Hellingenova sudbina

Zagor

ZG SR 648/650 | 282 str.

Grupa znanstvenika pod vodstvom Jupitera Quaritcha, Hellingenovog pomoćnika i odmetnutog znanstvenika iz baze „Drugdje“, sebe nazivaju „Sljedbenici“ i okupljaju se u podrumu ispod ruševina dvorca na planini Naatani, koji je bio jazbina ludog profesora nakon što ga je Wendigo oživio, da uz pomoć spremnika za uskrsnuće kloniraju još jednog Gartha Hellingena kako bi ih predvodio u istrebljivanju nižih rasa i osvajanju svijeta. No, neočekivano, u spremniku se materijaliziraju dvije figure…

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 34%

Priča 2

Scenarij 2

Crtež 5

Naslovnica 7

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 50%

P*4

S*3

C*6

N*7

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Mistero sul Monte Naatani
    ZG SR 648
  • I discepoli
    ZG SR 649
  • Il destino di Hellingen
    ZG SR 650

ZANIMLJIVOSTI

  • Priče su u Italiji objavljene u periodu između srpnja i rujna 2019.
  • U dugoj sagi s Hellingenom po prvi se puta pojavljuju dva lika koja su obilježila serijal. Simpatični skitnica i varalica Trampy se pojavljuje u prvoj priči s Hellingenom, a kapetan Fishleg se pojavio u drugoj susretu s Hellingenom. Ovdje se, nakon dugo vremena, na početku priče pojavljuje Trampy.
  • U ovoj se priči pojavljuje još jedan ludi genijalni znanstvenik, ali je Verybadova uloga ovdje minorna. Burattini je u „Helingenovom nasljeđu“ povezao Verybada i Hellingena kao znanstvenike koji su svojevremeno radili za tajnu bazu „Drugdje“, proučavajući atlantidsku i vanzemaljsku tehnologiju.
  • Tu su iritantno derište Yapeha i Tonka, poglavica Mohawka i Zagorov krvni brat. U dugoj sagi s Hellingenom, Tonka postaje nerazdvojan Zagorov suborac od Nolittine priče „Odbrojavanje“.
  • Naravno, vratio se i Wendigo, Bosellijeva kreacija.
  • Pogledajte dvije Piccinellijeve neiskorištene ilustracije za naslovnicu druge epizode: slika 1, slika 2, kao i tri neiskorištene ilustracije za treću epizodu: slika 1, slika 2, slika 3.
    Ovdje možete vidjeti proces izrade naslovnice druge epizode.
  • Evo i crno-bijele verzije naslovnice treće epizode, kao i dva Piccinellijeva crteža vezana uz priču: slika 1 i slika 2. (op.ur.)

- "Afirmacija moje osobnosti kao znanstvenika, to je ono što već godinama želim! To je moja osveta svim arogantnim kolegama koji su se rugali mojim teorijama i sabotirali moja istraživanja... Ukratko, želim priznanje mog genija!".
- "Ali zašto ne pokušate postići taj cilj drugim sredstvima? Zašto se vaša inteligencija ograničava na proizvodnju strojeva sposobnih samo za uništavanje?".
- "Jer je nasilje jedini argument kojega su u stanju prihvatiti glupi, ograničeni, površni i nezahvalni ljudi ... ljudi koji su spremni podcijeniti i zaboraviti svako dobro djelo koje im netko učini ... ljudi koji reagiraju i postaji živi samo pod terorom straha! "

(Razgovor Zagora i Hellingena, „Odbrojavanje“)

Davno je bilo kada je profesor Hellingen bio tek arhetip briljantnog ludog znanstvenika posvađanog s cijelim svijetom. Takvog Hellingena predstavio nam je Guido Nolitta u svojoj povratničkoj priči 1963., a polazeći od tog prvog Hellingenovog pojavljivanja i kroz idućih 17 godina, uz povremena uskakanja Cesara Melloncellija, Alfreda Castellija i Decia Canzia, Nolitta sigurnom rukom vodi Zagora kroz njegov najbolji period sve do svoga oproštajnog djela, zaokružujući tako jedan ciklus u kojem je prodefilirao niz karizmatičnih Zagorovih neprijatelja urezanih u kolektivnu memoriju čitatelja, ali je jedan ostao posebno upamćen. Ni Supermike koji je utisnuo Zagoru pečat sramote na lice i dobio tri runde, ni vampir Rakosi željan ljudske krvi, ni druid Kandraks koji je umalo slomio Zagora svojim hipnotizirajućim pogledom nisu natjerali našega junaka do krajnjih psihofizičkih granica kao jedan ludi znanstvenik krhkog tijela i jezovitog osmjeha na licu unakaženom vatrom, jer ono što izvire sa svih stranica susreta ta dva neprijatelja nezaustavljiva je bujica bijesa i mržnje, nasilnih i neurotičnih ispada.

Hellingen je lik nadahnut znanstvenikom Rotwangom iz ZF filma Metropolis i Pedrocchijevim i Molinovim profesorom Virusom, glavnim likom ZF stripa iz 1939. Beskrupulozan, lud i genijalan, Hellingen će u svakom idućem pojavljivanju dobivati sve dijaboličniju auru i svojim izgledom i sve većom gradacijom ludila i osvetničkim namjerama usmjerenim prema Zagoru i svijetu i tako će taj mršavi proćelavi starčić u crnoj halji brzo steći titulu prvog u nizu Zagorovih arhineprijatelja (ne zaboravimo Rakosija, Kandraksa i Mortimera).

Isprva ograničenog djelovanja na jednom malom otoku na jezeru Erie, gdje se Zagor susreće s njegovom čudovišnom željeznom kreacijom, profesorovi megalomanski planovi brzo se šire na osvajanje Amerike i cijeloga svijeta i dokazivanja pred kolegama znanstvenicima koji su ismijali i prezreli njegove ideje i izume. Kontrolirao je igru do te mjere da je američku vladu i predsjednika bacio na koljena i imao je sve u svojim rukama, pa čak i Zagora, ali uvijek pretrpi poraz od priprostog šumskog divljaka, kako Hellingen posprdno apostrofira Zagora uvjeren u svoju intelektualnu superiornost i snagu čeličnih okova. Zagor je sirovom snagom kidao okove i gutao wodah kako bi zaustavio genija zla, a Hellingen uporno nastavlja dalje eruptirajući pritom sve veći bijes, mržnju i osvetnički odnos prema Zagoru. Nakon svakog pretrpljenog poraza ostaje novi ožiljak u Hellingenovoj crnoj duši i na njegovome izmučenom tijelu. Spaljivan u plamenu laboratorija, proboden Fishlegovim harpunom, degradiran u umobolnika, zatočen u vojnome laboratoriju Skylabu i na kraju dezintegriran u molekule, pa se čitatelj zapita je li Hellingen doista opasni genije ili tek idiot?

