Kako nas je Ludens povremeno znao iznenaditi prijevremenim objavljivanjem nekih Zagorovih avantura iz talijanske redovne serije u takozvanim “lažnim” specijalima (“Zenith 666”), maxijima (“Hellingenovo naslijeđe”) i gigantima (“Očajnička utrka” i “Usijana stijena”), tako su i Veseljaci nakon davno i još davnije apsorbiranih “Bijeli vrač”, “Stazama sjevera”, “Vuk Samotnjak”, “Čovek-Munja” i “Nasilje u Darkwoodu” odlučili donijeti nam još frišku, u ovome slučaju u tandemu Rauch & Nuccio priču, izvorno objavljenu u siječnju 2020.
Kažu da se staroga psa ne može naučiti novim trikovima. Može, može, itekako. Da, taj stari pas sam ja, a progutavši marketinški trik Veseljaka, navukao sam se na novu Zlatnu seriju (naravno, verziju sa žutom trakom). Da budem iskren, nisam imao namjeru kupovati ta izdanja, ali me prvenstveno privukla ova priča jer nisam želio čekati tri i pol godine do Ludensova objavljivanja. Živo me zanimalo kako je Jacopo Rauch (za kojeg inače imam visoko mišljenje jer nam je donio neke odlične priče ali i vratio neke važne likove iz Zagorova svijeta poput vampirice Ylenie, teaser za predstojeću europsku odiseju, dotaknuo se Verybada, odradio je jubilarac s Akkronijanima, vratio nas u Ukletu zemlju, uskrsnuo Eskima obradio jednoga od najkarizmatičnijih likova serijala.
Nekoliko klikova mišem na stranicama Školske knjige i za par dana stiglo je desetak stripova; od Priča iz baze “Drugdje”, preko Dylana Doga, Martina Mysterea i Texa do Zagora, i za jednog stripaša koji je stasao na kultnim Dnevnikovom edicijama malo je reći da sam zadovoljan ovim konceptom. Nije to tek puka nostalgija za žutom trakom i svim onim što je išlo uz originalnu Zlatnu seriju; ono famozno “u sledećem broju” sa sličicom u pravokutniku na zadnjoj korici, raznovrsnim junacima i žanrovima, dodatnim kratkim stripovima, manje-više pogođenim improvizacijama naslova, domaćim umjetnicima koji su uskakali i crtali naslovnice. Dobro, ne fali mi prekrajanje stranica, cenzura i autocenzura, ali za to ionako u ono vrijeme nismo znali. Nova Zlatna serija je odlično zamišljen i kvalitetno odrađen projekt i autorima skidam kapu i nastavite uveseljavati vjerne čitatelje, a jednoga ste upravo dobili. Tek jedna mala digresija za Veseljake - život je prekratak da bi ga se trošilo na reciklaže priča koje smo čitali davnih godina.
