Od svih novoizašlih Zagora, bilo u sklopu Slobodne Dalmacije ili Ludensa ova mi je epizoda suvereni broj jedan. Najbolja priča toga razdoblja, a i jedan od za mene najboljih Zagora. Tome ponajviše pridonosi odlična atmosfera te priče, sjajan Andreuccijev crtež i pustinjska odnosno prerijska podloga radnje. U Boselliju se čovjek stvarno ne može razočarati, osim vrlo rijetkih iznimki. Iza njega je već bilo odličnih scenarija i priča, a u ovoj je priči također dosegnuo svoj maksimum ukomponiravši u priču nekoliko suprotstavljenih strana i između njih – Zagora.
Tako se ovdje u priči pojavljuju dva plemena Komanča, Quahadi i Penateke, razbojnici komančeri i američki rendžeri. Najlakše objašnjeno rendžeri su neprijatelji svim ostalim gore navedenim, Quahadi preziru pleme Penateka i komančere, Penateke su saveznici s komančerima.
Komanči Quahadi je ponosan indijanski narod iz područja brda Wichite. Sve dok komančeri ne otmu djecu poglavice i velikog ratnika Sivog Vuka koji odlazi u Meksiko u potragu za njima. Komančeri su zapravo u dosluhu s Ranjenom Pumom, koji po odlasku Sivog Vuka preuzima mjesto poglavice Komanča Quahada. Od tada Quahadi počinju poslovati s komančerima, a na vidiku je brza propast. Jedino je rješenje povratak Sivog Vuka na mjesto poglavice.
Penateke su već otprije saveznici komančera i to je glavni razlog zašto ponosni Sivi Vuk prezire bratski narod. Njihov je poglavica Joselito, daleko od ponosna i mudra poglavice, a kao i njegovi «ratnici» prepustio se lošem alkoholu kojeg prodaju komančeri.
Komančeri su zapravo skupina meksičkih razbojnika, otpadnika, kriminalaca različitog kova, a njihov je vođa poluludi El Diablo (Vrag, Đavo...) koji je posao trgovanja proširio uglavnom na lakovjerna okolna indijanska plemena. Za loš alkohol i loše puške dobivaju od indijanaca čak i žene iz plemena, ali i djecu. Za El Diabla «operira» okrutni Cuchillo, čovjek od El Diablova najvećeg povjerenja, a o njegovu iskorištavanju naivnih indijanaca da ne govorimo.
Tu su još rendžeri, američki doseljenici na područje Teksasa koji organiziraju međusobno obranu imanja što od indijanca što od komančera. To su surovi ljudi, kojima je najvažnija stvar dobra fešta i što više mrtvih neprijatelja, pošto oni smatraju da je Teksas samo njihov. Vođa im je oprezni i suzdržani pukovnik Austin, a jedan od najboljih rendžera je Adam Crane koji je i jedan od središnjih likova priče.
No problem je baš u tome što svaka od ovih skupina smatra Teksas svojim tlom. Tako nastaju mnogi sukobi, ali i savezništva sa ciljem poraza zajedničkih neprijatelja. Penateke i komančeri su jedni saveznici, a Quahadi i rendžeri su posebne grupe. No, kada uvide da imaju zajedničkih neprijatelja i oni se udružuju. Sivom je Vuku najvažniji cilj pronaći djecu i poraziti komančere što je i cilj rendžera. Sa njima je i Zagor.
Pored svih tih sukoba i borbi, žive radnje, potraga za blagom Alvarezova rudnika postala je skoro sporedna. Sve do pred kraj priče to je i bila, tek su male naznake podsjećale da je to temelj ove priče. Ipak finiš i rasplet priče dogodili su se baš u rudniku, nakon čega su se likovi razdvojili, a neki su ostavili život u završnoj borbi.
Posebna priča je Digging Bill, dobri stari lovac na blago, ovaj je puta zaglavio na zlatne šipke u izgubljenom rudniku Wichite. Jedini on zna put do zlata, jer je kartu koja onačava put zapalio. To mu je nekoliko puta spasilo život. Prvi je puta trebao do blaga dovesti par smutljivaca, Gunnyja i Sharpa. Gunny (gun – pištolj) je problematični kauboj koji kako mu i ime govori voli puno pucati, doslovno je lud za pucanjem. Puca u što god može i kad god može. Glava je ekipe. Sharp (oštrica) njegov je potrčkalo, pomalo glupi kauboj koji sluša Gunnyja čak i kad je u krivu. Digging Bill je zahvaljujući poznavanju puta do rudnika spasio živu glavu i kod samog El Diabla. Nema uopće sumnje da je i El Diablo htio to blago, a poštedom života Digging Billa nije mogao izgubiti, samo dobiti.
