Što veže priče „Sveti jelen“, „Neman iz lagune“, „Trojica u opasnosti“, „Izazivač“, „Blago iz grada duhova“, „Tajna Redstonea“, „Čudovište iz Philadelphie“ i „Piroman“? Scenarist? Ne, šest ih je. Crtač? Ne, sedam ih je. Tema priče? Ne. Neki lik, prijatelj ili neprijatelj, koji se u svima njima pojavljuje? Ne. Ove nas priče, nakon titanskog robota, podmornice, dalekometnih vođenih projektila, svemirske letjelice i vanzemaljaca, dvoboja u alternativnoj dimenziji, dvoboja u svemiru, kloniranja i povratka, vraćaju na „klasične“ Zagorove priče i da, to su priče koje su se pojavile odmah nakon Hellingena. O kvaliteti nabrojanih ne bih, ne zato što su upitne jer među njima ima fenomenalnih klasika, već zato jer smo ih odavno apsolvirali, tek bih posljednju iz niza predstavio svekolikoj i uvaženoj javnosti sa stripovi.com i onima koji povremeno škicnu na site.
Priču je napisao Mirko Perniola po sinopsisu Vittorija Sossija. E tu sam, priznajem, morao posegnuti za dobrim starim špijunom-google tražilicom. Ili je nesposoban taj špijun ili je Sossi dobro zameo sve tragove, jer tek mi je izguglao dvije Zagorove priče koje je ovaj gospodin u suradnji s Morenom Burattinijem napisao: specijal Posejdonovo prokletstvo i maxi priču Gospodari oluja. S druge strane, Mirko Perniola mi je, a i vama, dobro znan. Perniolu smo dosad viđali aktivnog prije svega u popratnim Zagorovim edicijama, dok se u redovnome serijalu ograničio na jedan nastup, i to prije osam godina, u vrijeme Zagorovog južnoameričkog putovanja.
Perniola je uradio scenarij po Sossijevom sinopsisu, koji ide nekako ovako: u rudniku u blizini grada Keatinga desila se katastrofa zbog koje su mnogi rudari poginuli. Pet godina kasnije, tajanstveni maskirani ubojica, za kojeg se brzo ispostavi da je inženjer Joss Beaumont, navodno poginuo u nesreći, počinje ubijati sve odgovorne koristeći vlastiti izum u obliku eksplozivne zapaljive smjese koju je nazvao „beaumontit.“ Posebno se okomio na beskrupuloznog Miltona Millera, vlasnika rudnika kojeg smatra odgovornim za tragediju, a ne ustručava se i da pobije sve stanovnike velikim potopom, jer su u njegovim pomračenom umu svi jednako krivi za tragediju. Osvetnikov se trag križa sa Zagorovim, koji stiže u gradić Coalbridge, i pokušava zaustaviti Beaumonta.
Priča se razvija u dva paralelna narativa: jedan ispripovijedan u flashbackovima koji nas uvode u priču i objašnjavaju događaje iz prošlosti, a usredotočeni su na figure ciničnog vlasnika rudnika Miltona Millera i njegovog idealističkog inženjera rudarstva Jossa Beaumonta, kao i na rudarsku tragediju i dramu Beaumonta i njegove trudne supruge. Druga narativna linija nam odmah prikazuje piromana i njegov prvi sukob sa Zagorom, a od tog trenutka Perniola katapultira čitatelja u zbrku događaja i akcije koje se nižu jedna za drugom. Opći je dojam da je Perniola uzeo sav raspoloživi prostor da ispriča priču s klasično (klišealizirano) okarakteriziranim likovima, poput samog Beaumonta (osvetnika za kojeg navijate, ali u jednome trenutku njegova osveta koja je opravdana postaje pretjerana, jer Beaumont namjerava izvesti veliki čin koji će uzrokovati brojne žrtve i koji će zauvijek zakopati grad Coalbridge pod vodom i blatom) do onih izrazito stereotipnih poput Miltona Millera, uobičajenog moćnika i nasilnika punog novca koji se susreće u tisućama priča, a tu su i njegovi poslušnici koji u jednom trenutku odluče pokrasti gazdu.
