Ratnice

Zagor

ZG VEC 99/102 | 286 str.

Zagor i Chico nalaze se na ušću rijeke Napo u Amazonu, mjesta koje im je Sanya navela kao moguću lokaciju Amazonki. Do tamo ih je doveo Richard Spruce, botaničar koji istražuje amazonsku vegetaciju. Slušajući njegovu priču o konkvistadorima koji su se prije nekoliko stoljeća sukobili s Amazonkama na tim prostorima, iznenada se pojavljuje nemilosrdni Barranco s grupom plaćenika. U pokušaju da oslobodi prijatelje Zagor biva teško ranjen, a njegovo tijelo pronalaze Amazonke. Među njima je i jedna stara poznanica.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 79%

Priča 8

Scenarij 8

Crtež 8

Naslovnica 7

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 61%

P*5

S*6

C*6

N*6

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Na obalama velike rijeke
    ZG LU 248
  • Ratnice
    ZG LU 249
  • Pirane
    ZG LU 250
  • Bahia u krvi
    ZG LU 251
  • Na obali velike reke
    ZG VEC 99
  • Žene ratnice
    ZG VEC 100
  • Pirane!
    ZG VEC 101
  • Krv nad Baijom
    ZG VEC 102

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Sulle rive del grande fiume
    ZG SR 567
  • Le donne guerriere
    ZG SR 568
  • Piranhas!
    ZG SR 569
  • Sangue su Bahia
    ZG SR 570

ZANIMLJIVOSTI

  • U Italiji su priče objavljene u periodu između listopada 2012. i siječnja 2013., Veseli Četvrtak ih objavljuje od kolovoza do studenoga 2015., a Ludens od svibnja do kolovoza 2016.
  • Kao i u prethodnoj avanturi, priča je smještena u amazonsku prašumu, ovdje s ciljem da naši junaci pronađu Amazonke kako bi ih uputile na trag Dextera Greena.
  • Povratak nemilosrdnog Barranca koji je završio u podzemnim vodama Machu Picchua, a u ovoj doznajemo razlog njegova traganja za kćerima Viracoche.
  • Vratila se i Bosellijeva vudu čarobnica i gospodarica Vlandinga, koju smo zadnji put vidjeli među ruševinama drevnoga afričkog carstva Songhaya.
  • Fragmenti vizija Zagorove budućnosti koji se odnose na „ponovno rođenje“, mamu Jacintu, Viracochine kćeri i Amazonke, spominjani u Shyerinom proročanstvu u priči „Ponekad se vraćaju“, ovdje su konačno posloženi.
  • Pojavljuje se i nekoliko povijesnih ličnosti, jedan od njih je botaničar Richard Spruce koji prepričava Zagoru i Chicu potragu konkvistadora Francisca de Orellane i dominikanca Gaspara de Carvajala za mitskim El Doradom u srcu amazonske prašume i njihov susret s Amazonkama.
  • LU 249 str. 70, Marie Laveau tvrdi da je otkrila da je oduvijek bila dio sestrinstva šamanki čije je znanje nasljeđe sestrinstva znanstvenica iz Atlantide. Na taj je način Burattini uskladio okvir s nekoliko šamanki u Zagorovom svijetu, poput Shyer i Jayle, šamanke koja poznaje put do zemlje mrtvih koji vodi preko Dugina mosta. Burattini je kontaktirao Bosellija (pošto je on tvorac lika Marie Laveau) u vezi te ideje, a ovaj se složio s tim.
  • LU 250 str. 79-84, Zagor odvlači neprijatelje u rijeku prepunu pirana. Ako se prisjetite, u prošlosti su se naši junaci susreli s jednom vrstom riba mesožderki u Castellijevoj priči „Male ubojice“.
  • LU 251 str. 36, Zagor ljubi Marie, a to je prvi put da naš junak ljubi ženu u jednoj Burattinijevoj priči.

Zagor od sedamdesetih nije bio na nekom dužem putovanju, a upravo su devedesete po tome bile važne za serijal. Moreno Burattini i Mauro Boselli, “svježa krv“ koja je uspjela otrgnuti Zagora iz limba Toninellijevih opetovanih priča, započinju s obnavljanjem i modernizacijom Zagorova lika pritom ne mijenjajući nolittansku ortodoksnost Zagora, a vrhunac doživljavaju s novom američkom odisejom. Taj drugi zlatni Zagorov period, kako volimo nazivati razdoblje od 1994. do kraja 1996., dao nam je pregršt novih likova i motiva koji će izravno utjecati na Zagorovu budućnost, a kroz kontinuitet priča koje sadrže alternativni mit o davno iščezlim civilizacijama, počinju Zagora slati na sve češća putovanja.

