Pa, što napisati o ovoj petoj epizodi, pretposljednjoj? Filozofiju miniserijala potvrđuje i ova epizoda jer postoje osobe koje zaslužuju svoju osvetu i zle osobe koje zaslužuju smrt, a Zagor je hladnokrvni i nemilosrdni krvnik i svojom reakcijom popravlja stvari, tako bi se dalo sažeti temeljni dio ovih priča čija je kratkoća veliki izazov za scenarista jer ne smije zanemariti nijedan narativni aspekt: treba na pravilan način razviti dramu i radnju, sažeti dijaloge i objašnjenja a dati sve potrebne informacije i razviti karakterizaciju likova. Iznenađujuće, ali Burattini je to uspio u svih pet do sada objavljenih priča, kao i to da je s nekim pričama uspio postići trvenje s tradicijom u redovnome serijalu. Naravno, govorim o seksu i seksualnosti, i za sada se takve teme ne mogu eksplicitno pojaviti u redovnoj seriji, već samo kad se uvedu u priče izvan tog konteksta. Da nije manji broj stranica ograničenje, prvenstveno za razvoj emocionalnih odnosa, pokazao nam je u prvoj priči, odnosom Zagora i Kendre. Burattinijev potez u ovoj priči je izazvati reakcije u čitatelja umetanjem scene seksa, a zatim priči dati drugu vrijednost, emotivnu, kojom opravdava Zagorovo prepuštanje tjelesnoj strasti. Burattini i u priči u kojoj se pojavljuje Blondie stavlja Zagora u poziciju ljudskosti na taj način, no tamo pak ispada da je sve potaknuto motivom da se Zagor i Blondie uvuku u dobro čuvanu negativčevu kuću.
U ovoj petoj priči Burattini se dotiče seksualnosti kroz jednu činjenicu; otkad je svijeta i vijeka, bilo je i biti će homoseksualaca. Burattini je učinio pozitivnu stvar što je ovu temu uključio u Zagorov kontinuitet, a ono što je značajno, što je bitno, da ova priča nije iskrivila bit Zagora, već je u savršenom skladu s likom. Zagor se ne postavlja iz ideoloških razloga, već se automatski stavlja na stranu slabijih i potlačenih. U ovom je slučaju dežurni despot Harbour, vlasnik ranča, koji je pokazao najgoru stranu homofobije: onu koja dolazi iz vlastitog doma i obitelji, mračnu stranu koja je spremna zatrti i uništiti sve oko njega, pa i vlastitu obitelj, jer njegov je sin Cliff homoseksualac.
Može se raspravljati je li tema ove priče homoseksualnost. Štoviše, riječ „homoseksualnost“ nikada se ne izgovara, nijedna scena ne pokazuje naklonost ili nježnost između dva muškarca i ne govori se o toj temi. Prije svega, tema je uskraćivanje prava da se bude ono što jest i Burattini se uspijeva s njome prilično učinkovito odnositi jer je temi pristupio s određenom diskrecijom, ali u isto vrijeme bez dvosmislenosti. Tako je onemogućio kontroverze koje apsolutno postaju beskorisne, a dolaze od dežurnih homofoba i onih koji eventualno imaju kritiku zbog Burattinijevog zauzimanja politički korektnog stava, tj. ubacivanje takve teme u Zagorov serijal. Kada kažem s određenom diskrecijom, onda mislim prvenstveno na to da je odnos između dva mladića prikazao suptilno, nema eksplicitnih scena, nema čak ni poljubaca, ali nije teško shvatiti njihov odnos, a opet taj odnos dobro funkcionira jer je u potpunoj suprotnosti s tiranskom i nasilnim karakterom Cliffova oca, a Zagor se zapravo bori protiv nasilja nad slabijim, ne ulazeći u određenu temu. U biti, ovo je klasična priča o sukobu između nasilnika i ljudi koji žele mirno živjeti svoj život, i to je sve. Ovdje je riječ o očitome: Zagor pomaže onima kojima je potreban, poput pretučenog kauboja, žene i njezine djece; žrtava obiteljskog nasilja. Ništa drugačije od onoga što je Zagor uvijek radio.
Da pojasnim kroz introspekciju. Zagor i Čiko spašavaju teško pretučenog mladića, iz čijih riječi izgovorenih u bunilu jedino uspiju shvatiti da dolazi s ranča Harbour. Zagor odlazi na ranč kako bi potražio pomoć i otkriva da je mladića želio mrtvoga vlasnik ranča. Zagor intervenira i ubija sve negativce. No osim ove površinski jednostavne radnje Burattini donosi priču o dvojici mladića koje je nasilnik Harbour uobličio kao dva degenerika, jer kontekst macho muškaraca sa Zapada nadilazi ono što je podnošljivo za jednog patrijarha-njegov sin Cliff i kauboj Jake su u ljubavnoj vezi. Tako zapovijeda svojim kaubojima da Jakea prebiju i ostave ga da umre, a sina drži zatočenog u podrumu poput divlje zvijeri.
