Kandrax!

Passato e futuro naslov je druge priče u kojoj završava četvrto pojavljivanje jednog od Zagorovih najvećih neprijatelja-Kandraxa…koncepcija naslova jednostavno vas tjera da rekapitulirate Zagorovih uskoro punih 60 godina, ali i da se zapitate kuda sve to ide. Malo je reći da je prošlost sa Zagorom bila sjajna. Vjerojatno svi mi ili gotovo svi pamtimo prvog Zagora, bilo da smo generacija Zlatne serije ili Slobodne Dalmacije. Bila je to ljubav na prvo čitanje kod mnogih od nas, odmah smo osjetili zov darkvudske šume i avantura, a razmjene, kupovanja na kioscima, štandovima i sajmovima postala su neizostavni dio našeg djetinjstva. Zagorov slobodni duh stavljen je u tradicionalni vestern kontekst, a u stvari potpuno nekonvencionalan s obzirom na mješavinu žanrova koji su uslijedili vrlo brzo, i jedan neobičan junak izuzetnih atletskih osobina, obučen u čudnu odjeću s čudnim simbolom na grudima, naoružan čudnom sjekirom i pištoljem, u pratnji šeprtljavog, komičnog, vječito gladnog Meksikanca, pokazao se kao pun pogodak. Kakvi pioniri, Zagor je nas je prvi poučio etičkim zakonima-odanosti i prijateljstvu, poštenju i pravdi, poštovanju i pomoći slabijima, i nikad, baš nikad nemoj pokleknuti i predati se. Zagor i ostali junaci našega djetinjstva rijetki su fenomen iz bivše države kvalitetno pretočen u današnjicu, jer zahvaljujući Slobodnoj, Ludensu, Libellusu i Veseljacima, Zagor i svi oni su nas opet spojili. Zagor je opet među nama, listaju se Dnevnikove kultne edicije, posjećuju se sajmovi i striparnice u novonastalim državama, repriziraju se priče koje smo gutali kao klinci, nadoknađuje se propušteno uzrokovano dugim pauzama, uhvatili smo kakav-takav ritam s Talijanima, razne publikacije su nam pristupačne, skenirane avanture samo čekaju klik, na stripovi.com pišu se recenzije, eseji, osvrti, sažeci, dojmovi, vode rasprave.

Da, Zagor je i danas tu iako Zagorovi literarni i grafički očevi više nisu s nama, ali i oni koji su održavali legendu. Guido Nolitta, Gallieno Ferri, Ade Capone, Pini Segna, Francesco Gamba i Decio Canzio zauvijek su nas napustili u prošlome desetljeću, Franco Donatelli, Franco Bignotti i Michele Pepe preminuli su devedesetih, Alfredo Castelli Marcello Toninelli i Tiziano Sclavi su živi, ali se odavno ne kreću u Zagorovom krugu života, a Marco Toricelli jedini iz stare garde još surađuje na Zagoru. Nekima od njih smo odavno podigli spomenike u našim srcima, neke, pak, ne podnosimo. Kako god bilo i kakvi god bili, upravo su svi oni bili zaslužni za interpretacije Zagorovog svijeta na kojima smo odrastali i stasali, oni su postavili temelje i nadograđivali legendu. Oni su predstavili i razvijali Zagorov lik i djelo, upečatljive negativce Hellingena, Iron-Mana, Rakosija, Kandraxa, Tkača, Supermikea, Randalla Sculla, Roberta Graya, Jednookog Jacka, Pekota, Eskima…Tražili smo skrivena blaga diljem Amerike s Digging Billom, igrali se detektiva s Batom Battertonom, letjeli s Ikarovim Perom, donosili poštu s Pijanim Patkom, smišljali psine s Trampyjem…Nolitta je pokrenuo američku odiseju kojom su on i Ferri potvrdili svoj nedodirljivi status neprikosnovenih autorskih zvijezda, a taj period danas kolokvijalno nazivamo prvo Zagorovo zlatno doba. Spuštali smo se u središte zemlje s Canziom, raskrinkali vampira s Castellijem, suočili se s Toninellijevom mutiranom florom i faunom u Ukletoj zemlji, spalili demonsko selo s Caponeom…Zagorova sjekira uz nezaobilazni poklič donosila je pravdu u Darkwoodu, diljem Amerike, pa i paralelnim dimenzijama. Indijanska sela, gradovi i mjesta bijelaca, izolirane zajednice, šume, pustinje, planine, zov pučine…nema gdje nismo zakoračili i otplovili. Ostavština spomenutih pisaca i crtača dovodi do neumitnog zaključka-da, uistinu smo imali odlično djetinjstvo sa Zagorom.