Ne znam za generacije koje su krenule u svijet stripa sa Slobodnom Dalmacijom i Ludensom, ali nama koji smo odrastali s kultnim Dnevnikovim edicijama u rukama nije bilo lako, ali je bilo slatko. Većina se nas u nekom određenom periodu priključila Zlatnoj seriji i LMS-u, a ja sam počeo redovito kupovati stripove na kiosku od ZS 703 “Tvrdokrilac”, a kao i većina drugih, za prijašnje sam se brojeve snalazio na razne načine i to su bile slatke muke nabavljanja starih brojeva i iščekivanja u kakve su se sve avanture i nevolje junaci uvaljivali, posebice kada u pričama naletite na informaciju da se Zagor već sukobljavao s Hellingenom, Eskimom, Jednookim Jackom, Supermikeom... Svake ljetne ferije provodio sam kod bake i djeda na selu, a stric je znao za moju strast prema stripovima jer me on i navukao na njih. Redovito ih je nabavljao i uoči mog dolaska posakrivao ih posvuda po kući, a to je bila naša verzija “traženja skrivenog blaga”. Kakva je to neopisiva sreća za jednog dječaka kada nađe “Kapetana Zmiju” i “Otkrivenu obmanu” skrivene ispod gomile novina i časopisa, s vrha ormara skida “Sedmu rundu”, “Svemirsku braću” i “Meč stoleća”, pod komodom nađe “Crnu močvaru” i “Došljake s Aljaske”, a na tavanu, u starom kredencu, hrpu stripova ostalih junaka i edicija! Tako sam, u srpnju 1985., nabavio priču Preživeli, i to je bio moj prvi susret sa Zimskom Zmijom. Nisam se ni stigao šokirati situacijom u kojoj su se našli Zagor i Chico s grupicom Europljana na malom pješčanom otoku smrti, a već stiže drugi šok - Zagor i Frida se žvale?! Pa kad je on nju stigao zbariti u svom tom kaosu i kakav mi je tek šok Zagor priredio na kraju te priče, kada se, da otkupi živote drugih, dobrovoljno ponudio da ga krvožedne Kiowe vežu na stup za mučenje! Nisam imao sve priče da bih tada mogao sagledati cjelokupnu sliku, ali sam znao, iako on želi Zagorov skalp, nekako sam osjetio da Zimska Zmija nije klasični negativac s kakvim se Zagor milijun puta sukobio, a potvrdu toga sam dobio pročitavši s vremenom sve priče.
Nego, da se vratim na “Povratak Zimske Zmije”. E, tu sam prvoloptaški reagirao i bilo mi je malo krivo što se Veseljaci nisu držali originalnog naslova “Sangue Kiowa” (Krv Kiowa), ali kako već rekoh, niti originalna ZS nije se držala točnog prevođenja izvornih naslova, pa tu možete naći svašta. Evo tek nekih najupečtljivijih, koji će zauvijek ostati u našim srcima: “Naivčine iz Elkinsa”, “Tvrdokrilac”, “Zagorova odiseja”, “Svemirska braća”, “Raskrinkani vampir”, “Bratić Simon”, “Ludi Hakaram”, “Eksploziv A-Z 119”, “Demoni ludila”, “Opklada za strah”, “Hagotova moć”…
Naslov me malo zbunio, jer nakon odlične, nezaboravne i kultne Nolittine sage od četiristotinjak stranica, Zimsku smo Zmiju imali prilike vidjeti i u Toninellijevoj priči, a i Burattini je vratio tog legendarnog poglavicu Kiowa stavivši ga rame uz rame s najvećim darkvudskim junacima, Zagorom i Tonkom. Pojavio se Zimska Zmija i u pričama “Čovjek koji je pobijedio smrt” i “Indijanska magija” tek u nekoliko kadrova, a nakon pročitane Rauchove priče mogu slobodno napisati da naslov zaslužuje krasiti VČ naslovnicu jer od Nolittine kultne priče, pa sve do sada, nismo imali prilike vidjeti Zimsku Zmiju u ulozi dostojne njegove karizme. Kad sam već kod naslovnica, dozvolite mi samo još da i njih na brzinu komentiram, a onda krenimo putem osvete jednog ponosnog Kiowe. Naravno, VČ naslovnica A je originalna, Piccinellijeva, a njegove obje koje se nalaze na izvornicima su odlične i s guštom sam im dao desetku, a naslovnica B, tzv. retro, djelo je Mijata Mijatovića-i rekao bih u duhu originalne Zlatne serije, pogotovo Mikičinih naslovnica za Zagorove priče objavljivane osamdesetih; 1, 2, 3, 4...
