Evo nas na kraju drugog miniserijala, s brojem šest i pričom „Noćni Cvijet“. U ovoj je priči razjašnjena misterija vezana uz identitet tajanstvenog pripovjedača, ali nakon prethodne priče to i nije bilo teško za shvatiti. Krenut ću od toga. Vjerujem da nisam jedini koji je zamišljao da je to netko važan iz Zagorovog svijeta i očito sam, kao i svi, očekivao lik puno prisutniji u sagi i samim tim važniji i za samog Zagora, no na koncu se ispostavilo da ovaj specifični aspekt, tj. identitet samog lika, nema veze s višedesetljetnom Zagorovom povijesti.
No opet je adekvatan i također funkcionalan jer je Burattiniju omogućio da sve priče stavi u jedan okvir dajući tako red i homogenost miniserijalu, a plus, omogućio je čitateljima da se malo zabave pogađajući identitet te osobe. Identitet tajanstvenog lika nije jedino otkriće ove priče, budući da smo obaviješteni i o tome gdje se nalazi Zagor, za kojeg je Roger Hodgson rekao da je nestao. Informacija nije sama sebi svrha, već priprema za nešto što će stići. I stigao je taj dugo očekivani susret Zagora i Texa.
Dakle, Noćni Cvijet u Zagorovom svijetu nema nikakav značaj jer se pojavila kao novorođenče u kratkoj maxi priči, no kako je ovaj miniserijal u cijelosti Burattinijeva ideja i realizacija, stoga je i posegnuo za likom kojeg je i stvorio, i dobro je da nije prtljao s likovima iz redovnog serijala. I to cijenim. Međutim, uočava se kolosalna kontradikcija kada nekadašnji misteriozni lik izjavi da je od djetinjstva pohađao školu, kasnije i fakultet kako je njegov usvojitelj želio, no u prvoj epizodi rečeno je upravo suprotno, odnosno da je pohađao isključivo majčinu školu. Propust je itekako evidentan jer je to bio jedan od rijetkih tragova na temelju kojih smo pokušali odgonetnuti identitet ovog lika, odbacujući Satka i pukovnika Perryja koji su, naravno, studirali.
Htio bih napisati recenziju ove posljednje priče i ujedno donijeti zaključke u vezi ovog miniserijala od šest priča. Početni cilj koji je izdavačka kuća bombastično najavljivala, „prikazati ljudsku stranu heroja“, je bio potpuno pogrešan od samog početka. To je „mana“ ovog miniserijala, jer u biti nismo otkrili ništa novo u vezi toga. Na stranu Nolitta koji nam je cijelo vrijeme prikazivao takvog Zagora, ljudskog, s osjećajima, na stranu Toninelli koji je humanizirao Zagora na radikalan način, na stranu Boselli čiji je Zagor ponekad mitološki heroj bez straha i mane i moralno besprijekoran, ono što želim naglasiti jest da je Zagorov serijal navršio šezdeset godina svog izdavačkog života s likom tarzanoida-polubožanstva, posljednjim preživjelim (uz Texa) junakom našeg djetinjstva, s čitateljima koji su danas u prosjeku čvrsti tradicionalisti, i u ovim uvjetima možda je operacija produbljivanja Zagorove intimnije i ljudskije strane bila riskantna. To bi Burattinija navelo da uđe dublje u lik i na kraju bi ga personalizirao dajući mu vlastitu interpretaciju, ali bojim se da Burattini nije adekvatan za tako nešto. U to ste se i sami uvjerili zadnjih godina.
