Kandrax!

Zagor

ZG VCZS 26 | 191 str.

Kandrax u alternativnoj dimenziji postaje spasitelj maloga Patricka Wildinga od gnjeva i osvete Kinskijevih Abenakija, a godinama kasnije odvlači Zagora u taj alternativni svijet u kojem Zagor nije Duh Sa Sjekirom i za njegove podvige nitko ne zna, jer Zagor ne postoji.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 50%

Priča 4

Scenarij 3

Crtež 7

Naslovnica 8

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 65%

P*5

S*5

C*7

N*8

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Kandraks!
    ZG VCZS 26
  • Kandraks!
    ZG ZSR 26

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Kandrax!
    ZG SR 660
  • Passato e futuro
    ZG SR 661

ZANIMLJIVOSTI

  • U Italiji su priče objavljene u srpnju i kolovozu 2020., Veseljaci ih objavljuju na Staru godinu i u siječnju 2021. u integralnom izdanju u tri varijante naslovnica; A je Piccinellijeva, B je rad Siniše Radovića, a naslovnicu C je nacrtao Miodrag Ivanović-Mikica.
  • Četvrto Kandraxovo pojavljivanje; podsjetite se na prijašnja kroz ovaj tekst i recenzije: Čarobnjak Kandrax, Moćni Kandraks i Povratak Kandraxa.
  • Chiaverottijev debi u Zagorovom serijalu. Od 1989. piše za SBE, isprva priče Dylana Doga i Martina Mysterea, a potom i kao autor Brendona i Morgana Losta.
  • Priča je prepuna referenci na prijašnje Zagorove avanture: Zagor priča, Čarobnjak Kandrax, Povratak Kandraxa, Demoni ludila, Otok straha, Mržnja, Zagor protiv Supermikea, Raskrinkani vampir, Vječna magija.

Passato e futuro naslov je druge priče u kojoj završava četvrto pojavljivanje jednog od Zagorovih najvećih neprijatelja-Kandraxa…koncepcija naslova jednostavno vas tjera da rekapitulirate Zagorovih uskoro punih 60 godina, ali i da se zapitate kuda sve to ide. Malo je reći da je prošlost sa Zagorom bila sjajna. Vjerojatno svi mi ili gotovo svi pamtimo prvog Zagora, bilo da smo generacija Zlatne serije ili Slobodne Dalmacije. Bila je to ljubav na prvo čitanje kod mnogih od nas, odmah smo osjetili zov darkvudske šume i avantura, a razmjene, kupovanja na kioscima, štandovima i sajmovima postala su neizostavni dio našeg djetinjstva. Zagorov slobodni duh stavljen je u tradicionalni vestern kontekst, a u stvari potpuno nekonvencionalan s obzirom na mješavinu žanrova koji su uslijedili vrlo brzo, i jedan neobičan junak izuzetnih atletskih osobina, obučen u čudnu odjeću s čudnim simbolom na grudima, naoružan čudnom sjekirom i pištoljem, u pratnji šeprtljavog, komičnog, vječito gladnog Meksikanca, pokazao se kao pun pogodak. Kakvi pioniri, Zagor je nas je prvi poučio etičkim zakonima-odanosti i prijateljstvu, poštenju i pravdi, poštovanju i pomoći slabijima, i nikad, baš nikad nemoj pokleknuti i predati se. Zagor i ostali junaci našega djetinjstva rijetki su fenomen iz bivše države kvalitetno pretočen u današnjicu, jer zahvaljujući Slobodnoj, Ludensu, Libellusu i Veseljacima, Zagor i svi oni su nas opet spojili. Zagor je opet među nama, listaju se Dnevnikove kultne edicije, posjećuju se sajmovi i striparnice u novonastalim državama, repriziraju se priče koje smo gutali kao klinci, nadoknađuje se propušteno uzrokovano dugim pauzama, uhvatili smo kakav-takav ritam s Talijanima, razne publikacije su nam pristupačne, skenirane avanture samo čekaju klik, na stripovi.com pišu se recenzije, eseji, osvrti, sažeci, dojmovi, vode rasprave.

