Zombiji u Darkwoodu

Na stranu Nolittini zombiji iz haićanskog folklora oživljeni crnom magijom vudu svećenika bokora i instrument su osvete protiv bijelog fanatika koji želi zatrti njihovo postojanje i vjeru, na stranu Sclavijevi kosturi koji ljubomorno čuvaju blago na potopljenom „Discoveryju“, na stranu Bosellijeva senzualna vudu svećenica Marie Laveau koja stvara žive mrtvace kako vudu tradicija nalaže-davanjem odgovarajućih tajnih supstanci (ovdje praha) živom biću koje potom postaje rob bez svijesti i volje, a ovdje čak i Zagor na kratko vrijeme postaje zombi, a ima i zombija uskrslih crnom magijom u močvari Louisijane. Na stranu Burattinijevi zombiji u seocetu Cloudy Hillu koji su oživljeni serumom supružnika i znanstvenika Bronsky, na stranu Rauchovi draugari-nemrtvi koji vuku korijene iz nordijske mitologije, na stranu Bosellijevi ghoulovi iz ostataka drevnog atlantidskog grada u saharskoj pustinji i zombiji afričkih nekromanata koji ih koriste kako bi profesoru Richteru pomogli da se dočepa četiri artefakta koji sjedinjeni u atlantidskoj bazi na Antarktici otkrivaju tajne davno nestale civilizacije. Na stranu sve te priče, jer u ovoj se priči zombiji hrane ljudskim mesom i ugrizom prenose virus, poput onih ugrizom zombificiranih ljudi iz Romerovog filma koji je bio polazište za sva kasnija filmska ostvarenja te vrste, kao i fenomenalnog postapokaliptičnog Kirkmanovog strip serijala „Živi mrtvaci“, pretočenog u seriju, tj. odavno već trakavicu koja je dosadila i bogu i vragu. Ono što ovu priču razlikuje od svih ostalih na temu zombija u Zagorovom serijalu je atmosfera. Raznolikost ove zombi priče u usporedbi s drugima je u činjenici da se ovdje užas temelji na krvavim detaljima i neposrednoj opasnosti jer su zombiji brzi i opasni kao pojedinci, a to je jednostavno koliko je i presudno s obzirom na to da je ovdje po prvi puta riječ o apokalipsi koja prijeti Darkwoodu.

Ako ste pogledali bar dva filma o zombijima onda znate da postoje određena pravila: 1.-zombiji su pokretani nezasitnom glađu za ljudskim mesom. 2.-kreću se u gomili, a zavisno od filma mogu biti ili spori ili vrlo brzi, a time i daleko opasniji, poput onih iz „28 dana kasnije“ i nastavak, „REC“ franšiza, „Svjetski rat „Z“, „Ja sam legenda“ i „Vlak za Busan“. 3.-napadi zombija su prikazivani i do najmanjeg eksplicitnog krvavog detalja. 4.-ubiti se mogu jedino metkom u mozak ili smrskavanjem glave. 5.-njihov je ugriz zarazan. To su osnovna pravila kada su zombiji u pitanju, a sva ta pravila koriste Samuel Marolla i crtač Paolo Bisi u svojoj trećoj zajedničkoj priči koja je skup svih klišea o zombijima i recikliranje već viđenih stvari, posebno u prvom dijelu. Danas je nemoguće napisati originalnu zombi priču, na to odmah zaboravite, a Samuel Marolla nije učinio ništa posebno ni inovativno: uzeo je dobro nam poznatu figuru zombija, oporavio je neke kanonske elemente tog horor podžanra i sve to ubacio u Zagorov svijet. Originalnost u temi koja je desetljećima (zlo)upotrebljavana nakon Romerovog prvijenca iz 1968. gotovo i ne postoji, ali Marollino pripovijedanje na klasičnu temu s opetovanim stvarima kada su zombiji u igri dalo je i više nego prihvatljiv rezultat.
Marolla u biti ne dodaje ništa novo, ali ipak piše dinamičnu i modernu priču. Zombiji su nalik onima iz „28 dana kasnije“, odnosno brzi u hvatanju plijena, savršeni strojevi za ubijanje i klanje, time i daleko opasniji. Vjerujem da je tako odlučio jer bi se kod sporih i tupastih zombija tipa TWD morao usredotočiti na atmosferu napetosti dok čekate da se odjednom pojave onako tromi ili ste toliki pehist pa da naletite na gomilu njih u nekom skučenom prostoru, a to nije baš bilo praktično jer priča sadrži 190 stranica, pa se Marolla odlučio na brzinu.

