Rakoši!

Zagor

ZG VEOP 60 | 470 str.

Napuštena stara crkva u blizini Fairmonta, zlokobna pećina iznad Bergvillea, grad duhova Blacktown, mračna pećina u Planinama praznovjerja, a sada smo na Rakosijevom tlu, na mjestu zvanom „Vučji vrh“, u sablasnome zamku na Karpatima zametenim snijegom. Hoće li vampiru njegova rodna gruda biti prednost u borbi protiv Zagora?

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 65%

Priča 7

Scenarij 5

Crtež 7

Naslovnica 8

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 79%

P*7

S*7

C*8

N*8

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Rakoši!
    ZG VEOP 60

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Il presagio
    ZG SR 672
  • Le notti di Londra
    ZG SR 673
  • Non-morti
    ZG SR 674
  • Rakosi!
    ZG SR 675
  • Il castello del vampiro
    ZG SR 676

ZANIMLJIVOSTI

  • Priče su u Italiji objavljene u periodu između srpnja i studenoga 2021. godine, Veseli četvrtak donosi nam ih u broju 60 edicije Odabrane priče krajem travnja 2022. godine u integralnom izdanju s dvije naslovnice: A je Piccinellijeva, rađena za #675, B je Venturijeva i omaž je Ferrijevoj naslovnici „Zagor protiv vampira“, a koji je njome omažirao prvog filmskog vampira kojeg je odigrao Max Schreck 1922. godine u Murnauovom filmu Nosferatu. Odbačenu Ferrijevu ilustraciju pogledajte ovdje.
  • Pet brojeva čine ovu dugačku priču podijeljenu u dva dijela. Prva dva broja nacrtao je Raffaele Della Monica, a onu najdužu, s Belom Rakosijem, Walter Venturi. Venturi je nacrtao još jednu priču s vampirima, samo za drugog junaka, Martina Mysterea, a objavljena je kada i prvi broj ove Zagorove priče, u srpnju 2021. Kad sam već kod strica Martina, njegov prvi susret s vampirom zbio se u travnju 1983. u Castellijevoj priči.
  • Ova petodijelna priča najveći je dio europskog putovanja, najavljenog nedugo nakon završetka duge južnoameričke sage. Bile su potrebne godine rada da se sve pripremi i uklopi, pa se tako pokazalo da će europsko putovanje trajati samo šest brojeva, od kojih je pet zauzeto povratkom Rakosija, a potom slijedi priča o povratku u Darkwood. Službeno obrazloženje ove odluke bilo je da su čitatelji izrazili protivljenje dugotrajnoj sagi izvan Darkwooda, no čovjek se jednostavno zapita koji su to čitatelji, s obzirom da je takva odluka od samo šest brojeva izazvala val kritika i ogorčenja.
  • Šesta priča europskog putovanja naših junaka nije objavljena u redovnom serijalu, već bi mogla biti uključena u novu ediciju Zagor plus, a po nekim indikacijama mogla bi se odvijati u Genovi, rodnome gradu legendarnog Galliena Ferrija. Bila bi prava šteta da, kad je već u Europi, Zagor ne doživi avanturu u matičnoj zemlji.
  • Grofa Drakulu, fikcijskog lika iz Stokerovog romana, besmrtnim su učinili mađarski glumac Bela Lugosi 1931. godine u filmu „Dracula“ i Christopher Lee 27. godina kasnije, te Gary Oldman 1992. godine. Lugosi i Lee bili su Nolittina glavna inspiracija za lik Bele Rakosija, čije je prezime zapravo Korasi, ali ga je po vampirskim običajima anagramski obrnuo u Rakosi. Barun Bela Rakosi mađarski je plemić i vampir star barem 700 godina, a u 17. stoljeću zagledao se u mladu mađarsku groficu Yleniu Vargu te ju odabrao da mu bude družica u vječnom životu. Preobrazio ju je u vampiricu, a kada ju je njen zaručnik Alexander Wallace pokušao spasiti, Rakosi ga je ubio. Od tada ga ona mrzi, i razišli su se na krunidbi austrijske carice Marije Terezije u Beču 1740. Rakosi je nakon toga još otprilike stoljeće ljudima pijuckao krv obilazeći stari kontinent, pa je preselio u Ameriku.
  • Nolittin je Rakosi bio prvi vampir u Bonelli kući, a ove smo godine u ljeto obilježili 50 godina prvog susreta Zagora i Rakosija. Devet godina kasnije Castelli piše Rakosijev povratak, a tradiciju nastavljaju Mauro Boselli i Rafaelle Della Monica 17 godina kasnije trećim susretom Zagora i Rakosija. Boselli je ubacivanjem Ylenie Varge u toj priči proširio vampirski svijet, te slijedi priča o njoj. Potom preuzima Jacopo Rauch, i u suradnji s Della Monicom donosi nam priče Vampirica Ylenia i Vampiri.
  • Rakosi se pojavljivao i u cameo ulogama, prisjećam se priče „Dan pravde“ u kojoj se Zagor, kako bi se održao budnim da ga Kirbyjevi plaćenici ne zaskoče, prisjeća prvog susreta s Rakosijem (nažalost, biseri iz Dnevnika su izrezali te stranice u priči „Trenuci zebnje“). Ili Čikove prestravljenosti u priči Krilati osvetnik (još jedna neobjavljena priča od strane Dnevnika), jer je vjerovao da iza misterioznih događaja stoji Rakosi. Tu je i Čikov smiješni san („Crvena orhideja“) u kojem mu krvavice poslužuje chef Wonderful Restauranta, glavom i očnjacima sam Rakosi, no blentavci iz Dnevnika preveli su Rakosijevo ime u Reks, kao da se radi o nekakvome psu, a ne punokrvnom mađarskom plemiću, k tomu vampiru. Također, Rakosi se pojavljuje prilikom Zagorove duhovne inicijacije kako bi spoznao tajnu Drevnih u Caponeovoj priči „Hiljadu lica straha“ , te u još jednoj njegovoj, „Mrtva šuma“, u kojoj se pojavljuje u Čikovoj noćnoj mori.
  • Vrijedi istaknuti i omaž koji su autori odali prvom susretu Zagora i Rakosija u Mister Noovoj priči i naslovnicom i na stranicama 78, 85 i 86 (Libellus izdanje).
  • U ovoj petodijelnoj priči iz sage o Rakosiju Rauch je spojio Nolittine likove (doktor Metrevelić, njegova kći Aline i Albert Parkman), Castellijeve (građani Bergvillea, napose Josif, sestra mu Maida i njihova majka) i one Bosellijeve (Ylenia Varga, pukovnik Korasi i Samiš paša, barunica Frida Lang i zaručnik joj Manfred Moor, Janoš, Imre, farkalskodoi).
