Izgubljeni svijet

Steven Spielberg je za snimanja Jurskog parka i Izgubljenog svijeta na raspolaganju imao budžet od 170 milijuna dolara, Stana Winstona i kompaniju Industrial Light & Magic koja je omogućila da u kompjutorski generirane snimke digitalni stručnjaci ubace čitav niz Winstonovih izrađenih modela dinosaura, kojima su digitalno posvetili pozornost u detaljima poput tonaliteta mišića i kretanja. Mauro Boselli imao je Michelea Rubinija, a rezultat je jednako impresivan.

Južnoameričku odiseju obilježilo je nekoliko odličnih blockbustera. Ako izuzmemo Bosellijevu priču Žezlo Tin-Hinan, motivima usko vezanu za atlantidsku sagu, ostale dvije su filleri. Jedna je Sudnji dan, u kojoj Moreno Buratttini ubacuje kataklizmu koja se zbila 20. veljače 1835. kada su razorni potres magnitude 8,5 po Richteru i tsunami zbrisali Concepcion, čileanski grad u kojem su se naši junaci neplanski zatekli, i na taj način, osim što je prvi od autora obradio žanr katastrofe, također i po prvi put u serijalu stavlja jednu Zagorovu avanturu u točno određeni vremenski okvir.

Tu je i „Izgubljeni svijet“, priča koja prethodi Burattinijevoj. Ako vas naslov navodi na Doyleov roman iz 1912., u pravu ste. Boselli je svojom trećom pričom u sklopu JA sage odlučio odati počast tom slavnom piscu prvenstveno poznatom po detektivskom žanru i kreaciji Sherlocka Holmesa, ali ni izleti u fantastiku nisu mu bili strani. Njegov robusni profesor Challenger, fikcijski lik temeljen na stvarnim osobama dr. Rutherfordu i istraživaču Percyju Fawcettu, doživio je niz literarnih i filmskih fantastičnih pustolovina, a prva je bila ekspedicija na izoliranu južnoameričku visoravan.

Prije nego se upustim u analizu ove priče, moram napomenuti da ovo nije prvi put da se Mauro Boselli jednim svojim uratkom odužuje majstorima fantastike. Ako se vratite u sredinu devedesetih, sjetit ćete se Edgara Allana Poea ubačenog u priču o Hellingenu, a nešto kasnije odaje počast trojici velikana avanture i fantastike - Williamu Hopeu Hodgsonu, Howardu Philipsu Lovecraftu i Robertu Erwinu Howardu pričom „Morska strava“. Hodgson sa svojim romanom „The Boats of the “Glen Carrig“ čista je inspiracija za putovanje „Golden Baby“ i mornara predvođenih Zagorom i Cainom prema sablasnome Sargaškome moru, Lovecraft sa svojim kozmičkim entitetom Cthulhu inspiracija je za Boga Ponora ili Krakena, protiv kojeg naši junaci težak boj vode, a njegov klasik “The shadow over Innsmouth” za opustošeni i inficirani Port Whale Wolfinghamovim ljudima-ribama. Tu je i Andrew Cain, inspiriran Solomonom Kaneom, Howardovim puritanskim lovcem na vještice i čudovišta, a ovu odiseju, osim posvete Doyleovom „Izgubljenom svijetu“, Boselli će završiti posvetom Lovecraftovom romanu „At the Mountains of Madness”.

U vrijeme pisanja svoga romana Amazonija je bila egzotična i neistražena lokacija, idealno mjesto da se pisac bujne mašte poigra s pretpostavkom da negdje na tom području postoji izolirano mjesto u kojem se vrijeme zaustavilo u prapovijesti. Doyle je imao i više nego bujnu maštu jer rezime njegova romana može se sažeti u činjenici da dinosauri nisu izumrli, već egzistiraju na vrhovima nepristupačnih visoravni. Kako to već biva, znanstvenici na neki način saznaju za njihovo postojanje i kreću u ekspediciju. Istraživači se penju na visoravan pomoću srušenog debla između manje litice i visoravni i susreću raznorazne prapovijesne životinje, čak i jednog hominoidnog ljudoždera koji ih želi gablecovati (da vam sad detaljno ne opisujem radnju, film možete pogledati na YouTubeu, ukucajte The Lost World 1925.)