Nositelji radnje u ovoj priči su Sivi Vuk, Adam Crane, Cuchillo odnosno El Diablo i – Zagor iako je glavni krivac za ovu pustolovinu Digging Bill. Sivi Vuk je poglavica Quahada, idealan indijanski ratnik kakvog mi svi zamišljamo. Adam Crane je isto veliki borac, tvrdoglavi kauboj koji ima dar da nanjuši Penateke. Zagor i njih dvojica čine idealni dream team. Adam i Sivi Vuk, koliko god se prepucavali, ipak je to bilo, onako, za dišpet. Jedan su drugome spasili život i postali su krvna braća, a Sivi Vuk je postao i Zagorov krvni brat. To je bio jedan od najupečatljivijih prizora ove priče, tri velika ratnika postala su krvna braća.
Bilo što se dogodilo u budućnosti, ne zaboravi da odsad tvojim žilama teče krv Quahada.
Uz viteza Andrewa Kaina i možda Doca Lestera Sivi Vuk i Adam su po meni najjači saveznici Zagora u nekoj epizodi. Jedni od onih «ratnika bez mane».
Tu su i negativci. Banda komančera, Cuchillo, El Diablo i Rubio duša su te organizacije. Vođa je El Diablo, pjesnička duša, jedan od onih ljudi kojima je u životu najvažnija udobnost, moć i dobra knjiga i cigara. Zanimljiva crta njegove karakterizacije je i recitiranje poznatih izreka još poznatijih književnika i filozofa, od Shakespira do Seneke.
Znači, cijela je priča prepuna raznovrsnih likova, možda je ovo priča s najviše likova ikad izašla. Radnja je prepuna obrata, borbi, dvoboja, a ostalo je i dosta mjesta da svi ti likovi kvalitetno okarakteriziraju. No, Boselli se nije dao smesti i odlično je sve skupa ukomponirao, bez kompliciranja i nagomilavanja radnje. Malo sam ostao razočaran u nastavku ˝Krvna braća˝ jer je ova priča povećala očekivanja koja po meni nisu ispunjena, pogotovo kod karakterizacije likova. Iako je nepisano pravilo da crtač koji nacrta prvu epizodu, nacrta i mogući nastavak, ovaj puta nije bilo tako. Razlog je po meni jednostavan, Andreucci je imao posla s ˝Povratkom Kaina˝, pričom koja je izašla nekoliko mjeseci kasnije.
Zašto je meni ovo jedna od najboljih Zagorovih priča? Gore sam već dao argumente – sjajna atmosfera, odličan scenarij, sjajan crtež i mjesto radnje – pustinja, prerija. Nekima se najviše sviđaju radnje na snijegu, nekima u Darkwoodu, a mene oduševljavaju priče koje se događaju u pustinjskom ili polupustinjskom krajoliku, od Meksika, Afrike i Teksasa.
Možda je malo čudno, ali meni najboji dio priče je sam početak i dolazak Zagora i Čika u selo Tortillas (tortilje – odlično meksičko jelo)! Ne znam, valjda sam osjetio nostalgiju za tim mjestom, daleko od civiliziranog svijeta, pod žarkim suncem, 40 stupnjeva u hladu. Prava milina (barem u ovom zimskom razdoblju :-). Od ostalih događaja spomenut ću i dvoboj Sivog Vuka i Ranjene Pume za mjesto poglavice Quahada i opsadu Zagora i njegovih suputnika od strane komančera i Penateka.
Stefano Andreucci je je moj broj jedan Zagorovih crtača. Ovo mu je najbolja epizoda koju je nacrtao za Zagora i zato bez većeg razmišljanja dobiva desetku. Rijetko neki crtač potpuno zadovolji potrebe zahtjevnog stripofila, ali on ih je nadmašio. Dugujemo mu isto i sjajnu atmosferu jer likove je majstorski dočarao, njihove izraze lica, a o krajoliku da i ne govorimo. Ja mislim da je to najbolje dočarani krajolik u koji je neki crtač smjesto Zagora. Također, Andreucci je i one rijetke komične situacije znao dobro predočiti. Nevjerojatno je kako njegov crtež u trenucima djeluje potpuno isto Pepevovom crtežu, a ne vjerujem da se Pepe ubacivao tu i tamo. Toliko o idealnom spoju Andrucci – Boselli.
Naslovnice. Ferri ih je rutinski nacrtao. Nijedna nema nedostataka, jednostavne su i dopadljive i zaslužuju desetku. Valja spomenuti kako je neuobičajeno što je Slobodna Dalmacija promjenila naziv prve epizode ˝Komanči˝ za razliku od originala ˝Comancheros˝ što bi značilo Komančeri.
Evo, svima koji nisu pročitali ovu ovu priču preporučam da to učine, a oni koji jesu neka ostave puno desetica u komentarima :-))).
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.gif){kind=avatar}