Kako je Rauchova priča isprva zamišljena da ide u kolor ediciji, tako se opsegom ne može mjeriti s legendarnim Nolittinim klasikom, a mislim da će se većina vas složiti da je Rauch obavio odličan posao. Teško da će se itko približiti Nolittinoj priči, a kamoli nadmašiti njegovo djelo napisano na vrhuncu stvaralačke energije u jeku zlatnoga doba, stvoriti onakve jake tenzije i emocije, atmosferu i akciju koje se prožimaju kroz svih četiristotinjak stranica, počevši od komičnih scena s gradnjom kolibe koju je Hellingen rasturio projektilom u prethodnoj priči, preko izrečene prijetnje Zimske Zmije na godišnjem proljetnom sastanku poglavica u Dolini glasova, a koju počinje ostvarivati nakon podmuklog poteza europske aristokratske gamadi, do Zagora na stupu za mučenje. Sve su to narativni Nolittini biseri koji su mu omogućili da razvije epsku radnju, a čak se i poigrao s nesavršenošću Zagora kao junaka dopuštajući mu da naivno padne u ruke Memphis Joea i njegovih ortaka, kao i na samome kraju priče, gdje ga Nolitta maltene stavlja u rang Chica.
A tek tenzije koje postupno prožimaju priču, počevši od naelektrizirane atmosfere na sastanku poglavica i nerealiziranog dvoboja Zagora i Zimske Zmije, Nolitta podigne do maksimuma ostvarenjem tog dvoboja u završnici priče, a između toga smo dobili strahoviti krešendo bitaka i krikove umirućih i bijele i crvene rase, ponegdje zatomljeni poetičnošću osobnog žrtvovanja za živote drugih, poput violiniste Kleina, i onim jedinim što vrijedi-ljubavlju. Frida Lang je ovdje zasluženo dobila svoje mjesto. Nolitta odbacuje stereotip o “nemoćnoj ženi u opasnosti” i ističe njenu karakternu snagu i odvažnost u presudnim trenucima, kao i njeno buntovništvo spram očevog autoriteta i plemićke titule, a obostrana privlačnost između nje i Zagora kulminira romantičnom scenom u dramatičnom kontekstu.
Od Nolittine priče Zimska je Zmija prešao put od neprijatelja do saveznika i prijatelja, iako i dalje nije skrivao svoju netrpeljivost prema bijelim osvajačima. Toninelli je gradio radnju na Zagoru u nevolji koju je prouzročio njegov dvojnik Olaf Botegosky, dok je Zimska Zmija tek sporedan lik, a Burattini u jubilarcu ima jednu odličnu ideju-spojiti tri najveća darkvudska junaka kako bi se suprotstavili zlu, ali upravo zbog ograničenog broja stranica ne uspijeva unijeti emocije u priču - sve izgleda nekako zbrzano i kilavo, nedostojno karizme triju darkvudskih junaka, a vjerujem da smo ovom Rauchovom pričom konačno dobili Zimsku Zmiju u ulozi kakvu zaslužuje.
Rauch u svoje priče gotovo uvijek ubaci gomilu likova i na taj način kroji niz efikasnih podzapleta koji kulminiraju u dramatičnoj završnici. Ne mogu reći da me ovdje iznenadio izbjegavši tu klasičnu šemu, ali neka vas to ne zavarava, Rauch je u 129 stranica zgusnuo niz emocija i karakterizaciju likova, a narativni ritam začinio dramom i akcijom. Ovdje imamo Rauchovu pravocrtnu stvaralačku energiju (Zagor lovi Zimsku Zmiju), a koja se u biti kreće kružno. Kružni pokret počinje periodom iz života Zimske Zmije kao dječaka, a zatvara se dvadesetak godina kasnije, senatorovim skalpom u ruci Zimske Zmije.
Ovo je jedna zasebna i zaokružena priča, neovisna o prvom pojavljivanju Zimske Zmije, ali s nekim jakim elementima koji su obilježili njegovo prvo pojavljivanje. Ovdje se sve vrti oko njega - od početnih atmosferičnih stranica u kojima gledamo Zimsku Zmiju u jednom klasičnom indijanskom ritualu krvne zakletve, upada u utvrdu pod okriljem mraka i pokušaja ubojsta senatora Blakea, zarobljavanja, preko njegova bijega iz vojnog zatvora, sukoba sa Zagorom i senatorovim plaćenicima u ghost townu, sve do finala u kojem ostvaruje dugo željenu osvetu.
