Priče vrača Mnogo Očiju

Zagor

ZG NID 1 | 190 str.

„Maxi je mrtav, živio Zagor plus!“

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 62%

Priča 6

Scenarij 6

Crtež 7

Naslovnica 5

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 54%

P*4

S*4

C*6

N*7

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Priče vrača Mnogo Očiju
    ZG NID 1

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • I racconti di Darkwood – Le storie di Molti Occhi
    ZG ZAPI 1

ZANIMLJIVOSTI

Bormeš, broj 13 je mogao opravdati svoju zlokobnu i fatalnu konotaciju, jer da Mnogooki nije, nakon što je Vučji Zub podlo i kukavički zarinuo koplje u Zagorove grudi, posegnuo za kombinacijom supstanci čije ljekovitosti samo indijanski šamani poznaju i medicinom bijelog čovjeka, Zagor bi prdnuo na rosu već u svome prvom pojavljivanju u novoj Dnevnikovoj ediciji, i što bi mi onda čitali kroz djetinjstvo?!

Tko bi slomio Kandraksa pogledom i potukao Supermikea u sedmoj rundi?! Tko bi čuvao i štitio sve miroljubive stanovnike Darkwooda? Ostali bi zakinuti za odiseje i putovanja, zlatna doba i renesanse, karizmatične prijatelje i neprijatelje, ovako, spasivši Zagoru život u svome prvom pojavljivanju, Nolitta nam je pokazao potencijal tog simpatičnog vrača Mohikanaca koji svoje ime zahvaljuje naočalama koje nosi. A naočale nisu jedini izum bljedolikih koje Mnogooki cijeni, jer on nije pojam klasičnog indijanskog šamana koji ekstatično i ritualno pleše oko pacijenta prizivajući duhove u pomoć pri liječenju, već se on medicinom bijelog čovjeka posluži, a jedan je od rijetkih Indijanaca koji zna da Zagor nije besmrtan pa je nekoliko puta pomogao Zagoru da održi auru Manituovog izaslanika spektakularnim trikovima pojavljivanja pred zabezeknutim i zadivljenim indijanskim poglavicama na redovitim proljetnim sastancima.

Da, Mnogooki je u nekim kritičnim situacijama pritekao Zagoru u pomoć, pa mi je taj simpatični vrač bio jedan od omiljenijih Nolittinih sporednih likova koji prožimaju Zagorov svijet. U posljednje vrijeme taj simpatični vrač sve manje ima ulogu iscjelitelja, izumitelja i iluzionista, a sve više naratora Zagorovih pustolovina pred indijanskim dječacima, i ovako je, na još jedan način, doprinio učvršćivanju legende o Zagoru među darkvudskim Indijancima.

U biti, Mnogooki je indijanskim dječacima ono što je nama bila Zlatna serija: ona nam je pripovijedala Zagorove pustolovine, a mi smo raširenih očiju upijali taj šarolik, zanimljiv i sugestivan svijet između korica. Koliko smo samo puta strepili nad sudbinom Darkwooda kada bi se pojavio neki ratoborni Indijanac, pohlepni bijelac ili časnik željan slave, kako smo zdvajali nad Zagorovom nemoći pred arogantnim Supermikeom, suosjećali sa Seminolama i Vukom Samotnjakom, veselili se kad je Zagor potukao Hellingena i Akkronijane, padali u ponore Sclavijevog ludila…
Čitajući Zagora održavali smo legendu koja i danas traje. Šezdeset i jednu godinu Zagor i njegov vjerni compadre neumorno jurišaju u nove avanture i novi Zagor na kioscima se uvijek s nestrpljenjem očekuje (bez obzira što su današnje priče uglavnom bezvezne i dosadne, tek rijetki biser razbije monotoniju) baš kao nekada davno kad sam nestrpljivo cupkajući nogama stajao ispred kioska kod škole kupujući ga novcem kojeg mi je moja brižna mati davala za sendvič i jogurt. Bolje taj dan biti gladan u školi, nego ostati bez novog Zagora-moto je svakog iskonskog Zagorovca. Jedina je razlika što sam tada s neizmjernim guštom davao novce teti na kiosku, danas pak nevoljko, jer čitanje dobre polovice onoga što danas izlazi postalo mi je puka formalnost, kao mjesečni računi koje treba platiti.

