetio sam da mu orao šeta od vrha prsiju do ***ca. Dobar je Chico, odgovara pomalo šaljivom tonu epizode. I to je možda najbolje od svega. Priča nije do kraja blesava. Odnosno je, ali se i ne shvaća ozbiljno. Očekivao sam više od Enne ali nije ispalo baš loše.

    Fantelli/Copolla - crtač je stara škola i vidi se da zna crtati i da ga Martin Mystere nije do kraja ukočio. Ipak, ne briljira i upada u crtačko sivilo cijelog maxija. Opet, *ebo ih Ferri. Priča je nekako čudna za Zagora, nije da ne vozi ali više odgovara jednom Martinu. Mitologija je dosta klimavo skrojena.

    Barbieri/Barison - taman kad sam mislio opet kritizirati Barisona da opet fušari kad može bolje on me iznenadi. Malo razbaca rešetku i crtež dobije baš na dinamici. Uz sve to i priča je jako dobra, možda zadnji dio malo usiljen i prespor. Moglo manje objašnjenja ali sve u svemu, pohvalno.

    Zamberletti/Spadvecchia - Klon Mangiantinija. Kako priča odmiče čini se da se popravlja i da ima nade. Prilično sam uvjeren da priča ima rupa u scenariju ali bih za to morao još jednom pročitati. A to neću.

    Presuda: Smrt.

    Crtački osim Barisona i Chiarolle nema se što za vidjeti posebno. U pričama još manje. Umjesto da ovo koristi za neki poligon za eksperimentiranje on bilo kakvu ideju kreativnosti guši u koljevci. Pa ako nema toliko dobrih priča, što mora izlaziti tako često?

    Bah, za sljedeće ću razmisliti prije nego što kupim.

    15.06.2021
    17:29:00 sati
    Deers
    uredi
  • going going

    Ukupna ocjena 66%

    5, 6, 8, 9

    Sada vec tradicionalno u najnovijim Odabranim pricama Veselog cetvrtka nas ocekuje nedavno izasli italijanski Zagor Maxi koji je neka vrsta omnibusa labavo objedinjena glavnom pricom. Ovo je vec cetvrti takav maxi. Kvalitet scenarija i nije na zavidnom nivou, ali mislim da se ovaj strip i ne nabavlja i ne cita zbog toga, nego zbog ,,svezih" ideja koji scenaristi pokusavaju da nam predstave u svojim kratkim pricama, a najvise zasigurno zbog crteza.
    Novi crtaci u kombinaciji sa starim, slobodnije kadriranje, postavka resetke i montazom celokupne stranice. To je najinteresantnije sto nam ovaj strip pruza i tu bih odmah izdvojio crtaca koji se potpisuje pseudonimom OSKAR, koji je tako vesto vizuelno ispricao svoju pricu, smelim kadriranjem i montazom koja deluje tako prirodno, fluidno i uspesno prica pricu. Uz to Oskar odlicno crta Zagora, postujuci njegovu fizionomiju i crte lica, tako da ne moze niko da kuka kako njegov Zagor ne lici na pravog Zagora. Voleo bih da vidim vise OSKARA i na redovnoj seriji, kao sto i iz prethodnog ovog omnibusa zelim da vidim jos Val Romeo.

    Pored Oskara, uvek je zadovoljstvo videti Barisona kojeg takodje krase sve vizuelne pripovedacke vrline koje krase i Oskara, jos i vise, jer je Barison iskusniji crtac sa vise godina staza. Sto vise Barisona to bolje!
    Takodje je bilo lepo videti i Chiarollu, koji se neobicno potrudio i cija linija je neuobicajeno za njega vrlo cista i kontrastna bez preteranih crtica i poteza koji su tako karakteristicni za njega. Da li je to zbog toga sto se njegova prica desava u sneznoj okolini ili mu je cak mozda neko i pomogao iz redakcije tokom crtanja ove epizodice (ipak Chiarolla ima dosta godina) ne znam, ali svideo mi se njegov crtez.
    Vrlo dobar je i Kristijano Spadavekija, a i Luidji Kopola, ali ipak ni blizu nivoa Barisona i Oskara.

    Najgori je, bez sumnje, Valter Veturi ciji crtez sve vise lici na neku grotesknu karikaturu i vise odgovara Alan Fordu nego Zagoru. A u pocetku je Venturi toliko obecavao svojim crtezom, a sada je postao najvece razocarenje i ni malo se ne radujem epizodama koje on crta. Dzabe mu to sto voli da dolazi kod nas na festivale i da se druzi i sto je jako prijatan i simpatican covek, kad se uopste ne trudi oko Zagora ili primenjuje stil koji nije odgovarajuci. I to bi glavni urednik trebalo da mu kaze. Ali svi znamo ko je glavni urednik. Burattinijeva prica koja okuplja sve je eto smesna i banalna i to moze da prodje, ali scenario za Venturijevu pricu je jos grozniji od Venturijevog crteza.

    Lepo za opustiti mozak na sat i po vremena iako u nekim trenucima ima previse teksta pa je pomalo naporno za citanje. Ali eto Oskar, Barison i Chiarolla vade pricu.

    Prica: 5
    Scenario: 6
    Crtez: 8
    Naslovna strana: 9

    66%

    15.06.2021
    18:22:00 sati
    going going
    uredi
  • Ukupna ocjena 58%

    6, 5, 6, 7

    21.06.2021
    16:02:00 sati
    LL1986
    uredi
  • Ukupna ocjena 57%

    6, 5, 6, 6

    Onako,naslovnica je mogla biti i bolja.

    24.06.2021
    11:58:00 sati
    GrouchoDrugi
    uredi
  • macca1985

    Ukupna ocjena 70%

    7, 7, 7, 7

    25.06.2021
    16:58:00 sati
    macca1985
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Kad grad umire
    Kod: NN LIB 65c/66
    Ocjena: 94%
    Vrijeme: 7.5.2021. 16:48:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 2131
  • Osveta
    Kod: NN LIB 67a, b
    Ocjena: 96%
    Vrijeme: 9.5.2021. 18:55:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 2118
  • Uz rijeku
    Kod: ZG MX 40
    Ocjena: 62%
    Vrijeme: 15.6.2021. 1:33:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 9
    Broj pogleda: 1964
  • Očeva sablja
    Kod: KM ZS 236
    Ocjena: 85%
    Vrijeme: 7.6.2021. 1:45:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 10
    Broj pogleda: 1703
  • Markov dvojnik
    Kod: KM ZS 228
    Ocjena: 79%
    Vrijeme: 5.5.2021. 19:06:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 9
    Broj pogleda: 1677

Aukcije

Forum