Smjena generacija u devedesetima dala onaj pozitivan zamah Zagoru koji mu je trebao, ali sa zebnjom u srcu svakog fana se čekao. Što nam mogu ponuditi Moreno Burattini i Mauro Boselli, dva autora relativno nepoznata čitateljima s ovih prostora? A onda je došla Nova američka odiseja i sve naše sumnje i strepnje raspršile su se kao magla pred Suncem. U toj atmosferi obnovljenog entuzijazma dinamični dvojac uspijeva neko vrijeme držati odličan tempo i kontinuitet s još nekoliko manjih odiseja i putovanja, poput onih s Andrewom Cainom u Sargaškom moru i Africi, i profesorima antipodima Richterom i Dexterom Greenom na Yucatanu i Islandu. Bljesnuo je između njihovog debija i odiseje u Južnoj Americi sijaset odličnih priča i ideja, Burattini je stvorio Mortimera, novog arhineprijatelja, napisao odlične „Tajanstveni samostan“, Čovjek s puškom“„Kameni div“, „Okrutni Hawak“, Boselli se pozabavio povratkom Rakosija i stvorio lik Ylenie Varge koja će postati nezaobilazna konstanta u pričama s vampirima, napisao je sjajnu priču „Huroni“, Joevito Nuccio nas je oduševio u „Punom Mjesecu“…

Kako je Boselli polako gubio interes za Zagora, sve do prijelomne točke kada je prešao na Texa, tako je i Burattini polako padao u zamku samodopadnosti, i kao pisac i kao glavni urednik. Počeo je forsirati povratke starih neprijatelja, i to ne bi bilo ništa loše, jer pisci vraćaju te neprijatelje iz dva razloga-oni su neraskidivi dio Zagora i jer je pisanje priča s velikim neprijateljima zabavno, naravno, pod pretpostavkom da pisac ima dobru ideju i čini to sa strašću. Kao što je vrijeme pokazalo, izvrstan povratak nije tako lako postići, rijetki su pisci koji su u tome uspjeli. Nollita je tri puta uspješno vraćao Hellingena, da bi Sclavi uradio remek-djelo, Castelli je uspio s Rakosijem, Toninelli s Jednookom Jackom, kasnije i Pekotom. Tu se postavlja pitanje jesu li te priče uspješne samo zbog faktora nostalgije, jer smo ih čitali kao klinci? Ne! I danas kad ih čitamo osjeti se u njima autorova strast, koja uz poznavanje lika i odgovornost pristupu donosi recept uspjeha. Upravo simbioza ta tri elementa zaslužna je da se uspješno nose s prethodnim pojavljivanjima. Naravno, koliko god autor bio uvjeren da je napisao odličnu priču ili čak remek-djelo, posljednji sud, onaj s palcem dolje ili gore, donosi čitatelj.

Danas je jedno sigurno, povratak starog neprijatelja rizičan je pothvat i u praksi gotovo uvijek na kraju se suočimo s razočaravajućim štivom. Burattini je napisao najviše povrataka starih neprijatelja, ali njegova produktivnost nije se poklopila s kvalitetom i pokazala uspješna kod svih. Da ih sad ne nabrajam sve, tek bih spomenuo Hellingena, najočitijeg primjera. Njegova nemušta opravdavanja da je takve priče s magijom i ludim znanstvenikom pisao i Nolitta, mogu se osporiti samo jednim odgovorom: Da, ali ti nisi Nolitta. Boselli se gotovo uvijek opekao povracima starih neprijatelja (opet Hellingen, pa i Kandrax), dok su priče s njegovim likovima uglavnom visoko cijenjene.