Da, Zagor je i danas tu iako Zagorovi literarni i grafički očevi više nisu s nama, ali i oni koji su održavali legendu. Guido Nolitta, Gallieno Ferri, Ade Capone, Pini Segna, Francesco Gamba i Decio Canzio zauvijek su nas napustili u prošlome desetljeću, Franco Donatelli, Franco Bignotti i Michele Pepe preminuli su devedesetih, Alfredo Castelli Marcello Toninelli i Tiziano Sclavi su živi, ali se odavno ne kreću u Zagorovom krugu života, a Marco Toricelli jedini iz stare garde još surađuje na Zagoru. Nekima od njih smo odavno podigli spomenike u našim srcima, neke, pak, ne podnosimo. Kako god bilo i kakvi god bili, upravo su svi oni bili zaslužni za interpretacije Zagorovog svijeta na kojima smo odrastali i stasali, oni su postavili temelje i nadograđivali legendu. Oni su predstavili i razvijali Zagorov lik i djelo, upečatljive negativce Hellingena, Iron-Mana, Rakosija, Kandraxa, Tkača, Supermikea, Randalla Sculla, Roberta Graya, Jednookog Jacka, Pekota, Eskima…Tražili smo skrivena blaga diljem Amerike s Digging Billom, igrali se detektiva s Batom Battertonom, letjeli s Ikarovim Perom, donosili poštu s Pijanim Patkom, smišljali psine s Trampyjem…Nolitta je pokrenuo američku odiseju kojom su on i Ferri potvrdili svoj nedodirljivi status neprikosnovenih autorskih zvijezda, a taj period danas kolokvijalno nazivamo prvo Zagorovo zlatno doba. Spuštali smo se u središte zemlje s Canziom, raskrinkali vampira s Castellijem, suočili se s Toninellijevom mutiranom florom i faunom u Ukletoj zemlji, spalili demonsko selo s Caponeom…Zagorova sjekira uz nezaobilazni poklič donosila je pravdu u Darkwoodu, diljem Amerike, pa i paralelnim dimenzijama. Indijanska sela, gradovi i mjesta bijelaca, izolirane zajednice, šume, pustinje, planine, zov pučine…nema gdje nismo zakoračili i otplovili. Ostavština spomenutih pisaca i crtača dovodi do neumitnog zaključka-da, uistinu smo imali odlično djetinjstvo sa Zagorom.

Smjena generacija u devedesetima dala onaj pozitivan zamah Zagoru koji mu je trebao, ali sa zebnjom u srcu svakog fana se čekao. Što nam mogu ponuditi Moreno Burattini i Mauro Boselli, dva autora relativno nepoznata čitateljima s ovih prostora? A onda je došla Nova američka odiseja i sve naše sumnje i strepnje raspršile su se kao magla pred Suncem. U toj atmosferi obnovljenog entuzijazma dinamični dvojac uspijeva neko vrijeme držati odličan tempo i kontinuitet s još nekoliko manjih odiseja i putovanja, poput onih s Andrewom Cainom u Sargaškom moru i Africi, i profesorima antipodima Richterom i Dexterom Greenom na Yucatanu i Islandu. Bljesnuo je između njihovog debija i odiseje u Južnoj Americi sijaset odličnih priča i ideja, Burattini je stvorio Mortimera, novog arhineprijatelja, napisao odlične „Tajanstveni samostan“, Čovjek s puškom“„Kameni div“, „Okrutni Hawak“, Boselli se pozabavio povratkom Rakosija i stvorio lik Ylenie Varge koja će postati nezaobilazna konstanta u pričama s vampirima, napisao je sjajnu priču „Huroni“, Joevito Nuccio nas je oduševio u „Punom Mjesecu“…

Kako je Boselli polako gubio interes za Zagora, sve do prijelomne točke kada je prešao na Texa, tako je i Burattini polako padao u zamku samodopadnosti, i kao pisac i kao glavni urednik. Počeo je forsirati povratke starih neprijatelja, i to ne bi bilo ništa loše, jer pisci vraćaju te neprijatelje iz dva razloga-oni su neraskidivi dio Zagora i jer je pisanje priča s velikim neprijateljima zabavno, naravno, pod pretpostavkom da pisac ima dobru ideju i čini to sa strašću. Kao što je vrijeme pokazalo, izvrstan povratak nije tako lako postići, rijetki su pisci koji su u tome uspjeli. Nollita je tri puta uspješno vraćao Hellingena, da bi Sclavi uradio remek-djelo, Castelli je uspio s Rakosijem, Toninelli s Jednookom Jackom, kasnije i Pekotom. Tu se postavlja pitanje jesu li te priče uspješne samo zbog faktora nostalgije, jer smo ih čitali kao klinci? Ne! I danas kad ih čitamo osjeti se u njima autorova strast, koja uz poznavanje lika i odgovornost pristupu donosi recept uspjeha. Upravo simbioza ta tri elementa zaslužna je da se uspješno nose s prethodnim pojavljivanjima. Naravno, koliko god autor bio uvjeren da je napisao odličnu priču ili čak remek-djelo, posljednji sud, onaj s palcem dolje ili gore, donosi čitatelj.

