Povratak samuraja

Znate li koliko je puta famozni „Il ritorno“ krasio talijanske naslovnice najomiljenijeg junaka nam? S obzirom na trajanje serijala i nebrojene povratke Zagorovih prijatelja i neprijatelja, i ne puno. Castellijeve tri priče imaju u naslovu „Il ritorno“, i to s Jimom Gitarom, vampirom i Supermikeom, Sclavi je vratio Hellingena, Bosellijeve priče pod tim naslovom vratile su Nata Murda, Caina i Kandraxa, Burattini tri puta u naslovu najavljuje povratke, i to Mortimera, mutanta i Digging Billa, Capone je vratio Crne vukove, Zamberlettijevu Blondie uskoro ćemo vidjeti u dugo očekivanom povratku, a Rauch je napisao priču za kolor ediciju s povratkom Guthruma, kao i ovu priču za mjesečnu seriju, u kojoj nam vraća samuraja Takedu.

Nolittina priča „Sjekira i sablja“, za koju je Gallieno Ferri uradio jednu od najimpresivnijih naslovnica serijala, a koja je dobila omaž u Nucciovoj verziji ubačenoj u „Očajničku utrku“, nesumnjivo je ostavila snažan utjecaj na Morena Burattinija kada je pisao priču „Čovjek koji je došao s Istoka“, u kojoj mladi ronin Takeda dolazi u Ameriku kako bi osvetio smrt gospodara Okade Minamotoa.

Samuraja Minamotoa vjerujem pamtimo svi, a bogami je i Zagor zapamtio njega i njegove samuraje, koji su na poziv bogatog stočara Fergusona došli u Darkwood kako bi mu pomogli u hvatanju kradljivaca stoke. Nolitta tako prvi sukobljava istočnjačku samodisciplinu i američku nonšalantnost. Zagor, vidjevši samuraje, gotovo im se podsmjehuje, ali brzo počinje poštovati njihovo ratničko umijeće i kodeks koji ih vodi kroz život ratnika. Ali poštovanje zamjenjuje bijes kada vidi kako samuraji masakriraju pleme Delawarea, i počinje shvaćati pravi cilj Fergusona i razlog dolaska samuraja u Darkwood. U namjeri da im se suprotstavi, Zagor okuplja tridesetak najboljih i najsrčanijih ratnika iz svih darkvudskih plemena i kroz žestoku obuku pokušava im približiti samurajski način borbe ali ne uspijeva u tome, pa lukav kakav je, smišlja zamku u koju će upasti nepobjedivi ratnici s Istoka. Tu smo ostali uskraćeni za borbu samuraja i Indijanaca zbog jednostavnog razloga - apsolutno nema sumnje tko bi u toj borbi pobijedio, ali smo dobili dvoboj sjekire i sablje.

Upravo na tom dvoboju Burattini temelji svoju priču, tj. na posljedicama tog dvoboja. Minamoto, osramoćen porazom, izvršava seppuku, a godinama kasnije iz Japana u Ameriku stiže Takeda ronin koji traži Zagora kako bi ga ubio i tako povratio svoju i Minamotovu čast. Nakon raznih peripetija, na kraju priče, Zagor i Takeda razilaze se u labavom savezu, ostavivši tako prostor za povratak Takede koji bi trebao dovesti do sukoba sa Zagorom, ali je razvidno već iz Burattinijeve priče da se tako nešto neće nikada dogoditi. Takeda je lik koji je stvoren da ga čitatelji zavole jer je potpuno drukčijih moralnih stavova od njegova gospodara Minamotoa, pa je na Rauchu bilo da uradi priču u kojoj je cijela radnja podređena samo jednome cilju-da Takeda povrati svoju samurajsku čast bez smrtonosnog dvoboja sa Zagorom. Da bi uspio u svome naumu, Rauch se neće libiti otrgnuti Japan iz višestoljetne zatvorenosti prema Zapadu ubacivanjem japanskog izaslanstva koje ima zadatak proučiti zapadnjački napredak i industriju, posebice vojnu, ali će i u Ameriku dovesti smrtonosne ratnike ninje koji pak imaju ulogu kakvu su stoljećima imali u feudalnom Japanu-sabotaže, otmice, atentati, špijunaže, tajne misije - sve one stvari kojih su se samuraji gnušali zbog njihova specifičnog poimanja načina života i časti.

