Bormeš, broj 13 je mogao opravdati svoju zlokobnu i fatalnu konotaciju, jer da Mnogooki nije, nakon što je Vučji Zub podlo i kukavički zarinuo koplje u Zagorove grudi, posegnuo za kombinacijom supstanci čije ljekovitosti samo indijanski šamani poznaju i medicinom bijelog čovjeka, Zagor bi prdnuo na rosu već u svome prvom pojavljivanju u novoj Dnevnikovoj ediciji, i što bi mi onda čitali kroz djetinjstvo?!
Tko bi slomio Kandraksa pogledom i potukao Supermikea u sedmoj rundi?! Tko bi čuvao i štitio sve miroljubive stanovnike Darkwooda? Ostali bi zakinuti za odiseje i putovanja, zlatna doba i renesanse, karizmatične prijatelje i neprijatelje, ovako, spasivši Zagoru život u svome prvom pojavljivanju, Nolitta nam je pokazao potencijal tog simpatičnog vrača Mohikanaca koji svoje ime zahvaljuje naočalama koje nosi. A naočale nisu jedini izum bljedolikih koje Mnogooki cijeni, jer on nije pojam klasičnog indijanskog šamana koji ekstatično i ritualno pleše oko pacijenta prizivajući duhove u pomoć pri liječenju, već se on medicinom bijelog čovjeka posluži, a jedan je od rijetkih Indijanaca koji zna da Zagor nije besmrtan pa je nekoliko puta pomogao Zagoru da održi auru Manituovog izaslanika spektakularnim trikovima pojavljivanja pred zabezeknutim i zadivljenim indijanskim poglavicama na redovitim proljetnim sastancima.
Da, Mnogooki je u nekim kritičnim situacijama pritekao Zagoru u pomoć, pa mi je taj simpatični vrač bio jedan od omiljenijih Nolittinih sporednih likova koji prožimaju Zagorov svijet. U posljednje vrijeme taj simpatični vrač sve manje ima ulogu iscjelitelja, izumitelja i iluzionista, a sve više naratora Zagorovih pustolovina pred indijanskim dječacima, i ovako je, na još jedan način, doprinio učvršćivanju legende o Zagoru među darkvudskim Indijancima.
U biti, Mnogooki je indijanskim dječacima ono što je nama bila Zlatna serija: ona nam je pripovijedala Zagorove pustolovine, a mi smo raširenih očiju upijali taj šarolik, zanimljiv i sugestivan svijet između korica. Koliko smo samo puta strepili nad sudbinom Darkwooda kada bi se pojavio neki ratoborni Indijanac, pohlepni bijelac ili časnik željan slave, kako smo zdvajali nad Zagorovom nemoći pred arogantnim Supermikeom, suosjećali sa Seminolama i Vukom Samotnjakom, veselili se kad je Zagor potukao Hellingena i Akkronijane, padali u ponore Sclavijevog ludila…
Čitajući Zagora održavali smo legendu koja i danas traje. Šezdeset i jednu godinu Zagor i njegov vjerni compadre neumorno jurišaju u nove avanture i novi Zagor na kioscima se uvijek s nestrpljenjem očekuje (bez obzira što su današnje priče uglavnom bezvezne i dosadne, tek rijetki biser razbije monotoniju) baš kao nekada davno kad sam nestrpljivo cupkajući nogama stajao ispred kioska kod škole kupujući ga novcem kojeg mi je moja brižna mati davala za sendvič i jogurt. Bolje taj dan biti gladan u školi, nego ostati bez novog Zagora-moto je svakog iskonskog Zagorovca. Jedina je razlika što sam tada s neizmjernim guštom davao novce teti na kiosku, danas pak nevoljko, jer čitanje dobre polovice onoga što danas izlazi postalo mi je puka formalnost, kao mjesečni računi koje treba platiti.