Sve je to i Boselli ubacio u svoju priču, proširio i obradio na svoj način, i tako bez puno mudrovanja donio jednu avanturu koja u svojoj srži donosi Zagora kakvog smo navikli vidjeti u primitivnim zajednicama - čvrst, nepokolebljiv, maltene božanstvo koje svojim djelovanjem uspostavlja mir i suradnju među zaraćenima, ali takav status može biti i dvosjekli mač, kao što nam je lijepo rastumačio.

Gotovo svi junaci u svojoj karijeri morali su se prije ili kasnije suočiti s drevnim stanovnicima koji su egzistirali na Zemlji milijunima godina prije prvog čovjeka. Tarzan, Tex Willer, Nathan Never, Blek Stena, Kit Teller, Komandant Mark, pa i najveći od najvećih - Zagor Te-Nay. Prvo tata Bonelli, pa Moreno Burattini, i sada Mauro Boselli, koji nas vodi u jednu avanturu s dinosaurima lišenu tehnološko-atlantidske Burattinijeve linije. Da, gospodo, ovi su dinosauri autentične kreacije majke prirode, a Mauro Boselli u tom čarobnom vanvremenskom svijetu prirode i njenih veličanstvenih kreacija donosi i romantični patos avanture likovima Henryja Summersa i njegove prelijepe Nadie - Bosellijev element originalnosti ubačen u ovaj omaž Doyleu, i tako, uz Zagora i Chica, iz njihovih karakternih i fizičkih osobina crpeći kreativnost, uspijeva zadržati originalnost i donijeti nam uvjerljivu priču.

Što ima egzotičnije od samog naslova Izgubljeni svijet? Istina, Doyleov je naslov vremenom postao izrauban u sedmoj i devetoj umjetnosti. Od romana iz 1912. i prve ekranizacije 1925., pa nekoliko filmova nakon toga, a i priče nekih junaka iz SBE svijeta okitile su se tim egzotičnim naslovom: Gianluigi Bonellijeva s Texom Willerom, Serrin Nathan Never, Mignaccov Dylan Dog, Nolittin Mister No.

Egzotika je ključni element za doživljavanje avanture bilo da se radnja odvija na snijegom prekrivenoj planini na kojoj borave mutacijom promijenjeni ljudi, izgubljenoj dolini s prapovijesnim životinjama stvorenim genetskim inženjeringom ludog znanstvenika Odake, potrage za legendarnim atlantidskim gradom „Z“ u srcu amazonske prašume, ili, u ovome slučaju, amazonska prašuma s Xavantesima, divovskim anakondama i nepristupačnim visoravnima na kojima borave prapovijesne životinje i primitivna plemena. Naravno, egzotiku u Zagorovom svijetu ne vežemo samo uz taj naslov, jer šarm egzotičnosti dale su nam Zarobljenici Crvene Vještice, Američka odiseja, Vudu, Ocean, Dobar i loš, Ukleta zemlja, Nestali istraživač, Morska strava, Atlantida, Kraljica mrtvog grada… Već samo taj nasumični spisak raznovrsnih priča daje nam ono najljepše u Zagorovom serijalu-putovanja i otkrivanja novih divljih krajeva i kultura i opasnosti kroz koje naši junaci prolaze, a to je dobitna kombinacija za odličnu avanturu.

Privlačnost egzotičnog u ovoj odiseji nikada nije bilo tako hipnotizirajuće jaka kao u ovome omažu, ponajprije zahvaljujući odlično raspoloženom Rubiniju, a o njegovom maestralnom prikazu jednog posve novog svijeta našim junacima, malo ću kasnije.