Danas je jedno sigurno, povratak starog neprijatelja rizičan je pothvat i u praksi gotovo uvijek na kraju se suočimo s razočaravajućim štivom. Burattini je napisao najviše povrataka starih neprijatelja, ali njegova produktivnost nije se poklopila s kvalitetom i pokazala uspješna kod svih. Da ih sad ne nabrajam sve, tek bih spomenuo Hellingena, najočitijeg primjera. Njegova nemušta opravdavanja da je takve priče s magijom i ludim znanstvenikom pisao i Nolitta, mogu se osporiti samo jednim odgovorom: Da, ali ti nisi Nolitta. Boselli se gotovo uvijek opekao povracima starih neprijatelja (opet Hellingen, pa i Kandrax), dok su priče s njegovim likovima uglavnom visoko cijenjene.

Zadnjih dvadesetak godina, nevezano uz povratke starih neprijatelja, priče su pisali Luigi Mignacco, Antono Zamberletti, Mirko Perniola, Roberto Altariva. Darkvudski mikrokozmos sa svojim zakonitostima i mjestima gdje je sve moguće i gdje žive najnevjerojatnija stvorenja i jedinstveni likovi dominiraju i u njihovim pričama, ali nešto ne štima. I pod njihovim je perom Zagor izuzetno human lik sa životnom filozofijom prilagođenoj najrazličitijim žanrovima, pa opet nešto ne štima. Oni su mediokriteti ne znam kako dospjeli u Zagorov svijet, a još kad se njihovi scenariji poklope s crtačima koji se nisu vjerodostojno predstavili publici, neuspjeh je zajamčen. Danas Zagor ima više crtača nego ikada, ali na prste jedne ruke možeš izbrojati kvalitetu. Sve ono što Joevito Nuccio, Rafaelle Della Monica, Paolo Bisi i Emanuele Barison odrade, sve pogođene atmosfere tajnovitosti, sve prijetnje iz tame sa snažnim kontrastima i igrama svjetla, svu klasičnu vestern atmosferu, sve to sruše crtači ograničene kreativnosti i ispodprosječne kvalitete: Oliveiro Gramaccioni, braća Cassaro, Di Vitto i Esposito, Gianni Sedioli, Marcello Mangiantini. Oni su konstanta, a otišli su Stefano Andreucci, Maurizio Dotti, Michele Rubini i Giusepe Prisco.

Burattini drma li drma serijalom, od posljednje odiseje počinje sve više pisati. Nažalost, s Hellingenom se nije proslavio, a sva sreća da je Vampire odradio Jacopo Rauch. Kada sam prije nekih godinu dana pročitao da Burattini najavljuje povratak Kandraxa, držao sam fige da ne bude on taj koji će se time pozabaviti. Priželjkivao sam Raucha ili Samuela Marollu u kombinaciji s Joevittom Nucciom, koji je jednom izjavio da mu je velika želja crtati jednu Kandraxovu priču. A onda siže vijest: scenarij je povjeren Claudiu Chiaverottiju, crtež veteranu Marcu Toricelliju. Ajde, pomislih, bar nije Burattini u kombinaciji sa Sediolijem i Vernijem.

Za one koji ne znaju, Kandrax je druid koji je u Novi svijet stigao stoljećima ranije nego li se odvijaju Zagorove avanture i osjećajući približavanje smrti, doveo se u stanje dubokog transa koji mu je uz poseban plin i stakleni sarkofag omogućio višestoljetnu hibernaciju, a nehotičnim buđenjem zahvaljujući trojici šeprtlja, budi se i Kandraxova želja za ponovnim uspostavljanjem keltskog carstva. Pobijeđen od Zagora, prvi se put vratio pod perom Danielea Nicolaija, a godinama kasnije u dugoj priči koju je Mauro Boselli napisao i u kojoj su se izmjenjivala tri različita dizajnera: pokojni Gallieno Ferri, grafički tvorac prvog dijela, Marco Torricelli zadužen za središnji dio i pokojni Carlo Raffaele Marcello za završni. I upravo je na kraju ove duge sage Kandrax izgnan na otok Dun Scait, carstvo sjena u alternativnoj dimenziji.

Tu počinje Kandrax Chiaverottija i Torricellija, kratka priča od 187 stranica, a koja nam zahvaljujući vrlo brzom narativnom tempu omogućuje sažimanje brojnih događaja. Koristeći svoje čarobne vještine sjedinjenje s magijom saveznice Neiman iz prijašnjeg pojavljivanja, Kandrax putuje kroz vrijeme i vraća se u alternativnu dimenziju u vrijeme dok je Zagor još bio dijete po imenu Patrick Wilding. Potom podriva Zagorovu stvarnost brišući sve Zagorove tragove postojanja i odvlači Zagora u alternativni svijet u kojem Duh Sa Sjekirom nikada nije postojao jer je druid zamijenio ulogu spasitelja i mentora Wandering Fittzyja i učinio malog Pata instrumentom osvete i smrti. Uvučen u ovu dimenziju noćne more, Duh Sa Sjekirom ne može se osloniti ni na jednog od svojih saveznika.