Dakle, originalnost teme nije novitet i dobro je da se Rauch vodio tom jednostavnom i beskonačnom idejom osvete. Opet se dotičem koncepta kolor edicije, a kao što znamo, ta je edicija namijenjena popratnim likovima iz serijala koji pred našim očima ogoljuju jedan dio svoje prošlosti prožet tragičnim događajem. Kapetan Fishleg, pukovnik Perry, Jim Gitara, doktor Meterevelic, Gambit, pa je tako i ponosni poglavica Kiowa razgolitio dio svoje prošlosti, na svu sreću u redovnoj seriji, jer smatram da bi boja ubila draž Nucciovog crteža.
Ako znate originalni naslov priče (“Krv Kiowa”), onda odmah možete povezati razlog pokušaja ubojstva senatora Blakea od ruke Zimske Zmije. Nema tu neke velike misterije, tek je nedokučivo je li on nalogodavac ili je osobno sudjelovao u nečemu što je zauvijek obilježilo Zimsku Zmiju i što se sve točno dogodilo oko toga, a da bi postigao te emocije Rauch kroz formu retrospekcije, koja se postupno pojavljuje kroz priču, otkriva detalje.
Rauch se u biti vodio se istom idejom kao Nolitta, ali daleko smanjenog opsega, i radnjom i likovima. U Nolittinoj priči, nakon što su grupu Kiowa nemilosrdno pobili europski aristokrati, Zimska Zmija kreće po osvetu, okupivši prvo razbacana plemena. Sada iza Zimske Zmije ne stoje Kiowe, ovo je osobna stvar-njegov put usamljenog osvetnika, a tu je Rauch pokazao njegovu veličinu kao poglavice. Mogao je Zimska Zmija povesti Kiowe na utvrdu, mogli su ih pregaziti bez problema i ta noć bi bila senatorov kraj, ali bi cijenu osvete životom platile i Kiowe. Zimska Zmija to shvaća, nije usijana glava kao u “Maršu očajnika” gdje opsesivno progoni europsku aristokraciju, u konačnici plativši krvavu cijenu za to, zato mu Rauch daje odgovornost, ali i nezaustavljivu neumoljivost u ostvarivanju osvete, koja opet može dovesti do dalekosežnih posljedica po Darkwood i stanovnike.
Napeta i mračna atmosfera osjeti se na početku priče, dok pratimo Zimsku Zmiju u ritualu krvne zakletve, a potom se prelijeva na svaku iduću stranicu ove kratke priče s velikim intenzitetom negativnih emocija koje brzim narativnim ritmom otkrivaju karakterizaciju likova, posebice senatora Blakea i njegove prošlosti, isprepletene s prošlošću Zimske Zmije, sada opsjednutog osvetom i mržnjom samo prema tome čovjeku, ali je sada on senator. Upravo se zbog toga Zagorova uloga u ovoj priči naslanja na Nolittinu, ali je Rauch dodao svoj osobni pečat, jer osim što Zagor ne može dozvoliti Zimskoj Zmiji da izvrši svoju krvnu zakletvu upravo iz razloga zbog kojeg nije mogao dopustiti da Kiowe masakriraju europsku aristokraciju - u pitanju je viši cilj, opstojnost Darkwooda i svih Indijanaca, Rauchova primarna ideja kojom se vodi je prijateljstvo -Zagor prvenstveno želi spasiti Zimsku Zmiju od pogibelji. Zagor i pod Rauchovim perom shvaća spregu politike i špekulacije moćnih ljudi, baš kao što je Nolitta shvatio i stavio Zagora u atipičnu situaciju u “Maršu očajnika” gdje mora zgaziti vlastite ideale zarad višeg cilja. Rauch ipak nije tako melodramatičan, pa se zato ovdje Zagor obraća Tajnoj službi, a kako će nam Rauch u intrigantnom epilogu s misterioznom osobom kao antagonistom te male cjeline natuknuti, stvorio je solidno uporište za buduću priču na kojoj je već počeo raditi, a koja će se, ako Nuccio ispoštuje rokove, na kioscima u Italiji pojaviti nakon europske odiseje. Ovo je odlična vijest, jer ne vidim drugog crtača sposobnog da nam donese Zimsku Zmiju u najboljem izdanju - ponosnog, tvrdoglavog, beskompromisnog, ali ne vjerujem da ćemo ikada više vidjeti Zimsku Zmiju u duelu sa Zagorom, stoga uživajte u ovoj priči.