Važnu ulogu u svemu tome ima i Darkwood, izmišljena Nolittina šuma, ali s preciznom zemljopisnom lokacijom, a zbog imaginarnosti komponenta fantastike nije zaobišla ni tu šumu čineći tako svijet trapera, vojnika, doseljenika i Indijanaca privlačnijim, egzotičnijim i opasnijim. Na stranu prva dva pojavljivanja u kojima se radnja odvija kod jezera Erie, Darkwood u idućim pojavljivanjima zauzima centralno mjesto radnje i definira prostor Hellingenovog djelovanja-od ispaljivanja raketa iz kratera ugaslog vulkana do planine Naatani, koja postaje poprište najvećih sukoba dva neprijatelja.


U priči Odbrojavanje najbolje vidimo suštinu Hellingena-njegovu megalomaniju, frustraciju, mržnju i želju za osvetom, a sve to dešava se u darkvudskoj šumi koja je poslužila Hellingenu kao poligon za isprobavanje taktike kako bi zavladao Amerikom - ispaljuje precizne dalekometne projektile velike razorne moći kojima terorizira Darkwood i Washington. Čitatelji nisu mogli ni slutiti kada je priča objavljena da je to posljednja priča u kojoj pratimo ludog i kreativnog znanstvenika u skladu s karakterizacijom lika. Ovo je Hellingen koji sam kreira svoje izume i ne kolaborira s vanzemaljcima, nema magije, paralelnih dimenzija, alternativne stvarnosti, svemirskih brodova, Kiki Manitua, Wendiga i demona, eugeničkog rasizma i nacističkih ideologija, baze „Drugdje“ i tajnih agenata, strojeva koji se sami obnavljaju, legija robota, neiscrpnih objašnjavanja, flashbackova, zapleta u čvor kojeg je nemoguće razmrsiti… Tek ludi profesor Hellingen, njegovi izumi i Zagor.

Guido Nolitta je shvatio ograničenja koja mu Hellingen postavlja kao stereotipno razrađen lik, pa je u svome oproštajnome djelu morao posegnuti za nečim novim, dotad neviđenim, epskim rekao bih, pa je tako doveo u opasnost cijelo čovječanstvo jer iz svemira stižu svemirske krvopije naoružane svemirskom tehnologijom i šuruju s profesorom. Tu i on postaje ambiciozniji i opasniji, jer nije okružen petparačkim negativcima koji su za njega potrošna roba kao u prva dva pojavljivanja niti vojnim pobunjenicima iz trećega, već neranjivim Akkronijanima i njihovim vođom Daimonom, intelektom al pari geniju zla. Konačno je našao saveznike po svojoj mjeri, i igra može otpočeti.

Kako je Hellingen dobivao sve dijaboličniji izražaj, i fizičkim nagrđivanjem i sve izraženijim ludilom i planovima o osvajanju svijeta, tako je Zagor rastao. Rastao je ne samo narativnom kvalitetom i žanrovski, već je narastao do te mjere da je Nolitta u „Vječnoj magiji“ Zagoru potvrdio legitimitet odabranog Junaka i oprostio se od svoje kreacije kao ultimativnog spasitelja cijelog čovječanstva. Istinabog, to se nije desilo pred darkvudskim poglavicama koje je u plemenitoj namjeri zavaravao lažnim identitetom besmrtnog Manituovog poslanika potpomognutog raznoraznim trikovima pri pojavljivanju, a onoga tko bi se suprotstavio obuzdavao autoritetom sjekire, već pred dječakom Akotom i starcem Keokukom, u dubini mračne i vlažne pećine u kojoj počivaju ostaci Rakuma, indijanskog junaka odabranog od Manitua kako bi se suprotstavio agresivnim i naizgled neranjivim došljacima iz svemira. Pomalo apsurdno, da ne kažem zločesto prema junaku koji je svoju slavu izgradio u borbama za jednakost i ravnopravnost ljudi, Nolitta je upotrijebio vanzemaljce kako bi konačno potvrdio Zagora kao od bogova odabranog Junaka. Upravo Manitu, koji od indijanskih legendi ovdje postaje priznati i postojeći entitet u sagi, doduše nevidljiv, demonstrira svoju blagonaklonost prema samoproglašenom Duhu Sa Sjekirom smatrajući ga legitimnim nasljednikom junaka Rakuma, bez preispitivanja Zagorovog poslanja, kao što je to učinio Tiziano Sclavi nekoliko godina kasnije.


Ludi znanstvenik Hellingen koji je nestao u vanzemaljskoj kabini u priči „Vječna magija“, zapravo je umro. Tako Tiziano Sclavi interpretira Nolittinu završnicu, a u toj dimenziji isprva je Hellingen oduševljen jer se nalazi u raju po svojim mjerilima (sam je u svemirskom brodu i ima naprednu tehnologiju), ali on još nije svjestan da je umro jer su mržnja i želja za osvetom jači i uvlači Zagora u tu alternativnu stvarnost u kojoj ne samo da je Zagor plijen noćnih mora, već ga Hellingen neprestano pobjeđuje i na duhovnoj razini uvlačeći ga u spiralu ludila, i na fizičkoj razini, gdje ga krhki starac podiže kao grančicu. Indijanci otkrivaju da je Zagor tek čovjek a ne besmrtni duh, Zagor biva osramoćen, pridružuje Indijancima u napadu na vojnu utvrdu jer je odlučio istrijebiti sve bijelce i biti na strani Indijanaca, Tonka pogiba u dvoboju, Chico puca s namjerom da ubije Zagora i pogiba u eksploziji letjelice zajedno s Ikarovim Perom, pukovnik Perry pogiba u borbi. Zagor, očajan nakon gubitka prijatelja i Darkwooda u plamenu rata i mržnje, priznaje poraz i puca si u glavu na Hellingenovom grobu. Zatim oživi, upozna Kiki Manitua, suoči se s Hellingenom i ovaj konačno shvati da je mrtav. Akoto, Zagorov prijatelj, žrtvuje se, njegovu žrtvu prihvaća Kiki Manitu i Zagor se vraća u svoju stvarnost, u kojoj je sve kao i prije, osim smrti Akota i Hellingena. Kaos, ludilo, besmislena priča?

Divovi Dobra i Zla“ predstavljaju svojevrsnu Nultu godinu prije Burattinijeve, a Sclavijeva namjera je jasna. Što ako Zagora suočim s vlastitim nesigurnostima koje je sve ove godine vješto prikrivao? Što ako Zagora raskrinkam pred Indijancima i stavim ga pred izbor odabira samo jedne strane? Što će se zbiti ako Zagora suočim s njegovim najvećim neprijateljem, ubijajući pritom njegove najbolje prijatelje i rušeći ideju mira i suživota koje je gradio svih tih godina? Što ako uništim Darkwood i kao ideju i kao mjesto? Upravo je to nit vodilja Sclavijeve priče, a njegov nihilistički ali nimalo podcjenjivački pristup ovoj priči daje odgovor na ta pitanja. Vodeći se jednostavnom analogijom u Zagora je ugradio svoj identitet i pokazao autorski način pristupa mitu stvorenom od strane Nolitte. Uzeo je junaka naivnog u koncepciji koju je na umu imao njegov tvorac i brutalno razotkriva proturječje samoproglašenog Manituovog izaslanika i vještog varalice.