Otkako smo kročili na južnoamerički kontinent čitali smo priče nastale na kulturološkom, socijalnom i političkom kontekstu, uz neizostavne atlantidske motive - Rauchovi odbjegli robovi i njihov zaštitnik kapetan Mission, Burattinijevi dobri odvjetnik Aguilare i beskrupulozni kapitalist don Torres, kurandere i Viracochine kćeri, Mignaccovi glavosječe Jivarosi, Burattinijeve Amazonke, pa opet robovi i robovlasnici, ovaj put u Mignaccovoj izvedbi, potom Bosellijevi cangaceirosi protiv državnog sistema i vojnog aparata, a Boselli sada piše avanturu s velikim A.

Cijela prva priča svojevrsni je prolog, poduži uvod u ono što nas čeka na vrhu visoravni. Taj prvi dio, iako većinom lišen akcije, vrlo je upečatljiv. Boselli nas polako priprema vodeći nas u nepoznato, na neistražen teritorij na kojeg se i hrabri Xavantesi boje kročiti. Već u početku donosi nam centralno mjesto radnje, a da ne ostane samo na egzotičnoj lokaciji (jer nepristupačna visoravan okružena prašumom to i jest) ubacio je malo domorodačkih praznovjerja u vidu glasina o zlim duhovima koji obitavaju na visoravni, s koje se spuštaju i otimaju ljude. Ovaj uvod s Bartlettom i Gomesom, dvojcem koji očito nekoga traži u toj divljini, uz pomoć nekolicine Xavantesa kao vodiča i tragača, klasična je autorova priprema da nas uvede u priču koja nas u svojoj suštini vodi u jedan nepoznati svijet u kojem ne znamo što nas sve očekuje.

Bosellijeva najveća prednost je što zna spojiti Zagora s epskim, magijskim i mističnim lakoćom pisanja koju većina autora u serijalu ne posjeduje, a tako nešto očekujete i u ovoj priči, bar na početku, pojavljivanjem nekolicine praznovjernih domorodaca i spominjanjem zlih duhova, ali zaokretom u maniri vrsna pripovjedača donosi nam priču o dinosaurima. Sad će neki reći kakav vrsni pripovjedač kad je sve prekopirao od Doylea!
E pa nije! Istina, Doyleovi glavni elementi radnje su tu-visoravan i dinosauri, ali Boselli ipak treba nekako doći do njih, a tu je ključno zadobiti povjerenje Xavantesa, ubaciti sukobljena primitivna plemena i istaknuti Zagorovu božansku ulogu zasnovanu ponajprije na fizičkim predispozicijama i neustrašivosti, i sve to smisleno povezati, a tu je Boselli pokazao svoje umijeće naracije.

Kao što znamo, imperativ cijele ove odiseje je zaustaviti Dextera Greena još otkako je Zagora ostavio da skonča u živom pijesku i domogao se četiri dragulja iz pradavnih artefakata, koji sjedinjeni u „Ključ spoznaje“ otvaraju vrata iza kojih se kriju drevne vrhunske tehnologije i znanja u atlantidskoj bazi na Antarktiku. Upravo potraga za Dexterom stvara čvrst kontinuitet između priča i daje svakoj fazi ove odiseje vrijednost, jer stvara snažnu povezanost s likovima i mjestima u kojima se naši junaci trenutno nalaze. Pratili su Zagor i Chico tragove arheologa i njegova pomoćnika od Louisiane preko Paname, Perua i Macchu Picchua, probijali se kroz amazonsku prašumu da bi došli do Bahie i Sertaa, a sada ih je trag doveo u Mato Grosso. I tu Boselli kroji jednu odličnu zavrzlamu - naši junaci slijedili su krivi trag. Jednostavno, a opet učinkovito scenarijsko rješenje kojim nas vodi u jedan novi egzotični svijet ove odiseje-Xavantesi, divovske anakonde, nepristupačne visoravni, opaki dinosauri, leteće nemani i primitivna plemena dominiraju pričom.