Nakon nove američke odiseje koja sadrži jednu priču usko vezanu uz atlantidski mit, zaredali su se odlasci na Grenland, u Afriku, džunglu Yucatana, na Island, donoseći nam pokretače buduće odiseje u likovima pustolova i arheologa Dextera Greena i njegova rivala profesora Ludwiga Richtera. Spajajući razbacane fragmente, počevši od Cibole preko potrage za četiri artefakata koji sjedinjeni u jednu cjelinu otvaraju vrata spoznaje (tj. drevnih mudrosti davno iščezlih civilizacija), u južnoameričkoj odiseji i kulminacijom na Antarktiku, pritom nekako zaboravljamo da nije dinamični B&B duo prvi ubacio mit o Atlantidi u Zagorov serijal. Istina, oni su sve te fragmente koherentno povezali, a ja ću vas podsjetiti koje su dvije priče bile začetnice.

Marcello Toninelli prvi je ubacio elemente davno iščezlih civilizacija u Zagorov svijet pričom „Grad na krovu svijeta“. Gradu na vrhu litice, zaštićen prstenastom maglom otrovnog plina, u koji su naši junaci stigli zahvaljujući najnovijem zračnom izumu Ikara La Plumea (Ikarovo Pero), ime je Ol Undas, a u njemu dobivamo prve informacije o davno iščezlim civilizacijama. Doduše Toninelli ne navodi eksplicitno da su u pitanju Atlantida ili Mu, ali Zagorovo iznenađenje vrhunskom drevnom tehnologijom, vještački stvorena čudovišta u tajnom laboratoriju, nepoznati drevni jezik i pismo, kao i riječi starog Drovala na stranicama 43-46 o razarajućim oružjima, kontroliranim virusima i sveopćem ratu koji je doveo do kataklizme ne ostavljaju mjesta sumnji - u pitanju je jedna od dviju civilizacija koje će detaljnije obraditi budući nositelji serijala Mauro Boselli i Moreno Burattini pišući priče u kojima će Zagor i Chico otkrivati te drevne baze i gradove.

„Vaša radost neće dugo trajati! Uskoro će se pretvoriti u očaj…I čitav će Darkwood oplakivati tragični događaj kojeg su bogovi pripremili kako bi nas kaznili.“

Sjećate se tih zlokobnih proročanskih riječi Diablara, zlogukog indijanskog proroka za kojeg svi vjeruju da lupeta besmislice? Upravo s tim šamanom Ade Capone ubacuje i djeliće mita o davno iščezlim civilizacijama u Zagorov svijet spominjanjem kataklizme, ostataka drevnih građevina i zaboravljenih mudrosti, kao i kroz lik šamana Voldana, jednoga od odabranih vračeva koji raspolaže nekim znanjima koje su posjedovali Drevni. U najboljoj je namjeri prenio svoje znanje na Diablara kako bi nastavio njegov put, ali se pokazao pogrešnim izborom jer je svoje nove spoznaje koristio u maliciozne svrhe.

I nije samo dio mita o nestaloj civilizaciji ubačen u ovu priču, već Capone kroz vrača Montaga počinje u natruhama ispredati magijsko i božansko tumačenje Zagorovog simbola na prsima, čemu će studioznije pristupiti Burattini desetak godina kasnije. Također nam u ovoj priči Capone daje informaciju da su predodređeni šamani generacijama bili nositelji nekih drevnih znanja poniklih iz davno iščezlih civilizacija. Počinje povezivati Nolittinog šamana Keokuka i nasljednika mu Akota, svoje šamane Tei-Kana, Voldana, Montaga, pa i Diablara, sa znanjem iz davne civilizacije. Na prvu sve to izgleda strašno zbrkano i nepovezano, pogotovo jer se autori više nisu doticali tih tema, ali su Toninelli i Capone tim pričama pionirski utrli put Boselliju i Burattiniju koji će dublje ući u tumačenje mističnog drevnog kao indijanske mitologije koherentnije povezane sa znanjem drevnih civilizacija, ovaj put sa pripadnicama ženskog šamanizma, likovima poput Shyer, Jayle, mame Jacinte, kćerima Viracoche, kao i nizom razasutih baza Atlantide i Mua diljem svijeta.

Mit o Atlantidi, otoku legendarne drevne kulture, a o čijem samom postojanju nema čvrstih dokaza, prvi je počeo spominjati Platon koji tvrdi da je ona razorena nekom prirodnom kataklizmom, a to se navodno dogodilo oko 9500 godina prije Platona. Dan danas, Atlantida je inspiracija brojnim piscima i stvarateljima, od knjiga, stripova sve do filmova, a dinamični dvojac Boselli i Burattini rade svoj alternativni mit. Od Cibole, Sahare, preko Islanda, Darkwooda i Amazonske prašume, pa sve do Antarktika, svjedočili smo otkrivanjima drevnih tajnih baza i gradova dviju naprednih civilizacija koje su se međusobno uništile u dugome ratu kojeg se više nitko ne sjeća. Ostaci preživjelih svedeni su na razinu kamenog doba, a oni sretniji sačuvali su znanja i nešto tehnologije zbog kojih su ljudi gledali na njih kao na bogove, a neki preživjeli vremenom su degenerirali u mitska bića, poput ghoulova iz islamskog folklora (sjetite se afričke odiseje i Atlantide). Drevno znanje prenosilo se samo među odabranima koji su dosta znanja tijekom protoka vremena izgubili i zaboravili, a milenijima kasnije većina tih baza je napuštena i u raspadanju, mada, vrhunska tehnologija u nekima od njih i dalje prijeti nepozvanome gostu, kao u Ciboli ili darkvudskom Zelenom ponoru.