Kad smo kod staleško-feudalnog Japana, vrijeme radnje ove priče je desetak godina ranije nego li je američki komodor Matthew C. Perry sklopio sa šogunom Tokugawom trgovački dogovor i tako je prekinut japanski višestoljetni izolacionizam, a Rauch na svoj način obrađuje prekid politike japanske izolacije (razdoblje Edo, 1600.-1863.) koja je Japanu uskratila sva znanstvena, tehnološka i industrijska otkrića koja je Zapad u ta dva i pol stoljeća razvio. Likovima bogatog američkog trgovca Johna Maylina i japanskog veleposlanika Matsudaire spaja Zapad i Istok, a kada sve ovo izmiksate, ne zvuči loše, dapače, Rauch i Pesce su u uvodu sve te elemente odlično obradili podgrijavajući atmosferu prikazom feudalnog Japana i zakulisnih spletaka oko moći i vlasti koje se odigravaju u dvorcu Iga-Machi, sjedištu moćnog klana Yamada, koji su unajmili ninje kako bi sabotirali misiju japanskog izaslanstva u Americi, a potom se radnja prebacuje u dobro nam znani Norfolk, gdje su se upravo iskrcala četvorica ninji koji odmah demonstriraju jednu od vještina ninjutsua.

Zagor i Chico upetljat će se u koloplet političke zavjere dalekog Istoka ganjajući razbojnika Spikea sve do grada Kingstona, a u njemu će naletjeti na Takedu. Ronin sada služi bogatom američkom trgovcu Johnu Maylinu, ujedno i zaljubljeniku u japansku kulturu, koji čeka diplomatsku posjetu Matsudaire. No, izgleda da je susret dviju kultura predodređen da završi u krvi, jer iz sjene vrebaju Shimada Jona i njegove tri ninje, a ni Spikeovi ortaci, koji je u međuvremenu uhićen od Zagorove ruke, ne miruju, a i povezani su s ninjama.

To je okosnica priče koja se odvija na američkome tlu, a Rauch će Burattinijevu priču, koja je zanimljiva i ima potencija za razvoj na temelju odnosa Zagora i Takede, obraditi ubacivanjem svježih likova i motiva kojima se vode, ali i iskoristiti povratak Takede kako bi na taj odnos stavio točku na i. U redu, malo mi tu Takeda ide na živce jer nekoliko puta ponavlja frazu o povratku časti Zagorovom smrću u dvoboju, a dobro znamo da se taj dvoboj nikada neće odigrati. No nema veze, to ne umanjuje doživljaj, jer ako poznajte Rauchov stil pisanja, onda znate da on nikada nije podložan trivijalnosti. Svaki njegov lik u priči ima konkretnu ulogu koju odlično igra. Spomenuo sam odnos Takede i Zagora, ali je ovdje važniji odnos Takede i Shimade.

Upravo je Shimadin lik stvoren za jedinu potrebu ove priče. On nije samo predvodnik ninji, Rauch mu je dao kompleksniju ulogu - preko njega Takeda će povratiti svoju čast bez dvoboja sa Zagorom, a ima li bolje za jednog samuraja da čast vrati sukobljavanjem s drugom katanom, onom koja želi sabotirati japansku misiju? Tu je Rauch odigrao ziheraški, jer iako je vidljivo iz jedne retrospekcije da je odnos dvojice samuraja zapečaćen međusobnim pomaganjem u nevolji i dugom zahvalnosti, jasno je da ipak vjernost klanovima i motivima kojima se vode prevladava kod obojice, pa je Rauch na taj način uspio završni čin priče obogatiti kratkim dvobojem u kojem katane imaju glavnu riječ.