Ali nije Sclavi to uradio naglo, on je od svoje prve priče Zagora izvrgavao halucinacijama, nesigurnosti i ludilu, a u Demonima je pokazao ekstreman primjer reinterpretacije svijeta jednog junaka prodrmavši ga do samih temelja, deformiravši junaka u gubitnika samoubojicu, ali ga i izgradio na način da opet vraća Zagorovu srž u središte Kruga života. Zagor je još jači, on je div Dobra. To je ta faza patnje koju je i Nolitta koristio kako bi na kraju uzdignuo junaka, ali je Sclavi otišao puno dalje i srušio osnovu na kojoj je Zagor desetljećima sigurno počivao i oduzeo mu svaku sigurnost i uporište na kojima je gradio svoju legendu. Je li baš Hellingen morao biti taj koji će Zagora provući kroz ludilo, razaranje, samoubojstvo, ali i ustoličenje Zagora kao Duha Sa Sjekirom?


Da, jer je Nolitta započeo spiralu Zagorovih burnih osjećaja u koju upada kada čuje Hellingenovo ime, a Sclavi je samo preuzeo tu matricu i paradoksalno rečeno, Sclavi je morao suočiti nepobjedivog Zagora s njegovim arhineprijateljem u liku krhkog starca kojeg je već toliko puta pobjeđivao, a ovdje jačeg nego ikada prije jer je autentična inkarnacija zla, i ogoliti, uništiti i ubiti varalicu Zagora da bi mu mogao dati legitimitet Manituovog izaslanika, a to je učinio vješto, ludo, nezaboravno i epohalno, s grandioznim scenama destrukcija Zagorovog svijeta.

Najimpresivniji dio ove priče je gorak kraj Zagorovog sna o mirnom suživotu Indijanaca i bijelaca, jer Sclavi pokazuje realnu sliku tragične stvarnosti, a čitav Zagorov život i sva njegova djelovanja izgledaju apsolutno beskorisno jer je odabravši jednu stranu počinio pokolj gori nego u mladosti i tako zanijekao svoju bit, a ta destrukcija jednog junaka i njegova svijeta ima i taj famozni „ali“, jer Sclavijeva gorka, bolna i cinična priča u kojoj Zagor pati, a ujedno s njim i čitatelji dijele njegove osjećaje i sudbinu kao u niti jednoj avanturi do tada, odjednom, suočivši se konačno s Hellingenom na planini Naatani, postaje epska i duhovna. Cijela je priča prožeta suptilnom Sclavijevom ironijom usmjerenoj na Zagorov svijet, ironijom koja graniči s farsom i groteskom, ali na kraju sve sjeda na svoje mjesto. Sclavi ruši samo s jednim ciljem - da bi sastavio još jače temelje jednoga junaka. Taj posao rušenja, a nadasve Zagorovog pročišćenja, napokon se materijalizira u najboljoj vinjeti serijala.


A dodir genija najizraženiji je u suptilnom obraćanju - Sclavi se u biti ne obraća Zagoru, već svakom čitatelju ponaosob, riječima „Jesam li te prestrašio?“ ili „Zar se više ne mogu ni našaliti?“, vodeći nas rolerkosterom emocija od prve do posljednje stranice. Ukratko, i Sclavijev je Hellingen baš kao i Nolittin predodređen da izgubi, ali ima temeljnu zadaću provesti Zagora kroz patnju i bol samo s jednim ciljem-uzdignuti junaka u konačnom trijumfu. Sclavi ne samo da je vratio Zagoru srž, već ga je uzdignuo u legendu, u ovoj najkontroverznijoj i najsloženijoj priči koja i nakon više od trideset godina ujedinjuje i dijeli čitatelje.

Kako nakon ovakve priče vratiti Hellingena, priče u kojoj je on žrtva svojih iluzija i na kraju je spoznao zabludu svoga postojanja i miri se sa svijetom i Zagorom, a njegov je napaćeni duh našao posljednje počivalište. Mnogi su fanovi uvjereni da nakon Sclavijevog oproštajnog djela Hellingena nije trebalo vraćati jer je istovremeno zaokružena i Zagorova mitologija i njegovom je arhineprijatelju podaren vječni mir. No znamo da u Bonellijevom univerzumu ništa ne umire, pa je tako došao red i na uskrsnuće. Renesansna Nova američka odiseja je završila, a već utaban koncept koji je Nolitta započeo s povratkom karizmatičnog neprijatelja koji stvara nevolje Zagoru i Chicu nakon dugog putovanja i povratka u Darkwood koristi Mauro Boselli, pokušavajući manevrirati uskim prostorom koji ostaje nakon oproštajne Nolittine, a poglavito Sclavijeve priče. Naime, Boselli je odlučio uzeti pomalo od obojice. On nastavlja tamo gdje je Nolitta stao i uzima Sclavijevu interpretaciju Hellingena kao apsolutnog zla, ali u igru uvodi Wendiga - zloćudnu bit u dualizmu s Kiki Manituom.


Da budem iskren, nedostaje mi Hellingen. Ne Bosellijev, čak ni Sclavijev, oni su Hellingena pretvorili u apsolutno zlo. Doduše Boselli je uspio zagrebati Hellingenovu srž - samoživi megaloman koji ne trpi da je netko iznad njega, a u ovom je slučaju to Wendigo, njegov tvorac. Nedostaje mi onaj klasični Hellingen-jednostavan i iskren u svojim planovima, a istovremeno opasan i lud kada svojim izumima želi pokoriti svijet, a ponajprije kolegama znanstvenicima koji su ga šikanirali i ismijavali trijumfalno pokazati svoju genijalnost i kreativnost. Nedostaje mi onaj Hellingen pri kojem je i Zagor zastao u trenutku šoka i nevjerice kada vidi sve njegove izume i s užasom na licu mora poduzimati radikalne metode poput ubijanja desetina vojnika električnim nabojima i projektilima. Nedostaje mi Hellingen koji voli nadmeno stati ispred svezanog Zagora i govoriti mu o svojim „igračkama“ kojima namjerava pokoriti svijet. Izgleda da je takav stari dobri Hellingen sa svojim znanstvenim genijalnim izmišljotinama i zlim zabludama o svemoći zastario lik, jer Boselli nam nije ponudio takvog Hellingena, njemu je sve ponudio na pladnju, i dvorac koji je izgradio uz pomoć demona i laboratorij i Titana je izvukao s dna jezera Erie i koji sada razara Baltimore, podmornica „Squalus“ potapa brodove…
U biti, sve je to Wendigo pokrenuo, a Hellingenu tek preostaje čekati da u dvorcu na planini Naatani Zagor padne u zamku... Pomalo apsurdno za jednog genija koji sam kreira svoje izume i planira osvajanje svijeta, ali dobro.

Kad sam već kod apsurdnosti, ono što je Boselli uradio s povratkom Hellingena vrh je apsurdnosti u nekim elementima. Dakle, Wendigo, indijanski duh zla, oživljava Hellingena pokupivši njegove raspršene atome diljem svemira, ali on još nije čovjek. On je prvo kiborg, pa tek onda dobiva svoj prepoznatljivi izgled… Što reći?