Intrigantna ideja i postavka priče, jel da? E pa već smo to imali, jer početak priče je svojevrsna kopija „Demona ludila“ i prvog dijela Bosellijeve priče "Povratak Kandraxa", ali sve u svemu, početna ideja uopće nije loša. Sve se događa prebrzo, nema se vremena ni za shvatiti što se događa zahvaljujući frenetičnom tempu, Chiaverotti baca Zagora iz jedne noćne more u drugu samo s jednim ciljem-kako bi što efektnije postavio scenu s Kandraxom koji je banuo u život malog Patricka. Chiaverotti potom prekida vezu sa Sclavijem i Bosellijem i ide svojim putem, a u ovoj priči balansira između sjajnih bisera i katastrofalnih padova. Mijenjanje Zagorove prošlosti samo da se vidi učinak u sadašnjosti je intrigantno postavljeno, i upravo su scene s Kandraxom i malim Patrickom sjajni biseri ove priče. Kandrax ovdje preuzima ulogu mentora malog Pata, baš kao što je Nolitta tu ulogu namijenio Wandering Fitzzyju. Tragedija kod Clear Watera se događa, Mike i Betty ubijeni su u osvetničkom pohodu Kinskijevih Abenakija, ali malog Patricka iz rijeke ne spašava Fitzy, već Kandrax, zaklavši pritom lutalicu.
Odlična ideja omogućila je Chiaverottiju da anulira sve ono čemu je Fitzy poučavao mladog Patricka. Kandrax potiče mržnju i bijes u srcu malog dječaka, potiče ga da bude instrument osvete, ali tu Chiaverotti posustaje i pada. On, baš kao i Nolitta daje Patricku osvetu, ali i grižnju savjesti zbog počinjenog pokolja. Šteta što je Chiaverottija hrabrost napustila u odlučujućem trenutku, i umjesto da mladi Patrick postane savršeni apologeta zla u službi druida Kandraxa, bez trunke osjećaja, on, zasramivši se, nabija nekakvu masku na lice i postaje pokajnik.

Glavna nit radnje u kojoj je Zagor prebačen u alternativnu dimenziju u kojoj ne postoje njegov lik i djela prepuna je banalnosti i loših rješenja, a vjerujte mi, analiziranje nedostataka priče značilo bi više vremena nego što je bilo potrebno za njezino čitanje. Za početak, najveća je pogreška što se Chiaverotti nije usudio razviti ideju Darkwooda bez Zagora, bilo bi zanimljivo vidjeti neke njegove ideje u vezi toga, ali ograničen brojem stranica fokusirao se na svoj snishodljivi stil pisanja kojim hoće naglasiti da lik Zagora dobro poznaje jer je u priču stavio sve tradicionalne elemente-počinje i završava Chicovim gegom, situacija s Indijancima gdje Zagor spašava bijelca, Zagor plaća zlatnim grumenjem, pravi sjekiru od štapa i kamena, najavljuje konačan obračun s nezaobilaznim pokličem i referira se na neke prijašnje avanture. I upravo tu čini još dvije omaške. U sekvencama u kojima se Zagor pita što je s Darkwoodom kad on ne postoji, jesu li njegovi neprijatelji pobijedili, je li Hellingenov Titan uništio gradove i sela, je li baron Rakosi stvorio svoje carstvo zla, sa Supermikeom je pogriješio. Supermike ne može postati kralj Darkwooda zbog jednostavne činjenice da Mike Gordon postaje Supermike tek kad ga je Zagor izazvao i isprovocirao. U ovome slučaju nema Zagora, tako da nema ni Supermikea, postoji tek Mike Gordon-kicoš i hvalisavac sa granice koji pokušava dokazati da je super u svemu što radi. Ista stvar je i s Hellingenom i Akkronijanima-da nije bilo Zagora, Hellingen ne bi završio u vojnom tajnom laboratoriju Skylabu i vjerojatno se ne bi ni sreo s vanzemaljcima.

Bila je to priča puna iznenađenja kada sam ju krenuo čitati, i mogu vam iskreno reći koliko god sam na kraju ostao razočaran razradom ideje, ja sam se dobro zabavio. Ovo bih komotno proglasio promašajem desetljeća da nije oba Burattinijeva Hellingena. Nije bilo gnjeva u meni kao kad sam čitao Naslijeđe i Sudbinu, jednostavno, ravnodušnost u početku, jer nisam očekivao ništa, polako se pretvarala u interes da vidim kakvu će glupost Chiaverotti ponuditi na idućoj stranici. Kandrax se vraća u prošlost kako bi promijenio život malog Pata, scene u ludnici koje su same po sebi diverzija jer nam Chiaverotti naglašuje da je ovo priča o čovjeku koji je izgubio sebe i svoj svijet, a kojeg se smatra ludim jer je uvjeren da je bio Duh Sa Sjekirom, da se borio protiv vanzemaljaca i vampira i očito zbog toga završio u ludnici, jedna unutarnja drama čovjeka koji zna da postoji jer ima sjećanja, a koju je Toricelli pokvario prikazom moderne ludnice, opremom i stilom neprimjerenim prvoj polovici 19. stoljeća.
Intrigantna je i Chiaverottijeva ideja da Zagora stavi u tijelo jednog pijanca, ali ni tu nema hrabrosti da ideju provede do kraja i s licem i tijelom pijanca vodi Zagora do finiša priče, već sve rješava banalnom Moriganinom čarolijom. Pazite, voditi Zagora u tijelu jednog bradatog podbuhlog pijanice diljem Darkwooda bilo bi puno zabavnije, ali nije bilo hrabrosti za to.