Tu se opet vraćam na poduži uvod, jer gotovo cijela prva sveska to i jest, a tek u drugoj ulazi u samu srž priče. Nadodao bih da Boselli priču vodi nevjerojatnom lakoćom pripovijedanja zahvaljujući radnji lišene njegove tipične naracije, u kojoj obavezno stavi nekoliko funkcionalnih podzapleta s gomilom likova, koji se na kraju stope u finalni krešendo. Ovdje se radnja, nakon uvoda u kojem smo svjedočili da glasine o zlim duhovima nisu tek puka mašta domorodaca, pretvara u linearnu, a Boselli stavlja fokus na Zagora, potencirajući njegovu inteligenciju, hrabrost, snagu i vještinu.

Zagorovi autori, a to se može slobodno govoriti za cjelokupnu Bonelli produkciju, često crpe inspiraciju iz književnog i filmskog svijeta, a zatim ih prenose u Zagorov fascinantni svijet. Ti omaži, tako ću ih nazvati, nisu tek puko prebacivanje knjige i filma u strip lišeni nadahnuća, oni su prvenstveno počast avanturističkom Zagorovom štihu, uz dozu originalnosti. Boselli nam je jasno dao do znanja da prvenstveno crpi inspiraciju iz Doyleova romana i prvog filma, a kako priča odmiče prepoznat ćete još neke reference iz Spielbergovih spomenutih filmova (npr. susret Chica s wurpom podsjetit će vas na scenu susreta Waynea Knighta i Dilophosaurusa, ali s drukčijim ishodom), kao i legendarnog King-Konga (kada praljudi zazivaju svoga boga-opakog rogatog dinosaura, a domoroci s otoka Lubanje zazivaju Konga-divovskog gorilu, njihovo božanstvo).

I to je u potpunosti s Nolittinom tradicijom pisanja nekih priča, jer „Ljudska lovina“, priča koja je obznanila kraj naivnog Zagorovog perioda, utemeljena je na filmskom klasiku „The Most Dangerous Game“, a uz počast Doyleu, Boselli je odao počast i Guidu Nolitti. Putujući prirodnim tunelom koji naše junake vodi u novi egzotični svijet s dva zaraćena plemena i prinosom ljudskih žrtava, prisjetit ćete se davne Nolittine priče Vrata straha, ali i legendarne Američke odiseje pojavom ljudi-majmuna i prirodnim amfiteatrom.

Moram napomenuti da je ova odiseja specifična i po tome jer se pojavljuje čitava plejada poznatih likova iz Zagorova svijeta, a svi ti likovi koje susrećemo od Darkwooda do Antarktika, igraju važne uloge. Povratak u Zelenu pećinu potaknuo je davno zaboravljena sjećanja na Shyer, u vizijama u kojima Zagoru daje neke buduće sudbinske natuknice u vezi ovoga putovanja. Potom je iz Afrike u Darkwood potegnuo Andrew Cain kako bi vratio otetu Maradu i skiptar, a iza svega stoji maliciozni profesor Ludwig Richter za kojeg smo mislili da je skončao u pećini na Islandu, a tu je i nezaobilazni Dexter Green, zbog čije će se izdaje Zagor i zaputiti diljem južnoameričkog kontinenta, sve do Antarktika. U Louisiani su se pojavili likovi uz jedne davne Nolittine priče. Zatvoreni separatist Alphonse de Marigny bježi i planira osvetu u koju su uključeni krivci za njegovo utamničenje, poručnik Ellis i Marcel Dutronc. U amazonskoj džungli srećemo Marie Laveau koja je završila svoj krug iskupljenja i došla da pomogne Amazonkama obnoviti lozu. Zatim je tu Lobo Rodrigues, bivši krijumčar dijamanata, koji u Bahiji iz ropstva želi izbaviti svoju voljenu Kismeth, a u epizodi s cangaceirosima odigrao je važnu ulogu. U Čileu naši junaci spašavaju putujuću glumačku družinu Deplano y Matamores iz Seville, zbog koje je Zagor promijenio svoj prvotni plan potrage za Dexterom i prati ih u Concepcion, u kojem će svjedočiti kataklizmičkom užasu.