Kada bih ukratko morao rezimirati ovu dugu i kompliciranu priču rekao bih da je lošija od zadnje dvije Nolittine i Sclavijevog remek-djela, ali nipošto da je to loša priča. Jer loše priče ne pamtimo i brzo zaboravljamo, a ova Bosellijeva definitivno ima „ono nešto“, ali previše tih famoznih „sense of wonder“ elemenata nabacanih u radnju, pa sve izgleda kao čudovišni hibrid znanstvene fantastike i magijsko-duhovnih komponenti. Naravno da su poteškoće u novom povratku Hellingena vidljive. Najočitija je Wendigovo oživljavanje Hellingena i Bena Stevensa, pa se čitatelj zapita ako je njih oživio, što ga onda sprječava da oživi bilo kojeg negativca iz Zagorovog svijeta, kao i Bosellijeva bezvezarija s karakterizacijom Bena Stevensa koji je od običnog kriminalca postao stereotipni sadistički nacereni ludi genijalni znanstvenik, a pojava kentaura-trapera trebala bi imati onaj prvi efekt šoka i nevjerice po naše junake kada se s dugog putovanja vrate u Darkwood, ali je ispala… ma ne znam što, glupost vjerojatno. Najbolji aspekt ove priče je pojavljivanje Edgara Allana Poea koji je snažno karizmatičan i svojom inteligencijom i svojim osobnim demonima i ulogom tajnog agenta Ravena iz baze „Drugdje“, a sa Zagorom, čovjekom od akcije, se odlično nadopunjuje.


Boselli je, baš poput Sclavija ostavio problem idućim autorima - kako opet vratiti Hellingena, jer ako pamtite, Wendigo je zbog izdaje zatočio Hellingena u svojoj dimenziji kaosa i straha. E sad, Burattini je vjerojatno razmišljao da bi prije povratka bilo odlično ponuditi nam profesorovu mračnu prošlost na pladnju. Vjerojatno se nitko od nas nikada nije zapitao što je Hellingena natjeralo na put zla. On je bio stereotipno razrađen Nolittin lik ludog znanstvenika i kao takav općeprihvaćen od čitatelja koji nisu postavljali pitanja u svezi njegove prošlosti, a onda Buratttini počinje kopati po njegovoj akademskoj prošlosti istovremeno nam donoseći ekstremne, do tada neviđene situacije; indijanske terminatore koji bauljaju Darkwoodom tražeći Zagora da ga ubiju, akkronijanske strojeve koji se sami obnavljaju pa se tako obnovila i kabina u kojoj je Hellingen dezintegriran, strojevi koji kloniraju… I sad pazite ovo, na ovakvom jednostavnom konceptu Burattini se posklizne i ode u krajnost apsolutno i katastrofalno promašujući Hellingenovu karakterizaciju. I dok Sclavijev i Bosellijev Hellingen, voljeli mi njih ili ne, i dan danas izazivaju kontroverze, Burattinijev to nije mogao postići jer dugi i složeni ciklus o Zagorovom arhineprijatelju koji je nastavio dobiva većinom negativne komentare.

Doduše nije riječ o Hellingenovom povratku, već kloniranju, a apsurdi se nastavljaju gotovo na svakoj stranici - nema iznenađenja, nestalo je čuđenja. Sve situacije u kojima se Zagor nalazi prihvaćaju se šablonski i mehanički, bez trunke emocija, odražavajući tako refleksiju i na čitatelja. Ukratko, nizanje akcijskih scena (od kojih su neke besmislene i nepotrebne, poput sukoba s banditima u Philadelphiji) kako bi nam klon Garth prepričao Hellingenovu akademsku prošlost. Hellingenov klon Garth, a ako ćemo tako govoriti onda neka ostane Hellingen, ovdje je prikazan kao rasist koji u ime znanosti da dokaže njihovu inferiornost čereči Azijate i crnce u nekakvom podrumskom tajnom laboratoriju. Niti je Hellingen bio krvolok i serijski ubojica, niti je imao takvu crtu rasizma kao što Burattini uporno forsira. Doduše on je pod Nolittinom rukom znao izustiti frazu o Indijancima kao divljacima, ali rasizam nije Hellingenov primarni dio koji ga definira.

Nolittin Hellingen razmišlja elitistički kroz superiornost uma i znanosti, a ne rasistički. Nolittin želi stvoriti društvo u kojem on vlada kao neprikosnoveni znanstvenik kojem će se svi klanjati, Burattinijev želi istrijebiti „niže rase“ i sve one koji mu se suprotstave i da ostatkom čovječanstva vladaju odabrani znanstvenici uz pomoć robota, pretvorivši ga pritom u doktora Mengelea koji vrši pokuse nad živim ljudima i Hitlera zapjenjene gubice kada u svojim govorima baljezga o rasnoj čistoći, a i roboti neodoljivo podsjećaju na zločince i fanatike iz SS-a. U konačnici, jedan genijalac ma koliko lud bio kao što je Hellingen, nikada ne bi bio rasist. Rasisti imaju ograničeni um, jednom riječju, idioti su. Na kraju svega toga ispada da se s kolegama znanstvenicima razišao zbog eugeničkog rasizma, a ne zbog ljubomore na izume zahvaljujući briljantnom umu.


Također je Hellingen promašen u onome dijelu kada hladnokrvno puca u omamljene vojnike. Burattini se izvlači da je to dio njegova karaktera još od njegovog prvog pojavljivanja, kada je poslao Titana na indijansko pleme. Ni to objašnjenje ne drži vodu, jer nije Hellingen poslao Titana na pleme iz puke mržnje ili rasističkih pobuda, već tek kada se Zagor umiješao, do tada su Indijanci poslušno plaćali reket u namirnicama. Burattini također opravdava psihopatsko i sadističko Hellingenovo ponašanje prilikom hladnokrvnih egzekucija omamljenih vojnika postupkom iz još jedne Nolittine priče. U „Nultome času“ Hellingen nemilosrdno bičuje zarobljenog Zagora. Pa naravno da će s tolikom sadističkom mržnjom bičevati čovjeka koji ga je dva puta porazio, ali istovremeno vojnom pučistu pukovniku Kreizeru naređuje da se prema civilima ophodi s pažnjom i bez prolijevanja krvi.

Nolittin Hellingen, ma koliko zločest i arogantan bio, kod čitatelja izaziva simpatije i ne možeš ga mrziti, ovaj nacistički smrad od klona zavrjeđuje samo prijezir i gađenje kad mjeri lubanje jer sve to ostavlja dojam da su mu znanost i superiorni intelekt tek sredstvo kojima želi istrijebiti „niže rase“. Meni je jasan Burattinijev cilj - trebalo je Hellingenu dati novu dozu mračnjaštva i ludila na sloj koji je već imao, ali je ovo potpuno promašeno.