„Zeleni ponor“, priča koja se pojavila u vremenu kada se čitatelji nisu previše zamarali tražeći dlaku u jajetu i razbijajući glavu kako se prapovijesno čudovište pojavilo u Darkwoodu donijela je Zagora kako viri u taj ponor ali ne silazi da ga istraži, već zatvara ulaz gomilom kamenja. Godine 2011. i Zagor se povodom svog pedesetog rođendana konačno spušta u taj ponor u kojem saznajemo da su monstruozna stvorenja rezultat pokusa davno nestale civilizacije Mua, sve u svrhu stvaranja oružja protiv suprotstavljene Atlantide. Ali vrhunac priče nisu sukobi s tim stvorenjima, već fragmenti stvaranja dalekih i zaboravljenih Zagorovih uspomena u vezi Shyer, šamanke i čarobnice koja je inicirala Patrickovu sudbinu heroja prije negoli je postao Zagor Te-Nay. Shyer je tajanstvenim napitkom izbrisala Patricku sjećanje na taj sudbinski razgovor, kao i sjećanje na poznavanje jezika drevnih, a sve će to, kada bude neophodno, potaknuti jedna vizija.

Upravo se to dogodilo povratkom u Zelenu pećinu, a Zagor dobiva neke natuknice budućih sudbinskih događaja - susret s mamom Jacintom, kćerima Viracoche u podzemlju Machu Picchua, „ponovno rođenje“, susret s Amazonkama, borba protiv T-Rexova na visoravnima Mato Grossa, pa čak i krajnju destinaciju-Antarktiku. Naravno, sve su te lokacije i osobe prije putovanja nepoznate, zbivanja u vezi njih odigrat će se tijekom južnoameričkog putovanja, a treba naglasiti da u Mumiji s Anda i Ratnicama neke od tih vizija konačno sjedaju na svoje mjesto.

Zagor je upoznao kuranderu mamu Jacintu, kćer joj Soledad i Viracochine kćeri, kao i atlantidsku izgubljenu bazu ispod drevnog grada Machu Picchua pomislivši da je tu kraj potrage za Dexterom, ali kako je rečeno u Shyerinom proročanstvu, naši junaci su tek na pola puta. Barranco, glavni negativac epizode u Andama, kako bi pronašao tragove Amazonki koje su nekada bile dio Viracochinih kćeri i živjele u tom drevnom gradu, a koje su se u jednom trenutku odvojile i spustile istočnom stranom Anda u prašumu, nakon sukoba sa Zagorom nestaje u podzemnim vodama. Kako karizmatični negativci, a Barranco to definitivno jest, ne umiru olako u Zagorovom svijetu, za pretpostaviti je bilo da će se pokvarenjak kad-tad vratiti jer nam je ostao dužan objašnjenje krajnjeg cilja u Amazonki.

Nakon Mignaccove filler priče „Zeleni labirint“, ujedno i lijepog Ferrijevog omaža svojim radovima na naslovnicama Mister Noa, Burattini ponovno uzima zamah i vraća Zagora i Chica na pravu misiju-potragu za Amazonkama. Jesu li žene ratnice tek legende iz grčkih predaja, ili se tu nešto više krije? Uostalom, i konkvistador Francisco de Orellana i dominikanac Gaspar de Carvajal, povijesne ličnosti koje je Moreno ubacio u svoju priču, tvrde da su se na svome putovanju Amazonijom sukobili sa surovim ženama sličnim amazonkama iz grčkih mitologija.

Burattinijev pripovjedački stil uključuje prolog u formi retrospekcije, a zatim se radnja paralelno razvija kroz dva narativna smjera, a u oba nam Burattini donosi iznenađenja pojavom nekih likova. Prolog, koji se vremenski odvija u lipnju 1542., lokacijom otprilike gdje su trenutno naši junaci, u stvari je kronika Gaspara de Carvajala koji je bilježio potragu grupe konkvistadora na čelu s Franciscom de Orellanom za mitskim El Doradom. Isječke iz kronika prepričava tristotinjak godina kasnije botaničar Richard Spruce Zagoru i Chicu nakon njihova poprilično burnog upoznavanja, nakon što ga je Zagor spasio iz čeljusti aligatora. Što se tiče botaničara, Spruce je povijesni lik, i istraživao je amazonsku vegetaciju desetak godina nakon Zagorovog putovanja, a Burattini si je dozvolio malu autorsku slobodu miješajući fikciju i stvarnost kako bi Spruce susreo Zagora i slušao Chicove dosjetke, a također je i neke informacije iz dnevnika kojeg je Spruce tijekom petnaestogodišnjeg istraživanja brižljivo vodio podijelio s našim junacima, poput trnovitih lijana, napada aligatora i masti protiv insekata.