Bosellijeva intuicija da u ovu priču ubaci Henryja Summersa i njegovu Nadiu pokazala se kao pun pogodak, jer zahvaljujući njima upoznat ćemo dva suprotstavljena plemena koji imaju svoj jezik, obrede i osebujne navike. Henry nije tek slikar, on je ujedno i avanturist, takvog ga je Boselli stvorio u „Kradljivac sjena“, a upravo njegovi pokretački elementi-želja za avanturom i egzotičnim krajevima i kulturama, koja ga je iz Bostona odvela u Darkwood i Aljasku, kasnije u Južnu Ameriku - čvrst su temelj na kojem Boselli gradi karakterizaciju ovog simpatičnog lika kojeg su čitatelji zavoljeli na prvu. Njegov moralno ispravan put, odnos prema Indijancima i općenito prema životu, kao i njegova fizička spremnost, savršeno ga stavljaju u krug jednog od najboljih prijatelja Duha Sa Sjekirom, najvećeg globetrottera među junacima.

Kod Henryja se isprepliću jaka strast za pustolovinom i umjetnička duša, a kada tome Boselli doda karakterno jaku ženu iz svoje bogate galerije, također nemirna i pustolovna duha, svijet za njih nema granica. Nadia, ruska princeza s otoka Sitke, odbacila je svoju plemićku titulu i obitelj kako bi s Henryjem podijelila ljubav i strast za avanturom. Podsjeća li vas to na još jednu karakterno jaku ženu iz Zagorova svijeta?

Boselli u ovoj priči nadograđuje Henryja i Nadiu statusom božanstava, a tu je opet ključna egzotika koju implementira u ovaj dio priče, ovaj put njihovim izgledom. Duga plava kosa, gracioznost i ljepota ruske princeze očarala je i Xavantese, a da neće primitivno pleme Detaka. Doyle je u svoj roman ubacio tek jednog hominoida, a Boselli razvija njegovu ideju s dva primitivna zaraćena plemena i na taj način ionako skučeni svijet prepun opasnih dinosaura potencira na još veću razinu opasnosti. Naravno, taj svijet je kruto podijeljen na dobre Detake i ljudoždere Dink-Dinke, a upravo zbog tog šablonskog prikaza Boselli uspijeva istaknuti Zagorovu božansku ulogu u tom primitivnom svijetu. Detaki i Dink-Dinki su narativno, vizualno, dinamički pa i simbolički čiste suprotnosti-dovoljno je pogledati dva Rubinijeva fantastična kontrastna prikaza njihovih domova na stranicama 32 i 65 priče „Sraz titana“, a uz neka Bosellijeva objašnjenja o njihovim navikama i izgledu nema sumnje da bi, ako bi se zatekli kojim slučajem u tom svijetu, voljeli nabasati upravo na Detake.

Kad sam već kod Henryja, moram spomenuti i nezaobilaznog Dextera Greena. Iako se on u ovoj priči pojavljuje vrlo malo, Boselli, tek toliko da održi atlantidski kontinuitet, namjenjuje mu cammeo ulogu. U toj maloj njuorleanskoj retrospekciji scenarij nas riječima Yamba, Dexterova odanog pratitelja, želi podsjetiti na unutarnju borbu koju Dexter vodi, još jednom nam dajući na znanje da tu nisu čista posla oko njegove izdaje Zagora. Naravno, mi odavno znamo u čemu je stvar, svjedočili smo kako je beskrupulozni Richter uz pomoć nekromantske magije potčinio arheologa svojoj volji („Dvoboj na oceanu“), a caka je u tome da Zagor to ne zna, i neće saznati sve do finalnog razrješenja na Antarktiku.