Svi elementi za dobru priču su ponuđeni na pladnju; jedan od najkarizmatičnijih protivnika, Chiaverotti koji i sam kaže da poznaje Zagorov lik i djelo i da je fanatični obožavatelj Nolittinih priča, i na kraju autorov omiljeni žanr o alternativnim svjetovima i fantastici kojima barata na Dylanu i Morganu Lostu. Ukratko, ovi sastojci morali su dovesti do priče koja bi kombinirala klasiku prvog Kandraxa, a moderniji pristup. Doduše, to i imamo, ali je većina toga traljavo odrađena. Kandrax je ovdje trivijalan lik bez zrnca stare karizme, lik na granici groteske i sažaljenja (zakolje ga žena ko zadnjeg papka), njegovo korištenje magije ga više ne iscrpljuje, čineći ga tako ljudskijim, već pucne prstom o prst i stvar riješena. Nema dramatike, nema upletenosti likova u priču, sve izgleda kao da su likovi i njihovi dijalozi, kao i događaji i rješenja koja slijede usvojena samo da se privede priča kraju.

Većinom je ovo neujednačena i zbunjujuća priča proizašla iz ne baš originalne postavke o alternativnim svjetovima i onim famoznim „što ako“, a koji omogućuju autoru da čini što hoće s likom, ponekad zbrčkana s djetinjastim radnjama i dijalozima. Pazite, u „Demonima“ smo imali srž serijala dovedenu do krajnje točke pucanja-Zagorovo poslanje se pokazuje beskorisnim i slijedi konačni rat bijelaca i crvenokožaca, Zagor je ljudskiji i slabiji no ikada, a Sclavi je sve to stavio u okvir indijanske mitologije i razvijao na preko 500 stranica. Ovdje također imamo nešto slično, arhineprijatelj odvlači junaka u paralelnu dimenziju, poigrava se njegovom psihom, poništava njegovo postojanje i njegova junačka djela, Zagor je tek čovjek u tijelu pijanca, ali sve se odvija prebrzo, a neka rješenja, iako su stavljena u odgovarajući kontekst, djeluju prejednostavno i naivno, poput Moriganine čarolije kojom je izvukla Zagora iz limba, njenog objašnjavanja cijelog Kandraxovog plana, Zagorovog orla na grudima koji „oživljava“ (bože, koja glupost) i na kraju Kandraxovih prstiju koje se pretvaraju u opake kandže (glupost na kvadrat), a očito je Chiaverotti pričom želio odati počast serijalu jer se u cameo ulogama pojavljuje lepeza likova iz Zagorovog svijeta-od najvećih neprijatelja do najboljih prijatelja-pa tako imamo Kandraxa, Hellingena, Akkronijane, Rakosija, Supermikea, Margie Coleman, Mnogoočiju, Tonku, Chica, Fridu Lang, Digging Billa, Bata Battertona, Ramatha, Doca Lestera i kapetana Fishlega.


Potom ideju koja je na pola puta između Sclavijevog „Demona ludila“ i Caponeove „Hagotova moć“, Chiaverotti zloupotrebljava koristeći banalna rješenja, stvara od ovog dijela priče urnebes i sramotu. Pazite, dok nesretni Zagor ne zna gdje mu je glava a gdje guzica, Kandrax dolazi u nekakvu zabit od par kuća kako bi tamo osnovao bazu. Hipnotizirani stanovnici sela, Kandrax kao neupitni vladar koji iz te selendre namjerava pokoriti Darkwood i svijet koristeći par seljaka koji bolje barataju vilama negoli puškama i koristeći babe kao krojačice uniformi za njegovu vojsku i, pazite sad, dva steampunk zmaja, a vrh apsurdnosti dostiže ubacivanjem nekakvog hipijevskog bezveznjakovića s maramom i sunčanim naočalama imena Lonely Lonegan- ništa drugo doli Chiaverottijev alter ego.