Što se tiče Zagorove uloge u ovoj priči, sve između uvoda i epiloga je klasična adrenalinska akcija kojom Rauch odlično barata jer slijedi neke već davno uspostavljene nolittanske kanone glede njegove karakterizacije (zaustavlja sukob grupe Kiowa i vojnika, upada u časnički ured odgurujući vojnika, savladava senatorove plaćenike), ali je naracija u potpunosti podređena Zimskoj Zmiji.
Koliko je Zimska Zmija uvjerljiv u ulozi osvetnika, Rauch nam najbolje pokazuje njegovim emocionalnim odnosom sa Zagorom. Rauch je vješto izbjegao karakterizaciju Zagora kao Gospodara Darkwooda kojem se polažu računi i ovdje ga stavlja u ulogu prijatelja, a onda dolazi najbolji dio, vrhunac priče. Ne, to nije konačni obračun Zimske Zmije sa senatorom, već obračun Zimske Zmije sa Zagorom. Slijedom neke narativne logike čitatelj očekuje da će Zagor i Zimska Zmija u jednome trenutku udružiti snage, ali je Rauch u ovoj priči pokazao da je za njega takav predvidljivi stil pisanja neprihvatljiv jer on ne teži usklađivanju logike i emocija, već ovdje koristi emocije protiv logike. Zimska je Zmija ovdje čista i nepatvorena emocija osvete, a Zagor tek može sudjelovati u ublažavanju posljedica, pritom ne docirajući Zimskoj Zmiji o uzaludnosti i ispraznosti osvete.
Ja se samo mogu nakloniti Rauchu kakve je jake i sirove emocije stvorio na tim stranicama, asocirajući tako na legendarni Nolittin dvoboj. Međusobno poštovanje između njih dvojice koje su stekli nakon Nolittine priče, građeno na hrabrosti i odanosti, ovdje puca do krajnje mjere i neizbježni dvoboj opet je pred nama, a riječi Zimske Zmije o Zagorovom crvenom srcu ali glavi bijelog čovjeka, i da se njegova pravda zadovoljava riječima i suđenju, pogađaju u srž stvari! Bravo, Rauch! Tu je pao i veliki Sclavi sa završnicom “Kruga života”, tu se poskliznuo i umalo pao veliki Nolitta sa završnicom “Zbogom, crveni brate”! Rauch je uhvatio samu srž Nolittine Zimske Zmije, a istovremeno, kroz svoj autentični štih, oblikovao njegovu osobnost. Dao nam je dubinu njegove opsjednutosti osvetom, dao je Zimskoj Zmiji da se osveti. Rijetki su autori koji mogu jednog Nolittinog karizmatičnog lika prilagoditi svome stilu, a pritom zadržati njegovu izvornu suštinu - Rauch je u tome definitivno uspio sa Zimskom Zmijom. Čak je i Zagor ovdje lišen svoje izlizane retorike o ispraznosti osvete, jer je sve podređeno Zimskoj Zmiji-jedinom liku u serijalu kojem je dopušteno da ako bar ne zasjeni, onda se ravnopravno nosi sa Zagorovom karizmom.