U stvari, cijela priča je adrenalinski rollercoaster u kojem se grupice preživjelih u bezizlaznoj situaciji nastoje svim snagama oduprijeti zaraženima, sve začinjeno krvlju, leševima, otrgnutim komadima ljudskog mesa i udova, krvavom zombi mladenkom s djetetom u rukama, urlicima, vatrom i pucnjavama, pa je ideju da se zombiji pojave, pa ajde reći ću u jednoj vestern varijaciji, Marolla učinio tako vrlo zanimljivom i napetom, baš kao i ideju o nultom zaraženom, jer često u filmovima, a mislim da i u Kirkmanovom stripu ne saznajemo razlog kako je sve počelo i kako se zarazio nulti zombi (osim u nekih, gdje je uglavnom uzročnik virus namjerno ili nenamjerno pušten iz laboratorija), a ovdje se Marolla uhvatio Burattinijeve ideje o drogi zvanoj Sindrom Beelzebul koju znanstvenici daju vojnicima kako bi od njih uradili super vojnike. Ali kako to već biva, negdje mora poći po zlu i vojnici mutiraju u strašne krvoločne neljudske zvijeri. Naravno, nakon ogorčene bitke Zagor i znanstvenik pronalaze rješenje da nesretne vojnike vrate u prvobitno stanje i sve završava happy endom.

Marollina je ideja da je jedno od čudovišta nekako izbjeglo hvatanje i odlutalo na indijanski teritorij, a Indijanci su ga zatočili u svetoj pećini misleći da je zlo božanstvo. Dolazi do mutacije koja ga, uz krvoločnost, brzinu i snagu, pretvara u zombija gladnog ljudskog mesa, šireći ugrizom virus. Lizardova banda, vođena pohlepom, nehotice ga oslobađa, jedan od razbojnika je ugrizen i inficiran, baš kao i ljudi iz potjere koji su krenuli njihovim tragom, i zaraza se munjevito proširila malom dolinom Red Hook i istoimenim gradom.

Marolla zna kako na suvremen i nimalo dosadan način ispričati prežvakanu temu. To je pokazao odmah na početku lišavajući radnju dugih i razvučenih uvoda po kojima je Nolitta bio poznat, čak nas i odmah lišava pripreme na opasnost, još jednog elementa kojeg je Nolitta sjajno znao odrađivati sugestivnim dijalozima i radnjom. Ovdje prelistaš nekoliko stranica uvoda i već svjedočiš ogorčenoj borbi Zagora i njegovih prijatelja koji su se odjednom našli usred invazije zombija nakon pojave prvog zaraženog u Red Hooku. Zaraza se brzo širi, a naši junaci prisiljeni su probijati se ulicama preplavljenim živim mrtvacima gladnih ljudskog mesa, tražiti zaklon i pokušati nekako organizirati bijeg preživjelih iz zaraženog gradića. Tempo radnje je vrlo visok, pauze da dođete do daha gotovo i nema jer Marolla odmah kreće iznova s frenetičnom krvavom akcijom, nižu se scene očajničke borbe i klaustrofobičnih prizora u kojima se Zagor probija kroz pod saluna a zombiji ga prate, a u tom posvemašnjem kaosu morate se i nasmijati kada zaraženi ugrize jednu ženu za stražnjicu.

Ovdje ću povući paralelu s prvom pričom o zombijima u serijalu, onom Nolittinom. Klasično Nolittino pripovijedanje donijelo nam je haićansku verziju zombija koju je pametno iskoristio omogućivši čitatelju da se polagano identificira s natprirodnom i tajnovitom atmosferom koja lebdi na gotovo svakoj stranici, od Zagorovog predosjećaja čim je stigao na otok, preko egzotičnih (obred na plaži) ali i uznemirujućih (iskapanje mrtvaca) prizora, do efektne završnice pojavom zombija. Jednostavno znate od početka priče kada se spomene vudu da će se zombiji kad-tad pojaviti, a Nolitta to odlaže do same završnice. Tempo u njegovoj priči je jednostavno savršen, a ovdje trčimo pomahnitalo stranicu kroz stranicu i ovdje se radi samo o borbi za opstanak na fizičkoj razini i taj krvavi slijed u zaraženom gradu apsolutno je odličan.

Ok, možda će se nekome usporedba ove dvije priče učiniti nezahvalnom i nepotrebnom i nije mi bila namjera kvalitetom uspoređivati Nolittin klasik i Marollinu modernu priču jer se radi o stilom drugačijim autorima, a i sasvim drukčijim zombijima-onima iz haićanskog folklora i onima kakve znamo iz suvremene pop kulture, ali u biti cilj i Nolitte i Marolle je isti: stvoriti odličnu atmosferu, prodrmati čitatelja, upoznati ga s novim i zanimljivim likovima, i obojica su na svoj način to uspjela.