Srž retrospekcije Burattini počinje oblikovati po vlastitom nahođenju, jer je za potrebe svoje priče malo iskrivio Orellaninu. Konkvistadora i njegovu ekipu pljačkaša žene ratnice zasule su strijelama, dok Burattini svoje naoružava futurističkim oružjem (murchadne, pretpostavljam, jer ipak je mit o Atlantidi), a potom radnju počinje razvijati u smjeru suočavanja s neprijateljem za kojeg je Zagor vjerovao da je poginuo u podzemnim vodama Machu Picchua, a koji se iznenada i teatralno vratio na scenu.

Barranco se pojavljuje i tu počinje niz akcijskih sekvenci u kojima Zagor pokušava spasiti svoje prijatelje bacajući se s lijane na lijanu, izbjegavajući metke i vitlajući sjekirom, a zahvaljujući Laurentiju te sekvence su efektne, dinamične i eksplozivne, dok je isto tako dojmljivo uradio one koje bi trebale probuditi „sense of wonder“ kontrastom divlje Amazonije i podzemne hi-tech baze.

U biti, tu i nije imao puno za odraditi jer smo od famoznog grada Amazonki dobili tek ruševne tunele kojima prometuje nekakvo malo vozilo (ja ga volim zvati tramvaj zvan čežnja, zbog emotivnih tlapnji jedne osobe u vezi zajedničke prošlosti) i omanji bolnički dio u koji nas vodi zahvaljujući još jednom šok efektu. Apsolutno iznenađenje ne samo ove priče, već i cijele odiseje je povratak Marie Laveau, a o ulozi nekad gusarice, prezrene ljubavnice, vudu čarobnice i gospodarice Vlandinga, samoproglašene kraljice ruševina drevnog Songhaya kojim koračaju živi mrtvaci, malo ću kasnije.

Da bi došao do susreta Zagora i Marie, Burattini prvo mora našeg junaka izložiti olovu Barrancovih ortaka, a Zagor u njegovoj režiji upravo vuče srž nolittanske tradicije kada su u pitanju takve scene. Naizgled u inferiornom položaju, eksplozivno odskače i napada plaćenike, skače s lijane na lijanu, ruši negativce sjekirom, izbjegava metke... Ukratko, cijeli repertoar vještina kojima obara protivnike. Piece of cake, rekli bi, jer hrpa naoružanih kokošara nije dorasla Duhu Sa Sjekirom kojeg je užitak gledati u dinamičnoj Laurentijevoj izvedbi.
I tada Burattini radi efektni šok - dva metka izbacuju Zagora iz igre, kako se čini, zauvijek. Tu dolazimo do fabularne linije Amazonki.
Arhetip Amazonki, žena ratnica koje su nadahnule čitav niz umjetničkih djela, prvi put u Zagorovom serijalu vidjeli smo u Toninellijevoj priči „Zlatno runo“. Hoće li i ovdje žene ratnice biti nemilosrdne kučke koje reketare domoroce i rade o glavama naših junaka?

Burattini si je dozvolio svijet Amazonki potpuno nam razotkriti kroz već neka uopćena saznanja koja smo imali o njima (hrabre i vješte ratnice) i neka nova. Vuku porijeklo iz sestrinstva žena znanstvenica iz Atlantide, iz kojeg su nakon kataklizme nastala razna sestrinstva čarobnica i šamanki, a neke od njih smo već imali prilike susresti tijekom serijala, poput Shyer, Jayle, Mame Jacinte, Viracochinih kćeri. Amazonke su bile dio generički stvorenih Viracochinih kćeri, ali u jednome trenutku odvojile su se od njih, spustile istočnom stranom Anda u prašumu i nastanile u podzemnoj hi-tech bazi.

One i dalje ostaju enigma kao prekrasne tajanstvene ratnice koje ne otkrivaju svoje osjećaje i malo govore, a potom ih Burattini stavlja u nezavidan položaj za jednu zajednicu koja vjekovima egzistira u amazonskoj prašumi. Naime, nekada hi-tech podzemni grad polako se pretvara u ruševine, resursi su pri kraju, Amazonki je ostalo tek nekoliko, a lozu ne mogu produživati zbog sterilnosti. Također je Burattini i radikalni zaokret uradio od mita koji okružuje Amazonke, i u njegovoj interpretaciji one ispadaju zaštitnice domorodaca.