Michele Rubini

Čast da Bosellijevu inačicu Doyleova romana pretvori u strip dobio je Michele Rubini. Rubini ima svoju viziju Zagora koja se ne uklapa u onaj dio klasičnih crtača koji njeguju ferrijanski stil crtanja, poput Vernija, Nuccia i Della Monice, ali je i to jedna od vizija koja mi se sviđa. Andreuccijev učenik naglašava Zagorovu muskulaturu, a upravo ta muskulatura odlično ide sa Zagorovim izuzetnim atletskim vještinama. U njegovoj je interpretaciji Zagor impresivan i moćan, potpuno predan fizičkom-od dvoboja s anakondom, penjanja na opasnu liticu i povlačenja „neustrašivog“ Chica konopcem, borbe s Joeom i praljudima, sve do borbi s prapovijesnim divovskim mesožderima, letećim il' hodajućim, svejedno. Genijalan je i Rubinijev slijed scena borbi protiv letećih nemani gladnih ljudskog mesa, kao i dočaravanje kontrasta između dva sukobljena plemena prikazom načina života i običaja. Da se stvari nisu odvile onako kako jesu, Rubini je mogao biti jedan od stupova Zagorove budućnosti, uz Bisija i uz gore nabrojane crtače još bih dodao neprežaljene Andreuccija, Dottija i Prisca - kakva bi to ekipa bila, ali kao što sigurno znate, nakon što je završio ovu priču Rubini je prvo prebačen na Dampyrov serijal, potom crta Morgana Losta, a završio je crtajući avanture najdugovječnijeg teksaškog rendžera.

Kada je u pitanju Zagor, Rubini je tip crtača koji se ne boji uhvatiti u koštac s epskim i fantastikom (Tin-Hinan i Izgubljeni svijet) i klasičnom avanturom (Čovjek koji je došao s kišom, Kameni div), i uvijek izađe kao pobjednik. Zahvaljujući njemu, dramatični aspekti ove priče odlično se nadopunjuju humorom, naravno, s Chicom i Rulfom u glavnim ulogama. Volim Bosellijeva Chica iz jednostavnog razloga-uvijek me nasmije, a i dobije zapaženu ulogu. U njegovoj je izvedbi simpatični debeljko i dalje kukavica, izjelica i gladuš, ali ono što je najvažnije, nije kompletni idiot kakvim ga je većina autora predstavljala, pa i Nolitta. Chico u Bosellijevim pričama zasluženo dobije svojih pet minuta slave, tako i ovdje, a ide i korak dalje. Humoristične scene građene su na Nolittinom principu; npr. bježanje od opakog dinosaura, jež frizura pri bliskim susretima s nemanima, a Boselli izvan tih humornih scena nadograđuje lik simpatičnog debeljka. Koliko je Chico ovdje ravnopravno raspoređen najbolje se vidi u cijeloj situaciji Zagorove borbe s divovskom anakondom. Tu je Boselli apsolutno naglasak dao na Chica-čitavu onu dramatičnu scenu borbe Zagora protiv anakonde Rubini je sažeo u tek nekoliko kadrova, a Chico je naglašen upravo svojim karakteristikama; njegovo nonšalantno objašnjavanje i uvjeravanja Xavantesa i Rulfa da je ova anakonda tek mali crvić naspram svih onih čudovišta s kojim su se suočavali, ali i strepnju koju mali Meksikanac proživljava duboko u sebi.