Što reći na sve to? Uz sramotnu Hellingenovu karakterizaciju ovdje postoji toliko odsustvo dobrih ideja s barem nekim prividom originalnosti da je Burattini upotrijebio tu nesretnu akkronijansku tehnologiju posijanu svuda unaokolo i koja se sama aktivira i strojeve koji se sami obnavljaju i tako je riješio problem. Tu se nakratko vraćam na Rauchov jubilarac, sasvim solidno odrađen. Kako će se brzo ispostaviti, prijeteći naslov o invaziji nije sam sebi svrha, već najava za Hellingenov povratak-akkronijanske mašine posijane diljem Darkwooda i u tajnoj bazi „Drugdje“ zahvaljujući povratku tih vanzemaljaca se bude, samoobnavljaju, aktiviraju, kloniraju…


Ok, zbog limitiranosti Burattinijeve mašte mogu prihvatiti klona, mogu prihvatiti Indijance terminatore koje je Hellingen modificirao po svom ukusu i dao im novi zadatak, ali ne mogu prihvatiti Hellingenove prenaglašene rasističke ispade i krvoločnost, kao i kraj priče s deus-ex-machina intervencijom koja izgleda suviše usiljeno, s potpunim odsustvom emocionalne napetosti. Zagor, stjeran u kut od nekakvog bijednog rasističkog klona da se mora izvući čarolijom i prizivanjem zlokobnog Wendiga potpuna je besmislica, a Wendigo potom otima klona u carstvo kaosa, gdje je zatočen i originalni Hellingen. Dobro, i Nolitta i Sclavi i Boselli su upotrijebili božansku intervenciju - prvi kako bi Zagora naoružao jedinim oružjem koje ubija Akkronijane, drugi kako bi Zagora vratio iz alternativne dimenzije, a treći kako bi Hellingena vratio iz mrtvih, pa ga zbog izdaje zatočio u carstvu kaosa.

Božanska intervencija uvijek je bila najlakše rješenje kada se autor nađe u slijepoj ulici, ali prilikom upotrebe treba znati dozirati mjeru. Nolitta je to postigao savršeno-kada smo saznali da su Akkronijani praktički neranjivi, cijelo se vrijeme čitatelj pita pa kako će ih onda Zagor poraziti? U Nolittinoj je glavi ideja suprotstaviti indijansku magiju vrhunskoj tehnologiji savršeno razrađena u svojoj ezoteriji i u skladu Duha Sa Sjekirom. Sclavi Zagora izlaže najekstremnijim situacijama ikada, a čitatelj se pita kako će se sve to odviti? Kako će se završiti? Zar su Tonka, Perry, Ikarovo Pero i Chico zaista mrtvi? A onda, jednim zamahom Sclavi sve poništava jednim dječakom koji sebe naziva Kiki.

Imam osjećaj da su njih dvojica pisali te priče ne znajući u kojem će ih smjeru odvesti, improvizirali su, pa je u tim pričama upotreba deus ex machine bila pionirski upotrijebljena. Ispipavali su kako, a odgovor je-ultimativnom žrtvom. Keokuk umire pri izvođenju magijskog rituala, Akoto se nesebično žrtvuje. Boselli pak ima ideju s Wendigom, ali nema ikakvu jasnu volju da nastavi sagu s Hellingenom, a kod Burattinija se osjeti ta volja, ali to izgleda proračunato i hladno, previše profesionalno i bez strasti. Pa zaboga, Burattini je riješio taj problem Zagorovom noćnom morom i ubacivanjem još jedne svete ploče, tj. kamene slike u Keokukovoj pećini i prizivanjem Wendiga. Meni je to rješenje žešći bulšit - em je nepravedno prema čitatelju, em je Burattini time obezvrijedio Zagorovu karakterizaciju, jer je za Burattinija dobro i zlo relativan, da ne kažem izjednačujući pojam, pa tako oni mogu i međusobno surađivati. Pa čemu onda Zagorova borba protiv raznoraznih demona i čudovišta svih tih godina, kad mora tražiti spas prizivanjem demona smrti i straha?

Slijede spojleri o najnovijem povratku Hellingena!

Hellingenovo nasljeđe je u biti priprema za „Hellingenovu sudbinu“, objavljenu nekoliko godina poslije. Sjetite se klona Gartha koji u jednome trenutku govori da mora izvući originalnog Hellingena zatočenog u Wendigovoj dimenziji kaosa. Upravo naznaku da će se vratiti taj Hellingen, Burattini ovdje najavljuje držeći se čvrstih Nolittinih pravila kada je u pitanju genije zla. Nije to ništa nova, Moreno u mnogočemu voli kopirati svoj uzor, a jedno od njih je geg na početku priče, a ovdje upotrebljava Trampyja, baš kao što je Nolitta u prvom pojavljivanju genija zla upotrijebio tog lika, i to po prvi puta. Na taj je način Burattini čitateljima sugerirao da se vraća Nolittin Hellingen koji je nestao u akkronijanskoj kabini, a kojeg je Boselli vratio pomoću Wendiga i zatočio ga na kraju u svoju dimenziju.

Priča se može sažeti u četiri ključne točke koje šablonski karakteriziraju sva Hellingenova pojavljivanja:
Prva - prolog,
Druga - Zagor se počinje uplitati u tajanstvene događaje,
Treća - susret Zagora i Hellingena,
Četvrta - epilog.

Pa da vidimo kako je to Burattini odradio.

Prolog. Jupiter Quaritch i dalje radi u „Drugdje“, ali je pod strogim nadzorom. Ono što ne znaju jest da je mladić osnovao sektu „Sljedbenici“ i uvjereni su da će opet klonirati Gartha Hellingena kako bi stvorio svijet u kojem samo najjači i najinteligentniji mogu dominirati, a svi ostali bit će svedeni na robove ili istrijebljeni. E sad, tu je žešća glupost sama postavka prologa, jer tajni agenti baze „Drugdje“svedeni su na razinu idiota. Pa kakvi su to tajni agenti jedne tajne baze koji dopuštaju da im balavi i anemični Quaritch, koji je pod strogim nadzorom, osnuje sektu ispred nosa i još se redovito konspirativno sastaju? Danas prisustvujemo mjerenjima ega znanstvenika koji se prepucavaju putem svih medija, pa mi malo nespretno izgleda Burattinijevo rješenje da Quaritcha, najmlađeg i najneiskusnijeg od svih, postavi na čelo sekte koju većinom sačinjavaju prekaljeni stari i iskusni znanstvenici. Ego kod njih igra veliku ulogu, i jednostavno mu ne bi dopustili da se nametne kao vođa.


Da bi došli do ostalih ključnih točki valja prvo razmotriti nekoliko sporednih elemenata. Jedan je susret Chica s Trampyjem, a drugi je ubacivanje profesora Verybada u radnju. Simpatičnu skitnicu dugo nismo vidjeli, a ovdje, nažalost, ni trunku karizme nije pokazao. Trampy je ovdje tek blijeda sjena lukavca i prevaranta kakvog smo poznavali, lika koji osvaja svojom lakoćom življenja i neobičnom životnom filozofijom i koji je svojom pojavom u kombinaciji s Chicom najavljivao priče veće od života. Nažalost ova priča nije takve kvalifikacije, a osim bespotrebnih sažetaka prethodnih gegova, Burattini čak i geg zasoljuje s objašnjenjima. Definitivno moj izbor za najgluplji i najbeskorisniji geg cjelokupnog serijala.