Ono što je najžalosnije je stalna površnost koja karakterizira alternativnog Zagora, Jarlatha, Kandraxovog „sina“. On provodi život prateći i služeći druidu, ubija po njegovoj zapovijedi, ima nekakvu masku na licu, i sve me to podsjetilo na likove iz Kirkmanovih „Živih mrtvaca“, Alfu i Betu, a da se samo usudio mogao je boljom razradom Jarlatha izvući priču za ocjenu više, ali ne. Čitav konačni obračun u selu je izveden bez glave i repa i krajnje banalno. Svi seljani u tren oka otkazuju Kandraxu poslušnost i umjesto da ih opet hipnotizira on šalje na njih steampunk zmajeve (o užasne li ideje Kandraxa pretvoriti u Hellingena), a Jarlath, za kojeg sam bio uvjeren da će se epski sukobiti sa Zagorom, postaje pokajnik, opet.

Chiaverotti je imao dovoljno vremena za pripremu ove priče, a u konačnici, nije na umu imao napisati epsku priču, već čitljivu i zabavnu. Ona to uistinu i jest ali je potpuno krivi odabir junaka-priča bi bila primjerenija Za-Te-Nayu. Zloupotrijebio je Zagora, Kandraxa i alternative svjetove i na kraju svega ispada da je ovo potpuno izgubljena prilika za jednom odličnom pričom, a koju u cjelini smatram razočaravajućom. Chiaverotti ne uspijeva obnoviti Kandraxovu staru karizmu, u biti, jedino ispravno je reći da je ovo sve iluzija, a Kandrax tek mađioničar čijom smrću sve nestaje. Taj detalj neka vam bude vodilja da shvatite kakvom je površnošću Chiaverotti pristupio ovoj priči. Hellingen i Kandrax šapatom su pali, za Rakosija strepim. Prošlost je bila sjajna sa Zagorom, a budućnost? Prosudite sami.

Naprijed

ZG VCZS 20 Povratak Zimske Zmije

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • Ukupna ocjena 70%

    7, 6, 8, 7

    04.03.2021
    00:43:00 sati
    LL1986
    uredi
  • Ukupna ocjena 62%

    4, 6, 8, 8

    04.03.2021
    08:33:00 sati
    Salkan
    uredi
  • Ukupna ocjena 42%

    2, 2, 7, 9

    Ovo je baš loše. Priča je sprdnja, ali ne ona dobra gdje se malo nasmiješ, malo začudiš nego naporna, gdje samo jedva čekaš da svemu dođe kraj. Nema tečnosti, nema vica, događaji se samo redaju jedan za drugim kao po špagi. Crtež solidan.

    04.03.2021
    10:06:00 sati
    pcoro
    uredi
  • jasa

    Ukupna ocjena 75%

    8, 5, 9, 9

    Kad sam pročitao priču prvi put, bio sam spreman dati jedno 80%. Iskreno, Zagor je loš u posljednje vrijeme, Burattini ga drka u pogrešnom smjeru ili to dozvoljava drugima, pa mi je stoga ovo bilo kao jako dobro, zanimljiva ideja, par dobrih scena, odličan crtež, nešto slabiji scenarij, ali hej super, blagi optimizam. Ipak, kad pročitam analizu kao što je ova recenzija, istina je da je ovo i dalje poprilično loše, pogotovo u odnosu na neke sjajne periode, tako da s time i ocjena pada. Ima tu par besmislica i gluposti kao i manjka hrabrosti, ideja je i dalje super i mogla se odvući u boljem smjeru i to u 3 stripa. Crtež sjajan, naslovnice također.

    04.03.2021
    12:53:00 sati
    jasa
    uredi
  • Ukupna ocjena 40%

    1, 1, 8, 10

    04.03.2021
    13:30:00 sati
    Kontrast 2
    uredi
  • Ukupna ocjena 68%

    7, 5, 8, 8

    04.03.2021
    17:09:00 sati
    suply1
    uredi
  • Ukupna ocjena 42%

    3, 2, 6, 9

    Meni je ovo jedan od najgorih Zagora ikad. Točka... 