Rauchove ninje, za razliku od Castellijevih, koriste arsenal raznovrsnog hladnog oružja, a autor je svakome od tih oružja funkcije objasnio u radnji. Netko će reći da je tako zagušio protok priče, ali Rauch to nije uradio pri vrhuncu sukoba s ninjama, već kada se radnja primirila, tako da ta kritika ne stoji. Kad sam se, tamo osamdesetih ložio na ninje čitajući o podvizima Leslija Eldridgea, Kerčevog „Nindže“ i bezbroj puta premotavajući i gledajući na video kasetama Michaela Dudikoffa, Shoa Kosugija i ostale filmske ninje, znao sam sve vrste hladnog oružja kojima barataju - od klasične katane do ekstravagantne kusarigame, ali sam protokom vremena dosta oružja zaboravio, a sada me Rauch podsjetio na njih, a vjerujem da je prosječnog konzumenta stripova koji nema dodira s ninjama malo i educirao. Svaki od ninji koristi njemu specifično oružje, ujedno tako dajući nam i njihovu karakterizaciju jer je jedino Shimada prepoznatljiv u priči, ostali su, bez oružja, nerazlučivi. Pa tako jedan od ninji vrhunski barata s dva vakizašija, drugi kusarigamom, treći naginatom, a četvrti, najopasniji, katanom. Naravno, tu su i šurikeni, neizostavni dio bogatog drevnog arsenala kojim se služe.

Sve u svemu, sasvim solidna Rauchova priča čija se ideja bazira na prekidu japanskog izolacionizma i neraščišćenom odnosu Zagora i Takede, koja sadrži i nekoliko retrospekcija. Da ne znam da je Rauch autor, čak bih pomislio da je Burattini imao svoje prste u ovom Takedinom povratku, ipak je samuraj njegovo čedo. Te retrospekcije nisu bauk i ne koče razvoj radnje u toj mjeri da bi negativno utjecali na čitanje priče, a Rauch ih je pravovremeno ubacivao u radnju.

Prva nas retrospekcija, ujedno i najduža (11 str.), informira o razlogu Zagora i Chica zbog kojeg su napustili darkvudsku idilu i potegnuli sve do, kako će se ispostaviti, Kingstona, prateći tragove krijumčara alkohola na čelu sa Spikeom. Jedan odrađeni flashback u stilu in medias res između Zagora i Chica dok slijede Spikeove tragove, i rekao bih sasvim dobro uklopljen u radnju jer se svrsishodnost ovog flashbacka temelji na dvije Rauchove niti vodilje - prva je susret s Takedom u Kingstonu, druga je, kako ćemo brzo saznati, umiješanost Spikeove bande u buduća događanja oko otmice japanskog veleposlanika. Ima tu malo pucnjave i tučnjave, klasičnih fraza o Chicovom apetitu i zanovijetanju, dakle, jedan klišej, sasvim solidno odrađen. Preostale retrospekcije su kratke, od svega nekoliko vinjeta, a u njima nam Rauch objašnjava kako su se upoznali Takeda i John Maylin, kratko nas podsjeća na Nolittinu „Sjekira i sablja“, ali i upoznaje nas s Takedinim tokom misli i dvojbi koje ima sada kada je opet sreo Zagora, presječenih retrospektivnim podsjećanjem na riječi njegove supruge Jeng. Sve se te retrospekcije dešavaju u 96 stranica prve sveske, čak bih rekao i da su odlično ukomponirane i ne zagušuju radnju koja još nije dosegla puni potencijal, to nas čeka na preostalih 188 stranica.

Da, pune tri sveske Rauch je iskoristio oko urote i pokušaja ubojstva japanskog veleposlanika u cilju da se baci ljaga na Amerikance kako bi interesne grupacije u Japanu i dalje mogle provoditi svoju vlast i Japan i dalje držati u izolaciji, jačajući tako svoju moć i utjecaj, a rezultat toga je zanimljiva priča nakrcana odličnom akcijom s ninjama u punoj formi. Rauch je detalje oko urote posložio prilično jednostavno, a opet svježe, zanimljivo i intrigantno, a o dosadi, nekakvim banalnostima ili slučajnostima nema niti govora.

Upravo je ubacivanje Shaftove bande ključan element kojim je radnju podigao na veću razinu, jer, ne zaboravimo, ninje ovdje nisu u prvome planu, oni svoju ulogu igraju iz sjene, a banda je ta koja vodi glavnu riječ do te mjere da će se osiliti i pokušati izigrati ninje. Priznajem da ovakav zaokret nisam očekivao, a nekako mislim da je Rauch ipak posumnjao u Takedine i Zagorove sposobnosti da se bore i protiv bandita i protiv ninji istovremeno, ili ih jednostavno nije htio pretvoriti u nekakve super heroje koji s lakoćom pobjeđuju sve neprijatelje, pa je uradio jedan klasični zaokret u kojem dominira međusobna borba dotadašnjih ortaka. Upravo je to jedan iz niza najboljih aspekata ove priče, i tu još jednom napominjem Rauchovu suptilnost pisanja, jer ničim nam nije dao naslutiti da oni međusobno surađuju u svrhu sabotaže japanske misije sve do polovine priče. Tu nam, u kratkoj retrospekciji, Rauch otvara sve karte, a zatim mijenja postavku i izdaju stavlja u prvi plan, čije će posljedice kulminirati u kanjonu Red Pikeu.

