Zagorova povremena kraća ili duža putovanja van Darkwooda i odiseje bitan su dio serijala (vidi ta putovanja ovdje). No, draga moja braćo po sjekiri Zagorovoj, u sedmom desetljeću omiljenog nam junaka imam jednu tužnu vijest: duga putovanja i odiseje više neće biti sastavni dio serijala, bar dok je Moreno „Zagor“ Burattini urednik. Taj čovjek koji je sam sebi nadjenuo nadimak „Zagor“ mišljenja je da se Zagorovo udaljavanje na duže vrijeme van Darkwooda doživljava s iritacijom kod tradicionalnijeg dijela čitatelja, hoće reći nas koji smo odrastali sa Zagorom i proživljavali Zagorovo zlatno doba i prvu Odiseju, nas koji smo gutali priče druge Odiseje i renesansnog razdoblja. Kaže nitkov taj, da su nekada putovanja privlačila nove čitatelje, a danas tjeraju one koji su preostali. Ja mu u lice kažem da bezočno laže! Gorka je istina ta, a to zna i Burattini, samo se pravi blesav, da danas nema vizije, nema kvalitetnih ideja, nema kvalitetnih scenarista i crtača koji će popratiti duga putovanja i odiseje koje se razvuku na dvije-tri godine, stoga je drsko promijenio pravila igre i Zagorova putovanja ograničio na minimum, pa smo imali izlet do obala Pacifika koji je započeo s tri uzastopne priče prilagođene Maxi ediciji, a svojevrsni epilog dobio u Burattinijevoj priči. Dvije i pol godine kasnije uslijedio je Zagorov put u Europu kako bi se suočio s Rakosijem. Svi smo očekivali dugo putovanje, dobili smo prst u oko s pet brojeva, ostavljajući mogućnost da će nam u neko dogledno vrijeme biti ispričane nepoznate avanture koje Čiko usput spominje, kao i avanture po Italiji prije nego su se ukrcali na brod za Ameriku. Možda su se vremena doista promijenila, možda više neće biti dugih putovanja i odiseja, i za nas koji smo emocionalno proživljavali velika putovanja, današnja vremena postala su još tužnija i narativno puno siromašnija.
Jacopo Rauch ime je autora, dobro nam znano, koji se usudio vratiti Zagora na Britanniju i tako započeo malo putovanje naših junaka. Koliko me god razočarao povratkom Rakosija u najvažnijim segmentima priče, toliko se ovdje iskupio. Ne govorim samo o najvažnijoj priči ovog putovanja, povratku na Nolittin fikcijski otok Britanniju, koja zauzima gotovo polovicu putovanja i Rauchov je epitaf s velikim poštovanjem legendarnoj, izvornoj priči. U ovom malom putovanju otkrio sam još neke narativne ideje i draži: Zagor susreće kapetana Nema, originalnog Verneovog, koji se odlično kao takav uklopio u serijal, dok u trećem i završnom dijelu ovog putovanja susrećemo nezaustavljivog Digging Billa, najpustolovnijeg Nolittinog sporednog lika u vječitoj potrazi za nekakvim blagom, ovdje udruženog s još jednim poznatim nam likom, Johnom Connorom, nekada piratom i kormilarom s Lafitteovog „Pridea“. Da se razumijemo, nisu to epske, grandiozne priče, već sasvim pristojne, poslije kojih nemate osjećaj da vas je autor prevario. To su priče koje me podsjećaju na čar davnih putovanja u više epizoda povezanih jedna s drugom, ali poslije kojih ostaje jedno pitanje: je li Jacopo Rauch mogao napisati još kvalitetnih priča koje bi produžile ovo putovanje tako da opet doživimo emocije prošlih velikih putovanja? Možda i bi, da nije politike uredništva. Možda i bi, da je uskočilo više autora, no tu onda dolazi do problema jer svaki od njih ima svoj stil pisanja, i svaki od njih na svoj način doživljava Zagora, tj. ne osjećaju svi lik na isti način, i tu bi neminovno došlo do oscilacija u kvalitetama priča, što je glavni problem Južnoameričke odiseje.
Evo kratak sadržaj Rauchove priče, bez previše detalja i spojlera, a takva će biti i recenzija, jer svjestan sam da ovu odličnu priču mnogi od vas još nisu pročitali. Zagor i Čiko dolaze u Georgiju nakon što su primili pismo od Satka, u kojem ih obavještava o grupi Seminola koja bjesni duž granice s Floridom. Predvodi ih Chaka, sin legendarnog Manetole koji je prije mnogo godina poginuo na čelu svojih ratnika na udaljenom bahamskom otoku. Nakon peripetija s klošarima iz Nacionalne garde Georgije, vojnicima, pa čak i Chakom i Seminolama, Zagor se odlučuje umiješati, dijelom kako bi izbjegao još jedan pokolj s nepotrebnim obostranim stradanjima, dijelom zato što ga Manetolin kraj još uvijek muči i ne može ostati ravnodušan na sudbinu njegova sina. Naši junaci pridružuju se Chaki i maloj grupi ratnika koji namjeravaju izvesti suludi plan – vratiti se na Britanniju i osloboditi preživjele Seminole iz ropstva. Hoće li se prošlost ponoviti?