Za dijete koje je u svijet stripa ušlo početkom osamdesetih i kada se danas osvrnem na taj eterični osjećaj nostalgije za jednim prohujalim vremenom, moram napomenuti da je u to vrijeme bila tek jedna Zagorova edicija, tj. priče iz redovnog serijala uklopljene u popularnu Dnevnikovu Zlatnu seriju i nekoliko edicija koje su uglavnom ponovo objavljivale priče, poput Vanrednog Strip Zabavnika, Strip Zabavnik Almanaha ili ZS Specijalni brojevi u kojoj su također reprinti određenih priča, ali i u kojoj su prvi put objavljene priče koje pripadaju ediciji Specijal. U devedesetima je Zlatna serija otišla u povijest, a Slobodna Dalmacija, potom Ludens, otkrili su nam Zagorove svjetove u novim edicijama.

Jedna od tih edicija je Maxi, koja je nakon 21 godinu i 41 objavljene priče ukinuta, a mjesto nje smo dobili novu. Ako ste škicnuli na Bonellijev sajt, može se govoriti o nekom standardu, koncepciji i specifičnom identitetu edicije kroz dvije boje. Crvena sa Zagorovim imenom u žutoj boji označava broj s više kratkih priča povezanih okvirnom pričom, a narančasta s imenom Zagora u crvenoj boji cjelovitu priču od 190 stranica. Ako ste pak daltonist, brojkama i slovima vam je sve naznačeno. Tu je i stilizirani + na svakoj naslovnici, koji nam odaje naziv ove nove edicije.

Kad sam već kod općenite impresije nove edicije, nesumnjivo je SBE takvim potezom želio unijeti svježinu u Zagorove publikacije potičući modernizaciju koja je zahvatila sve junake te izdavačke kuće povodom njene osamdesete obljetnice (otud logo na talijanskim naslovnicama kroz 2021. godinu) no ja modernizaciju iliti veliku promjenu ne vidim, bar u pozitivnom smislu. U odnosu na Maxi, dobili smo značajno manje stranica u toj novoj ediciji meni smiješnog i nedokučivog naziva. Mene plus asocira na neki dodatak, na nešto više, nažalost, dobili smo 96 stranica manje. Što se tiče ove naslovnice, estetski dojam nije mi privlačan, kao loš kolaž nabacanih likova, sa Zagorom u apsurdnoj pozi, i više je prikladnija za nekakav fanzin, a ne predstavljanja prvog broja nove edicije. Ima nešto što mi se sviđa, a to je što postoji najava sljedećeg broja na vanjskoj strani zadnje korice (toga u maxijima nije bilo).

No dosta o trivijalnostima, 'ajmo mi na ono bitno, na ono između korica, da vidimo ima li tamo nečeg novog i moderniziranog, ne nužno i boljeg.

Imamo četiri kratke priče od po 40 stranica uokvirene u glavnu priču od 30 stranica. Okvirnu priču već tradicionalno izveo je uhodani duo; scenarij je napisao Moreno Burattini, a crtački izveo Stefano Voltolini, pod naslovom Priče vrača Mnogo Očiju. Na početku Burattini malo prepričava, tj. sažima priču o Zagorovu prvom pojavljivanju na skupu indijanskih poglavica, a spominje se i vatreni orao; trik kojeg su izmislili Sullivani radi impresije poglavica, a kojeg u Nolittinom originalu nema, već ga je Burattini uveo u „Korijenima“. Pitao sam se zašto je ubačena Zagorova geneza koju znaju odavno indijanski dječaci, a i mi, i to odavno, a jedini razlog vidim u tome da Burattini tako želi da se njegovi „Korijeni“, a ne Nolittin „Zagor priča“ smatraju kanonskim.