Ova linija upečatljiva je i po Zagorovoj regeneraciji, a čak se i tu vidi Burattinijeva referenca na nolittansku tradiciju. „Ponovno rođenje“ su riječi koje su nas zbunile i zaintrigirale (opet se vratite na priču „Ponekad se vraćaju“ i Shyerino proročanstvo), a ovdje konačno saznajemo u čemu je stvar. Izbavljenje od sigurne smrti, zarastanje rana i brisanje starih ožiljaka jedna je vrsta paradoksa o heroju koji nikada ne stari i nikada ne umire koji je i Guido Nolitta upotrebljavao. Vjerujem da će neki zakolutati očima na ovo, ali u čemu je razlika između atlantidske vrhunske tehnologije u rukama Amazonki ili kada Tawar, Mnogooki i Keokuk ljekovitim travama uz mantranje nerazumljivih riječi koje bi trebale biti čarobne, otrgnu Zagora iz zagrljaja smrti i Zagor piči dalje kao da ništa bilo nije? Pa nema velike razlike, u tome je sav vic. Amazonke ne pribjegavaju čarobnjaštvu i ljekovitim travama, već atlantidskoj tehnologiji, ipak one vuku porijeklo iz sestrinstva-znanstvenica, a budući da se drevna atlantidska mudrost odnosi i na interpretaciju raznih šamana i šamanki u Zagorovom svijetu kao nasljednika drevnoga znanja, krug je tako zatvoren.

Reći da mit o Atlantidi ne pripada Zagorovom svijetu tek je sitničavost ljudi zarobljenih u vlastitim tlapnjama. Sjećate se Burattinijevih početaka u serijalu, u pričama u kojima je njegovao jaku nolittansku tradiciju? Sjajne priče, složit ćete se. Burattini je ostao privržen toj tradiciji kroz cijeli svoj opus, samo je ubacio nove elemente fantastike, a upravo je fantastika stvaralačka energija koja je pokretala Zagora. Od mladog osvetnika nastao je lik koji je postao istraživač svijeta mašte niza autora koji su pišući takve priče ulazili u samu Zagorovu srž; Capone i „Hiljadu lica straha“, Castellijev „Povratak vampira“, Sclavi i „Demoni ludila“, Toninelli i „Ukleta zemlja“ , Burattinijeve „Nulta godina Darkwooda“, „Ponekad se vraćaju“, Bosellijeve „Crni plamen“, „Dugin most“, „Crna duša“, „Cibola“, „Osveta vudu“, „Kraken“… a o velikom Guidu Nolitti koji je utro put tim žanrovima da ne govorim - od onih naivnih pokušaja s ludim znanstvenicima i vukodlacima preko fenomenalnih Tjeskobe, Američke odiseje, Vudua, Tigra, Kandraxa do Vječne magije - same potvrde Zagora od bogova odabranog ratnika.

Naravno, svaki od ovih autora njeguje svoj specifični i prepoznatljivi stil pisanja takvih priča, a meni nikada nisu predstavljale problem priče na granici fantastike, štoviše, upravo miješanje žanrova karakteristika je serijala od njegovih početaka. Sve dok autor poštuje osnovne osobine Zagora, ja mogu čitati s guštom i priče o svemircima, vampirima, vukodlacima, Hellingenovim izumima, pa što ne bih mogao i o izgubljenim bazama Atlantide.

Teško je danas neprestano tragati za sense of wonder (koji je Guido Nolitta utemeljio ubacujući u svoje priče reference na fantastične i horor B filmove, knjige i stripove Alexa Raymonda) i kombinirati sa Zagorovim avanturama, jer je gotovo sve upotrijebljeno. Fantastika, horor, paralelne dimenzije, nadnaravno…ti su žanrovi tek lajtmotiv, jer je Zagor prvenstveno čista avantura. Zagor, dosađujući se u svojoj šumi, nikada nije rekao: „Hej, debeli, mogli bi danas otkriti neki izgubljeni grad ili civilizaciju, zaustaviti ludog znanstvenika s dijaboličnim planovima, oderati kojeg vukodlaka“… Sve su to tek lajtmotivi, baš kao i izgubljene baze naprednih civilizacija koje su se pojavljivale u serijalu. Zagoru je uvijek bio imperativ spasiti prijatelje i zaustaviti negativce, a u ovoj je odiseji naglasak na zaustavljanju Dextera Greena, a izgubljene baze davnih civilizacija nisu uključene u ljudske zajednice, one ostaju „negdje tamo“, u Zelenom ponoru, bespuću Sahare, podzemlju Machu Picchua, podzemnom gradu Amazonki…

Burattini poštuje osnovne Zagorove karakteristike i njegov je Zagor uvijek u središtu radnje i dinamično-dramatičnih scena, a to je dojmljivo pokazao Laurenti nizom akcijskih scena, pa i onih u kojima odvlači neprijatelje u rijeku punu pirana uz obavezan Zagorov monolog o surovosti ali neizbježnosti takvog postupka, sve kako bi spasio svoje prijatelje i Amazonke.