  • Str. 1-5; Della Monica vodi nas ulicama Whitechapela, istim onim kojima je pred kraj 19. stoljeća ubijao neidentificirani serijski ubojica poznat kao Jack Trbosjek.
  • Str. 14-37; ucrtali smo još jedno mjesto na mapi Darkwooda; Močvaru magle. Ovo, za Indijance sveto mjesto gdje šamani idu da dobiju vizije, ime je dobilo po zagušljivim gejzirskim isparenjima.
  • Str. 19-20; na spomenicima Albertu i Alini su uklesani datumi. Nisu baš jasne, ali čini se da godine rođenja pišu 1797. ili 1795., a vidljivo je da su te godine pogrešne jer je Zagor desetak godina stariji i od Aline i od Parkmana. U vezi toga Rauch je rekao da je to pogreška koja je nažalost izbjegla ispravak jer ju nitko nije primijetio. U stvarnosti, osim imena, nadgrobni spomenici su morali biti nečitki.
  • Str. 52-57; geg Čika u kojem pokušava nasamariti Drunkyja Ducka i nije originalan, nešto slično o zamjeni identiteta već smo vidjeli. Inače se Drunky ranije pojavio u priči s vampirima: Bosellijev povratak Rakosija u kojem dostavlja Zagoru intrigantno pismo potpisano s Korasi, i u Rauchovoj „Vampiri“ u kojoj dostavlja Metervelićevo pismo o zabrinjavajućim događajima u Greenwilleu.
  • Prvi se put pojavljuje Tonka u priči s vampirima, doduše samo u prvoj priči i u maloj ulozi, šteta što sa svojim krvnim bratom nije pošao na ovo putovanje.
  • Str. 36-37; referenca na Stokerovog Drakulu koji ukletim brodom Demetra stiže u London.
  • Str. 46; Tonka govori o zamku iz Bosellijeve priče.
  • Doktor Metervelić (Nolittina verzija Drakulinog arhetipskog neprijatelja, profesora Abrahama Van Helsinga) naše gore list, iz Karlovca se doselio u Ameriku sa kćerkom Aline nakon tragične prošlosti koju su pokušali ostaviti za sobom, no ona ih je stigla i tamo. Prvi su se put pojavili u „Zagor protiv vampira“, potom u Castellijevom povratku vampira. Metervelić se pojavio u Burattinijevim pričama Tajanstveni izvor i Puni Mjesec, te u Rauchovoj priči.
  • Str. 72; Zagor se referira na biblioteku pukovnika Korasija iz Bosellijevog povratka Rakosija, u kojoj su između stotina knjiga o vampirima Calmetova, Davanzatijeva i de Plancyjeva.
  • Str. 102; Rauch je našao način da admirala Nelsona spomene u priči, kao i feldmaršala Radetzkog na str. 224.
  • Str. 110-111, u Londonu smo, a Rauch poštuje tradiciju pri Zagorovom dolasku u veliki grad, gdje se zbog nesporazuma sukobljava s policijom. Vidi priče Akt nasilja, Sotonski Mortimer.
  • Str. 122; Zagora i Čika kontaktira skupina klinaca, londonskih siročadi u službi pukovnika Korasija koji im tepa da su njegove propalice iz East Enda, aludirajući tako na “The Irregulars of Baker Street” iz Sherlocka Holmesa, vidi ovdje.
  • Pukovnika Korasija (Bosellijeva verzija Van Helsinga) i njegovu desnu ruku Samiš-pašu upoznali smo u Bosellijevom povratku Rakosija. Pukovnik je daleki Rakosijev rođak i njegov najveći neprijatelj, kao i Zagorov saveznik u borbi protiv tog nadvampira.
  • Str. 142; povijesno točno, a više o tome pročitajte ovdje.
  • Našim junacima u potrazi za Rakosijem u Londonu pridružuje se narednik Greg Streadle iz Scotland Yarda, a kojim Rauch aludira na na inspektora Grega Lestradea iz priča Sherlocka Holmesa.
  • Barnabas Reed je fizionimiju lica dobio po Tomu Cruiseu iz filma „Intervju s vampirom“ u kojem je tumačio malicioznog vampira Lestata.
  • Na kraju druge priče (str.180) pukovnik Korasi pokazuje da nije veliki stručnjak za vampire kakvim se prikazuje jer je zaboravio temeljni aspekt njihove moći u najvažnijem trenutku priče, no to je nužna činjenica za potrebe radnje koja će naše junake odvesti na stari kontinent.
  • U Čikovom dijalogu na stranici 214 sugerirano je da su naši junaci doživjeli neke zanimljive pustolovine na putovanju od Londona do Beča, vidjet ćemo hoće li nam ih netko u dogledno vrijeme i ispričati.
  • Nikada nismo saznali kako je Rakosi postao vampir, a Rauch na stranici 230 nudi moguću verziju.
  • Str. 341-342; Frida pokuša ugristi Zagora za vrat, a Čiko ju zaustavlja križem, inspiracija je iz Coppolinog filma „Drakula“ u kojem Mina pokušava ugristi za vrat svoga zaručnika Jonathana, a Van Helsing ju zaustavlja križem.
  • Str. 394; Rakosi parafrazira Drakulinu „Listen to them, the children of the night. What sweet music they make.”
  • Tri vampirice na stranicama 398-407 inspirirane su seksi vampiricama i Drakulinim mladama iz Coppolinog filma u kojem ih tumače Florina Kendrick, Monica Belluci i Michaela Bercu.
  • Tematsku naslovnicu 19. broja Zagorianite, fanzina posvećenog svijetu Duha sa Sjekirom, pogledajte ovdje.

Moj prvi susret s Belom Rakosijem, tj. s baronom Rakonom kako su ga dnevnikovci prekrstili, bio je jednog ljetnog dana 1984. na jednom od štandova u ulici odmah do Kvatrića. U moru stripova ukazalala se klasična atmosferična horor naslovnica s vampirom koji se diže iz lijesa, a nad njim je moj najomiljeniji junak Zagor, te sam uzbuđeno i na brzinu prelistao strip i skužio da je ovo kraj priče. Pitao sam prodavača ima li prijašnji broj, i na moje sveopće oduševljenje brzo je pronašao ne jedan, već dva; „Zagor protiv barona“ i „Noć demona“. Ljudi moji, do tada nisam znao da se Zagor i s vampirima sukobljavao, a još me veće iznenađenje čekalo tijekom čitanja, jer jasno je da su se Zagor i Rakosi ranije sukobili, samo, u kojim je to pričama bilo?!