Radnja malo podsjeća na Caponeovu kataklizmičku „Potop u Darkwoodu“, a Mnogo Očiju, prepričavajući avanture Duha sa Sjekirom, pokušava dječacima odagnati tjeskobu i strah poplavom izazvanom olujom i obilnom kišom koja ih je prisilila da potraže zaklon u pećini. Dakle, imamo jednostavnost radnje koja je pomalo dramatična zbog osjećaja koji poplava može izazvati, no tjeskobe i straha kod dječaka zapravo nema. U biti, okvirna priča odigrala je i u ovom slučaju svoju funkciju vezivanja kratkih priča, s Mnogo Očiju iz kojeg proizlazi sva briga i odgovornost za dječake. P: 5, S: 5, C:8


Prvu priču otvara ni manje ni više nego petstota Zagorova priča, čiji je autor debitant na Zagoru, a i općenito u svijetu stripa: napisao je tek dvije priče Nathana Nevera. Thomas Pistoia posegnuo je za gro puta (zlo)upotrijebljenom temom u priči Kiutukyevo blago. Njegova varijacija na temu rizika od rata u Darkwoodu između mirnog plemena i vojske koju vodi fanatični časnik koji mrzi Indijance i želi ih sve istrijebiti je posveta klasičnom Zagoru kroz prizmu jednog indijanskog djeteta, u biti imitacije ili verzije Bosellijevog Rolanda iz priče „Razbojnici“, fasciniranog likom Zagora i koji želi oponašati njegova junačka djela. Pistoia, iako svjestan ograničenja prostora, odlučuje igrati na dvojaku kartu: sentimentalnu, zahvaljujući strastvenom i pomalo dirljivom odnosu koji dječak ima s likom svog heroja, i akcijsku, gdje Zagora prikazuje u njegovim osnovnim crtama kada se nađe kontra vojne sile i arogancije. Ovdje imamo klasičnog Zagora u avanturi s vojnicima i Indijancima i vrlo kratkom pojavljivanju pukovnika Perryja. Klasično odrađena domaća zadaća jednog debitanta u Zagorovom svijetu, bez prevelikih ambicija, prilično banalna, no opet i kao takva funkcionira. Nema scena za pamćenje, Pozza i Corda jednostavno nisu crtači čiji će vas stil natjerati da pomnije promatrate table. Baš kao i ova priča, i njihov je crtež predvidljiv i monoton. U nekim su me vinjetama podsjetili na Pini Segnu, pa ne znam bi li im to uzeo kao kvalitetu ili manu?! P: 6, S: 6, C: 6

Zaraza je naslov druge priče, autora Tita Faracija i Waltera Venturija. Ljudi moji, ja sam se odvalio od smijeha na ovaj trash steampunk. O jebemti, mislio sam da sam sve vidio u Zagoru, i ako sam za Pistoinu priču napisao da neće ostati upamćena, ova će se bogami pamtiti kada se pojavila ona falusoidna/samohodna kočija/lokomotiva/prskalica, a da ne govorim o negativčevoj metalnoj šaci lansiranoj iz njegova zgloba koja je pogodila Zagora u pleksus i onesvijestila. Ne znam kako vi, ali ja sam se jako zabavio čitajući ovo, jer ovo je sve samo ne obična Zagorova priča, čak i kada je riječ o ludim znanstvenicima koji su skliznuli ka zlu. Meni se čini da je Faraci uživao u ovome, posebno u kreiranju apsurdnosti nekih situacija, čak pokušava iznenaditi čitatelja opsjednutim i agresivnim Čikom koji puca u Zagora. Nije to baš toliko nesvakidašnja situacija, pucao je Čiko u Zagora pod djelovanjem egzotičnog cvijeta, pucao je Čiko u Zagora preplašen i bijesan tijekom kaosa bitke u Sclavijevim „Demonima ludila“, tako puca i u ovome kontekstu nekakvog raspršenog virusa koji ljude pretvara u pomahnitale krvožedne ubojice.


Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da je Faraci dobio priliku i ovu kratku priču pretvorio u specijal od 160 stranica. Kakva bi to tek trash steampunk techno western parodija ispala! Zagorove priče nisu imune na fantastičnu tehnologiju pričama, ali to mora biti ekstremni slučaj, opravdan i dramatiziran od strane određenih karizmatičnih negativaca poput Hellingena ili Verybada. Sve izvan toga prijeti da ode u grotesku, a Faraci grotesku objeručke grli tako da se s nekim stvarima u ovoj priči možemo nositi bez previše objašnjenja (npr. zašto negativac toliko mrzi Indijance?) Ova je priča opravdala kontekst eksperimenta, pogotovo radikalnom promjenom Venturijevog stila crtanja, više prikladnijim za western mange, kao i razbijanjem standardne Bonelli rešetke. P: 7, S: 7, C: 8

Sablasni ratnici treća je priča, a napisao ju je još jedan debitant, Nicola Venanzetti, potpomognut crtačkim veteranima Nandom i Denisiom Esposito. Priča bi se dala kvalificirati pod klasičnu horor priču, s tim da je Zagor u njoj prilično pasivan, tj. Zagor je tu tek jedan od likova i ne može utjecati na razvoj događaja, a kao jedinu manu istaknuo bih skupinu protagonista koji se nađu s duhovima pred vratima, ali njihova reakcija nije prestravljenost, koja bi definitivno trebala biti. Kao da ghost riderse, tj. duhove koji dolaze po duše grešnih ljudi viđaju na svakodnevnoj razini, pa su oguglali na njih. Ali onda se Venanzetti iskupljuje likom lovca na ucjene koji se izdiže iz te gomile, kao i skretanjem priče u smjeru psihološke introspekcije gdje pratimo psihička raslojavanja i osobne tragedije svakoga od tih likova i samim finalem, kada shvatite zašto su i po koga duhovi došli. Prilično su me podsjetili na Dickensovovu „Božićnu priču“ u kojoj duhovi dolaze pomoći duši da se ne izgubi, ali i na klasičnog Poea u čijim pričama užas nije ograničen na fizičkoj razini, već sadrži dublje značenje-užas se krije u ljudskoj duši. Čitajući priču podsjetio sam se i na Tarantinovu „Mrsku osmorku“ čija je radnja također smještena u skučeni klaustrofobični ugođaj brvnare zametene olujnim snijegom, a malo i na Burattinijevu priču „Vojska duhova“.

Crtež braće Esposito, u kombinaciji s bogatstvom detalja i nadnaravnim efektima je vrlo dobar. Pokazuju nam neke zanimljive stvari: olujna atmosfera, ghost riderse, neke vinjete određene sirovosti i brutalnosti. P:7, S:7, C:8


Zadnja priča je rad dvojice debitanata, nosi naslov Kuća u šumi, scenariste Edoarda Röhla i crtača Davidea Percontija, a radi se o mučnoj i tužnoj varijaciji “Ivice i Marice” braće Grimm. Ovdje starica, za razliku od vještice, ne nudi kolače i slatkiše, već juhu, a juha je predjelo za nešto konkretnije-ljudsko meso. Starica s deformiranim sinom ubojicom u kući stvara određenu tjeskobu, u stvari bar bi trebala biti, no nažalost crtež nije mi prenio taj neugodni osjećaj. Percontijevi likovi su drvenasti i statični, a time je ubio svaku atmosferu. U konačnici, od ove priče, osim aure misterije na prvim stranicama, ne očekujte ništa ekstravagantno. P:5, S:4, C:5