    04.03.2021
    20:50:00 sati
    sumohrvat
    uredi
  • King Warrior

    Ukupna ocjena 79%

    8, 6, 9, 10

    Pored nedavnih epizoda sa Hellingenom, može se reći da je ova priča sa Kandraxom jedna od najočekanijih epizoda posljednjih nekoliko godina. Chiaverotti, većini poznat po Dylanu Dogu, ovog puta je zadužen za scenario, dok se stari lisac Torricelli još jednom oprobao kao crtač kod ovog arhineprijatelja. Na kraju smo dobili jednu od najkontroverznijih priča serijala, u više pogleda. Kao prvo, epizoda je natprirodna, kao što se i očekivalo kada je Kandrax u glavnoj ulozi, međutim ovo izlazi čak i iz okvira natprirodnog, pa mogu da pretpostavim da će mnogima biti trn u oku, slično kao i svojevremeno Demon ludila. Da, što se tiče konfuznosti i paralelnih svijetova, zaista se može reći da cijela priča ide u pravcu Demona ludila, samo što je ova epizoda dosta, dosta slabija. Zaista bi najbolje bilo reći da je ovo Demon ludila za siromašne. Pa ipak, pored negativnih kritika na samom početku, epizoda baš i nije toliko loša. Treba cijeniti i to što je Chiaverotti ovdje napisao nešto svježe, nije kopirao Kandraxova pojavljivanja od prije, to je svakako jedan veliki plus. Priča je osvježenje u moru drugih, mahom na isti kalup ispričanih u zadnjih nekoliko godina. Može se sada o tome raspravljati da li je autor pretjerao sa natprirodnim elementima ili ne, mislim da nije tu problem, već više u razradi scenarija. 


    Ima u scenariju i prijatnih iznenađenja, kao na primjer kada je Zagor u tom alternantivnom univerzumu naletio na samog sebe. Zaista je tako kao što je prikazano u priči, da je nakon smrti roditelja dobio pomoć od nekog drugog osim Fitzyja, naš junak sigurno ne bi postao ono što jeste. Kao što smo mogli da vidimo, Kandrax je nesvjesno zavolio tog drugog Zagora, tu se vidi razlika između čarobnjaka i Hellingena, na primjer, jer ovaj drugi je ispunjen isključivo mržnjom, dok je Kandrax ipak više ljudskiji lik, pored činjenice da se u njegovom slučaju više ne može o ljudskom biću govoriti. Pa i tu je još jedna sličnost sa Demonima ludila, ovdje je Kandrax, kao i svojevremeno Hellingen, prikazan u nikad više ljudskom obliku, sa cijelim paketom emotivne privrženosti i sa osjećanjima. Kada sve na kraju saberemo i oduzmemo, priča je ok, drugačija je od mnogih ostalih, ali defintivno autor nije ispunio potencijal. Uopšte mi se sviđa to što je svako pojavljivanje Kandraxa drugačije od prethodnog, jer bez obzira koliko da je jedna priča dobra, nije dobro kada se ponavlja. O crtežu ne treba ništa ni govoriti, Torricelli je odlično odradio posao. On ne planira više da crta stripove zbog bolova u leđima, pa bi mu ovo mogao biti posljednji strip koji je nacrtao, s druge strane nije on ni toliko star, pa ćemo vidjeti da li je to zaista tako. 

    05.03.2021
    07:13:00 sati
    King Warrior
    uredi
  • teller

    Ukupna ocjena 79%

    8, 8, 7, 10

    nije loše, uopšte nije loše..

    neče se sviđat tradicionalistima ali za ovog novog Zagora odlično..

    Bravo za Veseli što ovo objavio.

    05.03.2021
    20:35:00 sati
    teller
    uredi
  • Sheldon

    Ukupna ocjena 63%

    6, 5, 7, 9

    Jako je malo falilo da bude veoma dobra priča u moru osrednjih. Možda da je ostao lik onog marginalca umesto Zagora, bar jedno vreme. To bi moglo otvoriti još prostora za neki twist... Naslovna strana bolja od samog stripa. Najveća pohvala VČ za objavljivanje priče u sjajnoj ediciji. 

    07.03.2021
    13:37:00 sati
    Sheldon
    uredi
  • Bombarder

    Ukupna ocjena 70%

    6, 7, 7, 10

    Otrpilike komentar kao kod clana jasa.

    U poslednje vrijeme mnogo je losih epizoda, ali bas losih, da se ova odmah istice kao bolja. Vjerovatno sam spustio dosta ocekivanja, ali meni je pristojna bila.
    Dosta tu kliseja ima kao dijelova sa ludnicom, povratkom u proslost da se izmjeni buducnost, ali je meni sasvim ok legla.
    Nije nesto spektakularno, ali je citljivo. A volim takvu tematiku, sigurno da se to bolje moglo iskoristit sve, dosta je zbrzano, kraj odjednom bum tras tup i gotovo, dosta je to moralo bolje, ali i bez toga, ugodna prica za razbibrigu.

    09.03.2021
    15:58:00 sati
    Bombarder
    uredi
  • acestroke

    Ukupna ocjena 82%

    8, 7, 9, 10

    8/10

    Vise nego dobro, ako se uzme u obzir prosjecni inteligentni nivo danasnjeg Zagorovo serijala.  Chiaverotti ovdje uklapa neke dijelove kultnih epizoda "Nocne More", i rezultat je bas pravi mind-trip, pogotovo sto se tice Darkwoodkog junaka.  Sci-fi, putovanje kroz vrijeme, alternativne dimenzije, akcija, Western... ova epizoda ima sve, i iskreno je pravo osvjezenje u serijalu koji vec dugo vremena pati o monotonosti.  Stavise, cak bi reko da je ovo dubokoumno sto se Zagora tice.  Crtez je odlican, naslovnice takodje.  Sto se mene tice, ovo je prva prica sa Kandraxom koja ce se pamtit, jer lik nikad nije bio toliko upecatljiv, iako ima neki kultni status u ovom serijalu.