Čak i negativci nisu trivijalno ubačeni u priču koja u svojoj srži sadrži mit o Amazonkama. U prijašnjoj Burattinijevoj priči svjedočili smo okrutnostima podlog Barranca koji iz samo njemu znanih razloga traži žene ratnice. Ovdje nam scenarij daje na znanje da je plaćenik trgovca Dorivala, a dinamiku priče Burattini postiže motivom. Dorivalova opsesija usmjerava njegovo ponašanje prema samo jednom cilju-osvetiti se Amazonkama koje su ubile njegova oca i brata, a njemu ostavile nagrđujući pulsirajući šireći ožiljak na torzu. Po ovome bi se zaključilo da su Amazonke okrutne žene koje bezrazložno ubijaju, ali kroz manju retrospekciju saznajemo kakvi su gadovi otac i njegov okot, a Burattini tim činom postavlja Amazonke kao zaštitnice domorodaca.

Nakon niza neuspješnih pokušaja da pronađe Amazonke, čini se da je ovaj put unajmio pravog čovjeka. Svi aduti su u njegovim rukama - dokopao se ogrlice koja mu može otkriti njihovu lokaciju (neka vrsta primitivnog GPS-a), a tridesetak dobro naoružanih plaćenika ne bi trebalo imati previše problema protiv njih nekoliko naoružanih futurističkim pištoljima koji ispaljuju smrtonosne zrake, ali polako gube svoju učinkovitost.
Ovdje je Burattini fino postigao dinamiku priče, potragu je presjekao s nekoliko kratkih retrospekcija u kojima svjedočimo novim zločinima Barranca, gdje jednostavno dobivate jak nagon da zavrnete šiju tom kučkinom sinu.

Što se tiče završnice vezane za sudbinu dvojice negativaca, Dorival i Barranca prisiljeni su podvrći se odmazdi Amazonki, a Moreno radi odličan zaokret, van tradicije Zagorova djelovanja u vezi pravde i osvete. Marie Laveau čak Zagoru u lice izriče malu laž u vezi njihove sudbine, znajući kako bi ih on pokušao privesti pred lice zakona.

Marie Laveau. Definitivno najveće iznenađenje priče i odiseje, kako već napisah. Bosellijeva senzualna, lukava, hirovita i smrtonosna Marie Laveau, koja je Zagora živa zakopala i u zombija pretvorila, Chica i Digging Billa za ručak aligatorima servirala i u močvarama Louisijane zombije uskrisila i Maitre Carrefoura dozvala, pa kasnije u Africi Zagora u Damballaha pretvorila, ta Marie Laveau u Burattinijevoj režiji konstantno nas draži frazama koje se odnose na njenu nazočnost u ovoj bazi, a koje ostaju nedorečene do epiloga. A tada govori: „Došla sam pomoći Amazonkama da obnove lozu“.

Prvo sam pomislio: „ma daj me, Burattini, nemoj zajebavat!“ Ali uspio je napraviti čvrsto uporište u toj tezi. Objašnjenje da je Marie osjetila poziv Amazonki jer je ona nasljednica drevnih znanja i sam Boselli, autor lika, prihvatio je i odobrio. Tu se opet vraćam na Diablara, jer ako znamo da magija prelazi u formu misticizma, a koji se nije mogao nositi sa svojim novostečenim znanjem pa zabražđuje u prizemnim stvarima poput osvete, tako i Marie Laveau koristi vrsno poznavanje crnog dijela vudu magije iz sebičnih ciljeva ženske taštine; osvećuje se nekadašnjem ljubavniku Ericu koji ju je odbacio. Ovdje je njen ciklus od grješnice do iskupiteljice zatvoren, a tu njenu evoluciju potvrđuje i sam Zagor po prvi put svjesno poljubivši Marie Laveau.

Mauro Laurenti postavio se kao logičan izbor za crtača ove priče upravo zbog povratka senzualne Marie, a njegovi korijeni u Zagorovom serijalu potječu iz suradnje s Bosellijem koji se, kada je vidio njegove crteže, zaljubio u njegov stil i Laurenti postaje njegov stalni suradnik. Debi obojice dogodio se zajedničkim snagama na priči „Kradljivac sjena“, nakon koje su slijedile neke koje s pravom mogu ponijeti titulu modernih klasika. Spomenut ću nezaobilazne „Osveta vudu“, „Aljaska“, „Povratak Nata Murda“…Svjestan njegova talenta za prikazivanje ženskih čari, Boselli nam je s Marie Laveau i Gambit pokazao Zagora koji ne bježi kroz prozor, već aktivno sudjeluje u seksipilom nabijenim scenama dvosmislenim gestama, dijalozima i dodirima prilikom kojih iskre frcaju.

Prva suradnja Burattinija i Laurentija bila je „Močvara robijaša“, priča koju mnogi fanovi drže jednom od najboljih Morenovih, i tek osam godina poslije ponovno se sastaju kako bi nam donijeli ovu priču. Iako Laurentijev Zagor odavno nije onaj kao iz njegovih prvih radova, to ne umanjuje činjenicu da njegov crtež drži pažnju, a možda najveći kompliment koji mu mogu dati je upravo efekt kao da gledaš film, toliko su njegovi kadrovi živopisni.