Ili možda ljudska strana znači nešto drugo? Možda je namjera pokazati Zagorov život izvan avanture i akcije, njegov svakodnevni život kad ne ide okolo ispravljajući nepravde? Ako je tako, i to smo puno puta vidjeli u serijalu i tako smo još smo dalje od ideje produbljivanja ljudske strane. Možda produbljivanje intimne strane? Tja, prikazati Zagora kako ševi i nije neka novost, osim ako nije svećenik koji se zavjetovao na celibat. Miniserijal ne karakteriziraju priče u kojima se produbljuje onaj ljudski dio Zagora, već je zajednička nit, može se reći, interakcija Zagora sa ženskim svijetom. Dakako da i to nije nešto neobično, ta imamo interakcije gotovo od početka serijala, no ono što je Burattini ovdje primijenio jest da su sve žene žrtve nasilja i silovanja, a u petoj priči Burattini se dotiče homoseksualnosti i spolne diskriminacije. Neke od ovih priča pokušavaju prenijeti određene poruke ili utjecati na čitateljeve emocije. Također, sve su priče realističnog žanra i u određenom smislu u odnosu na redovni serijal i ostale edicije postoji veći realizam u smislu nasilja, čak je i Zagor odlučniji nego inače u akcijskim scenama i ne postavlja si puno dvojbi treba li negativce, izrazito okrutne i beskrupulozne (jer broj stranica je premali da bi se moglo razviti višeslojne likove) ubiti ili ne. Sve su priče kratke, šezdeset stranica, s tim da za pravu priču ostaje pedesetak stranica, i Burattini je pronašao ravnotežu za priče ove dužine. Moram priznati, pašu mu kratke priče u kojima nema prostora da ubije u pojam čitatelja dugim bespotrebnim infantilnim prepričavanjima, objašnjavanjima i nadrealno tupavim dijalozima.
U ovoj šestoj i posljednjoj priči ispričana vrlo osobna priča koja se tiče dotične naratorice. Sama radnja nije posebno nezaboravna, ali sam ju čitao sa zadovoljstvom. Uvijek je lijepo vidjeti Zagora kako razbija gubicu smrdljivom rasistu, u ovom slučaju Grimu, vođi karavane koji je odbio uskratiti pomoć Mjesečevom Povjetarcu i njenoj bolesnoj kćerkici Noćnom Cvijetu, prepuštajući ih sudbini. No tu se našao Terrence Foster, ali i Zagor, koji će zauvijek promijeniti život jedne majke i njene kćerkice.
Priča je dobra, tečna, jednostavna, no postoje stranice koje se odnose na retrospektivni osvrt kratke maxi priče „Mjesečev Povjetarac“ i u tom smislu moram uputiti kritiku. Pitam se zašto je priči od 60 stranica, tj. pedesetak, potrebno 7 stranica da se prisjeti priče od 36 stranica? U formatu kratkih priča rasipnički je potrošiti čak sedam dragocjenih stranica za to. Burattini jednostavno ne razumije da nije bolje i prikladnije čitatelju potanko objasniti, već da je puno bolje kratkom referencom čitatelja navesti da nabavi tu priču (to se odnosi na sve njegove priče s tim nesretnim dugim retrospekcijama.) Još uvijek ne mogu shvatiti podcjenjuje li Burattini na taj način čitatelje ili se tako želi osvetiti čitateljima zbog silnih kritika na njegov rad?!
Sve u svemu, nakon pročitanih priča ostaje dojam male isforsiranosti cijelog projekta, no unatoč tome priče su dobre, kao i namjera koju je Burattini imao u pogledu tajanstvenog lika. Ništa nezaboravno, ali ne i dosadno, a to je, priznat ćete, u današnjem Zagoru, puno.
Kratak osvrt na crtež i bilježnicu novinara Rogera Hodsona. Dobra stvar ovog Burattinijevog projekta je što smo vidjeli stilove crtača koji nemaju veze sa Zagorom. Ovdje posebno ističem Freghierija (odličnog i u „Korijenima“.) Ovu epizodu nije crtala samo Lola Airaghi, već sudjeluju Giovanni Freghieri te novopridošli (na Zagoru naravno) Giovanni Talami. Rezultat ove kombinacije je apsolutno dobar. Nesumnjivo će se kad-tad pojaviti novi miniserijal, jer slobodni novinar namjerava prikupiti više informacija o Zagoru intervjuirajući njegove prijatelje. A kakve će nam to priče donijeti u budućnosti, vidjet ćemo.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.gif){kind=avatar}