Zapravo, kada pročitate ovaj prvi broj shvatit ćete da duh maxija i dalje obitava, pa ću prigodno parafrazirati stari tradicionalni proglas: Maxi je mrtav, živio Zagor plus. Kada ocjenjujem ovaj format, moram naglasiti da kratke priče za mene nisu „prave“ Zagorove priče i nikada neće biti. Za mene su prave Zagorove priče dugačke, rađene od provjerenih scenarista i crtača, a ove kratke su za mene nešto eksperimentalno, pa i alternativno. To je moja osnova za pristup čitanju tih kratkih priča, kako i u maxijima pod naslovom Pripovijesti iz Darkwooda, tako i ovdje, i zato me format s kratkim pričama nikada neće razočarati kao priče iz drugih edicija, pogotovo priča u redovnome serijalu. Ne zato što su kratke priče dobre, već zato što mi nude upravo ono što sam i očekivao od njih. A ta očekivanja u ovom slučaju nisu bila velika. Ne mogu se naljutiti na Faracija zbog trash steampunka, ne mogu kritizirati Pistoiu zbog jednostavnosti i banalnosti teme, ne mogu sručiti drvlje i kamenje na Venanzettija zbog izostanka atmosfere čuđenja pred neshvatljivim događajima, ne mogu zamjeriti Percontiju što me nije mogao „ufurati“ u mračnu priču crtežom koji je ubio svaku atmosferu. Dakle, primjenjujući gore navedeno, dobio sam upravo ono što sam i očekivao: priče koje se uglavnom čitaju brzo, neke i bezvoljno, a onda odmah zaborave.

Naprijed

N/A

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • goghy

    Ukupna ocjena 67%

    6, 6, 8, 7

    09.05.2022
    06:39:00 sati
    goghy
    uredi
  • Qwertz

    Ukupna ocjena 78%

    8, 7, 8, 9

    Maksija više nema. Zamijenio ga je ovaj neki Zagor plus koji, barem u ovom broju sadrži više kratkih priča povezanih još jednom. Pa, zapravo, dobili smo isti koncept kao kod onih maksija s više priča, ali na manje stranica. A sve to za iste pare. Ovo nije normalno. Prvi redovni Zagor je koštao 7 kuna i 70 lipa, a sada košta 25 kuna. Prvi maxi je koštao 39 kuna i imao je 320 stranica, pa je poskupio na 49 kuna, pa su ga spustili na 288 stranica za 49 kuna, pa su ga spustili na 192 stranice za 49 kuna. Znači, 10 kuna skuplje sa 128 stranica manje. Pa, neću reći da nas šišaju kao ovce, ali...

    Ovo je napravljeno na isti kalup kao onaj maksi sa Pričama iz baze Drugdje. Imamo nekoliko kraćih priča povezanih jednom koja zapravo ne govori o ničemu, već služi samo kao konektor za više kratkih priča.

    Pričice su mahom osrednje. Neke su malo lošije, neke malo bolje, ali u globalu je to samo neki prosjek. Baš šteta. Mislim da je ovo savršena prilika da nam na Zagoru malo gostuju neki crtači poput Rubinija, Andreuccija, Ville i ostalih sjajnih majstora koje je ukrao onaj lik u žutoj košulji. Nažalost, veće su šanse da, ako se slučajno u ovim kratkim pričama istakne neki dobar autor, on pređe na Texa u roku odmah.

    Što se dojmova tiče, sve je manje-više solidno, ali moram istaknuti Venturijevu promjenu stila na njegovoj epizodi. Mislim da je on shvatio bit ove edicije - malo eksperimentiranja, dolazak novih k drukčijih crtača, zapravo, donoše je malo svježine u serijal.