Otac se pokazuje kao nepopustljiv i nesposoban zamisliti sinovljev životni put drugačiji od svog, spreman eliminirati sve i svakoga tko samo i pokuša preispitati njegovu ulogu patrijarha, njegovu viziju svijeta i stil života. Međutim, na ranču dvije figure preuzimaju važnu ulogu, a tu se opet vraćamo na srž ovog miniserijala. Žene imaju važnu ulogu u njima, a ovdje su to žene iz obitelji Harbour, Cliffova majka i sestra blizanka, koje se, prirodno i normalno, zauzimaju u njegovoj obrani od nasilnog oca, koji pak sipa odvratne optužbe da su od njegovog sina napravile degenerika jer su ga „tjerale“ da čita pjesme i da svira klavir. Kada Zagor, zahvaljujući Cliffovoj majci, razotkrije Harboura, on, suočen s nastalom situacijom, ne oklijeva s namjerom da ubije i sina, svoju suprugu i kćer.
Ova jezgrovitost priče donijela nam je prilično netipičnog Zagora u odnosu na junaka na kojeg smo navikli. Kako je ovo izvan kanona redovne serije, tako si je Burattini mogao dozvoliti narativnu slobodu i dati određenu dozu nemilosrdnog, opakog Zagora. To prvenstveno dolazi zbog nasilja koje su dvojica mladića pretrpjeli i to u potpunosti opravdava intervenciju Zagora jer čini ono za što je stvoren-brani potlačene i diskriminirane bilo koje vrste. U ovoj priči Zagor je nemilosrdniji no inače, a Burattini je namjerno dao interpretaciju takvog Zagora jer je eliminacija svih negativaca jedini način da kraj priče učinkovito djeluje. Ima jedna scena pri kraju priče u kojoj Burattini pokušava dati iskupljenje Harbouru, kada Cliff prilazi ocu na zemlji i naziva ga tatom, nakon svega što mu je učinio. No Harbour ostaje bijednik i đubre do samog kraja, a Zagor na kraju daje Cliffu, sestri mu i majci verziju događaja i slobodu odlučivanja o svojoj sudbini.
Što napisati o Francu Saudeliju?! Nedvojbeno ima vrlo osoban stil, potpuno drugačiji od kanonskih stilskih obilježja koje većina nas želi vidjeti kada je Zagor u pitanju, ali moram reći da je uspio dinamiku radnje prenijeti apsolutno dobro, kao i općenito atmosferu i izraze lica svih aktera. Svako malo neki detalj ukazuje na grotesku, nedostaje pozadinskih detalja, no ekspresivnost je svakako zajamčena. Ne vjerujem da bih ga volio vidjeti u redovnoj seriji, već je njegov stil meni dopadljiv u ovom kontekstu kratkih priča.
Za kraj, moram se osvrnuti na tajanstvenog pripovjedača. Na posljednjoj stranici tajanstvena osoba, koja je sve do ovog trenutka prikazivana u nijansama, konačno otkriva svoj izgled, ali ne i ime. Za početak, jedna mi stvar nije jasna. Ta se osoba nekoliko puta u miniserijalu jasno izražava u muškome rodu. Je li tomu kriv Ludensov prijevod (nemam Libellusova izdanja pa ne znam kako je tamo), ili je tako i u originalima? Dalje, ime joj se ne otkriva mada je jasno tko je u stvari ona, jer na zadnjoj korici Burattini nam nedvojbeno daje do znanja da je ona Noćni Cvijet, kćerka Mjesečeva Povjetarca koju je Zagor spasio i porodio u Burattinijevoj kratkoj priči „Mjesečev Povjetarac“.
Što se toga tiče priznajem da sam malo razočaran, jer Noćni Cvijet mi ne djeluje kao osoba koja zauzima važnu ulogu u Zagorovom šezdesetogodišnjem stažu, ali jasno mi je Burattinijevo stajalište kojim je ovu djevojku vidio kao osobu kojoj je Zagor odigrao važnu ulogu u njenom životu jer je bio uključen na odlučujući način koji je definitivno obilježio njen život, ali ja bih preferirao klasični lik koji se pojavljuje kroz serijal; recimo Virginiju, Fridu, Gambit, pa čak i Yleniu Vargu-kakvo bi to tek iznenađenje bilo. Iskreno, Burattinijev mi izbor pripovjedača djeluje pomalo iznenađujuće, osim ako nije izborom lika htio izbjeći uplitanje u redovnu ediciju, tj. Zenith, i tako u cijelosti ovom miniserijalu dati svoj osobni štih.
.jpg)
.jpg)