Za dijete koje je u svijet stripa ušlo početkom osamdesetih i kada se danas osvrnem na taj eterični osjećaj nostalgije za jednim prohujalim vremenom, moram napomenuti da je u to vrijeme bila tek jedna Zagorova edicija, tj. priče iz redovnog serijala uklopljene u popularnu Dnevnikovu Zlatnu seriju i nekoliko edicija koje su uglavnom ponovo objavljivale priče, poput Vanrednog Strip Zabavnika, Strip Zabavnik Almanaha ili ZS Specijalni brojevi u kojoj su također reprinti određenih priča, ali i u kojoj su prvi put objavljene priče koje pripadaju ediciji Specijal. U devedesetima je Zlatna serija otišla u povijest, a Slobodna Dalmacija, potom Ludens, otkrili su nam Zagorove svjetove u novim edicijama.
Jedna od tih edicija je Maxi, koja je nakon 21 godinu i 41 objavljene priče ukinuta, a mjesto nje smo dobili novu. Ako ste škicnuli na Bonellijev sajt, može se govoriti o nekom standardu, koncepciji i specifičnom identitetu edicije kroz dvije boje. Crvena sa Zagorovim imenom u žutoj boji označava broj s više kratkih priča povezanih okvirnom pričom, a narančasta s imenom Zagora u crvenoj boji cjelovitu priču od 190 stranica. Ako ste pak daltonist, brojkama i slovima vam je sve naznačeno. Tu je i stilizirani + na svakoj naslovnici, koji nam odaje naziv ove nove edicije.
Kad sam već kod općenite impresije nove edicije, nesumnjivo je SBE takvim potezom želio unijeti svježinu u Zagorove publikacije potičući modernizaciju koja je zahvatila sve junake te izdavačke kuće povodom njene osamdesete obljetnice (otud logo na talijanskim naslovnicama kroz 2021. godinu) no ja modernizaciju iliti veliku promjenu ne vidim, bar u pozitivnom smislu. U odnosu na Maxi, dobili smo značajno manje stranica u toj novoj ediciji meni smiješnog i nedokučivog naziva. Mene plus asocira na neki dodatak, na nešto više, nažalost, dobili smo 96 stranica manje. Što se tiče ove naslovnice, estetski dojam nije mi privlačan, kao loš kolaž nabacanih likova, sa Zagorom u apsurdnoj pozi, i više je prikladnija za nekakav fanzin, a ne predstavljanja prvog broja nove edicije. Ima nešto što mi se sviđa, a to je što postoji najava sljedećeg broja na vanjskoj strani zadnje korice (toga u maxijima nije bilo).
No dosta o trivijalnostima, 'ajmo mi na ono bitno, na ono između korica, da vidimo ima li tamo nečeg novog i moderniziranog, ne nužno i boljeg.
Imamo četiri kratke priče od po 40 stranica uokvirene u glavnu priču od 30 stranica. Okvirnu priču već tradicionalno izveo je uhodani duo; scenarij je napisao Moreno Burattini, a crtački izveo Stefano Voltolini, pod naslovom Priče vrača Mnogo Očiju. Na početku Burattini malo prepričava, tj. sažima priču o Zagorovu prvom pojavljivanju na skupu indijanskih poglavica, a spominje se i vatreni orao; trik kojeg su izmislili Sullivani radi impresije poglavica, a kojeg u Nolittinom originalu nema, već ga je Burattini uveo u „Korijenima“. Pitao sam se zašto je ubačena Zagorova geneza koju znaju odavno indijanski dječaci, a i mi, i to odavno, a jedini razlog vidim u tome da Burattini tako želi da se njegovi „Korijeni“, a ne Nolittin „Zagor priča“ smatraju kanonskim.
Radnja malo podsjeća na Caponeovu kataklizmičku „Potop u Darkwoodu“, a Mnogo Očiju, prepričavajući avanture Duha sa Sjekirom, pokušava dječacima odagnati tjeskobu i strah poplavom izazvanom olujom i obilnom kišom koja ih je prisilila da potraže zaklon u pećini. Dakle, imamo jednostavnost radnje koja je pomalo dramatična zbog osjećaja koji poplava može izazvati, no tjeskobe i straha kod dječaka zapravo nema. U biti, okvirna priča odigrala je i u ovom slučaju svoju funkciju vezivanja kratkih priča, s Mnogo Očiju iz kojeg proizlazi sva briga i odgovornost za dječake.