    Naslovnica je dosta dobra, ali djeluje mi nekako iskrivljeno/ukošeno. Pozitivna stvar je što izgleda da se Piccinelli jako popravio u crtanju Zagorovog lica.

    Sve u svemu, ovo je solidno, a je li dobra zamjena za maxi koji je svojedobno pružio i neke odlične priče, pokazat će vrijeme.

    P.s1: Napokon nova Zagorova recenzija 

    P.s2: Jako dobra recenzija

     

     

     

    09.05.2022
    07:28:00 sati
    Qwertz
    uredi
  • Dwayne_Looney

    Ukupna ocjena 61%

    5, 5, 8, 7

    Na koricama piše "5 novih priča", ali tu je, u biti, nužna podloga da bi se Mnogo Očiju mogao utaboriti i ispričati 4 priče. Kad se sve zbroji, onako, mnjah! Bolje uvijek pokrenuti novu ediciju, ljudi se pale na broj 1, makar to bilo konceptualno nešto već viđeno.
    Prva, "Kiutukyjevo blago", preuveličava ulogu klinca Indijanca u Zagorovoj misiji zaustavljanja ludog časnika željnog indijanske krvi. Vrlo detaljan crtež. (P: 4, S: 4, C: 8)
    Druga, "Zaraza", ima više puta viđenu ideju ludog znanstvenika, ali, bez obzira na to, potencijal za nešto više, pa barem neku filler epizodu. Netipičan, zanimljiv raspored crteža na tablama. Nije loše, ali neka ostane kao eksperiment. (P: 6, S: 7, C: 7)
    Meni je treća, "Sablasni ratnici", bezveze (to znači da će velćini ostalih biti najbolja), previše fantastična, a recenzent je odlično naglasio ono što je, pored tematike, i meni zasmetalo: pasivni Zagor i izostanak nekog uvjerljivog šoka kod protagonista. (P: 2, S: 3, C: 8)
    Zadnja priča, "Kuća u šumi", je baš jeziva po temeljnoj ideji. Uz kojeg sumnjivca, i ona je mogla biti filler epizoda u redovnoj seriji ili čak specijal jer ovako, s minimalnim brojem prtagonista, gubi efekt iznenađenja. (P: 7, S: 6, C: 9)
    Mana ovih kratkih epizoda je što su teška alternativa, možda čak laž ispričana d bi Mnogo Očiju zadržao djecu mirnom; dakle, nećemo vidjeti neki njihov nastavak, neće biti origin neke priče iz redovne edicije a vjerojatno ni sporedne. Ne žudim za nastavcima, ali sve ostale edicije su mogle poslužiti kao nastavci priča iz redovne serije ili temelji za daljnji razvoj glavne ideje, ali ovdje, kod kratkih priča, je to zatvoreno "unutar 4 zida". Nije problem pročitati, dobro dođe za odmor, ali nekako nema previše smisla.
    Šta smo sve vidjeli u redovnoj ediciji, jedna od dvije priče koje sam pohvalio je mogla biti nagrađena od dr. mr. sc. egomanijaka Burattinija.

    Crtež dosta dobar.

    09.05.2022
    07:51:00 sati
    Dwayne_Looney
    uredi
  • Hercule Poirot

    Ukupna ocjena 49%

    5, 5, 5, 4

    Dobra je poveznica priče s Mnogookim, ali pričice kao i crtež variraju. Kakve su ono Venturijeve škrabotine? Nevjerojatno je da je ono potpisao. Šta tek kazati za priču "Kuća u šumi' koja je primjerenika Dylan Dogu, nego Zagoru. Očito se u SBE ništa ne baca, nego se sve objavljuje, a ta ih je poslovna politika dovela znamo kamo.

     

    Drag mi je Voltolinijev crtež. Volio bih kad bi mu se na Zagoru pružilo znatno više prostora. 