Zadnjih dvadesetak godina, nevezano uz povratke starih neprijatelja, priče su pisali Luigi Mignacco, Antono Zamberletti, Mirko Perniola, Roberto Altariva. Darkvudski mikrokozmos sa svojim zakonitostima i mjestima gdje je sve moguće i gdje žive najnevjerojatnija stvorenja i jedinstveni likovi dominiraju i u njihovim pričama, ali nešto ne štima. I pod njihovim je perom Zagor izuzetno human lik sa životnom filozofijom prilagođenoj najrazličitijim žanrovima, pa opet nešto ne štima. Oni su mediokriteti ne znam kako dospjeli u Zagorov svijet, a još kad se njihovi scenariji poklope s crtačima koji se nisu vjerodostojno predstavili publici, neuspjeh je zajamčen. Danas Zagor ima više crtača nego ikada, ali na prste jedne ruke možeš izbrojati kvalitetu. Sve ono što Joevito Nuccio, Rafaelle Della Monica, Paolo Bisi i Emanuele Barison odrade, sve pogođene atmosfere tajnovitosti, sve prijetnje iz tame sa snažnim kontrastima i igrama svjetla, svu klasičnu vestern atmosferu, sve to sruše crtači ograničene kreativnosti i ispodprosječne kvalitete: Oliveiro Gramaccioni, braća Cassaro, Di Vitto i Esposito, Gianni Sedioli, Marcello Mangiantini. Oni su konstanta, a otišli su Stefano Andreucci, Maurizio Dotti, Michele Rubini i Giusepe Prisco.

Burattini drma li drma serijalom, od posljednje odiseje počinje sve više pisati. Nažalost, s Hellingenom se nije proslavio, a sva sreća da je Vampire odradio Jacopo Rauch. Kada sam prije nekih godinu dana pročitao da Burattini najavljuje povratak Kandraxa, držao sam fige da ne bude on taj koji će se time pozabaviti. Priželjkivao sam Raucha ili Samuela Marollu u kombinaciji s Joevittom Nucciom, koji je jednom izjavio da mu je velika želja crtati jednu Kandraxovu priču. A onda siže vijest: scenarij je povjeren Claudiu Chiaverottiju, crtež veteranu Marcu Toricelliju. Ajde, pomislih, bar nije Burattini u kombinaciji sa Sediolijem i Vernijem.

Za one koji ne znaju, Kandrax je druid koji je u Novi svijet stigao stoljećima ranije nego li se odvijaju Zagorove avanture i osjećajući približavanje smrti, doveo se u stanje dubokog transa koji mu je uz poseban plin i stakleni sarkofag omogućio višestoljetnu hibernaciju, a nehotičnim buđenjem zahvaljujući trojici šeprtlja, budi se i Kandraxova želja za ponovnim uspostavljanjem keltskog carstva. Pobijeđen od Zagora, prvi se put vratio pod perom Danielea Nicolaija, a godinama kasnije u dugoj priči koju je Mauro Boselli napisao i u kojoj su se izmjenjivala tri različita dizajnera: pokojni Gallieno Ferri, grafički tvorac prvog dijela, Marco Torricelli zadužen za središnji dio i pokojni Carlo Raffaele Marcello za završni. I upravo je na kraju ove duge sage Kandrax izgnan na otok Dun Scait, carstvo sjena u alternativnoj dimenziji.

