Nedjeljno popodne u Darkwoodu… U zraku se osjeća miris proljeća. Zagor lijeno leži na krevetu i razmišlja kako je život lijep. Nitko ne pravi probleme, lijepo je vrijeme, tratinčice mirišu. Svi darkwoodski alkoholičari su postali apstinenti, pa šverceri nemaju kome prodavati svoj napitak čudotvorni. Kod Indijanaca je postao u zadnje vrijeme popularan kult Boga lijenosti, pa im se ne da otkopavati ratnu sjekiru. A ionako se ne sjećaju gdje su je zakopali. Bijelci su načuli da je američki senat donio zakon o pravima rasnih manjina, pa sada čuvaju Indijance kao zjenicu oka svoga na dlanu. Mada nitko u Darkwoodu cijelom travu ne puši, mir je u svakoj duši.
Ah, idila, idila…
No kotač vremena je nesmiljen, lagano poput vihora ali temeljito poput temeljitog Švabe gazi sve ispred sebe. Prirodni slijed se nastaviti se mora, te nastupa noćna mora. Lagani Chicin geg s natruhama nečega filozofskoga donosi probleme. Idili je kraj.
Sunce je zašlo. Tratinčice ne mirišu više. Težak je zrak. A Zagor naglo postaje pesimističan. Neotesani časnik šalje poruku, a to je tipični klišej koji nevolje nosi. Drhtaj žilice malene na sljepoočnici našega junaka, odaje nam da je proradilo čulo šesto. Nešto se događa, i nije lijepo. Misterij se nastavlja na misterij. Pomalo maloumni Meksikanac odjednom latinskim zbori, ali to nije sve! Jer ako okrenete stranicu, i Indijanac u službi vlade SAD-a počinje mekoputno latinski pričati. Zar je vrag ušao u priproste duše ljudi šumskih? Ili Chico i Drunky Duck ne dolaze više na seminare: «uspješno se nosite s demonom alkohola» koje mudri Mnogooki vrač vodi. Ah, zbunjen sam čitalac ja, ali i Zagor, jer je u glavi košmar. Čulo šesto, ne radi baš često, a eto sada zbunjuje misli s latinskim, junaka našega. Putem ga napada inače mirni farmera par. Još i užas ženu kada vidiš, ima prekrasno amajliju oko vrata, ali da se barem za nju to reći može. Do utvrde dolazi, ali opasne hice oko glave mu šalju, a rata pas tvrdi da ga pozvao nije. Po tko zna put koji, Zagor u tamnici završava. Suludi rata pas odlazi u Indijanaca pokolj. A mirne drvosječe s jahačem apokalipse obilaze plemena okolna. Od krvi crveni, na Darkwoodsku pozornicu se spustio zastor. Razum je poput preplašenog dječačića pobjegao, nastupilo je rata ludilo. Maske su pale, nastupio je rata bog - Ares.
U čitatelja se pitanja nameću: Što se to dogodilo? Zar je Zagor opet završio u Hellingenovoj dimenziji?
Kao kod genijalnih otkrića mnogih, rješenje misterije dolazi pod Morfejevim okriljem - u snu. Sanja Oko Vatreno i odsjaj pehara Hugbertova. Prekrasnog sjaja s amajlije se sjeti. Odluči da Chico i hrabri Sidney do Mohawka sela nastave da bi upozorili Tonku što sprema mu se. On odluči otići do duhova doline, mjesta gdje Hegelov laboratorij nalazio se. U priči s Pequotima saznaje da na mjestu planine negdašnje u kojoj je laboratorij bio stalno udaraju munje, i da se okolo muvaju neke prikaze čudne. Sada tek opažamo da cijelo vrijeme ove priče sijeva. Ubrzo saznajemo i zašto. Naime Zagor odlazi u dolinu duhova i pronalazi gromobran primitivni na mjestu gdje je nekad bila s laboratorijem planina. Pronalazi i stanovnike čudovišne duhova doline i ponovno pada u zagrljaj Morfejev.
Buđenje ugodno nimalo nije. Zagor saznaje da iza svega stoji Hegel von Axel koji čudom je preživio. Nikada nije Apolon bio, a sad je mutacija od njega napravila lik groteskni. U objašnjenju Hegelovom ima previše naprednih objašnjenja za to razdoblje. Naime otkrivena je radioaktivnost nekih 60 godina poslije. No recimo da je Hegel von Axel i uspio radioaktivnost otkriti, zaista su šanse male da bi joj nadjenuo ime takvo. Naime, Marie Curie je «skovala» radioaktivnosti pojam kad je otkrila Radij. Scenarist ni najmanje pazio na povijesnu točnost nije, i iako je sva ta radijacija zanimljiva, pretjerano je…
Sam lik Hegela von Axela je razrađen slabo. Nismo dobili priliku saznati više o njemu i njegovoj alkemiji. Ono što zanimljivo je kod njega, je da se naziva posljednji Norimberga alkemičar. Taj mi je Norimberg stalno nekako bio u glavi. Istražim malo i saznam da je to talijanski naziv za Nürnberg. A znakovito je da je Nürnberg jedan od najpoznatijih nacističkih gradova. U Nürnbergu su se njihovi skupovi održali mnogi. Mislim da to slučajnost nije. Zagorovi neprijatelji Nijemci mnogi, imali su aluzije nacističke, tako da ni von Axel pošteđen toga ostao nije. Njegov lik inače nije detaljnije razrađen i nekako je na brzinu smišljen a i na brzinu potrošen. Ostali zakinuti mi smo. Naša osjetila nadražena su, ali ništa od toga više. Dobili smo samo ljušturu praznu, da bit meke unutrašnjosti saznali nismo.
Poput Gilgameša, za besmrtnosti tragao je, al` okrutna sudbina se poigrala s njime. Pogodila ga je ironija njena, te postane zarobljenik pećine tijesne. A jadnik je možda od klaustrofobije patio. Na sve ove jade, Zagor odgovara drsko:
"Shvaćam te von Axel. Ni prije nisi baš bio netko.
Ali sad zbilja izazivaš gađenje."
Na ovu opasku drsku, von Axel se razbjesnio nije poput negativaca ostalih, nego je u suludom i pomalo svečanom tonu objasnio svoju osvetu. A ona je slična kao kod svih neprijatelja Zagorovih:
"Bit će to spektakl… tek tada ćeš ti umrijeti… kada vidiš krv i smrt u svakom kutku Darkwooda!!! To je moja osveta Zagore… Ti si uništio moj san, a ja ću tvoj!!!Ovdje nikada neće biti mira o kakvom si ti sanjao!!! "
Zagoru se zaista crno piše. Darkwood je utonuo u nasilje, von Axel kontrolira situaciju s umom svojim, Zagor je okovan poput Prometeja, čuvaju ga Indijanci mutirani… Tešku situaciju Burattini starim trikom razrješava, znanim kao Deus ex machina. Naime po tko zna put koji, Zagor kida okove željezne ( Pokidat ću lance sve!)… da parafraziram Mišu Kovača; u tom sam trenutku shvatio razliku između srebra i zlata tj. između solidnih i velikih scenarista. Dok se Burattini ne želi sitnicama zamarati, i naprosto objasni sve dodatnom snagom nekom, Boselli nam je u «Osveti Vudu» daje logično objašnjenje kidanja okova. No ovo su počeci Burattinijevi, pa se i oprostiti može.
No ono što se oprostiti ne može je Donatellija crtež. Ah, na umjetnost pljuje. Ljepotu bića ženskoga, pretvori u robijaša mutiranog. Chico svinja postade, a Zagor s ožiljkom lice. Karikaturist usudi se da umjetnost radi. Srozao sve je. Okoliša nema, tek par mrljica crnih, da bijelo ne bude sve. U srcu mom ubio je radost za epizodu ovu. Kao i inače za epizode mnoge. Ah, ah… Dotle majstor stari, od zanata Ferri godinama odolijeva. Poput hridi je, kritike ga zapljuskuju poput vala, ali on čvrst je, neda se. Posebno lijepa naslovnica je druga (na originale mislim), a nju eto Dalmacija Slobodna preskočila je. Ah, ah…
Bijaše ovo epizoda čudna, očekivah tada malo, a dobih mnogo. No godine čine svoje, i ne gledam više kao nekada. Novo vrijeme iskvari me, pa desetke ne pljušte poput dažda više.
.jpg)
.jpg)
(1).jpg)
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.gif){kind=avatar}