Što još da napišem? Odlična priča s odličnim crtežom Joevita Nuccia. Izgleda da se čovjek pretplatio da svakih pet godina nacrta jednu priču, ali Nucciova “petoljetka” proizlazi iz njegova zanimanja arhitekta koje mu ne ostavlja puno slobodnog vremena za njegovu strast. Nikako da prelomi i da se profesionalno počne baviti crtanjem Zagorovih avantura, a vjerujem da bi ta odluka radikalno utjecala na popularnost nekih Zagorovih priča. Vjerujem da bi svojim grafičkim stilom izvukao priče koje ne šmekam previše, ne zbog scenarija, već zbog Mangiantinija, Gramaccionija, braće Cassaro i Di Vitto (ne mogu a da ne spomenem kako bi odlično povratak Eskima bio izveden pod njegovom četkicom).
Dobro, ima tu više faktora o kojima ovisi uspjeh priče, a o kojima sada ne bih jer ne želim zasjeniti ovu odličnu Rauchovu priču s još boljim Nucciovim crtežom. Bez sumnje je njegov ferrijanski stil oduševio sve, ili bar gotovo sve nas stare Zagorovce kojima je Gallieno Ferri alfa i omega Zagorovog serijala. Da ne ispadnem tvrdolinijaš, volim ja vidjeti Della Monicu, Bisija, Vernija, Barisona, Venturija, vratiti se na nikad prežaljene Andreuccija, Dottija, Prisca, i Rubinija, ali crtež nekoga tko nije profesionalac, već entuzijast koji svoje slobodno vrijeme odvaja da crta Zagorove avanture, ima za mene posebnu draž. Nucciov crtež prije svega ima tu emotivnu draž ferrijevske interpretacije Zagora, ali bilo bi nepravedno napisati da kopira Ferrijev stil, ipak je tu titulu stekao Marco Verni, koji to i otvoreno priznaje. Nuccio je stvorio vlastiti stil i dinamiku, ne precrtava kadrove i Zagora. Zagor ima tijelo i frizuru crtano po ferrijanskom modelu, ali je lice osobni pečat Joevita Nuccia, a koje opet toliko vuče na Ferrijev stil. Njemu je Ferrijev stil referenca, polazišna točka iz koje kreće Nucciov originalan stil sjenčanja, kadriranja, osjećaja za prikaz likova i okoline koji su pod njegovom četkicom u sinergiji, stvaravši pritom odličnu atmosferu. U ovoj priči stvorio je odlično okruženje i atmosferu - od klasičnih prikaza sjevernoameričkih šuma, vojne utvrde, Indijanaca i vojnika do finalnog obračuna sa senatorom Blakeom i plaćenicima, a između toga tridesetak stranica vizualne i narativne poslastice-dvoboj Zimske Zmije i Zagora i borba protiv senatorovih plaćenika u ghost townu, a table su krcate detaljima i stilski odlično odrađene. Precizno “umjetničko” oko naći će u nekim vinjetama nesavršenosti (to su obično oni koji se pozivaju na proporcije, anatomiju i nesklad istih), ali oni mene ne zanimaju ni koliko je crno ispod nokta. Ja sam jedan od onih koji u crtežu traže emocije, a Nuccio mi ih daje u svakome kadru, zato Smiling Joeu ide čista desetka.
2020. je u Italiji atraktivno započela, a Veseljaci nam donose ovu priču cirka tri godine ranije. Iz Zagorovog univerzuma upravo su osvanule priče o jednom ultimativnom neprijatelju kojeg čekamo kao ozebli Sunce, i kada se objave sve priče, na potezu su ili Ludensovci ili Veseljaci, svejedno. Samo je šteta što priče nije crtao Joevito Nuccio, koji je jednom izjavio da bi volio crtati priče o povratku keltskog druida.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