Najveće je pitanje je li Nolittina priča trebala nastavak? Onako kako ju je on zamislio, nije, jer njegova je ideja bila očita – svi Seminole su izginuli u strašnom posljednjem jurišu crvenih mundira. Nitko nije pošteđen, ni ratnici, ni starci, ni žene ni djeca. Tijekom druge, renesansne odiseje stiže nam jedna priča koja nam tumači drugačije. Liberty Sam je preživio, i priča Zagoru i Čiku te strašne posljednje trenutke za većinu Seminola, no neki su ipak pošteđeni i postali su robovi na lokalnim plantažama. Tada to nismo slutili, ali te 1996. postavljen je temelj za Zagorov povratak na taj otok smrti i patnje. Biti ću odmah direktan. Ako je ijedna Nolittina priča trebala nastavak, onda je to ova. Ima nekoliko vrlo čvrstih razloga. Svi se s dubokim poštovanjem sjećamo prve Zagorove odiseje, koju je sam samcat na svojim plećima iznio Guido Nolitta. Usudio se, jer je bio siguran u svoju kvalitetu vrsnog autora. Mogao je, jer je znao kako se radi. Većina tih priča je nezaobilazna kada se slaže lista najboljih, ultimativnih priča, a činjenica da su te avanture ostale u srcima nekoliko generacija govori sama za sebe. No ima jedna priča iz te odiseje, jedna tragična priča koja je ostavila duboke rane u Zagorovoj duši, rane koje nisu zacijelile ni nakon pedeset godina. Zagor nije uspio spasiti Seminole i Manetolu, a nije poginuo zajedno s njima. Trebalo je Zagora suočiti s tim ranama, i Rauch je preuzeo golem teret na svoja pleća, jer uhvatiti se u koštac s jednom od najboljih Nolittinih priča klizak je teren na kojem je Burattini toliko puta omanuo i omanuti će. Mogu samo nebu zahvaliti što se Burattini nije uhvatio i ove priče.
Krenuo sam ju čitati s grčem u želucu, plašio sam se jednoga. Nolitta je svoju priču razvijao na 307 strana, tj. 496 ako uzmemo u obzir, a moramo, i prvu priču s Manetolom. Rauchova je priča na 314 stranica, i moram priznati da sam se pitao hoće li uspjeti izvući emocije kako je to uspjelo Nolitti, jer njegove su obje priče prepune emocija. One su prikaz kako je Zagor rastao i sazrijevao, pokazuju nam Zagora koji je spreman umrijeti za Manetolu i odlučan do te mjere da pobije vojnike bez imalo razmišljanja. Nolitta je Manetolu odlično ocrtao kao herojskog i tragičnog lika, koji je svjestan neminovne sudbine Seminola, ali se ne predaje. Manetolom je usadio dio epskosti i drame u serijal, baš kao i scenom Zagora koji na kraju plače suočen s dramatičnom neizbježnošću onoga što jasno proizlazi iz govora njegova prijatelja. Manetola definitivno ostaje u srcu svakog Zagorovca iako se pojavio u tek dvije priče, obje prožete dramom i tragičnom sudbinom Seminola. Nema nimalo sumnje, kada se Nolitta bavi takvim teškim i mučnim pitanjima, dolazi do izražaja njegova sposobnost dočaravanja emocija, posebno u drugoj priči u kojoj Seminole, predvođene Manetolom, odlaze daleko od svojih močvara u Floridi kako bi izbjegli progoniteljima i našli novi život, no suočavaju se s tragičnom sudbinom na otoku Britanniji, rekao bih najbolnijim epilogom neke priče našeg junaka, vjerojatno odmah nakon smrti njegovih roditelja i Wandering Fitzyja. Jer to je bit svega, navesti čitatelja na emocije, a najbolji je način za to da se čitatelj poistovjeti sa Zagorom, da osjeti sav bijes i nemoć dok oko njega ginu Seminole, a Manetola biva masakriran bajunetama. A sve zbog jednog metka ispaljenog zarad zakulisnih političkih igrica jednog čovjeka, pukovnika Fredericka Hazona, viceguvernera malog otoka, negativca koji se pojavio u svega nekoliko kadrova, no ostaje upisan kao jedan od najvećih gadova u serijalu.