Primijetili ste da sam drukao identitet maskiranog osvetnika. E pa nisam to uradio da vam namjerno spoilam, nemojte odmah drvljem i kamenjem na mene, već jednostavno zato jer i Perniola radi istu stvar, no da stanem u obranu dotičnoga, otkrivanje identiteta maskiranog ne zahtijeva šerlokovski pristup. Bi li pomoglo napetosti da je identitet tajanstvenog ubojice držan u tajnosti do finala? Po meni, odgovor je Ne. Kako u retrospektivnom prologu imamo egzistencijalnu dramu inženjera Jossa Beaumonta i njegove trudne supruge i nije teško zaključiti da je on ispod groteskne maske, i nakon što nam je Perniola brzo otkrio identitet osvetnika i njegove motivacije, znači da je otkrio sve karte. Kada se već odlučio na to, ponadao sam se da će me uspjeti zaintrigirati radnjom koja mora imati puno dobre akcije smještene između osvete svojevrsnog Fantoma iz opere (koji djeluje baš tako s onom maskom, plaštem i šeširom) i okruženja između grada duhova Keatinga, rudnika i grada Coalbridgea koji kontrolira uobičajeni beskrupulozni gazda, u ovom slučaju Milton Miller, i Zagora i Čika koji su se zatekli u vrtlogu svega toga pozivom njihova prijatelja Bakera, šerifa Coalbridgea, grada u kojem se nalazi sjedište Millerove tvrtke nakon uništenja Keatinga.
U ostatku priče definitivno dominiraju velike eksplozije, potresi i potop i priča postaje žanr katastrofe, ali nešto nedostaje. Što? E pa nedostaju emocije i napetosti u svemu tome. Paradoksalno, ono što je moralo biti najbolje, a to su akcija, osveta, kao i konačni sukob Zagora i Beaumonta, postaje dosadno. Zagor luta gore-dolje od mjesta do mjesta, drama i napetost svedeni na nulu, otkriva negativčevu jazbinu bez imalo misterije i teškoća, Beaumontova ubojstva i zasjede postaju šablona i ponavljaju se na zamoran način dajući jasnu namjeru da se samo želi produžiti priča (sasvim nepotrebno).
Kao ambijent, rudnik atrancita koji i dalje gori godinama nakon nesreće i zemlja koja neprestano podrhtava je originalna, odlično dočarana Chiarolinim crtežom. Ali onda ta ista odlična stvar na kraju postaje balast, jer kao najveći apsurd ističem da je Beaumont postavio svoj laboratorij, u kojem je proizvodio super osjetljivi eksploziv, na području gdje iz zemlje bukti plamen, a tlo se non-stop trese i otvaraju se pukotine. Tu je i činjenica da je Beaumont vodio svojevrsni dnevnik u kojem je objašnjavao sve svoje planove, ostavljajući tako dokaze o svojoj krivnji svakome tko se usudio ući u njegovu jazbinu. To su scene toliko besmislene, kao i sukobi piromana sa Zagorom koji se ponavljaju i postaju zamorni: praktički su isti i navikneš se na njih i na eksplozije i to im oduzima spektakularnost koja bi im trebala predstavljati jedinu svrhu.
Završni obrat baca novo svjetlo na cijelu priču. E to je ono što sam čekao, taj tajni adut kojim je dan zaokret priči, ali ovdje nije riječ o dobro izvedenom konačnom zaokretu nego o promašaju. Nije dovoljno zaključiti na kraju priče: „sve je to bilo u Beaumontovom umu“, već je trebalo to znati scenarijski uokviriti i crtački dočarati, a nažalost, ni Perniola ni Chiarolla to nisu uspjeli na adekvatan način. Paradoksalno, smrt Beaumonta s popratnom iluzijom njegove mrtve supruge trebala je imati neku dubinu i pouku, ali je ta glavna scena progutana u potpunoj apatiji, pa ispada da je Miltonova parabola možda najbolja stvar u cijeloj priči.
U Perniolinu obranu mogu reći da je u ovom slučaju bio prisiljen secirati lošu temu Sosija i moglo bi se zaključiti da Perniola čini sve što može da ova tema nekako funkcionira, ali čemu na banalan način razvlačiti scenarij u kojem nema ni trunke emocija i napetosti?! Da je ova priča rađena u dva broja, barem bi scenarij bio agilniji i manje dosadan. Sveopći dojam da se sažeti u kratku rečenicu: I dalje čekam priče koje zaista vrijedi pročitati.
Što da napišem za Chiarollin rad? Nije mi se svidio, nažalost. Zbrka, konfuzija vlada scenarijem, a Chiarolla kao da je to upio i pretočio u crtež. Znam što ćete reći, pa to je Chiarolla, to je taj njegov ekstrovertirani, nervozni i prljavi stil koji bi trebao dobro pristajati ozračju ove priče, ali ovaj put mi se čini dosta loše nacrtano. U žanru katastrofe koji dominira pričom je normalno da ima mnogo eksplozija, nesreća, potopa, i to je jako dobro odradio, nažalost likovi su mu neuvjerljivi u svemu tome, posebice Zagor.
.jpg)