Nažalost i profesor Verybad se ovdje pokazuje tek sporedni lik s minornom ulogom, iako nam Burattini na početku najavljuje da bi mogao odigrati značajniju, ako ne i ključnu ulogu. Na kraju svega se ispostavlja da je on tu tek beskorisno klataralo koje je obavijestilo Zagora o „Sljedbenicima“, a što bi Zagor nekoliko desetaka stranica poslije i sam otkrio. Burattiniju je Verybad poslužio samo kako bi imao opravdanje da nas podsjeti na neke njegove stare susrete i opiše sve prijašnje sukobe s Hellingenom, ugnjavivši opet flashbackovima, a ono što je najgore, evocira i svoje promašeno Naslijeđe.


Druga ključna točka je Zagorovo uplitanje u tajanstvene događaje. Na planini Naatani, mjestu nekad epskih sukoba između Zagora i ludog profesora, kreću se čudna mehanička stvorenja, nestao je mali Yapeha i nekolicina ratnika i Zagor, uz pomoć Tonke, intervenira. Tonka je lik koji je gotovo jednak Zagoru i kojem bi sam Zagor povjerio svoj život, a ovdje ne iskače iz šablone koju je Nolitta postavio kada ga je prvi put ubacio u sagu s Hellingenom - obavještava Zagora o tajanstvenim događajima i njih dvojica idu istražiti o čemu je riječ. Sudjeluje u radnji, ali nije prevaga u odlučujućim sukobima, tako i ovdje. Tu je i indijansko iritantno derište Yapeha, ali na svu sreću, za razliku od Naslijeđa, ima malu ulogu i još manje govori.

Tresla se brda, rodio se miš-ukratko bih opisao ovaj Burattinijev nemaštoviti pokušaj. Da, opet se tresla planina Naatani, opet darkvudski dimni signali šalju zabrinute poruke Duhu Sa Sjekirom, opet akkronijanske letjelice vršljaju nebom, ali sada je u pitanju ljudski faktor. Upravo prve dvije priče Burattini temelji na znanstvenicima, ali je sve to uglavnom površno, prilično dosadno i teško probavljivo. Nolitta je temeljio svoje priče na divovskom robotu, podmornici, projektilima-sve ono što u Hellingenovo vrijeme nije postojalo već je izumio svojom genijalnošću i sve je to izgledalo senzacionalno u očima čitatelja kada se gutala stranica za stranicom, a počevši od nesretnog Naslijeđa i ovdje, sve obiluje razasutom svemirskom tehnologijom: podzemne akkronijanske baze, legije terminatora i robota, egzoskeleti, svemirski brodovi, teleportacijske kabine. „Sljedbenici“ samo moraju odabrati ono što im odgovara za određenu misiju i njihov je problem riješen. Meni sve to izgleda burattinijevski hladno i proračunato, ubivši tako svaku mogućnost dramatike i užitka u čitanju.


Karakterizacija treće priče više počiva na magijskome, negoli znanstvenome. Upravo je to treća ključna točka - susret Zagora i Hellingena, ali se zahvaljujući magijom kojom barata Hellingen pojavio i Wendigo, a nažalost, to magijsko je ovdje toliko loše izvedeno da prelazi granicu Burattinijevog generičkog mehaničkog pisanja i postaje toliko banalno, infantilno i bez imalo trunke emocionalnosti, stvarajući kod čitatelja efekt da pomisliš ma idi u tri pičke materine i ti i Hellingen i Wendigo. Jednostavno, Burattini nema onaj istančani osjećaj za intervenciju božanskog elementa koji rješava određenu situaciju kakav su imali Nolitta, Sclavi pa i Boselli.

Pazite rečenice koje Hellingen izgovara:


Dakle, sad je Hellingen ovladao i zakonima Wendigovog svijeta i crnom magijom. Kako? Pa eto, on je toliko genijalan da je dok su ga Wendigovi demoni taslačili u paklu, a on ih molio da prestanu, između toga uspio ovladati tim zakonima dimenzija i crnom magijom. Jer je on genijalan-to je objašnjenje. Pa kad si tako genijalan, kako nisi predvidio što će se zbiti eliminiranjem Wendiga? Ne, nažalost, genije zla postao je irelevantan lik, negativac koji je odavno izgubio svoju karizmu ludog profesora. Pa ljudi moji, u jednoj jedinoj vinjeti u Nolittinoj priči „Odbrojavanje“, u kojoj Hellingen svezanom Zagoru objašnjava svoje motive, sadržana je čitava antologija vezana uz Hellingena. U toj jednoj jedinoj vinjeti Nolitta daje Hellingenu psihološku karakterizaciju i dubinu, a Burattini u 700 stranica Naslijeđa i Sudbine prepričava njegovu akademsku prošlost koljača, rasiste i naciste, poznavatelja crne magije i vladara dimenzija, i ne samo to, već sve obiluje nesretnim i neizbježnim pedantnim burattinijevskim „za štrebere“ objašnjavanjima i sažimanjima. Sve to djeluje vrlo slabo jer se temelji na pojednostavljenim osnovama vladanja dimenzijama i magijom, čineći sve to krajnje infantilnim i odbojnim.

Helingenova sudbina, pitate? Tužna je. Hellingen je u pedeset i kusur godina prešao put od karizmatičnog negativca, gubitnika kojeg sodomiziraju Wendigovi demoni, kokošarskog klona rasista i anemičnog povratnika. Ali na koncu, mogu li kriviti samo Burattinija za promašaj? Prvenstveno je kriv Boselli što je prepustio Hellingena kletoj sudbini, pa uplašen kritikama čitatelja nikada nije skupio hrabrosti i nešto poduzeo, pa 23 godine kasnije imamo Burattinijeve Naslijeđe i Sudbinu - 700 stranica rađenih silom inercije i sve to izgleda kao jedan ogroman antiklimaks.

Nekada su se priče o povratcima Zagorovih najvećih neprijatelja pisale na jednostavan i učinkovit način. Stara garda Nolitta, Castelli i Toninelli nije odugovlačila, već je odmah išla u srž. 'Bemti, kad se samo sjetim Nolittina zadnja dva Hellingena, Castelijevog povratka Rakosija, Toninellijevih Jednookog Jacka i Pekota, karizmatičnih negativaca poput Kandraksa, Supermikea, Randala Sculla, Roberta Graya, Stephana, Tkača, Butchera i njegova Destroyera, trnci me od miline prođu, osjetim se ponovo dječak koji razrogačenih očiju po prvi put čita te priče upijajući kao spužva svaku vinjetu i stranicu. Lako za nas stare kvrge koji danas više zbog navike negoli ljubavi kupujemo i čitamo Zagora, mi smo imali bar nešto - prekrasno djetinjstvo sa Zagorom. Meni je žao današnjih klinaca koji odrastaju na ovakvom Hellingenu, a poglavito Zagoru. Čemu se ti klinci imaju vratiti nakon tridesetak godina? Naslijeđu? Ovome? Idućem povratku?
Sačuvaj bože.