    14.03.2021
    09:43:00 sati
    acestroke
    uredi
  • Ukupna ocjena 48%

    4, 6, 4, 6

    Pokusaj kopiranja legendarnog demona ludila.Jedna od najgorih prica.

    18.03.2021
    16:34:00 sati
    GrouchoDrugi
    uredi
  • macca1985

    Ukupna ocjena 86%

    8, 8, 10, 8

    23.03.2021
    16:45:00 sati
    macca1985
    uredi
  • Deers

    Ukupna ocjena 77%

    8, 6, 9, 8

    Taman kad sam mislio da me može luđe Chiaveroti nam servira ovo! Moram priznat da me dočekalo nespremnog. Počinje kao ŠBBKBB (što bi bilo kad bi bilo iliti What if?) priča. Što da Zagora nije spasio Fitzy nego netko drugi? Što da je to bio netko zao? I od tuda priča ne staje. Bez dugačkog uvoda, bez gradiranog stvaranja atmosfere, jednostavno ti oduzme tlo pod nogama.
    Zanimljivo kao i kod Hellingena, svakim novim pojavljivanjem Kandrax ima sve veće moći. Ovaj put kombinirane sa čarobničinim. Na taj način stvara nešto što bi se samo moglo nazvati košmarom za našeg junaka!


    Iako je klasična priča dobra i zla, budući da je dovoljno drukčija od svih dosadašnjih Kandraxa (a i većina epizoda serijala) djeluje sviježe. Sama priča, iako kratka obluje gomilom efektnih dijelova i pamtljivih situacija. Neke toliko nevjerojatne da skoro smetaju.

    Daleko od toga da priča nema nedostataka. Brz ritam i kratkost epizode su rezultirali tome da su novi Zagorovi prijatelji dosta loše karakterizirani koliko god se scenarist trudi dati im dušu. Neka objašnjenja su u suprotnosti sa dosadašnjim. Pokušava objasniti tu "obnovu carstva" ali kiksa kad kaže da je Zagor oskvrnuo grobnicu (to je i bila poanta!). Ostali škripavi elementi se većinom temelje na problematici vremenskih paradoksa koje scenarist lagano pokušava izbjeći ili ispeglati.
    Zanimljivo da većina elemeneta nije nova. Ludilo, kako je netko lijepo primijetio, već je jače i bolje priokazano pa ipak u kompletu, ispričano na novi način, djeluje sviježe.

    Zanimljivo mi je vidjeti da su i Chiavi i Bure fanovi Zagora pa imaju sasvim drukčiji pristup liku, Bure vidi formu a Chiavi suštinu. Nije vrag da se drukčije može voljeti Zagora? Ako još i Uzzeo pokaže da može, ima nade.

    Toricelli je jako dobro ovo odradio. Vidi se da nije u najboljoj formi jer mu kadrovi variraju ali svako toliko zabljesne a u globalu mu je crtež na visokoj razini.

    Trebala bi biti niža ocjena ali sam pod dojmom da je nešto tako izašlo na Zagoru i da su objašnjenja na maksimalno 10 stranica sveukupno.

    12.04.2021
    17:44:00 sati
    Deers
    uredi

Najnovije

Vijesti

    Magazin

    Recenzije

    • Dijadema od perja
      Kod: KM ZS 224
      Ocjena: 74%
      Vrijeme: 19.4.2021. 23:17:00
      Autor: Hercule Poirot
      Broj komentara: 5
      Broj pogleda: 656
    • Krik vile smrti
      Kod: ZG LU 301/302
      Ocjena: 77%
      Vrijeme: 17.4.2021. 23:18:00
      Autor: igor 12
      Broj komentara: 11
      Broj pogleda: 1452
    • Ku Klux Klan
      Kod: KT LMS 508/509
      Ocjena: 67%
      Vrijeme: 15.4.2021. 22:08:00
      Autor: Hercule Poirot
      Broj komentara: 10
      Broj pogleda: 1355
    • Ubojica Mondego
      Kod: TX LIB 80
      Ocjena: 88%
      Vrijeme: 13.4.2021. 23:11:00
      Autor: tex2
      Broj komentara: 3
      Broj pogleda: 1148
    • Opsednuti grad
      Kod: KM ZS 111
      Ocjena: 84%
      Vrijeme: 11.4.2021. 23:21:00
      Autor: Hercule Poirot
      Broj komentara: 6
      Broj pogleda: 1123

    Aukcije

    Forum

    Najčitanije

    Vijesti

      Magazin

      Recenzije

      Aukcije

      Forum