Kako je ova priča razvijana kroz tri i pol broja, što je za današnje standarde puno, strepio sam da će Rauch negdje podbaciti i da neće kvalitetno predstaviti likove i razviti radnju. Kada sam zatvorio posljednju stranicu, tek tada sam odahnuo. Rauch je uspio! Ne samo da nije upropastio sjećanja na Nolittinu priču, već je napisao emotivnu, akcijom nabijenu priču, koja nas također suočava s gorkim krajem. Suludo je očekivati od Raucha istančanost i kvalitetu pisanja kao u Nolitte koji je napisao toliko remek-djela, no pokazao je da zna osmisliti složen i uzbudljiv zaplet koji će Zagora i Čika vratiti na Britanniju pedesetak godina kasnije. Pokazao je da zna efektno razviti radnju, i ono najvažnije, uraditi efektan kraj. Ovo je odlična priča, jako dobro vođena od početka do kraja. Ovdje nema zamršenih narativnih stranputica i izmišljotina, bespotrebnih radnji, već je sve ispričano direktno. Čim je u priču uveo Seminole, a to je već na početku, kada upadaju na jednu plantažu u kišnoj noći oslobađajući robove, uveo je i jednog lika iz Nolittine priče. Kada bih vam rekao da je to Montgomery, ne bi vam ime ništa značilo, no kada vam kažem da je to engleski časnik koji je uz Fredericka Hazona glavni krivac za pokolj Seminola, onda nesumnjivo očekujete snažnu poveznicu s Nolittinom pričom, a to je Chaka, samoprozvani Manetolin sin, koji izgledom i karakterom neodoljivo podsjeća na Manetolu.
Rauch pomalo igra na efekt nostalgije, to su neke situacije već viđene u prošlim pričama čiji je ovo izravan nastavak, a to se posebno odnosi kada su stigli na Brittaniju. Kao da se povijest ponavlja, ali Rauch ne imitira Nolittinu, već gradi svoju viziju, također nabijenu akcijom i emocijama. Ubacio je u priču i Satka, dao je priči dodatni zamah koji koristi u pravoj mjeri, podsjećajući nas na tragediju Cherokeeja zvanu Put suza, vezujući Satka i Seminole na smislen način, a tu su i nezaobilazni vojnici u močvarama koji traže pobunjene Seminole. Nema sumnje da Rauch tako igra na efekt nostalgije, podsjećajući nas na priče Dugo putovanje, Seminole i Do posljednjeg daha, no ja to gledam kao na déjà vu doživljaj, a ne ozloglašene flashbackove, jer Rauch to radi u pravim trenucima i s pravom mjerom, stavljajući naglasak na osjećaje Zagora koji se ponovno nalazi u situacijama koje su ga već duboko pogodile. Taj prvi dio priče odlično je ispričan, a ni drugi, gdje naši junaci s malom grupom Seminola predvođenih Chakom odlaze na Britanniju, ne zaostaje akcijom i dramatikom, uz vrlo važnu napomenu: tijekom cijele priče Zagor preispituje svoju životnu misiju i preispituje taj prokleti dan kada je i on trebao poginuti sa Manetolom, dajući nam emocije kakve su nam tek rijetki autori znali podariti. Mislim da nisam čitao niti jednu Rauchovu priču toliko intenzivnu i nabijenu emocijama kao ovu, toliko dobro ispričanu da me podsjetio na Nolittu. Čak je i Čiko perfektno odigrao svoju ulogu, i to kroz cijelu priču. Kako mi se taj debeljko ovdje svidio, pravi protagonist kao prijatelj i suborac. Rauch je konačno shvatio srce pravog Zagora, shvatio je srce pravog Čika. Ljudi moji, ovo je Zagor kakvog želim čitati, ovo je sama Zagorova srž, srce, duša i tijelo. Rauch je ovom pričom oporavio legendu o Duhu sa Sjekirom, demonstrirao je da se još uvijek može i mora napisati Zagorova priča koja će doprijeti do čitatelja i probuditi u njemu uspavane emocije, probuditi će u njemu Zagorovca.
Moram nabaciti par riječi o crtežu. Tu moj entuzijazam pada, ali malo. Bio bih sretniji i zadovoljniji da je ovo crtao Della Monica, Joevito Nuccio ili Alessandro Piccinelli koji je potrošen na sedmi jubilarac. Tada bih rekao da je cijela priča, scenarijski i crtežom zaokružena u pravi klasik, ali ni braća Di Vitto nisu posao loše odradili, dapače. Čitajući ovu dugu priču, shvatio sam da su se iskazali do mjere da smatram ovu priču njihovim najboljim radom u serijalu. Njihova najveća mana su prizori koji zahtijevaju jaku ekspresiju, jer ova priča vrvi emocijama, a to je trebalo znati dočarati na licima svih aktera, posebno Zagora, no to je uvijek bila njihova najslabija točka. Ponegdje lica djeluju gotovo karikaturalno, i sjetim se majstora Donatellija, kada je u tim fazama znao dočarati emocije Zagora na jedinstven način. Veliki plus im dajem u dočaravanju ambijenata koji se mijenjaju tijekom priče; od gradića u Georgiji, preko močvare Okefenokee, do bahamskog otočića, sve je detaljno i sadržajno odrađeno.
.jpg)