Hoću, Zagore, objasnit ću ti. Burattini ide na komercijalu-rastegni priču na stotine i stotine stranica, što više modernije i futuristički, uvlačeći raznorazne robote, egzoskelete, letjelice i druge kerefeke, i to je jedna od najvećih pogreški. Jedno je Helingen kojeg smo ranije poznavali, koji sam izmišlja izume nepoznate za vrijeme u kojem živi a koji su naša realnost, a drugo, potpuno promašeno, sva ta nesretna akkronijanska tehnologija posijana diljem planine Naatani, a koja je pod Burattinijevim pisanjem predstavljena kao nešto normalno i viđa se svakodnevno. U svojoj dugoj sagi s Hellingenom Burattini prepričava, objašnjava, sažima, resetira, ispravlja neke narativne nerede koje je Boselli ostavio, a Hellingen se pojavljuje tek na posljednjih devedesetak stranica. To nije povratak kakav zaslužuje stari karizmatični neprijatelj jer ovdje nema ni trunke napetosti i dramatike, sve je mehanički režirano, po Burattinijevoj dosadnoj šabloni. Čak i Hellingen izgovara usiljene stereotipne rečenice koje više ne impresioniraju nikoga. Od prvog arhineprijatelja ipak sam očekivao i nešto više, a ne da se pojavi tek reda radi i pri tom pojavljivanju ostavi mlak dojam. Burattini je ovo više napisao da zatvori neka pitanja poput kako će se Hellingen vratiti iz Wendigove dimenzije, što je s Wendigom i što je s klonom Garthom.


Jedina dobra stvar proistekla iz ove duge Burattinijeve papazjanije je da je ludom profesoru vraćen status quo, ali je to moglo i puno kraće, jer nakon svega ovoga pitam se čemu je služilo Naslijeđe? Dobili smo tog nesretnog klona Gartha koji je ovdje poslužio tek kao žrtveno janje, a za to je mogao poslužiti bilo koji čovjek, ali onda ne bi imali 420 stranica „briljantnog“ Naslijeđa. Ajde, u Naslijeđu je njegov lik divljao, ubijao, tulumario po hodnicima baze „Drugdje“, a ovdje je jedan tupasti lik, zbunjola par excellance. Majke mi, kao da Hellingen sa sobom šlepa idiotskog mutavog brata blizanca, tako sve to izgleda, pa ga prikolje u ritualnom žrtvovanju kako bi se otvorio portal i uvukao Wendiga u svoju dimenziju kako bi se osvetio. Tu je Burattini stvorio priliku za fizički obračun Zagora i Wendiga, ali je to kratko i prebrzo iz jednostavnog razloga - Wendigo ovdje nije glavni antagonist, već Hellingen. Ovaj je dvoboj morao biti vrhunac priče, da prelazi u epske sfere serijala, morao je biti katarzičan nakon „Crnog plamena“ i Bosellijevog Hellingena, čekali smo taj duel dvadesetak godina, a dobili smo prdac.

Riješio se i klona i Wendiga i sada je opet sam, ludi stari profesor koji želi dominirati svijetom, ali sputan je zatvorskim rešetkama. Opet. Njegov nacereni zlobni izraz lica kada je saslušao ponudu vojnog časnika ne daje mjesta sumnji-vratit će se on vrlo brzo.
Naravno da ćemo još jednom svjedočiti tupavim državnim elementima i vojnim časnicima koji misle da mogu kontrolirati Hellingena dok im on radi iza leđa nekakvo novo oružje, naravno, akkronijanskog podrijetla, jer je valjda glup ili lijen da sam nešto osmisli. Ne sluteći, Nolitta je svojim oproštajnim djelom otvorio Pandorinu kutiju iz koje danas po Burattinijevom prohtjevu izlijeću svakojake tehnološke stvari i tako rješavaju narativne probleme. Ne sumnjam da će Burattini za par godina, možda nakon europske odiseje, izbaciti na talijanske kioske „monumentalnu“ i „epohalnu“ priču o Hellingenu koji dočekuje naše junake u Darkwoodu nakon dugog putovanja u pet-šest brojeva. Štoviše čak bih se i kladio u to, jer ne bi on bio on, megalomanski nastrojen, da brojem stranica ne potuče Nolittu, Sclavija i Bosellija. To i jedino može, tek brojem stranica lišenih svake dramatike zahvaljujući i sterilnom, drvenastom crtežu Vernija i Sediolija nadmašiti prethodnike, jer davno je prošlo vrijeme kada smo se radovali povracima tog trknutog profe koji je bio jedan od onih karizmatičnih negativaca u serijalu čiji je razvojni put u svakom idućem pojavljivanju bio sve bolji, sve do Sclavijevog djela, kojeg je zaokružio besmrtnim riječima:

,,Legenda kaže da su, boreći se, dva neprijatelja postajali sve veći, a možda to i nije legenda jer su ih neki te noći vidjeli… DIVOVE DOBRA I ZLA, kako se bore za spas svijeta ili njegovu propast. Pod udarcima Duha Sa Sjekirom, kojem se vraćala stara snaga, Hellingen je posrtao… Brdo se odronjavalo kao da je pješčano, a zemlja je podrhtavala u presjeku od nekoliko milja. Odjeci borbe širili su se po cijelom svemiru, zapravo po svim svemirima. ”


Tu je i trebalo završiti s Hellingenom.

Naprijed

ZG LUGG 8 Usijana stijena

ZG VCZS 20 Povratak Zimske Zmije

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • solar

    Ukupna ocjena 35%

    3, 1, 5, 8

    Zagor je preživio svakakve bezveznjake pa će i Burattinija.

    24.12.2020
    14:30:00 sati
    solar
    uredi
  • doom

    Ukupna ocjena 33%

    2, 1, 7, 3

    Tako nemastovito, izlizano, debilno i sramotno, nevjerovatno da netko uopce dopusti da se ovako nesto pusti u prodaju u dvadesetoj godini 21.stoljeca

     

    Da, zagor je prezivio svakakve bezveznjake, ali ce steta nakon burattinija biti nepopravljiva, covjek se na 2 amaterski napisane stranice izrugao sa bosellijem

    24.12.2020
    17:36:00 sati
    doom
    uredi
  • velka031

    Ukupna ocjena 37%

    2, 2, 5, 10

    24.12.2020
    21:31:00 sati
    velka031
    uredi
  • Ukupna ocjena 80%

    8, 8, 8, 8

    25.12.2020
    03:18:00 sati
    LL1986
    uredi
  • mikikiki

    Ukupna ocjena 15%

    1, 1, 1, 6

    Totalno razočaravajuće izdanje.Bez veze sa bilo kojim stripom uspoređujuči ih.