Tu počinje Kandrax Chiaverottija i Torricellija, kratka priča od 187 stranica, a koja nam zahvaljujući vrlo brzom narativnom tempu omogućuje sažimanje brojnih događaja. Koristeći svoje čarobne vještine sjedinjenje s magijom saveznice Neiman iz prijašnjeg pojavljivanja, Kandrax putuje kroz vrijeme i vraća se u alternativnu dimenziju u vrijeme dok je Zagor još bio dijete po imenu Patrick Wilding. Potom podriva Zagorovu stvarnost brišući sve Zagorove tragove postojanja i odvlači Zagora u alternativni svijet u kojem Duh Sa Sjekirom nikada nije postojao jer je druid zamijenio ulogu spasitelja i mentora Wandering Fittzyja i učinio malog Pata instrumentom osvete i smrti. Uvučen u ovu dimenziju noćne more, Duh Sa Sjekirom ne može se osloniti ni na jednog od svojih saveznika.

Intrigantna ideja i postavka priče, jel da? E pa već smo to imali, jer početak priče je svojevrsna kopija „Demona ludila“ i prvog dijela Bosellijeve priče "Povratak Kandraxa", ali sve u svemu, početna ideja uopće nije loša. Sve se događa prebrzo, nema se vremena ni za shvatiti što se događa zahvaljujući frenetičnom tempu, Chiaverotti baca Zagora iz jedne noćne more u drugu samo s jednim ciljem-kako bi što efektnije postavio scenu s Kandraxom koji je banuo u život malog Patricka. Chiaverotti potom prekida vezu sa Sclavijem i Bosellijem i ide svojim putem, a u ovoj priči balansira između sjajnih bisera i katastrofalnih padova. Mijenjanje Zagorove prošlosti samo da se vidi učinak u sadašnjosti je intrigantno postavljeno, i upravo su scene s Kandraxom i malim Patrickom sjajni biseri ove priče. Kandrax ovdje preuzima ulogu mentora malog Pata, baš kao što je Nolitta tu ulogu namijenio Wandering Fitzzyju. Tragedija kod Clear Watera se događa, Mike i Betty ubijeni su u osvetničkom pohodu Kinskijevih Abenakija, ali malog Patricka iz rijeke ne spašava Fitzy, već Kandrax, zaklavši pritom lutalicu.
Odlična ideja omogućila je Chiaverottiju da anulira sve ono čemu je Fitzy poučavao mladog Patricka. Kandrax potiče mržnju i bijes u srcu malog dječaka, potiče ga da bude instrument osvete, ali tu Chiaverotti posustaje i pada. On, baš kao i Nolitta daje Patricku osvetu, ali i grižnju savjesti zbog počinjenog pokolja. Šteta što je Chiaverottija hrabrost napustila u odlučujućem trenutku, i umjesto da mladi Patrick postane savršeni apologeta zla u službi druida Kandraxa, bez trunke osjećaja, on, zasramivši se, nabija nekakvu masku na lice i postaje pokajnik.

Glavna nit radnje u kojoj je Zagor prebačen u alternativnu dimenziju u kojoj ne postoje njegov lik i djela prepuna je banalnosti i loših rješenja, a vjerujte mi, analiziranje nedostataka priče značilo bi više vremena nego što je bilo potrebno za njezino čitanje. Za početak, najveća je pogreška što se Chiaverotti nije usudio razviti ideju Darkwooda bez Zagora, bilo bi zanimljivo vidjeti neke njegove ideje u vezi toga, ali ograničen brojem stranica fokusirao se na svoj snishodljivi stil pisanja kojim hoće naglasiti da lik Zagora dobro poznaje jer je u priču stavio sve tradicionalne elemente-počinje i završava Chicovim gegom, situacija s Indijancima gdje Zagor spašava bijelca, Zagor plaća zlatnim grumenjem, pravi sjekiru od štapa i kamena, najavljuje konačan obračun s nezaobilaznim pokličem i referira se na neke prijašnje avanture. I upravo tu čini još dvije omaške. U sekvencama u kojima se Zagor pita što je s Darkwoodom kad on ne postoji, jesu li njegovi neprijatelji pobijedili, je li Hellingenov Titan uništio gradove i sela, je li baron Rakosi stvorio svoje carstvo zla, sa Supermikeom je pogriješio. Supermike ne može postati kralj Darkwooda zbog jednostavne činjenice da Mike Gordon postaje Supermike tek kad ga je Zagor izazvao i isprovocirao. U ovome slučaju nema Zagora, tako da nema ni Supermikea, postoji tek Mike Gordon-kicoš i hvalisavac sa granice koji pokušava dokazati da je super u svemu što radi. Ista stvar je i s Hellingenom i Akkronijanima-da nije bilo Zagora, Hellingen ne bi završio u vojnom tajnom laboratoriju Skylabu i vjerojatno se ne bi ni sreo s vanzemaljcima.

