
U odnosu na Sedam gradova Cibole koji su totalno podsjećali na Martin Mysterea sa svim čarima otkrivanja alternativne povijesti i slaganjem komadića mozaika u potpunu sliku, ova priča se bitno razlikuje. Prije bi se moglo reći da se radi o jednom solidnom krimiću sa blagim primjesama avanture i akcije, gdje se priča o alternativnoj povijesti priključuje tek na kraju radi efektnog završetka.
Međutim, to ne znači da je priča loša sama po sebi. Dapače, Burattini je ovdje dao stvarno sve od sebe i napravio krimić dostojan ekranizacije. Kao prvo, imamo tajanstvenog ubojicu koji se skriva među posadom. Iako je svakome tko je pročitao 5-6 krimi priča jasno da ubojica mora biti jedan od središnjih likova, a ne neki kuhar ili mali od palube koji se nikad nije pojavio u priči, pravi je krivac vrlo dobro skriven od svake sumnje sve do samoga kraja.
S druge strane, scenarij je vrlo dobro zamišljen i nimalo dosadan. Naime, konstantno se isprepliću tri glavne radnje od kojih jedna stvara zaplet (događaji na Jednorogu), jedna razotkriva pozadinu likova (prošlost Weissa i Van Dickea), a ona središnja povezuje sve to u cjelinu i nudi rješenja. Svi događaji su dobro posloženi i ne zamaraju čitatelja, već se s nestrpljenjem očekuje otkrivanje sljedećeg misterija.
Dodatni plus su manji sporedni događaji koji na prvi pogled nemaju veze sa glavnom radnjom, a donose određeni avanturizam i akciju. Tako olujno nevrijeme za vrijeme plovidbe i eskimski lov na kitove fino odvlače od glavnih događaja, da bi po završetku oštro prebacili na glavi tok. U svakom slučaju, svaka plovidba morem bez barem jedne dobre oluje i Zagorovog mačoizma bila bi potpuni promašaj.
Burattini je uspio održati napetost tijekom cijele priče, a posebice između brojeva. Tako prvi broj efektno završava ubojstvom stražara i pitanjem je li tajanstveni saboter uspio poslati signale drugom brodu ili ne, a drugi broj završava otkrićem da je cijelo eskimsko selo pobijeno, što također povećava iščekivanje sljedećeg broja. Problemi se javljaju na kraju priče, što je česta Burattinijeva boljka. Nekako ne zna efektno završiti, nego se okrene objašnjavanju svega i svačega nadugo i naširoko. Umjesto da Weisse pobije sve svoje protivnike po kratkom postupku, on krene objašnjavati svom suparniku do kakvih je sve saznanja došao i kako. U ovome slučaju se to još može tolerirati, jer je Weisse kao lik dosta samoživ i uživa u ponižavanju Van Dickea, ali kraj se ipak mogao malo doraditi. Odaje dojam da je zbrzan i nedovoljno razrađen.
Od likova bi se uz Honest Joea, Van Dickea i Weissa mogao izdvojiti i mali Felix. On je sitni lopov i džepar koji krade kako bi opstao u Bostonu. Iako je dobar u duši mene neopisivo živcira, pogotovo kad svaki put prevesla Chica. Mislim da Burattini ima neki pik na Chica, jer u njegovim pričama siroti Meksikanac svaki put nastrada.
I sve bi ovo bilo krasno da Chiarolla nije uprskao stvari svojim otopljenim crtežom. Iako ga neki vole i stavljaju na tron najboljeg Bonellijevog crtača, ja ga i dalje ne mogu probaviti. Crtao je i Sedam gradova Cibole, pa su mu valjda stavili još jednu atlantidsku priču, ali nije se iskazao. Sekvence koje je dobro prikazao su sirotinjska četvrt (zapravo svaki dio grada koji on crta izgleda kao sirotinjska četvrt) i oni jadnici koji se raspadaju od tajanstvene zaraze. Tako mu manje-više izgledaju svi likovi, pa se vjerojatno nije morao previše ni truditi.

Koji od ove dvojce mornara boluje od Atlantidske šuge pitanje je sad!
Što se naslovnica tiče, mogu reći da su dobre, istaknuo bih prvu. Druga je u redu, dok treća nekako nema veze sa radnjom, jer izgleda kao da zombi izlazi iz potpalublja, što daje potpuno krivu predodžbu o radnji.

Neki likovi izgledaju slično i bez da su se zarazili…