    Ovakav bezvezan strip strpat u tvrde korice pa ga naplatit 200 kn je bačena para 

    25.12.2020
    08:33:00 sati
    mikikiki
    uredi
  • Kruger

    Ukupna ocjena 84%

    7, 9, 9, 9

    Sve što Buratini radi je odlično!!

    25.12.2020
    10:36:00 sati
    Kruger
    uredi
  • jasa

    Ukupna ocjena 36%

    2, 1, 6, 9

    Najprije moram da kažem da je recenzija fenomenalna, kapa dole za detalje i način pisanja. Generalno su recenzije dostigle visok nivo na s.com i zaista je ovo jedna odlična i jedinstvena baza stripova u exyu.

    Na priču ...

    Kako je ovo loše i nemaštovito, to je nevjerovatno.

    Nevjerovatno je da neko dozvoli da se izda ovakva priča i to još o najvećem Zagovorm nemesisu.

    Burattini je bio OK, stvarno je bio dobar. Bio je jedan od ljudi koji su preporodili Zagora, usmjerili ga u neki novi, moderniji pravac u trenutku kad je trebalo, ali izgleda da će biti i čovjek koji će ga gurnuti u propast. U potpusnosti je izgubio kompas. Sjećam se, nekad kad sam bio malac, 10 godina hajmo reći, crtao sam naslovnice Zagora (izmišljene) i sa strane opis priče. Šta god mi je palo na pamet, zvučalo je dobro tad. Tako radi Burattini, kakva god glupost mu padne na pamet, ubaci je u Zagora.

    Tok priče je takav da se u gomilu stranica ne desi ništa specijalno, samo gomila gluposti, nekakvi likovi bez ikakve dubine. Sjećam se vremena kad je Verybad imao svoju ulogu, Digging Bill isto, kad smo imali neku normalnu, umjerenu naraciju ...

    Sve u svemu, u potpunosti pogrešan smjer kojim treba ići glede Hellingena i glede generalno Zagora. Trenutno Burattini piše najlošije priče. Treba malo povući nekog ozbiljnijeg scenaristu da piše Zagora, pa imamo Raucha koji je skroz OK, imamo Chiaverottia i Marollu koji mogu upasti tu i tamo, valjda bi se i Burattini saulisao u tome svemu, inače ovako, Zagor je u ovom trenutku najslabije od SBE, a zbog toga mi se plače.

    Prošli Hellingen, koji je također loš, za ovog je remek djelo.

    Crtež je solidan, ali sterilan, dajte nekome boljem Hellingena.

    Naslovnice su jako dobro, fan sam Piccinellija, on ne fula skoro nikad.

    25.12.2020
    13:01:00 sati
    jasa
    uredi
  • johnhartson

    Ukupna ocjena 44%

    3, 3, 6, 8

    O stripu bukvalno nema vise sta da se doda (mozda samo detalj da je jedan od profesora koji su su usprotivili Helingenovoj eugenici nosi ime Hawking... pa jbt!)

    Recenzija je jedna od najboljih koje sam procitao dosad. Alal vera, kolega igor12.

     

    25.12.2020
    13:58:00 sati
    johnhartson
    uredi
  • Gris

    Ukupna ocjena 74%

    7, 7, 8, 8

    25.12.2020
    14:35:00 sati
    Gris
    uredi
  • macca1985

    Ukupna ocjena 56%

    4, 4, 8, 8

    Użas od epizode. Tri puta gora od prethodne Burattinijeve s Hellingenom. Jedino što je dobro su naslovnice i crtež.

    26.12.2020
    01:27:00 sati
    macca1985
    uredi
  • King Warrior

    Ukupna ocjena 64%

    6, 5, 7, 10

    Još jedan povratak Hellingena, upitno je koliko je ova epizoda suvišna. Sve se vrti oko toga da je ubijen Wendigo i Hellingenov klon, to je autor mogao da odradi i u dvije zadnje stranice posljednjeg pojavljivanja. Umjesto toga dobili smo priču koja se proteže kroz tri sveske, sa mnogo praznog hoda i hrpom objašnjavanja. Totalno neispirativno napisana epizoda, samo eto da se Hellingen opet pojavi.

     

    Za razliku od prvog puta kada je Burattini prije nekoliko godina imao na umu da napiše priču veću od života, monumentalno remek-djelo, ovoga puta je bio skromniji i nije imao na umu da napiše takvu vrstu priče. Ne, ovdje je tek napisao uvod za jednu priču koja će tek da slijedi, pa je, barem po njegovom mišljenju, doveo malo stvari „u red“. Ostavio nam je sada jednog Hellingena, po njegovim riječima „onog pravog“, iako je to daleko od istine. Pravi i jedini Hellingen je preminuo u epizodi Svemirska braća, sve što je kasnije došlo su kopije tog Hellingena, sastavljanje njegovih čestica iz kosmosa i slično. Pitam se da li je Burattini uopšte svjestan toga, ponekad mi se čini da nije i da se i sam autor pomalo pogubio oko originalnosti Hellingenovog lika.

     

    Ova epizoda je, kao što sam već rekao, potpuno nepotrebna, moglo bi se reći da je nadogradnja prethodnog Hellingenovog pojavljivanja, tek tako da se postave kockice onako kako ih je Burattini zamislio, pa da može da napiše „ljudski“ još jedan „epski“ okršaj. Do sada mu je Bosellijeva epizoda stajala na putu, nije ni sam znao kako da nastavi bućkuriš od prije, pa je ovdje našao put da to uradi. Dok se u nasljeđu odvažio i dodao nove elemente u sagi o arhinepirjatelju, ovaj put ništa novo nismo vidjeli ni saznali. Sve ok, ukoliko nam naredni put podari jednu dobru priču, ali šansa da se tako nešto desi je minimalna. Burattini je limitiran autor, pogotovo kada treba da se uhvati u koštac sa velikim likovima iz Zagorovog svijeta. Treba očekivati nešto u stilu nasljeđa, najvjerovatnije sa Sediolijem i Vernijem opet u akciji.

     

    26.12.2020
    10:01:00 sati
    King Warrior
    uredi
  • guderian

    Ukupna ocjena 44%

    3, 3, 7, 5

    27.12.2020
    16:16:00 sati
    guderian
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Kad grad umire
    Kod: NN LIB 65c/66
    Ocjena: 94%
    Vrijeme: 7.5.2021. 16:48:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 2154
  • Osveta
    Kod: NN LIB 67a, b
    Ocjena: 96%
    Vrijeme: 9.5.2021. 18:55:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 2132
  • Uz rijeku
    Kod: ZG MX 40
    Ocjena: 62%
    Vrijeme: 15.6.2021. 1:33:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 9
    Broj pogleda: 1982
  • Očeva sablja
    Kod: KM ZS 236
    Ocjena: 85%
    Vrijeme: 7.6.2021. 1:45:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 10
    Broj pogleda: 1722
  • Markov dvojnik
    Kod: KM ZS 228
    Ocjena: 79%
    Vrijeme: 5.5.2021. 19:06:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 9
    Broj pogleda: 1714

Aukcije

Forum