I ovdje Laurenti njeguje svoj prepoznatljivi stil - spaja Zagorov ponos i Tarzanov dinamizam, čineći tako modernim i autentičnim pristupom odmak od klasicizma u prikazu Zagorove figure, uz majstorsko portretiranje senzualnih Amazonki. Čak je i njegova partnerica Giovanna poslužila kao referenti model za jednu od Amazonki, kao i za niz erotskih ilustracija objavljenih pod dvosmislenim naslovom „Le donne, un mondo da...scoprire“.

Kad smo kod epiloga, Burattini i ovdje provocira čitatelja dijalozima i gestama, kao i simbolikom, a upravo je simbolika važan dio nekih Burattinijevih priča, jer nije slučajno da je priča o Shyer objavljena povodom 40 Zagorovih godina, četiri duge dekade u kojima čitatelji nisu dobivali interpretaciju simbola na grudima. Slijedeća priča vezana uz Shyer, objavljena povodom 50 godina našega junaka, temelj je na kojem Burattini počinje graditi put prema Južnoj Americi. Na tom putu našla se i Marie Laveau, još jedna žena koja igra važnu ulogu u Zagorovom životu. Ona je svoj trnoviti put iskupljenja prošla kako bi podijelila sudbinu svojih novih sestara. Marie i ovdje izaziva Zagora svojim zavodljivim gestama, a posljednje stranice su niz čistih i iskrenih emocija; oproštaj Zagora i Marie zapečaćen je poljupcem. I tu je opet primjetna Burattinijeva simbolika - ne samo da je Zagor po prvi put poljubio jednu ženu u njegovoj režiji, već je tim poljupcem potvrdio Marie kao jednu od najvažnijih žena u Zagorovom životu, upravo ono što je Boselli izbjegavao zbog njene zloće i nehumanosti.

Burattiniju se štošta može zamjeriti - tu prvenstveno mislim na ponekad dosadne i razvučene dijaloge koji su sami sebi svrha, nepresušno more objašnjavanja, hrpa predugih retrospekcija. Ovdje toga nema, sve retrospekcije, osim one u prologu koja je nešto duža, kratke su i svrsishodne, dijalozi su nisu dosadni, dapače, odlično se nadopunjavaju s raznim narativnim razinama koje se sastoje od linije amazonske prašume, atlantidske podzemne baze i ljubavnih scena Zagora i Marie, a sve je to ispresijecano akcijskim scenama u kojima kumuju krvoloci Barranco i Dorival.

A posljednja vinjeta, što o njoj tek napisati… Implicirajući na misiju Marie u vezi potomstva i nejasno Zagorovo sjećanje dok ga je njegovala, Burattini tom posljednjom vinjetom prepunoj simbolike s Marie koja nježno miluje trbuh, Suncem koje se promalja a koje kao da najavljuje nov život, i Junakom koji odlazi u novu avanturu zaokružuje priču. Zna i umije Burattini kad hoće, a to je pokazao u svim svojim pričama u ovoj sagi.


Naprijed

ZG VEC 97/99 Zeleni labirint

ZG LU 252-254 Vjetrovi pobune

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • Ukupna ocjena 82%

    8, 8, 8, 10

    09.03.2020
    02:09:00 sati
    LL1986
    uredi
  • Spock

    Ukupna ocjena 78%

    8, 8, 8, 6

    Teško da me nešto može impresionirati kao Igorova recenzija neke bitnije Zagorove epizode. Svaka čast Igore!

    Moram kazati da mi je epizoda, unatoč kritikama mnogih, zabavna i upečatljiva i potpuno se slažem sa skoro svim napisanim u recenziji. Istina, ima dosta gluposti, ali nije to ništa nova u Zagorovom svijetu, a Burattinijevo nastojanje da razne narativne niti spoji u jednu koherentnu cjelinu je impresivno i za svaku pohvalu.

    Laurenti nije na nivou. Dinamika crteža je odlična, kao i pejzaži, ali izgled likova, pogotovo ženskih, varira od odličnog do karikature. Od naslovnica prva i treća su odlične, ali druga je teški promašaj. Ferri je tu potpuno promašio proporcije, baš kao i Laurenti dosta puta u stripu.

    09.03.2020
    08:19:00 sati
    Spock
    uredi
  • velka031

    Ukupna ocjena 42%

    3, 4, 5, 6

    Slabo, slabo... Jedna od besmislenijih epizoda JA sage.