Bila je to priča puna iznenađenja kada sam ju krenuo čitati, i mogu vam iskreno reći koliko god sam na kraju ostao razočaran razradom ideje, ja sam se dobro zabavio. Ovo bih komotno proglasio promašajem desetljeća da nije oba Burattinijeva Hellingena. Nije bilo gnjeva u meni kao kad sam čitao Naslijeđe i Sudbinu, jednostavno, ravnodušnost u početku, jer nisam očekivao ništa, polako se pretvarala u interes da vidim kakvu će glupost Chiaverotti ponuditi na idućoj stranici. Kandrax se vraća u prošlost kako bi promijenio život malog Pata, scene u ludnici koje su same po sebi diverzija jer nam Chiaverotti naglašuje da je ovo priča o čovjeku koji je izgubio sebe i svoj svijet, a kojeg se smatra ludim jer je uvjeren da je bio Duh Sa Sjekirom, da se borio protiv vanzemaljaca i vampira i očito zbog toga završio u ludnici, jedna unutarnja drama čovjeka koji zna da postoji jer ima sjećanja, a koju je Toricelli pokvario prikazom moderne ludnice, opremom i stilom neprimjerenim prvoj polovici 19. stoljeća.
Intrigantna je i Chiaverottijeva ideja da Zagora stavi u tijelo jednog pijanca, ali ni tu nema hrabrosti da ideju provede do kraja i s licem i tijelom pijanca vodi Zagora do finiša priče, već sve rješava banalnom Moriganinom čarolijom. Pazite, voditi Zagora u tijelu jednog bradatog podbuhlog pijanice diljem Darkwooda bilo bi puno zabavnije, ali nije bilo hrabrosti za to.

Svi elementi za dobru priču su ponuđeni na pladnju; jedan od najkarizmatičnijih protivnika, Chiaverotti koji i sam kaže da poznaje Zagorov lik i djelo i da je fanatični obožavatelj Nolittinih priča, i na kraju autorov omiljeni žanr o alternativnim svjetovima i fantastici kojima barata na Dylanu i Morganu Lostu. Ukratko, ovi sastojci morali su dovesti do priče koja bi kombinirala klasiku prvog Kandraxa, a moderniji pristup. Doduše, to i imamo, ali je većina toga traljavo odrađena. Kandrax je ovdje trivijalan lik bez zrnca stare karizme, lik na granici groteske i sažaljenja (zakolje ga žena ko zadnjeg papka), njegovo korištenje magije ga više ne iscrpljuje, čineći ga tako ljudskijim, već pucne prstom o prst i stvar riješena. Nema dramatike, nema upletenosti likova u priču, sve izgleda kao da su likovi i njihovi dijalozi, kao i događaji i rješenja koja slijede usvojena samo da se privede priča kraju.

Većinom je ovo neujednačena i zbunjujuća priča proizašla iz ne baš originalne postavke o alternativnim svjetovima i onim famoznim „što ako“, a koji omogućuju autoru da čini što hoće s likom, ponekad zbrčkana s djetinjastim radnjama i dijalozima. Pazite, u „Demonima“ smo imali srž serijala dovedenu do krajnje točke pucanja-Zagorovo poslanje se pokazuje beskorisnim i slijedi konačni rat bijelaca i crvenokožaca, Zagor je ljudskiji i slabiji no ikada, a Sclavi je sve to stavio u okvir indijanske mitologije i razvijao na preko 500 stranica. Ovdje također imamo nešto slično, arhineprijatelj odvlači junaka u paralelnu dimenziju, poigrava se njegovom psihom, poništava njegovo postojanje i njegova junačka djela, Zagor je tek čovjek u tijelu pijanca, ali sve se odvija prebrzo, a neka rješenja, iako su stavljena u odgovarajući kontekst, djeluju prejednostavno i naivno, poput Moriganine čarolije kojom je izvukla Zagora iz limba, njenog objašnjavanja cijelog Kandraxovog plana, Zagorovog orla na grudima koji „oživljava“ (bože, koja glupost) i na kraju Kandraxovih prstiju koje se pretvaraju u opake kandže (glupost na kvadrat), a očito je Chiaverotti pričom želio odati počast serijalu jer se u cameo ulogama pojavljuje lepeza likova iz Zagorovog svijeta-od najvećih neprijatelja do najboljih prijatelja-pa tako imamo Kandraxa, Hellingena, Akkronijane, Rakosija, Supermikea, Margie Coleman, Mnogoočiju, Tonku, Chica, Fridu Lang, Digging Billa, Bata Battertona, Ramatha, Doca Lestera i kapetana Fishlega.

Potom ideju koja je na pola puta između Sclavijevog „Demona ludila“ i Caponeove „Hagotova moć“, Chiaverotti zloupotrebljava koristeći banalna rješenja, stvara od ovog dijela priče urnebes i sramotu. Pazite, dok nesretni Zagor ne zna gdje mu je glava a gdje guzica, Kandrax dolazi u nekakvu zabit od par kuća kako bi tamo osnovao bazu. Hipnotizirani stanovnici sela, Kandrax kao neupitni vladar koji iz te selendre namjerava pokoriti Darkwood i svijet koristeći par seljaka koji bolje barataju vilama negoli puškama i koristeći babe kao krojačice uniformi za njegovu vojsku i, pazite sad, dva steampunk zmaja, a vrh apsurdnosti dostiže ubacivanjem nekakvog hipijevskog bezveznjakovića s maramom i sunčanim naočalama imena Lonely Lonegan- ništa drugo doli Chiaverottijev alter ego.

Ono što je najžalosnije je stalna površnost koja karakterizira alternativnog Zagora, Jarlatha, Kandraxovog „sina“. On provodi život prateći i služeći druidu, ubija po njegovoj zapovijedi, ima nekakvu masku na licu, i sve me to podsjetilo na likove iz Kirkmanovih „Živih mrtvaca“, Alfu i Betu, a da se samo usudio mogao je boljom razradom Jarlatha izvući priču za ocjenu više, ali ne. Čitav konačni obračun u selu je izveden bez glave i repa i krajnje banalno. Svi seljani u tren oka otkazuju Kandraxu poslušnost i umjesto da ih opet hipnotizira on šalje na njih steampunk zmajeve (o užasne li ideje Kandraxa pretvoriti u Hellingena), a Jarlath, za kojeg sam bio uvjeren da će se epski sukobiti sa Zagorom, postaje pokajnik, opet.

Chiaverotti je imao dovoljno vremena za pripremu ove priče, a u konačnici, nije na umu imao napisati epsku priču, već čitljivu i zabavnu. Ona to uistinu i jest ali je potpuno krivi odabir junaka-priča bi bila primjerenija Za-Te-Nayu. Zloupotrijebio je Zagora, Kandraxa i alternative svjetove i na kraju svega ispada da je ovo potpuno izgubljena prilika za jednom odličnom pričom, a koju u cjelini smatram razočaravajućom. Chiaverotti ne uspijeva obnoviti Kandraxovu staru karizmu, u biti, jedino ispravno je reći da je ovo sve iluzija, a Kandrax tek mađioničar čijom smrću sve nestaje. Taj detalj neka vam bude vodilja da shvatite kakvom je površnošću Chiaverotti pristupio ovoj priči. Hellingen i Kandrax šapatom su pali, za Rakosija strepim. Prošlost je bila sjajna sa Zagorom, a budućnost? Prosudite sami.