Zagor u ovoj priči na scenu stupa u društvu dva nova slikovita lika, odmah bačena u bitku, a kako radnja protječe pojavit će se pregršt novih likova. Steamboat Patty savršeno pristaje ovoj priči: snažna, energična i borbena žena, i svojim nepokolebljivim karakterom i fizičkim sposobnostima unatoč hendikepu (nema oko) odlično se snalazi u svijetu muškaraca. Patty je protagonistica nekih od najboljih scena u priči, uključujući i one s maltretiranjem sirotog Čika. Big Shot je gorštak i klasični sporedni lik koji se koristi za pucanje i borbu, Halfman je bivši jednoruki vojnik, alkoholičar, živi u šumi i vodi skupinu trapera, ali očito ima neki nedovršeni račun s bivšim zapovjednikom, tu je i mitomanski Alamo Frankie, fanatik zaluđen oružjem koji tvrdi da je sudjelovao u bitci za Alamo, a u konačnici dobiva svoj mali Alamo. Odlično su uklopljeni i likovi udovice Carle s dvoje male djece i skupina Indijanaca pod vodstvom Nimosha. Vođa bande, Lizard, manijakalno uživa u vatri i ubijanju i pritom citira Heraklita, Lost Boy, član bande prema kojem Lizard gaji određene osjećaje, a kako apokalipsa napreduje saznat ćete što ih veže, ali i u konačnici krvavo razdvaja. Njihov je odnos dobro razvijen i, posljedično tome, mladićevo pokajanje u završnici neće se pokazati ishitreno.

Ukratko, Marolla predstavlja mnoge likove i svaki od njih ima svoju priču za ispričati, a to rade prilično zadovoljavajuće na dostupnom prostoru stranica. U biti, vrlo brzo i s vrlo malo objašnjenja lako čitatelj zaključi od čega je svaki lik sazdan jer Marolla vješto strukturira priču u kojoj gotovo svaki lik ima barem jedan katarzičan ili ikoničan trenutak u apokaliptičnom okruženju. Na stranu Zagor za kojeg znate da će se ako treba i samožrtvovati da zaustavi apokalipsu, ima likova koji su gotovo u rangu Zagorovog junaštva. Nisu svi spašeni od horde zaraženih (neću odati koji su to zbog onih koji čekaju Ludensovo izdanje), likovi umiru jedan za drugim, a to daje gorku realnost priči, kako i treba biti kada se iznenada nađete usred apokalipse.

Odličan je stari dobri Čiko, koji je, nažalost, posljednjih godina završavao kao beskorisna klatež u pričama nekih scenarista, ali ne i kod Marolle, pa mi je bilo veliko zadovoljstvo vidjeti ga kako igra ulogu istinskog protagonista, čak i heroja, jer Čiko je ovdje pravi junak koji izvodi male akcije poput nošenja djevojčice na leđima i štiti ju dok prelaze grad zaražen nemrtvima, a ono u čemu je Marolla posebno dobar je u savršenoj fluidnosti drame i groteske kada u određenom trenutku dođe do vjerovanja da je zombi doista ugrizao Čika. Marolla odlično zna pokrenuti Čika, iz jednog od njegovih gegova započinje čitav niz scena koje dovode do srži priče.

U konačnici ovo ispada zabavna, dinamična i jednostavna akcijska priča. Kako sam veliki fan zombi žanra, tako neću Marolli prigovoriti na upotrebi ama baš svakog klišea iz zombi filmova i serija, jer na kraju ostaje priča puna brzih događaja, zanimljivih likova, tragedija, požrtvovnosti pojedinaca, stereotipnih umišljenih veličina poput vojnog zapovjednika, zabavnih trenutaka sa Čikom i Steambot Patty, fino ubačene primjerene doze patetike (scena Halfmana i Carle okruženih zombijima), katarzičnog kraja jednog negativca, a sve zaokruženo s nekoliko izvrsnih dijaloga, poput Zagorovog govora prije finalne borbe. Sve u svemu, ja sam zadovoljan, pogotovo jer je crtež povjeren Paolu Bisiju. Nakon ove njihove treće zajedničke priče sa zadovoljstvom mogu reći da je njihova suradnja sinonim za kvalitetu. Bisi je crtač s osobnim i prepoznatljivim stilom, jedan od onih rijetkih koji zna crtati Zagora u korak s vremenom. Njegova je zasluga što je zombi klišeje dočarao odlično i dinamično tijekom cijele priče, a posebno u finalu, zaraženi su odlično nacrtani, posvećuje veliku pažnju detaljima, ima nekoliko fenomenalnih tabli i vinjeta, i neću zgriješiti ako kažem da je bio najbolji odabir za ovu priču. Ugoditi svim čitateljima je apsolutno nemoguće, ali mislim da će većina vas biti zadovoljna.