Ne znam kako bi Rubini danas reagirao na scenarije drugih pisaca, posebice Burattinija, ali upravo u paru s Bosellijem njegov crtež uvijek mi je dao ono najbolje od Zagora. Boselli ovdje polazi od činjenice da su najveće opasnosti prapovijesne životinje i primitivna plemena, a upravo to je Rubini majstorski dočarao-prapovijesnu noćnu moru u kojoj se naši junaci bore za goli život, a upravo su te presudne scene najveličanstvenije od svih. Prekrasne scene borbe Zagora koji je, kako bi spasio dvojicu prijatelja, prisiljen boriti se u prirodnom amfiteatru protiv divovskih mesoždera, a Boselli je ovdje uradio jednu odličnu diverziju. U cijeloj toj borbi Zagor služi kao odvraćanje pažnje dok čeka da Chico i ostatak družine oslobode Rulfa i Akawa, a onda stiže jedna odlična komična scena-mladunče lerka utrčava u amfiteatar slijedeći trag Chicove krvi, a za njim njegovi zabrinuti i bijesni roditelji. Opet je tu zapažena posredna Chicova uloga u razrješenju dvoboja titana, upravo njegovim djelovanjem u jednoj ranijoj situaciji s bebom lerka. To je ono što Boselli fino kroji u ovoj priči, niz naoko nebitnih događaja koji kasnije direktno i neočekivano utječu na glavnu radnju.

Ovo iznenađujuće Bosellijevo rješenje u dvoboju titana apsolutno je odlično, nije išao za tim da pokaže Zagora superiornog naspram prapovijesnih divovskih mesoždera, to bi bilo blesavo rješenje, ali je zadržao prepoznatljivu Zagorovu karizmu, superiornost i dominaciju u opasnim trenucima. U neprijateljskom okruženju razbješnjelih divovskih mesoždera i praljudi ljudoždera, Zagor svojom spektakularnom izvedbom spašava ženu i dijete poglavice i postaje most suradnje između dva zaraćena plemena. Nekom će se ovo činiti odviše nategnuto rješenje, ali upravo je to Bosellijevo karakteristično obilježje u nekim Zagorovim pričama. Boselli vješto izbjegava postulate većine autora kada se Zagor nađe u takvoj situaciji-a to je dvoboj s poglavicom ili najjačim ratnikom kako bi zadobio autoritet nad plemenom, tako je bilo u selu Xavantesa, a isti princip i ovdje koristi.

Vratite se na prvu svesku i sjetite kako ga je Chico uvalio u nevolju kada je pred Xavantesima izjavio da je Zagor polubog i neka ga testiraju. Tu je Boselli klasičnim pristupom prodro u psihologiju domorodaca; nepovjerenje prema bijelim došljacima iskazano je u gotovo svakom kadru riječima i gestama, našim junacima se crno piše, ali donio nam je malo osvježenje kada su takve situacije u pitanju. Testiranje Zagorove besmrtnosti kopljima Xavantesa trebao je biti kraj naših junaka, ali Boselli opet radi zaokret od klasičnog pristupa, izbjegava borbu s gomilom domorodaca i donosi nam borbu sa divovskom anakodnom. Upravo borba protiv njihovih božanstava, jer za Xavantese je anakonda duh rijeke, a Dink-Dinki za božanstvo imaju opakog dinosaura mesoždera, a zbog straha i efekta koji on daje Boselli ne pretjeruje u naglašavanju njihovih dimenzija, posebice anakondinih, štoviše, prenaglašava dimenzije zmije i na taj način najbolje ističe ulogu Duha Sa Sjekirom u domorodačkim i primitivnim zajednicama. Zagor pobjeđuje njihove duhove i bogove i tako zadobiva poštovanje Xavantesa (strašljivi Akawe je najbolji primjer kako Zagorova karizma djeluje do te mjere da će poći s njim u avanturu života), dok je u zajednici praljudi naglašena Zagorova božanska karizma, jer pred bogom se pada ničice.