Rauch je posebnu pozornost posvetio produbljivanju psihologije i motivacije kojima se vode istočnjački ratnici-od veleposlanika, preko Shimade Jone do Takede - svi se oni pozivaju na Hagakure. Na taj je način Rauch jednostavno a efikasno definirao motivacije kojima se ovi likovi vode, a to je fino posloženo na način da se i sam čitatelj može poistovjetiti sa sva tri lika, ulazeći u njihov tok misli.

Čak je i Zagor ovdje, za razliku od Castellijeve priče s ninjama, u punoj formi, i može se ravnopravno nositi s njihovim smrtonosnim vještinama. Ok, Castelli je Zagora uhvatio na iznenađenje - ninja je precizno bačenim šurikenom presjekao lijanu i Zagora otpravio u svijet snova, a tada dolazi zastrašujući trenutak-vibrirajući dlan, Castellijev suspens kojim je definitivno obilježio priču u koju je toliko toga nakrcao, a Zagorovo spašavanje od neumitne smrti koja obitava u legendama orijentalnih borilačkih vještina jedan je od najboljih i najupečatljivijih trenutaka čitavog serijala. Rauchove su ninje ipak vičnije hladnome oružju kojim majstorski barataju, a i nisu obučene u nekakve smiješne baletne tajice s nadgaćama i pendrecima oko pasa, već kako ninjama dolikuje, a Zagor će se i ovdje morati ogledati u bliskoj borbi protiv momaka u crnom. Rauch izbjegava Zagorovu superiornost u borbi protiv ninji i malo eksperimentira stavljajući na kušnju izuzetne fizičke Zagorove osobine.

Burattini je prikazao Takedu kao čovjeka rastrganog osjećajima između ljubavi, zahvalnosti i njegove ratničke filozofije. Takeda ipak na kraju te priče shvaća da postoji i širi horizont od njegova skučena pogleda na život i na čast koju bi jedino mogao povratiti ubojstvom Zagora-velikodušnog i hrabrog čovjeka koji je spasio njegovu voljenu ženu Jang i nerođeno dijete. Upravo ta promjena perspektive koja prikazuje Takedu sasvim drugačijeg od njegovog gospodara Minamotoa-častohlepnog, nemilosrdnog i beskrupuloznog samuraja kojem je svrha prolijevanje krvi radi borbe i časti - poslužila je Rauchu kako bi Takedu prikazao kao čovjeka koji je i dalje vjeran kodeksu samuraja, ali i čovjeka koji pronalazi način kako da iskupi svoju čast bez dvoboja sa Zagorom i postaje mu prijatelj, i na taj način, na kraju priče, ostavio otvorenu mogućnost da Zagor i Chico u dogledno vrijeme potegnu do feudalnog Japana.

Pesce me nije razočarao. Njegov crtež odlično definira detalje, od samuraja, ninji, pejzaža i dinamike između likova, a njegov najjači adut su akcijske scene kojih ne manjka u ovoj priči.

Jacopo Rauch se od klinca zaljubljenog u Zagorove avanture i tekstopisca koji je davnih devedesetih sramežljivo poslao dva sinopsisa Deciu Canziu, a ovaj ih uvalio Mauru Boselliju, prometnuo u jednoga od najboljih scenarista serijala u proteklih dvadesetak godina. Vjerujem da mnogi od vas dijele mišljenje da se od Raucha očekivalo mnogo, i konačno je počeo rušiti stigmu „vječitog talenta“. Delaware, Brodolomci, Crna krila noći, Grad ludila, Dan invazije, Povratak samuraja, Vampiri. Upravo zbog tih odličnih priča imam visoko mišljenje o njemu, a vidljivo je iz niza priča koje su se zaredale, zaključno s Povratkom Zimske Zmije, da je Rauchova forma pisanja u uzletu, i da njegove najbolje priče tek dolaze.