Prvu priču otvara ni manje ni više nego petstota Zagorova priča, čiji je autor debitant na Zagoru, a i općenito u svijetu stripa: napisao je tek dvije priče Nathana Nevera. Thomas Pistoia posegnuo je za gro puta (zlo)upotrijebljenom temom u priči Kiutukyevo blago. Njegova varijacija na temu rizika od rata u Darkwoodu između mirnog plemena i vojske koju vodi fanatični časnik koji mrzi Indijance i želi ih sve istrijebiti je posveta klasičnom Zagoru kroz prizmu jednog indijanskog djeteta, u biti imitacije ili verzije Bosellijevog Rolanda iz priče „Razbojnici“, fasciniranog likom Zagora i koji želi oponašati njegova junačka djela. Pistoia, iako svjestan ograničenja prostora, odlučuje igrati na dvojaku kartu: sentimentalnu, zahvaljujući strastvenom i pomalo dirljivom odnosu koji dječak ima s likom svog heroja, i akcijsku, gdje Zagora prikazuje u njegovim osnovnim crtama kada se nađe kontra vojne sile i arogancije. Ovdje imamo klasičnog Zagora u avanturi s vojnicima i Indijancima i vrlo kratkom pojavljivanju pukovnika Perryja. Klasično odrađena domaća zadaća jednog debitanta u Zagorovom svijetu, bez prevelikih ambicija, prilično banalna, no opet i kao takva funkcionira. Nema scena za pamćenje, Pozza i Corda jednostavno nisu crtači čiji će vas stil natjerati da pomnije promatrate table. Baš kao i ova priča, i njihov je crtež predvidljiv i monoton. U nekim su me vinjetama podsjetili na Pini Segnu, pa ne znam bi li im to uzeo kao kvalitetu ili manu?!
Zaraza je naslov druge priče, autora Tita Faracija i Waltera Venturija. Ljudi moji, ja sam se odvalio od smijeha na ovaj trash steampunk. O jebemti, mislio sam da sam sve vidio u Zagoru, i ako sam za Pistoinu priču napisao da neće ostati upamćena, ova će se bogami pamtiti kada se pojavila ona falusoidna/samohodna kočija/lokomotiva/prskalica, a da ne govorim o negativčevoj metalnoj šaci lansiranoj iz njegova zgloba koja je pogodila Zagora u pleksus i onesvijestila. Ne znam kako vi, ali ja sam se jako zabavio čitajući ovo, jer ovo je sve samo ne obična Zagorova priča, čak i kada je riječ o ludim znanstvenicima koji su skliznuli ka zlu. Meni se čini da je Faraci uživao u ovome, posebno u kreiranju apsurdnosti nekih situacija, čak pokušava iznenaditi čitatelja opsjednutim i agresivnim Čikom koji puca u Zagora. Nije to baš toliko nesvakidašnja situacija, pucao je Čiko u Zagora pod djelovanjem egzotičnog cvijeta, pucao je Čiko u Zagora preplašen i bijesan tijekom kaosa bitke u Sclavijevim „Demonima ludila“, tako puca i u ovome kontekstu nekakvog raspršenog virusa koji ljude pretvara u pomahnitale krvožedne ubojice.
Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da je Faraci dobio priliku i ovu kratku priču pretvorio u specijal od 160 stranica. Kakva bi to tek trash steampunk techno western parodija ispala! Zagorove priče nisu imune na fantastičnu tehnologiju pričama, ali to mora biti ekstremni slučaj, opravdan i dramatiziran od strane određenih karizmatičnih negativaca poput Hellingena ili Verybada. Sve izvan toga prijeti da ode u grotesku, a Faraci grotesku objeručke grli tako da se s nekim stvarima u ovoj priči možemo nositi bez previše objašnjenja (npr. zašto negativac toliko mrzi Indijance?) Ova je priča opravdala kontekst eksperimenta, pogotovo radikalnom promjenom Venturijevog stila crtanja, više prikladnijim za western mange, kao i razbijanjem standardne Bonelli rešetke.