Imao sam onomad većinu Zagorovih priča objavljenih u Zlatnoj seriji i Lms-u ali ni jednu s prvim i sudbonosnim susretom, pa sam idućih godina grozničavo pokušavao nabaviti te priče. Malo mi je pomogla priča koju sam u međuvremenu nabavio, jer u njoj Čiko sanja čitatelju smiješan san, njemu pravu noćnu moru u kojoj se kao chef restorana pojavljuje Rakosi nudeći mu krvavice. Aha, znači, to je moralo biti u pričama prije, samo je opet pitanje u kojim, zaključih šerlokovski. Nije tada bilo interneta, pa sam tražeći po naslovu u popisu svih stripova do tada izašlih pokušavao dobiti odgovor. Ključna riječ pri traženju je bila vampir, no ništa nisam našao, ni slično tomu. U stvari, sjećam se da sam naišao na naslov „Sablasna noć“ ZS broj 263, pa sam pomislio da bi ta priča možda mogla biti prvi susret, no bijaše u pitanju drugi najpoznatiji lik iz horor fikcije, Frankensteinova verzija sadržana u profesoru Talbotu i njegovoj čudovišnoj kreaciji Moloku. Tek sam desetljećima kasnije, kada sam se vratio stripovima i Zagoru, saznao da je Nolittin rijedak upad u horor žanr donio prvi susret s Rakosijem desetak godina prije Castellijeve priče, baš kao što sam doznao da Dnevnik taj susret nikada nije objavio. Tu veliku nepravdu ispravio je Ludens, i konačno sam mogao pročitati ono za čim sam kao klinac bezuspješno tragao i toliko žudio. Nisam ni slutio kakva me intenzivna i dramatična priča čeka.

Nolittina gotovo vjerna transpozicija lika Drakule u Zagorov svijet ovo je ljeto navršila 50 godina i početak je noćne more u kojoj će se Zagor prvi put suočiti s krvožednim nemrtvim, prenoseći tako atmosferu mita o vampiru i stvarajući priču iznimnog intenziteta, sa svim onim klasičnim tradicijama tog žanra; od vampirovog neodraza u ogledalu, do češnjaka, križeva i sunca kao glavnih vampirovih neprijatelja. Nakon inicijalnog Čikovog gega humor brzo zamjenjuje mučna, bolje rečeno tjeskobna atmosfera, kako i dolikuje naslovu prve priče. Tijekom putovanja događaju se uznemirujući događaji s misterioznim smrtima, dok čudna ciganska kola, koja su dio male doseljeničke karavane, nastavljaju posve ravnodušno unatoč strašnim događajima oko njih, ljubomorno čuvajući unutrašnjost kola. Nolitta ide pretpostavkom da je većina čitatelja gledala filmove o vampirima, posebno one Christophera Leeja, i da čitatelj shvaća tko je unutar kola. Dakako da mi čitatelji, iako se ne pojavljuje, znamo da je u pitanju vampir jer su njegovi učinci jasno vidljivi rupicama na vratovima žrtava iz kojih je nestala sva krv, no Nolittin cilj je dramatično povećati napetost i osjećaj tjeskobe putnicima neobjašnjivim događajima, jer Zagor i članovi male karavane pokušavaju shvatiti ono što mi čitatelji već znamo. Čak je i napisano u naslovu druge priče, na jednoj od ponajboljih Ferrijevih naslovnica koja priziva sjećanje na Murnauovog Nosferatua. Ni u toj drugoj priči Nolitta ne gubi na atmosferičnosti, prelazeći iz neizvjesnosti u dramatiku, no ni tu Nolitta ne otkriva odmah sav užas, jer slijede sekvence u kojima barun Rakosi, nepobjedivi Gospodar tame, u Čikovim gegovima pronalazi nepremostive protivnike, koji ismijavaju svu njegovu zloću, okrutnost i užas koji on utjelovljuje.

Ukratko, Nolitta i Ferri su me na najbolji mogući način saživjeli s pričom do te mjere da im mogu oprostiti nekoliko detalja koji su mi u ovoj priči upitni, poput toga da se Rakosi plaši improviziranog neposvećenog križa, novi mu je dom u crkvi i na posvećenom tlu-mjesta koja po svim pravilima vampirologije oni izbjegavaju, ili sukob Zagora i Rakosija, gdje vampir, iako bi mogao golim rukama rastrgati Zagora, okreće leđa i bježi pozivajući u pomoć svoje odane Cigane. Ipak, blažena je ova nedoumica oko nedosljednosti koje nimalo ne utječu na užitak čitanja prvog susreta, uranjajući u napetu atmosferu do te mjere da kada se Rakosi spušta stepenicama poželite viknuti: Čuvajte se ljudi, to je vampir! Međutim, kada naši junaci, zahvaljujući lucidnome doktoru Meterveliću, otkriju pravu ćud šarmantnog mađarskog plemića, Nolitta radi nekoliko dramatičnih krešenda sa Zagorom i Rakosijem u prvome planu, koji kulminira dvobojem u zoru.

Jedna od najboljih scena ikad u serijalu, a jedinu pravu manu ovoj priči našao sam u tek tridesetak stranica „Tragične zore“ jer sam očekivao još šezdesetak stranica napetosti, užasa i Rakosija, tako da je ostalo malo razočarenje. Šteta što Nolitta nije produžio središnji dio priče ubacujući Rakosija kako pije krv ljudima u Fairmontu, iz kojeg dolaze Metrevelić i njegova kći Aline. No za takvu klasičnu horor atmosferu pobrinut će se devet godina kasnije Alfredo Castelli u Bergvilleu.

Što reći o Castellijevom Rakosiju? Tu sam vrlo emotivan i smatram ga među Castellijevim najuspješnijim pričama, i općenito jednim od najboljih povrataka jednog Zagorovog neprijatelja u čitavom serijalu. Možda se ne mjeri s „Tjeskobom!“ po kvaliteti, ali vrlo dobro drži usporedbu po intenzitetu iskorištavajući potencijal onih vampirskih elemenata koji su ostali neizraženi u slavnoj Nolittinoj epizodi, a upravo su to prizori koji Castellijevu priču čine nezaboravnom: zastrašujući lik male vampirice Maide, kao i dojmljivi prizori vampirizmom zaraženih stanovnika Bergvillea koji izlaze noću, a ono malo ljudi sa strahom i zebnjom se zakračunava u kuće (koliko je zlokokobna atmosfera u Bergwilleu spektakularna i sugestivna dovoljno govori činjenica da će ju Ade Capone evocirati kada Zagor i Čiko uđu u Novi Salem), ludilo doktora Metervelića uzrokovano činjenicom da bi se vampir mogao vratiti, hipersenzibilni Čiko s viskom, pokušaj vampirizacije Aline, Rakosijev upad u sobu zgodne plavuše i zarivanje očnjaka u njen meki vrat, dijalog Rakosija i Zagora između zidova crkve kao kulminacija trenutka napetosti u kojem se verbalno sudaraju dva neprijatelja pokazujući svoje suprotne filozofije, zastrašujuća scena Molnara koji je preživio linč i bacanje u provaliju, te cijeli taj slijed u kojem oslobađa Josifa, a zatim, iscrpljen, prepušta se na milost i nemilost bijesnom vampiru koji mu lomi kičmu-sve su to prizori koji su duboko utisnuti u kolektivnu svijest stare garde Zagorovaca.

No iznad svih tih prizora moram istaknuti Rakosijevio uskrsnuće, zastrašujuće svome u ritualu: dovoljno je bilo njegov pepeo namočiti krvlju nedužnog stvorenja, i prije svega kapljom krvi onoga tko ga je ubio-Zagora, a sve se odvija za vrijeme pomrčine, dok sile prirode pokazuju svoj bijes. Fenomenalan slijed dočaran Ferrijevim mračnim i sugestivnm crtežom. Upravo ti nezaboravni detalji, a ima ih još, dokaz su Castellijeve vještine u stvaranju dramatičnih narativnih situacija.

Vampir se vratio, ali ne isti kao prije. S tim u vezi, sjećam se šarma profinjenog mađarskog plemića predstavljenog u Nolittinoj priči, šarma koji ovdje, iz opravdanih razloga, potpuno izostaje. Ovdje je prijetnja već poznata, pa nestaje mogućnost prikrivanja vampirske Rakosijeve naravi. Castellijev je Rakosi više vampir, a manje mađarski plemić kakvog nam ga je Nolitta predstavio, a ta „degradacija“ ide do te mjere da je Rakosi našao sebi novo prebivalište, nedostojno njegova plemićkog porijekla. Istina, smjestivši ga u pećinu, Castelli ga je degradirao, ali ja si mislim da je to možda povezano s Rakosijevim uskrsnućem koje je izvedeno na tom mjestu, pa po nekim čudnim vampirskim običajima Rakosi je zbog toga vezan za pećinu/obitavalište. Tja, čudna su sorta vampiri.

Uz sve to imamo i nekoliko podzapleta, a najvažniji je onaj da si Rakosi traži nevjestu. Opet, ništa čudno, jer Castelli se vodi Stokerovom idejom iz knjige i iz filmova C. Leeja. Izabrao je Aline, kćerku doktora Metervelića i Parkmanovu suprugu. Zgodna vampirizirana mladenka bila bi savršena osveta doktoru. S tim u vezi me malo zasmetao Alinin pokušaj vampirizacije, jer Rakosi čeka izlazak Mjeseca pa će ju nožem usmrtiti-klasičan Kandraksov način kojim prinosi krvne žrtve svojim mračnim bogovima, pa mi je tim više čudniji takav vampirov postupak.

Drugačiji je odnos i sa Zagorom, i opet opravdano. Ovdje nije toliko izražena Rakosijeva želja za osobnom osvetom Zagoru jer ga prepušta vampiriziranim seljanima, već Castelli želi Rakosija pretvoriti u arhineprijatelja, pa je stoga njegova glavna motivacija da stvori svoje kraljevstvo i da vlada svijetom-tipična megalomanska ambicija svakog arhineprijatelja u serijalu, ambicija koja pokazuje zastrašujući predznak njegove zle vladavine u Bergvilleu. Vampir zapravo kroz svojevrsnu zarazu pretvara sve stanovnike malog grada u svoje robove, a to će stvoriti ozbiljan moralni problem Zagoru, jer unatoč tome što ih svi seljani pokušavaju ubiti, Zagor shvaća da nisu odgovorni za svoje postupke jer su pod vampirovim utjecajem, pa ne može odgovoriti pretjeranom silom.


Isto tako, ovdje Rakosi ima moć preobrazbe u šišmiša-jedan klasični element iz filmova o vampirima. Opet, s tim u vezi, u Nolittinoj priči u jednoj sekvenci veliki šišmiš lupa o prozor koji se odmah potom otvara i pojavljuje se Rakosi, navodeći nas tako na pomisao da se šišmiš preobrazio u Rakosija, ali brzo tu magičnu komponentu demantira, budući da Rakosi bježi kroz prozor spuštajući se bršljanom. Vjerujem da je ta fascinantna scena stvorena da nam u biti govori sve i ne govori ništa, to jest Nolitta je to prepustio slobodnoj interpretaciji čitatelja. Dakle, ne vjerujem da Nolittin Rakosi ima sposobnost preobražaja u šišmiša, budući da bi tu sposobnost definitivno iskoristio u najkritičnijoj situaciji, kao što je to uradio Castellijev, kasnije i Bosellijev.


Ako je između Zagorova prvog i drugog susreta s Rakosijem prošlo devet godina, ovaj put je prošlo 17 godina. Izgleda da je Sergio Bonelli popustio pred pritiskom čitatelja jer je onomad, najavljujući skori povratak Hellingena („Demoni ludila“), izjavio da bi treću priču s Rakosijem u glavnoj ulozi bilo nemoguće izvesti jer bi se ponavljala i vampir je, po njegovu, svoje dao. Ipak, desetak godina kasnije, Boselli dobiva zeleno svjetlo i predstavlja priču koja je totalno drugačija od prve dvije.

Boselli kreira mnoštvo novih likova, od kojih će neki biti temelj za iduće priče s vampirima i Rakosijem. Od iznimno dobrog i zastrašujućeg krvavog prologa koji se odvija u Europi, preko darkvudske močvare, pa sve do novog Rakosijevog skrovišta, Boselli implementira vampirsku groficu Yleniu Vargu; novi, osvježavajući i vrlo zanimljiv lik koji, zajedno s uvođenjem farkaskoldoija (vrste vukodlaka iz mađarske mitologije), pridonosi originalnosti priči. Ylenia Varga, mađarska grofica vampirica, trebala je u ovoj priči biti rangirana niže od Rakosija i Fride; Zagorova arhineprijatelja i Zagorove prve i jedine ljubavi, no Ylenia ih je oboje zasjenila svojom fascinantnom, zastrašujućom i složenom karakterizacijom i definitivno je među najboljim likovima koje je Boselli stvorio, a i općenito u Zagorovom svijetu, i da nije bilo nje, ova priča ne bi bila toliko dobra.

No idemo mi na Belu Rakosija, koji se dosta razlikuje od Nolittinog i Castellijevog. E sad, ako ste mislili da je Castelli degradirao Rakosija smjestivši ga u nekakvu pećinu nedostojnu njegove reputacije, što tek onda kažete za Bosellija koji ga je smjestio u ghost town gdje siroti vampir čeka da naiđe neki usamljeni traper kako bi se napio svježe krvi?! Što reći o ludoj starici koja ga je spasila od sunčevih zraka i zamijenila s pokojnim mužem?! Spašen od strane lude starice, on tamo živi s njom kako bi upravljao svojim carstvom. Ali kojim carstvom? Kakva je tek to degradacija jednog mađarskog plemića, k tomu nadvampira, jer ovdje je on nadvampir koji dominira drugim vampirima i snagom i mentalnim moćima, a star je najmanje 700 godina. Ha, tom Bosellijevom karakterizacijom Nolittin i Castellijev Rakosi djeluje kao novopečeni vampirčić, no iako ga je ovdje Boselli „nabrijao“, Rakosi je izgubio sve ono što ga je krasilo. Nema više ni traga profinjenom Nolittinom plemiću i sumornom Castellijevom vampiru.

Što da vam kažem, meni je on više uznemirujući u nekim scenama dok priča kako će se osvetiti ili u retrospekciji pukovnika Korasija gdje ide po bojištu i pije krv ranjenih vojnika, negoli u akcijskim sekvencama sa Zagorom. Kako ne sažaljevati sirotog Rakosija koji se pojavio tek u finalu, samo kako bi opet „umro.“ Čak mi i njegova „smrt“ izgleda trivijalna naspram smrti Nolittog i Castellijevog Rakosija i previše je lako predvidjeti da će, prije ili kasnije, Rakosi nesumnjivo biti spašen od ne baš vjerodostojne smrti. Ali sve u svemu, ipak me osvojio Bosellijev stil pripovijedanja i njegova strast prema temi, i jer je ulogu protagonistice koja spašava Zagora povjerio Yleniji Vargi.


Po svemu sudeći Rakosijeva „smrt“ je povoljno utjecala na Bosellija jer se mogao fokusirati na svoju kreaciju, stvarajući tako svojevrsni spin-off s Yleniom Vargom, protagonisticom idućih priča s vampirima. Boselli shvaća da je pogodio s likom Ylenije i ponovno ju vraća, još više se usredotočujući na njezinu dvosmislenost podijeljenu između ljubavi, spasenja i vječnog prokletstva. Neki bi mogli pomisliti da su egzotični Karibi neobičan ambijent za priču o vampirima, takoreći nespojiv jer su poznati po svojim sunčanim plažama, no Boselli odmah pojašnjava kako stvari stoje. Prolog od gotovo 30 stranica odmah nas pušta u srž priče, predstavlja nam atmosferu i neprijatelje, a odmah je jasno da ćemo imati posla s čistom avanturom s horor implikacijama. Kao što to često radi, Boselli voli miješati žanrove, i temi broda duhova dodaje vampire, pa čak i ljudoždere, a dodaje i temu reinkarnacije davno izgubljene Ylenijine ljubavi u liku britanskog kapetana Aleca Wallacea.

Boselli je ovdje izgradio egzotičnu karipsku priču o kanibalizmu, trgovcima robljem, vampirima i mornarima, priču o ljubavi i smrti. Posebno je dojmljivo odradio Ylenijino stupanje na scenu na otoku ljudoždera. Ako se prisjetite Nolittine priče, trenutka kada se vampir pojavljuje u Parkmanovoj sobi gdje namjerava dovršiti ono što je započeo, i Boselli koristi sličan intenzivni narativni moment s likom Ylenije Varge: kada ljudožderi čekaju dolazak božice Mjeseca, a zarobljeni kapetan Vega svoju sudbinu. Tu je Boselli izvrsno pogodio s iznenađenjem Zagora i Čika ukazanjem Ylenije Varge, tako zavodljive i istovremeno monstruozne.


U ovoj kratkoj, ali likovima vrlo bogatoj i radnjom intenzivnoj priči svjedočimo usponu i padu Ylenije. Vampirica ovdje poznaje sreću i bol, ljubav i mržnju. Prikazana je kao nesretno biće, neprestano u potrazi za davno izgubljenom ljubavi, i na taj ju način Boselli ponovno potvrđuje kao negativca s kojim je lako suosjećati. Onomad je spasila Zagora od Rakosija, a on nije od onih koji zaboravljaju određene usluge i stoga neće propustiti priliku da joj uzvrati, stvarajući tako jedan od najdvosmislenijih završetaka Ylenijinom sudbinom.

Peta epizoda vampirske sage u biti je nastavak prijašnje priče. Efektnog naslova „Crna krila noći“, priča je po drugi put bez Rakosija, s Ylenijom Vargom koja namjerava dovršiti započeto: vampirizirati reinkarnaciju njene davne ljubavi Aleca Wallacea. No nije ju napisao Boselli, već Jacopo Rauch, konstanta idućih priča o vampirima, no zbog složenosti radnje i raznih podzapleta, učinkovitog korištenja brojnih likova i njihove odlične karakterizacije, imate dojam da je u pitanju Boselli. Rauch piše svojevrsnu krijumčarsku avanturu, s britanskim pomorcima koji su sudjelovali u lovu na opasnog Le Loupa, vođu velike družine nemilosrdnih krijumčara. Usred ove izrazito realistične priče u kojoj se pojavljuju i Indijanci, Rauch ubacuje Yleniu da malo začini radnju. Rauch je, poput Bosellija, ušao u Ylenijinu srž i unatoč tome što je vamprica, ergo negativka, uspijeva izvući njenu dvosmislenost.

Na čelu mornara nalazimo Aleca Wallacea i druge likove iz prethodne vampirske avanture, koja je završila Ylenijinim razbijenim snom o vječnoj ljubavi zahvaljujući Zagoru, pa ne čudi što je vampirica ovdje posebno nasilna. Ako je ljubavna priča između Ylenije i Aleca obogatila prethodnu priču jer je dala dubinu liku Ylenije: od krvožedne zvijeri do zaljubljene žene, kao i stvorila prekretnicu u priči s iznenađujućim paktom o savezu između nje i Zagora, ovdje se sve ruši: njih dvoje se mrze i razmjenjuju obećanja osvete i smrti, no sve su to prazne i beskorisne riječi jer niti jedno od njih ne čini ništa što bi drugome naudilo, ali na kraju Rauch posljednji obratom zaslužuje moj aplauz. Ylenia pokazuje svoju ljudskost donošenjem teške odluke, te se mora još jednom oprostiti od ljubavi svog života.


Vrijeme prolazi, a barun Bela Rakosi nastavlja spavati svoj vampirski san tko zna gdje, a možda je i mrtav. No isto tako, vodeći se činjenicom da u Zagorovom svijetu negativci ne umiru olako, Rauch drži Rakosija u stanju pripravnosti kao odsutnu, ali neumitnu prijetnju. Najbolje o tome svjedoče Piccinellijeve naslovnice za šestu priču s vampirima, jer na dvije od njih je Rakosi! Konačno, pomislih. Vratio se opaki krvopija, pa da vidim kako će plesati pod Rauchovom palicom.

No naslovnice su navlakuša za sve nas koji smo se ponadali novom ukrštavanju Zagorove sjekire i vampirovih očnjaka. Da ne budem krivo shvaćen, Rakosi se ovdje konačno pojavljuje ali Rauch korisi stari narativni trik kojim Rakosija drži uvijek u pozadini, kao zlokobnu prijetnju; uznemirujuće čudovište o kojem svi razmišljaju, kojeg se svi boje i mrze. On je pokretač radnje, motor oko kojeg se vrte svi postupci likova i, iako se pojavljuje u par retrospektivnih stranica i na kraju u jednoj vinjeti, Rakosi ovdje ispada impozantan lik koji se ističe u kaosu izobilja vampira koliko ih se ovdje pojavljuje. Praktički se barun poigrao sa svima njima, a nekima i dobrano naraugao; uvijek je bio korak ispred svih, a svi, od Svateka do Ylenije i Zagora bili su samo pijuni u njegovoj igri. Praktički se vratio svojoj izvornoj ulozi odgođene prijetnje koju mu je Nolitta namijenio, a Rauch je to iskoristio na najbolji mogući način, kao i ubacivanjem jakog narativnog momenta s Ylenijom Vargom i Zagorom. Moram se ovdje osvrnuti na Rauchove riječi, kada je jednom prilikom rekao u vezi te dirljive scene, da su mu Buratini kao urednik i Boselli kao kreator lika kazali, da što se njih tiče, sudbina Ylenije Varge je u njegovim rukama.


Priznajem da bih se i ja, kao i autor, dvoumio oko njene sudbine, no bio sam siguran da će ju Rauch ubiti. Njezina bi smrt dala toliko potreban ton tragedije ovoj priči u kojoj se Rakosi sprda sa svima, njezina bi smrt definitivno podigla ovu priču na razinu potresne i gorke emotivnosti odavno neviđene u serijalu, njezina bi smrt Rauchu osigurala status hrabrog i beskompromisnog autora, no izgleda da je lijepa i zavodljiva vampirica začarala i samog Raucha, koji čini nezaboravan završetak sa Zagorom koji ne dopušta Yleniji da umre. Naravno, u ovom slučaju etički problem postoji, jer spašavanjemYlenije Zagor dovodi u opasnost živote svih onih koje će grofica morati ubiti da bi ostala živa, jer kako sama kaže: „Ubijam jer moram živjeti.“ Ipak, Zagor još jednom pokazuje sažaljenje prema ženi koju u dubini srca ne smatra čudovištem već nesretnim stvorenjem, kako je jednom prilikom rekao.

A Rakosi? Po njegovom zlobom nacerenom osmijehu u epilogu, jasno je da nas čeka još jedan susret.

Već više od deset godina priče o vampirima povjerene su Jacopu Rauchu, koji je spasio lik Ylenije Varge i koja će se zasigurno ponovno pojaviti, i postavio temelje za ovu dugu avanturu u kojoj se Zagor suočava s barunom Rakosijem na njegovome tlu, u onom što bi trebao biti njihov konačni obračun. Taj dugoočekivani susret bio je proklamiran i reklamiran najavama za europsku odiseju, a neki zanjesenjaci i sanjari s ovog foruma išli toliko daleko da su prognozirali prolazak Zagora i kroz ove naše krajeve kako bi dostigao svoj cilj; Rakosijev sablasni zamak na Karpatima. No Rauch je imao na umu drugi itinerar. Iz Darkwooda cipelcugom u Bergwille (mjesto drugog sukoba Zagora i Rakosija), potom brodom do Londona, pa Dunavom do Beča, iz kojeg vlakom krećemo na dug put do Olmica, no zbog krvavih i tragičnih okolnosti iskrcavamo se negdje u šumama Breclava, pa pješke do manastira Sveti Jeronim, potom konjima do Kremnica, pa na jug do granice s Mađarskom do Balaša i konačno do Vučjeg vrha, gdje se nalazi Rakosijev zamak.

Sada ćemo raščlaniti i analizirati svaku etapu tog putovanja. Kao prvo, malo sam razočaran, jer europska odiseja svela se na ovih pet priča (+ jedna, vidi u zanimljivostima), od kojih je inicijalna u Darkwoodu. Dakle, što se „odiseje“ tiče, zaboravite na to, jer nakon obračuna s Rakosijem, Zagor je već u Darkwoodu i bije ljuti boj protiv znate već koga. Uredništvo se nemušto pokušavalo opravdati izlikom da duge odiseje više nisu funkcionalne i da su sami čitatelji bili protiv toga. Samo, ja se pitam koji su to čitatelji, biće fantomski, utvare u njihovim uredničkim glavama, jer su brojni talijanski čitatelji sručili na njih tsunami kritika i nezadovoljstva zbog te pogrešne i nepravedne odluke.

Što se tiče prve etape, Darkwooda, Rauch aklimatizira čitatelje prologom u kojem je posve jasno da centar priče mora biti što bolnija osveta baruna Rakosija Zagoru, no to sam i očekivao. U prologu neophodnom za razvoj priče Rauch ubacuje Manfreda Moora, a gdje je on, tu je negdje i Frida, pa je posve je jasno da će se Rakosijeva osveta temeljiti na egzistencijalnoj drami ovo dvoje likova. Uznemirujuća scena u kojoj Manfred nakon noćne more shvaća da ogledalo ne odražava njegovu sliku jasna je aluzija na Rakosijev povratak, u koji će biti uključeni i ovi likovi dvosmislenog i nesretnog odnosa između sebe, kao i sentimentalni trag koji Fridu još uvijek veže uz Zagora. Tu sam pomislio: k vragu, pa ovo je Boselli uradio, zašto ga Rauch kopira?!

Ako je netko u tih nekoliko stranica prologa imao i zrnce sumnje da je Rakosi u pitanju, ono je raspršeno u darkvudskoj Močvari magle; zlokobni dvorac koji se pojavio u magli močvare, grobovi nad čijim nadgrobnim spomenicima pišu imena nekih najbližih prijatelja Zagorovih iz prvog i drugog sukoba s Rakosijem, prijeteći lik obavijen crnim ogrtačem… Ukratko, početak koji obećava.


Da Rauch zna napraviti zlokobnu atmosferu svjedoči i trenutak ponovnog susreta Zagora i Čika u Bergvilleu s brojnim protagonistima iz prethodnih epizoda s vampirom, tj. onih Nolittinih i Castellijevih: doktor Metrevelić, Aline, Albert, Maida, Josif, njihova majka i stanovnici malog mjesta, a slijed stranica u kojem se seljani vraćaju pod utjecaj vampira pun je neizvjesnosti i napetosti. Prednost ove priče je u tome što se, iako se zapravo ne događa puno, atmosfera gradi konstantnom Rakosijevom prisutnošću koja lebdi kroz cijelu priču, kao što je to prethodno bilo u priči „U potrazi za Rakosijem“.

U drugom broju avantura se seli u London, a priča postaje još čvršća i još više intrigantnija. Ako smo u prvoj priči imali radnju prožetu sugestivnim elementima prikazanim Zagorovim zlokobnim vizijama i noćnim morama koje se potvrđuju pismom Fride Lang, i prijetećom, gotovo opsesivnim Rakosijevom prisutnosti koja lebdi kroz prvu priču a da se on ne pojavljuje, u londonskom okruženju imamo više akcije u koju se uključuju vampiri pod vodstvom Barnabasa Reeda, Bijelog kralja, kojeg je Rakosi vampirizirao. Dakle, više akcije, ali i više dramatike i emocionalne napetosti koja se temelji na egzistenciji Fride Lang.

Ako je Frida Lang u Bosellijevoj priči bačena u vrtlog horor i fantastičnih zbivanja, ali u kojima nije izgubila sliku tvrdoglave i hrabre heroine koju sam zapamtio iz Nolittine legendarne priče, moram naglasiti da je važnost njezine figure Boselli zagušio prevelikim brojem drugih likova i zasjenio ulogom Ylenije Varge. Vraćam se na Nolittinu priču, jer noć provedena sa Zagorom tijekom opsade Kiowa jedan je od najrealističnijih trenutaka u serijalu, koji je Fridu izdigao iz klasične zamjenjive uloge lijepe žene koju treba spasiti/ tvrdoglave i hrabre heroine. U tom kontekstu, u Bosellijevoj mi priči trenuci njihove intimnosti izgledaju isforsirano: Zagor pocrveni kad je opet vidi nakon toliko vremena, no s obzirom na to kako je završila njihova “ljubavna priča” u „Posljednjoj žrtvi“ to je sasvim prirodna reakcija, i zato me Zagorovi izrazi poput „moja ljubavi“ nisu baš uvjerili u Zagorove osjećaje prema Fridi, no Rauch se kloni takvih ispraznih izraza kada se oni opet susretnu. Moram naglasiti da su mi Rauchove kratke intimne sekvence između Zagora i Fride koji padaju jedno drugome u zagrljaj bez riječi bile intenzivnije i realnije od Bosellijevih.


Prvi dio europskog putovanja bio je dobar, s Rakosijem koji, poput duha, lebdi kroz cijelu priču od Darkwooda do zloglasnih londonskih dekadentnih uličica, a na scenu se vraća pukovnik Korasi, lovac na vampire kojeg je Mauro Boselli stvorio za svoju priču, zajedno sa svojim odanim Samiš-pašom. Cijela je priča prošarana tragovima, pretpostavkama i istragama koje pronalaze vrhunac s izazovom protiv Barnabasa i njegovih vampira na jednom doista originalnom mjestu. Barnabas je klasični Rauchov vampir odlično okarakterizirane osobnosti, ali kojeg Jacopo eliminira, neću reći u žurbi, ali tek mu je poslužio za ovu priču. Ostali vampiri, tja, klasični Rauchovi vampirčići: sikću, piju krv, prijete, skaču, napadaju, ali ih je lako poraziti. Svi su oni tek gomila drugorazrednih vampira koji se lako poražavaju, a čak ih se ni djeca ne plaše, a što je najgore, tako uklanjaju karizmu s Rakosija.

Vrhunac napetosti dosegnut je s nekoliko stvarno odličnih obrata: trenutak kada pukovnik Korasi shvaća zamku u koju su upali, Zagorova utrka s vremenom i scena u kojoj pronalazi zaraženu Fridu, a Rauch čitatelja zagrijava za ono što će se dogoditi i za sukob koji će se iz Londona preseliti na Karpate mračnom završnom vinjetom Rakosijevog dvorca iz kojeg dopire njegov jezoviti pobjednički smijeh. Ovo je kraj londonske epizode koja je, iako je tek uvod u pravu borbu s barunom, jako dobra, a ako bih tražio zamjerku ona bi išla u smjeru samog Londona, jer ga, nažalost, brzo napuštamo. Bilo bi lijepo imati bar još priču ili dvije smještene u prijestolnici najvećeg kolonijalng carstva tog vremena.