    09.03.2020
    09:01:00 sati
    velka031
    uredi
  • acestroke

    Ukupna ocjena 51%

    4, 5, 6, 6

    Epizoda je fino smisljena: Amazonke koje se kriju u djungli stotine ili hiljade godina, i koje kaznjavaju okrutne muskarce. Zagor je opet upao u avanturu u kojoj se i famozna Marie Laveau ponovo pojavlja, i isto kao u epizodi Osveta Vudu, ovu ponovo crta Laurenti. Covjek ocito ima dobro oko za zenske likove, i svaka mu ovdje super izgleda, ali slaba tacka ovdje je scenario (Burratini), koji je po stoti/hiljaditi put jednostavno razvakana prica sa klisej negativcima u kojoj je jedina realisticna tacka to da Zagor (kobejagi? ili zapravo? Pojma nemam), slomi svoje rame/ruku, i po prvi put pokazuje da mozda i nije gradjen od celika, kao sto smo mislili. Naslovnice su slabe: vidi se da je ovaj Ferri pri kraju svoje snage, i ne samo da mu Zagor ne izgleda dobro, nego niko drugi od likova. Prica koja ce se jednom procitati, i nikad vise; tako da sami mozete zakljucit kakvog je kvaliteta.
    09.03.2020
    09:19:00 sati
    acestroke
    uredi
  • King Warrior

    Ukupna ocjena 77%

    9, 8, 6, 8

    Gdje se pojavi Marie, nije tesko pretpostaviti da ni Laurenti nije daleko. Interesantna verzija o Amazonkama, sasvim u Martin Mystere maniru. Dobra prica, samo je zalosno da izmedju Zagora i Marie nije nista vise od jednog poljubca palo. Kazem ja; Bure nema hrabrosti da napravi korak vise!

     

    Samo da napomenem da meni mozete da zahvalite sto Marie na naslovnici ima crnu put. Na prvobitnoj verziji je bila bijela, pa sam kontaktirao Burattinija, on je uspjeo da reaguje na vrijeme i naslovnica je promjenjena tik pred stampanje.

     

    09.03.2020
    10:27:00 sati
    King Warrior
    uredi
  • delboj

    Ukupna ocjena 52%

    5, 4, 6, 7

    Ovo je već malo pretjerivanje. Mari Lavo među Amazonkama u Brazilu! Očito je da scenaristi samo gledaju da u svaku epizodu utrpaju nekog lika iz prethodnih priča. Laurentijev crtež mi se nimalo ne sviđa.

    09.03.2020
    12:15:00 sati
    delboj
    uredi
  • goghy

    Ukupna ocjena 77%

    7, 8, 8, 8

    09.03.2020
    13:35:00 sati
    goghy
    uredi
  • Fergal

    Ukupna ocjena 18%

    1, 1, 3, 3

    Smece. Ovo nema veze sa Zagorom, onim pravim kako ga je Nolita zamislio.

    09.03.2020
    17:47:00 sati
    Fergal
    uredi
  • Gris

    Ukupna ocjena 56%

    5, 6, 5, 8

    10.03.2020
    14:15:00 sati
    Gris
    uredi
  • Hercule Poirot

    Ukupna ocjena 73%

    8, 9, 6, 4

    Odlična priča. Šteta što je ovo crtao Laurenti, baš kao i to da nema barem jednu efektniju naslovnicu.

    11.03.2020
    18:04:00 sati
    Hercule Poirot
    uredi
  • Ukupna ocjena 75%

    7, 7, 8, 9

    12.03.2020
    15:23:00 sati
    Dalibor.V
    uredi
  • Ukupna ocjena 57%

    6, 5, 6, 6

    18.03.2020
    20:44:00 sati
    stepinjo
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • When In Rome
    Kod: CTW DC 1
    Ocjena: 67%
    Vrijeme: 23.3.2020. 0:03:00
    Autor: Paka01
    Broj komentara: 0
    Broj pogleda: 445
  • Farma Jane Russell
    Kod: KT VG 2/3
    Ocjena: 44%
    Vrijeme: 21.3.2020. 23:45:00
    Autor: ReemCP
    Broj komentara: 4
    Broj pogleda: 524
  • Mortimer: Zadnji čin
    Kod: ZG LU 271/274
    Ocjena: 79%
    Vrijeme: 19.3.2020. 15:30:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 10
    Broj pogleda: 1085
  • Knjiga prva
    Kod: JKJB FB 1
    Ocjena: 92%
    Vrijeme: 18.3.2020. 18:05:00
    Autor: Spock
    Broj komentara: 10
    Broj pogleda: 738
  • Savage Wolverine: Kill Island
    Kod: WLV TPB 1
    Ocjena: 65%
    Vrijeme: 15.3.2020. 23:19:00
    Autor: Paka01
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 427

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Newfoundland!
    Kod: ZG VEC 151/153
    Ocjena: 78%
    Vrijeme: 10.1.2020. 15:02:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 11
    Broj pogleda: 1864
  • Zeleni labirint
    Kod: ZG VEC 97/99
    Ocjena: 61%
    Vrijeme: 6.2.2020. 0:34:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 17
    Broj pogleda: 1733
  • Ratnice
    Kod: ZG VEC 99/102
    Ocjena: 79%
    Vrijeme: 9.3.2020. 0:06:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 12
    Broj pogleda: 1433
  • Početak raspleta
    Kod: AF SS 412
    Ocjena: 61%
    Vrijeme: 11.2.2020. 19:31:00
    Autor: Kila Banana
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 1302
  • Stroj za snove
    Kod: AA LIB 18c
    Ocjena: 69%
    Vrijeme: 1.1.2020. 20:07:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 1221

Aukcije

Forum