Ali…upravo sve spomenute Zagorove karakterne vrline i fizičke predispozicije kojima zadobiva status božanstva u ovom slučaju ispadaju dvosjekli mač. Detaki Zagora smatraju božanstvom, ali prvenstveno zalogom mira i suradnje i učinit će sve da svog zaštitnika zadrže na nepristupačnoj visoravni. Bosellijeve priče nikada nisu jednostavne i banalne, one su ambiciozne i čitatelji ih pamte, a pamtit ćemo, vjerujem, i način na koji su se naši junaci spustili s litice. Tu Boselli pokazuje svoju hrabrost i inovativnost u razrješenju dileme u vezi silaska, a ideja da iskoristi krila letećih nemani kao neku vrst letećeg zmaja izvrsno se uklopila u ovu posvetu prapovijesnom svijetu, jer je na taj način odao počast mitskim letačima Dedalu i Ikaru, kao i genijalcu Leonardu da Vinciju. Šteta što Ikarovo Pero nije bio s njima, vjerujem da bi mu oko zasuzilo od tog prizora.

S racionalnog stajališta naravno da postoje neke nelogičnosti, a najveća je egzistiranje velikog broja prapovijesnih životinja na tako malom prostoru (ne zaboravite da su naši junaci, tražeći način da se popnu na vrh, obišli tepui za dva-tri dana), kao i primitivni ljudi ubačeni u priču s dinosaurima. Ideja da su dinosauri preživjeli izumiranje na tako skučenom prostoru znanstveno je neodrživa, ali ova priča prije svega je omaž Doyleovom Izgubljenom svijetu, tako da racionalno gubi svoj smisao i oni čitatelji koji pokušavaju poentirati logikom, gube - Boselli im je u startu izbio adut iz ruku. Uostalom, kog briga za te sitne nedosljednosti kada je ovakav omaž pred vama, i k tome začinjen crtežom odlično raspoloženog Rubinija.

Boselli je Zagora doveo u kolo s vremenom, a pritom Zagor nije izgubio niti jednu karakteristiku koja ga čini junakom. Dapače, Boselli je Zagorovo junaštvo naglašavao u svakoj priči, bilo da je riječ o klasičnoj avanturi poput Nestalog istraživača i Teksaških rendžera, bilo da je riječ o fantastičnim pričama poput Morske strave ili Osvete Vudua. Nakon Guida Nolitte, Mauro Boselli je jedini koji zna na pravi način i u pravoj mjeri uravnotežiti avanturu i fantastiku, a ova njegova posljednja priča u serijalu jedan je od najboljih dokaza za to. Možda će nekome zvučati paradoksalno, ali upravo njegovo odmicanje od Nolittinog stila pisanja stavlja ga uz bok Nolitti kada je u pitanju kvaliteta priča, dok se Burattini, recimo i to, stilom svojski trudi oponašati Nolittu, a rezultat je ponekad dijametralan.

Nakon odlične „Skiptar Tin-Hinan“, Boselli nam je, atipično za njegovu reputaciju, donio jednu dosadnu priču o cangaceirosima. Ne znam, kako sam i vatreni fan pilotovih avantura, možda mi Bosellijeva razrada nije dobro sjela. Istina, Boselli je u toj priči izbjegao zamku u koju je Nolitta upao i distancirao se od romantičnog prikaza cangaceirosa, a upravo je poveznica romantika-hladnokrvni ubojice Nolittin zaštitni znak te priče. Cangaceiros s gitarom i suborci koji sjetno pjevaju pjesmu, da bi u idućem trenutku hladnokrvno smaknuli jednu obitelj. Ali se zato iskupljuje ovom pričom. Uz ovakav dinamični scenarij, koji je Rubini s nevjerojatnom lakoćom pretvorio u odličan strip, nikada neću prežaliti što je Zagorov serijal izgubio ova dva majstora svog zanata.