    09.05.2022
    09:57:00 sati
    Hercule Poirot
    uredi
  • prop_ovednik

    Ukupna ocjena 65%

    5, 7, 7, 8

    Ove kratke priče, još tamo od prvog maxija, uvik su mogle ići samo u dva smjera - da obogate canon Zagorova svijeta ili da popune stranice i posluže laganim pričicama za ugodno popodne... Pravac koji su uzeli Bure i ekipa je, bez prevelika iznenađenja, ovaj drugi i sad ostaje samo vidjeti jel' popodne provedeno ugodno ili me u malo stranica iziritiraju (kao onaj kolorac s Drunky Duck)... Ovdje je ocjena solidna, temeljna priča je laganica i ne bi ju ni trebalo nešto posebno gledati, dok u ove četiri priče ne nalazim ni jednu koja je grozna i ubija u pojam... Prva je laganica, "Zaraza" je ludi trash, kad je ona šaka izletila plaka san od smija, ali na dobar način - Sablasni ratnici imaju dobru atmosferu, čak se ovo moglo baciti i u dužu priču, ima tu potencijala, ali ovako ukratko ostaje nedorečeno... Dok zadnja štorija nudi neki okvir gdje se Zagora može pogurati, to je jedna svježina koja bi obogatila i redovne priče, samo da je prestati s reciklažama svih postojećih. Recezent je dobro uočio kako Bure svoje stranice koristi da doda svoje "Korijene" u priču, time stavljajući sebe ispred Tate Bonellija, što je sukus cijelog problema Zagora danas.

    Recenzija top, pohvale!

    09.05.2022
    10:38:00 sati
    prop_ovednik
    uredi
  • Ukupna ocjena 22%

    1, 1, 2, 10

    Ljudi moji...ma, tko ovo može čitati ? Niškoristi. U što li se pretvori taj slavni Zagor...??? Da nema onih epizodica s vampirima...moglo bi se reći da Zagora treba...UGASITI.

    09.05.2022
    19:28:00 sati
    žalosna_sova
    uredi
  • goodpaso

    Ukupna ocjena 37%

    3, 3, 5, 4

    Steta,uvem moze bolje ali ne

    izgleda da je ciljna grupa Zagora do 12 godina

    Naslovna strana je totalni krsh, totalno neprirodni polozaj Zagora u letu, ko bre leti na lijani a ne vrsi pritisak na nju.

    Sprdnja i tako to ide gasenju serijala , e moj Zagore

    11.05.2022
    21:42:00 sati
    goodpaso
    uredi

Najnovije

Vijesti

  • Crtamo stripove!
    Vrijeme: 10.04.2022 11:52:00
    Prodavač: DeeCay
    Broj pogleda: 388

Magazin

Recenzije

  • Zemlja bez povratka
    Kod: DRGN LIB 20b
    Ocjena: 81%
    Vrijeme: 16.5.2022. 1:08:00
    Autor: Sarghan
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 526
  • Nikad ne reci Maya
    Kod: ZG CUSKV 1
    Ocjena: 99%
    Vrijeme: 14.5.2022. 9:16:00
    Autor: Qwertz
    Broj komentara: 11
    Broj pogleda: 1063
  • Crommovi sluge
    Kod: ZG LU 325/327
    Ocjena: 49%
    Vrijeme: 12.5.2022. 1:47:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 8
    Broj pogleda: 1259
  • Nijemi prizor
    Kod: ZG CUSKV 6
    Ocjena: 100%
    Vrijeme: 10.5.2022. 23:17:00
    Autor: Qwertz
    Broj komentara: 9
    Broj pogleda: 1113
  • Priče vrača Mnogo Očiju
    Kod: ZG NID 1
    Ocjena: 62%
    Vrijeme: 9.5.2022. 0:50:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 7
    Broj pogleda: 1683

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

  • Crtamo stripove!
    Vrijeme: 10.04.2022 11:52:00
    Prodavač: DeeCay
    Broj pogleda: 388

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum