Kad bi se samo češće sjećali da se propušteno vrijeme ne može vratiti, da se učinjeno zlo ne može nikad da popravi, mi bi smo više činili dobra a manje zla.
Vampir je demon u ljudskom obliku, po narodnom je vjerovanju mrtvac u kojeg uđe đavolski duh pa noću, u odijelu u kojem je sahranjen, ogrnut bijelim pokrovom, ustaje iz groba te davi stoku i ljude i siše im krv. Ako mu se uzme pokrov, vjeruje se da ne može da se vrati u grob, pa na taj način može da se uhvati i uništi. U vampira se pretvara grešnik čija duša ne može da ode na „onaj svijet” već ostaje zarobljena u tijelu, sposobna da izlazi iz groba i luta po svijetu. Iako može da se povampiri i staro i mlado, i muško i žensko, ipak se vjeruje da su vampiri većinom starije, muške osobe. Vampirom postaje muškarac koji se rodi u krvavoj košuljici, dok žena postaje vješticom, mada u Zagorovim pričama to nije pravilo, grofica Varga najbolji je primjer za to. Nasilno umrli, udavljeni, obješeni i ubijeni takođe postaju vampirom, kao i svaki mrtvac preko kojeg preleti ptica ili kakva životinja, pas, mačka, miš. Smatra se da se vampir najviše pojavljuje zimi i da može da „živi” i po nekoliko decenija ili dovijeka, ali i da, poput duše umrlog, sa kojom se dovodi u vezu, ne može da živi duže od 40 dana. Ne može se pouzdano reći kada su nastale priče o vampiru, ali se zna da su veoma stare i da im je porijeklo u mitu. Kao dio kulta predaka, vjerovanja u vampire prisutna su kod mnogih naroda. Čini se da je iz spoja dva mita nastao današnji vampir: u grčkoj mitologiji lamija je nakazno, avetinjsko biće koje živi u zemlji, šumama ili provalijama i hrani se ljudskom krvlju i srcima, baš kao i vještice, ženski kolerat vampira. Lamije Sibarida, Mormo, Gelo ili Karko pretvarale su se u djevojke, zavodile mladiće i isisavale im krv. Ove avetinje slične su rimskim lemurima, koje se u određene dane vraćaju na zemlju kako bi živima nanosile razna zla. Predanje o vampiru potiče iz vjerovanja da neki ljudi mogu postati vampiri za života. U njih bi ušao zao duh i oni bi se njemu predali. Naš narod kaže da je živi vampir veoma grešan čovjek koga „zemlja neće“ i da on zato, poput duha, hoda svijetom u želji da ispašta svoje grehe i pri tom, namjerno ili nenamjerno, nanosi ljudima zlo. Vjeruje se, međutim, da živim vampirom može da postane i čestit čovjek, mimo svoje volje, što je upravo u stripovima česta pojava, jer je tu vampirizam prikazan većinom kao zaraza od koje mogu da obole svi ljudi.
Smatra se da vampir više liči na naduvanu mješinu nego na čovjeka, iako vampiri iz Zagorovih stripova ne odgovaraju baš tom opisu. Negdje se vjeruje da mu je cijelo tijelo prekriveno dlakom, pa ga zato zovu vuk ili vukodlak. U Crnoj Gori smatra se da svaki vampir mora neko vrijeme da provede pretvoren u vuka. Vampir nema kostiju, pun je krvi i uvek crven ili crn, ima velike oči i duge nokte. Javlja se u svako doba godine, ali ne izlazi svakog dana. U Crnoj Gori, na primjer, vjeruje se da subotom ne izlazi iz groba. Pojedini vampiri žive kao obični ljudi, katkad borave u drugoj zemlji gdje rade kao trgovci ili kasapini. Međutim, u određene mrtvačke dane, npr. subotom, moraju biti u grobu. Vampir može da se pretvori u razne domaće i divlje životinje kao u ovna, jarca, crnog pijetla, psa, mačku, sovu, zmiju, može biti nevidljiv, a može, poput vještice, da se provuče kroz najmanji otvor. Kreće se samo u gluvo doba noći, a može se sresti na raskrsnici, groblju, oko vodenica, ali i u rodnoj kući. Kada se oglase prvi pijetlovi, vraća se u grob. Takođe postoje tvrdnje da u kuću može ući samo ukoliko ga vlasnik pozove, što je slučaj i u Zagorovim stripovima. Među najpoznatije vampire spadaju Vlad Cepeš (Drakula) i Elizabeta Batori, te sa naših prostora Jure Grando, Petar Blagojević, Arnaut Pavle i, naravno, Sava Savanović.
Zagorov svijet je već od prvih epizoda bio izuzetno šarnolik, razna čudovišta su stala na put našem junaku, pa je tako bilo samo pitanje vremena kada će se sukobiti i sa vampirima. To se desilo još prije stotog broja, naime prvi vampir s kojim je Duh Sa Sjekirom imao posla je baron Bela Rakosi, nadvampir koji svojom pojavom podsjeća na Bram Stokerovog "Draculu". Nolitta i Ferri su odlučili da od Rakosija naprave neku vrstu miksa između do tada najpoznatija dva filmska glumca Dracule: Rakosi je dobio ime Bela, po Beli Lugosiju, dok je izgledom više podsjećao na Christophera Leeja. Prvi Rakosijev nastup je takođe otkrio da je film “Bal vampira” očigledno imao uticaja na epizodu “Zagor protiv vampira”, iako je za komični dio bio po običaju prije svih Chico zadužen. Nadvampirova premijera je imala dobar odjek kod fanova, tako da se može reći da je Rakosi već u ovom prvom nastupu dobio titulu Zagorovog arhineprijatelja, čak i prije nego što je to Hellingenu pošlo za rukom. Dok je ludi naučnik tek sa epizodom “Nulti čas” postao ozbiljan protivnik, vampir je već u svom prvom pojavljivanju pokazao svoje zube i namučio Zagora kao nikada i niko prije. Pa ipak, izgleda da autori u to vrijeme nisu imali planove za Rakosija, pa su ga tako na kraju epizode pretvorili u pepeo. Nekoliko godina kasnije nadvampir se ipak ponovo vraća na scenu i opet sukobi sa našim junakom. To je pomalo izazvalo nevjericu kod čitatelja, jer s vremenom je postalo jasno da je Rakosi u stvari neuništiv. U toku vremena je bio pretvoren u pepeo, proboden kolcem, pa onda i spaljen, činjenica je da ga takve stvari samo trenutno mogu izbaciti iz igre, ali ne i zauvijek ubiti. E sada, ostaje na maštovitosti autora da li je moguće ovog vampira u budućnosti ubiti ili ne. Kako trenutno stvari stoje, Rakosi bi mogao i Zagora da nadživi.
Iako je baron bio prvi vampir u serijalu, u toku vremena se svijet krvopija proširio. Ne samo da smo imali klasične vampire, već s vremena na vrijeme imali smo i druga bića koja su pila ljudima krv, kao na primjer Zelenu opasnost. Tu se radi o jednoj biljci iz svemira koja je žaokom isisavala ljude i druga živa bića. Zatim u igru treba ubaciti i Akkronijane, intergalaktičke vampire, kojima je bila potrebna ljudska krv da bi preživili. Ipak, prava saga o vampirima se uvijek vrtila oko Rakosija i Ylenije Varge. Boselli je devedesetih godina prošlog vijeka preuzeo kormilo na serijalu, pa je odlučio da osvježi serijal novim krvopijama, tako je u serijal uveo groficu Vargu, fatalnu mađarsku ljepoticu, koja je zahvaljujući Rakosiju postala vampir. Zbog toga je osjećala mržnju prema njemu i težila je ka osveti, na taj način, htjela to ona ili ne, postala je Zagorov saveznik. Ylenia je totalno drugačija od Rakosija, ona nije svojevoljno postala to što jeste i moglo bi se reći da joj je “život” besmrtnika dosadio, dok baron s druge strane uživa u onome što jeste i žudi ka apsolutnoj svjetskoj vladavini. Varga prati više svoje ciljeve, emotivna je i na neki način ostala je da živi u prošlosti i da pati za izgubljenom ljubavlju. To je možda i razlog zašto ona nikad nije mogla da zamijeni Rakosija, nije mogla da mu preotme ulogu arhineprijatelja, jer u suštini ona i nije Zagorov neprijatelj već saveznik i prijatelj, a možda u budućnosti postane i nešto više.
Ova priča je odlično počela, na momenat sam imao utisak kao da sam se vratio u legendarno Nolitta/Ferri doba. Lagan uvod, izgradnja radnje, pa čak i smiješni geg sa Chicom i Drunky Duckom, sve su to elementi iz zlatnog doba serijala. Samo pominjanje Rakosija izazvalo je napetost kod naših junaka, nisu vampirov povratak olako prihvatili kao da je to nešto što se svaki dan dešava. Zaista je tako da je prva sveska ove priče skoro pa perfektan početak. Sve je izgledalo kao da je Rauch ovoga puta napisao svoju najbolju epizodu za Zagora. Do pada dolazi u drugom dijelu priče, previše dijaloga, previše objašnjavanja. Nažalost, ti prekomjerni dijalozi su se nastavili skoro do samog kraja priče. Na taj način je došlo do velikog kvalitetnog pada epizode, apsolutno nerazumljivo zašto se autor odlučio za ovakav potez. Trebalo bi i da je sam Rauch na početku osjetio da je imao nalet nesvakidašnje inspiracije, jednostavno je trebao da taj nivo održi do samog kraja.
Epizodu otvaraju Ferguson i njegov pomoćnik, saznajemo da je desna ruka preminulog kapetana Aleca Wallacea na putu odmazde, naime on želi da se osveti grofici Vargi za smrt svog prijatelja i saborca. Ovoga puta je njegova uloga veća nego u prethodnim epizodama, ali se do kraja priče njegova žeđ za osvetom polako gasi, jer nije ni on imun na Vargine čari i harizmu. Izgleda kada se pojave vampiri da ni doktor Metrevelić nije daleko. Još jednom je ovaj doktor i vampirolog pomogao našem junaku u borbi protiv čudovišta, u jednom momentu smo mogli da vidimo i njegovu ćerku i zeta, koji su bili jedni od glavnih protagonista drugog Rakosijevog pojavljivanja. Metrevelić je jedan od onih koji mnogo toga znaju o neprijatelju, naravno njegova borba se više odvija u teoriji, fizički dio prepušta našem junaku. On je nešto poput klasičnog Van Helsinga. Pored Rakosija i Varge, koji su nam bili poznati kao nadvampiri, ovoga puta pojavljuje se još jedan moćni sin noći: Kurt Svatek, koji sa svojim husarima izgleda zastrašujuće i nemilosrdno. On, za razliku od grofice, ne teži za osvetom već pokušava da od Rakosija preuzme moći i na taj način postane najmoćniji nadvampir na svijetu. Slično kao i ostali nadvampiri, tako i Svatek ima svoje sljedbenike, kako ljude tako i vampire.
2008. godine svijet filma je uzdrmala nova sapunica sa vampirima, naime film „Sumrak“, u čijem su centru zbivanja Bella i Edward. Ovaj uspješni filmski serijal osvojio je srcad tinejdžera širom svijeta, tako da je odjednom postalo „cool“ biti vampir. Pogotovo djevojčice su maštale o tome da padnu u zagrljaj svog sopstvenog vampira, koji bi ih neizmjerno volio i na kraju pretvorio u sopstvenu nevjestu, pa bi poput princeza srećno živile vijekovima. Tom trendu se uskoro priključila i serija „Vampire Diaries“, koje je na sličan način glorificirala vampire, koje su mahom glumili muškarci i djevojke manekenskog izgleda. Ono što je upadljivo je to da su vampiri evoluirali u neku vrstu idola, udaljili su se od statusa zastrašujućih čudovišta. Nešto slično desilo se i kod Zagora, naime svojevremeno je Mauro Boselli uveo lik Ylenije Varge, prelijepe mađarske vampirice. Već od tada je sve išlo u tom pravcu da bi jednog dana između nje i Zagora moglo doći do romanse, međutim u to vrijeme njenog prvog pojavljivanja to tada nije bilo moguće. Kao prvo, u toj premijernoj Varginoj epizodi pojavila se i Frida Lang, velika Zagorova ljubav i bilo je suvišno uvesti dva lika u jednoj priči sa kojima bi Zagor koketirao. Ali, i pored svega, Boselli je s ovim likovima ostavio prostora za romantičnu sagu u budućnosti. Nešto kasnije došao je i taj trenutak, opet pod Bosellijevim perom, grofica Varga se vratila, međutim umjesto da se taj momenat upotrebi za jedan dobar flirt sa Zagorom, autor se odlučio za skroz drugi pravac i upustio je Vargu u jednu ljubavnu priču i to sa jednim sasvim nebitnim likom. Nešto kasnije oprobao se po prvi put Rauch u vampirskoj sagi i vratio je Yleniju opet u avanture našeg junaka. Međutim, nije ni on imao hrabrosti za inovaciju, već je pa skoro kopirao Bosellijevu epizodu „Crni brod“, tako da je i on zaobišao, ili bolje rečeno odložio romansu između Zagora i lijepe vampirice.
Pored svega, sve mi se čini da je Rauch u budućnosti planirao neku vrstu romanse između našeg junaka i vampirice. Kao prvo, smakao je u epizodi „Vampirica Ylenia“ Aleca Wallacea, kapetana u kojeg je grofica bila zaljubljena, na ovaj način je oslobodio njeno srce od promašenog romansiranja sa ovim dosadnim tipom i ostavio je mogućnost za novi pravac. To se u ovoj aktuelnoj priči zaista i desilo, najkasnije na kraju epizode dolazi do emotivnih scena između Varge i Zagora, autor nam sasvim jasno stavlja do znanja da između ova dva lika postoje velike simpatije, pa možda čak i nešto više. Oduvijek nam je bilo poznato da je Zagor slab na lijepe žene, pa je izgleda i ovoga puta zaboravio na sva zlodjela lijepe vampirice, čak je na dirljiv način spasio od sigurne smrti. Samo da naglasim, u ovoj priči se nije desio poljubac ili nešto slično između njih dvoje, ali Rauch je ovim scenama postavio temelj za buduće Vargino pojavljivanje, koje će se sa velikom sigurnošću desiti već uskoro, kada Zagor zakorači na evropsko tlo. Tu može da dođe ili do još jačih emotivnih/ljubavnih scena između Zagora i Varge, ili možda ipak autor odgodi ljubavnu sagu za neku drugu epizodu. Zašto to kažem? Problem je taj što će za vrijeme evropske odiseje doći do susreta sa Fridom, pa će na taj način opet romansa između Duha Sa Sjekirom i Ylenije da izvisi, mada, ukoliko autori budu zaista maštoviti, mogli bi da naprave i jedan ljubavni trougao sa Zagorom, Vargom i Fridom. Sve se bojim da bi u takvoj jednoj priči vampirica ipak ostala bez svog novog ljubavnika, jer budimo realistični, moguće je napraviti romansu između nje i Zagora, ali van pameti je da bi naš junak mogao imati sa njom bilo kakvu ozbiljnu budućnost dok je Frida, s druge strane, kandidatkinja broj jedan za darkwoodsku nevjestu.
Della Monica me je u ovoj epizodi zaista oduševio, čak bih mogao da kažem da je bolji nego ikada prije. Sjećam se kada se tek pojavio u Zagorovoj crtačkoj ekipi, djelovao je dosta statično, likovi su rijetko bili u krupnom planu, djelovali su dosta kruto i tako reći pozerski. To je s vremenom, na sreću, poboljšao, pogotovo kada je u pitanju dinamika likova. Ono što mene posebno raduje je to da Zagorovo lice u krupnom planu crta slično kao maestro Ferri nekada, to prije nije bio slučaj. Sada, kada maestro više nije među živima, takvi potezi su itekako dobrodošli. Da me neko ne shvati pogrešno, ne radi se tu o lošem kopiranju Ferrija, kao što to radi Sedioli na primjer, već baš isključivo o Zagorovoj faci u krupnom planu. Mnogi koji misle „Zagor treba da liči na Zagora!“, biće oduševljeni ovim potezom Della Monice. Uz to još ide i činjenica da je sjajno dočarao horor atmosferu i u nekoliko navrata je groficu Vargu prelijepo nacrtao. Na nekim mjestima je okolinu fantastično na papiru dočarao, tako da sam ostao bez daha. Bravo, majstore! Nadam se da će Della Monica nastaviti ovim pravcem kao u posljednje vrijeme. Što se tiče naslovnica, Piccinelli je tek na početku karijere Zagorovog naslovničara i sve tri naslovnice je odradio superiorno. Prva naslovnica je u „dylandogovskom“ stilu, još iz vremena dok je za Dylana Villa crtao naslovnice, druge dvije su takođe efektivne i odlično se uklapaju u radnju. Što se tiče vizuelnog dijela, bilo u stripu ili naslovnice, sve je na najvišem mogućem nivou.
Za kraj još treba reći da je ova epizoda zaista imala veliki potencijal, ali zbog slabašnog srednjeg dijela nije se okitila statusom jedne od najboljih. Ipak se ovdje radi samo o uvodu u evropsku odiseju, ali svejedno, Rauch je mogao i trebao da odradi bolji posao i da dokaže da je u stanju da parira Bosellijevoj vampirskoj sagi, ako ništa drugo.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
-min-compressed.jpg)
.jpg)
.gif){kind=avatar}
.gif)