Sablasni ratnici treća je priča, a napisao ju je još jedan debitant, Nicola Venanzetti, potpomognut crtačkim veteranima Nandom i Denisiom Esposito. Priča bi se dala kvalificirati pod klasičnu horor priču, s tim da je Zagor u njoj prilično pasivan, tj. Zagor je tu tek jedan od likova i ne može utjecati na razvoj događaja, a kao jedinu manu istaknuo bih skupinu protagonista koji se nađu s duhovima pred vratima, ali njihova reakcija nije prestravljenost, koja bi definitivno trebala biti. Kao da ghost riderse, tj. duhove koji dolaze po duše grešnih ljudi viđaju na svakodnevnoj razini, pa su oguglali na njih. Ali onda se Venanzetti iskupljuje likom lovca na ucjene koji se izdiže iz te gomile, kao i skretanjem priče u smjeru psihološke introspekcije gdje pratimo psihička raslojavanja i osobne tragedije svakoga od tih likova i samim finalem, kada shvatite zašto su i po koga duhovi došli. Prilično su me podsjetili na Dickensovovu „Božićnu priču“ u kojoj duhovi dolaze pomoći duši da se ne izgubi, ali i na klasičnog Poea u čijim pričama užas nije ograničen na fizičkoj razini, već sadrži dublje značenje-užas se krije u ljudskoj duši. Čitajući priču podsjetio sam se i na Tarantinovu „Mrsku osmorku“ čija je radnja također smještena u skučeni klaustrofobični ugođaj brvnare zametene olujnim snijegom, a malo i na Burattinijevu priču „Vojska duhova“.
Crtež braće Esposito, u kombinaciji s bogatstvom detalja i nadnaravnim efektima je vrlo dobar. Pokazuju nam neke zanimljive stvari: olujna atmosfera, ghost riderse, neke vinjete određene sirovosti i brutalnosti.
Zadnja priča je rad dvojice debitanata, nosi naslov Kuća u šumi, scenariste Edoarda Röhla i crtača Davidea Percontija, a radi se o mučnoj i tužnoj varijaciji “Ivice i Marice” braće Grimm. Ovdje starica, za razliku od vještice, ne nudi kolače i slatkiše, već juhu, a juha je predjelo za nešto konkretnije-ljudsko meso. Starica s deformiranim sinom ubojicom u kući stvara određenu tjeskobu, u stvari bar bi trebala biti, no nažalost crtež nije mi prenio taj neugodni osjećaj. Percontijevi likovi su drvenasti i statični, a time je ubio svaku atmosferu. U konačnici, od ove priče, osim aure misterije na prvim stranicama, ne očekujte ništa ekstravagantno.
Zapravo, kada pročitate ovaj prvi broj shvatit ćete da duh maxija i dalje obitava, pa ću prigodno parafrazirati stari tradicionalni proglas: Maxi je mrtav, živio Zagor plus. Kada ocjenjujem ovaj format, moram naglasiti da kratke priče za mene nisu „prave“ Zagorove priče i nikada neće biti. Za mene su prave Zagorove priče dugačke, rađene od provjerenih scenarista i crtača, a ove kratke su za mene nešto eksperimentalno, pa i alternativno. To je moja osnova za pristup čitanju tih kratkih priča, kako i u maxijima pod naslovom Pripovijesti iz Darkwooda, tako i ovdje, i zato me format s kratkim pričama nikada neće razočarati kao priče iz drugih edicija, pogotovo priča u redovnome serijalu. Ne zato što su kratke priče dobre, već zato što mi nude upravo ono što sam i očekivao od njih. A ta očekivanja u ovom slučaju nisu bila velika. Ne mogu se naljutiti na Faracija zbog trash steampunka, ne mogu kritizirati Pistoiu zbog jednostavnosti i banalnosti teme, ne mogu sručiti drvlje i kamenje na Venanzettija zbog izostanka atmosfere čuđenja pred neshvatljivim događajima, ne mogu zamjeriti Percontiju što me nije mogao „ufurati“ u mračnu priču crtežom koji je ubio svaku atmosferu. Dakle, primjenjujući gore navedeno, dobio sam upravo ono što sam i očekivao: priče koje se uglavnom čitaju brzo, neke i bezvoljno, a onda odmah zaborave.
.jpg)
.jpg)