Što se tiče crteža, o Raffaeleu Della Monici nema se što reći što nije rečeno u ovih skoro 30 godina njegove karijere u Zagorovom serijalu. Ovog, meni jednog od najomiljenijih crtača nismo pretjerano često viđali zadnjih godina. Prisjećam se maxija „Dezerteri iz utvrde Kenton“ i njegovog posljednjeg rada u redovnome serijalu, a to je bilo prije šest godina, i gle, baš Rauchova priča s vampirima i Rakosijevim povratkom na scenu. Je li pogrešno reći da je u ovome trenutku na vrhuncu svoje karijere? Mislim da nije. Sa stilom kojeg je godinama sve više usavršavao, prepoznatljivim među tisuću drugih, radi još jednu Zagorovu priču, u kojoj oživljava likove iz pedesetogodišnje sage o Rakosiju.
U ovoj je dvodijelnoj avanturi Della Monica stvoro odlične prizore velikog emocionalnog utjecaja, poput sna u kojem Zagor vidi nadgrobne spomenike svojih prijatelja ili masovne opsjednutosti cijelog sela, sjajno žonglirajući darkwoodskom divljinom, pograničnim mjestima i mračnim tjeskobnim ulicama Londona. Žao mi je samo što nije nacrtao posljednje tri priče, one u kojima se vraća Rakosi.

A Ylenija, gdje je ona? E, to sam se i ja pitao, a upravo njome Rauch započinje trostruki nastavak koji je pak nacrtao Walter Venturi. Venturi mi je u ovoj trećoj priči, u biti njegovoj prvoj, dobar. S gotičkog pogleda na Rakosijev dvorac i Ylenijinie neizvjesne sudbine brzo se, iz mračne atmosfere, transformira u crtača punog života prikazom dugog Čikovog gega, bečkih palača i ulica punih života iz devetnaestog stoljeća. Venturi preuzima pod svoje dugo i opasno putovanje naših junaka s ciljem da ubiju Rakosija kako bi spriječili Fridin preobražaj. Prva stanica je Beč, a nakon Čikovog gega (ništa posebno i nešto slično već viđeno), Rauch ubacuje kontrapunkt; tužnu i melankoličnu scenu kada naši junaci kočijom prolaze ulicama Beča, a Frida žali što ga Zagoru nije mogla pokazati u drugačijem kontekstu. Mene je taj prizor dirnuo, priznajem.

Krećemo na dugo putovanje vlakom do granice Slovačke i Mađarske, ali u šumama Breclava dešava se krvavi brutalni napad na naše junake. Cijela ta treća priča posvećena je preživljavanju male grupice hrabrih pred naletima Farkaskoldoja, Bosellijevih vukodlaka koje Rauch implementira u ovaj dio priče, i to prilično dobro, moram naglasiti. Većina priče je u biti jedan dug slijed akcijskih scena pomiješanih s horor atmosferom i da se sažeti u Čikove tjeskobne riječi na kraju: „Prvo Manfred, zatim Ylenija, a sad Samiš i pukovnik…Polako ali sigurno ostajemo bez prijatelja i saveznika.“

Detaljnije analizirajući razvoj priče uočit ćete Rauchovo uobičajeno ubacivanje mase likova, od kojih mnogi odlaze nakon što se iscrpi njihova narativna funkcija, a to vas čeka i u ostatku priče, s mađarskim domoljubima, seljanima, Rakosijevim podanicima, a koji će također nakon nekog vremena ostati bez funkcije. Rauchov izbor koji poštujem i u prigodnom je kontekstu, jedino mu zamjeram na slaboj iskorištenosti Janoša, Manfredova vjerna suborca. On, naime, nakon odličnih zastrašujućih scena s tri nemilosrdne vampirice, nestaje iz priče.


Konačno Rakosi postaje glavni lik priče: nakon što je dugo stajao u u sjeni, nakon što smo ga vidjeli u par retrospekcija, pratili njegovo djelovanje na daljinu preko posrednika, kad ustane iz lijesa, Rakosi se osjeća zadovoljno jer je sve krenulo u njegovu korist i konačno izlazi na scenu, i to jači nego ikad. U prošlosti se Zagor uvijek uspio boriti s njim, dok je ovdje u prvoj borbi odmah poražen. No nažalost, taj prvi susret dva stara ljuta protivnika nema atmosferičnosti kao njihovi prijašnji susreti, imam razočaravajući osjećaj da se dogodio na gotovo neformalan način lišen emocionalne napetosti, lišen intenziteta i dramatike (vidi stranice 385-387). A i Venturi kao da se kolebao u završnoj priči, većina tabli su dobre, neke i odlične, neke prilično razočaravaju, kao što je prvi sukob Zagora i Rakosija koji gubi na atmosferi i emocijama upravo zbog statičnog crteža. Primjerice, prva izravna konfrontacija između Rakosija i Zagora (str. 387-395) po meni slabo funkcionira upravo zbog načina na koji su likovi, njihovi pokreti i ekspresije nacrtani, a da ne spominjem nekoliko flashbackova Nolittine priče (str. 379-381), gdje je usporedba s horor-mračnom atmosferom velikog Galliena Ferrija u Venturijevoj izvedbi očajna.


U svakom slučaju ova mi duga priča izaziva dvojake osjećaje; u nekim dijelovima Rauch je dobar, s nekim, i to onim najvažnijima, me razočarao. Evo najzorniji primjer: što idete dalje kroz ovu dugu priču čini se da situacija postaje sve očajnija za naše junake, bez šanse za pobjedu, a sva ta sablasna i tjeskobna atmosfera, građena pretežno noćnim scenama uronjenim u klasične, snijegom prekrivene i tihe krajolike Karpata, dovela je do frenetične trke s vremenom o kojoj ovisi Fridina sudbina između ljudskog života ili vječnog života u tami. Čini se da je sve na vampirovoj strani, Rauch stranicu za stranicom oslobađa zlo na Karpatima; Rakosi uzima svoj plijen u selu, tri sablasne vampirice kolju svoju rodbinu (e to su vampiri kojih se bojiš), izdajom jednog važnog lika Rakosijevi podanici uništavaju prijetnju, a okovana Ylenija u Rakosijevom dvorcu ne može preokrenuti situaciju, i tako do velikog finala.

Iskreno, kako sam se bližio kraju, nisam mogao zamisliti kako će Zagor pobijediti u ovakvim uvjetima, no onda Rauch takvu odličnu atmosferu banalizira s deus ex machina rješenjem. Moram ovdje pohvaliti Rauchov način kako je Čika implementirao u završno poglavlje; nešto slično poput Nolitte, i učinio Čika toliko odlučnim u suprotstavljanju Rakosiju da vampir bježi. Tu sam se pitao nije li ta prekrasna scena, koja je prekretnica priče, mogla (i trebala) ostati na Čikovoj hrabrosti, jer ono što me ovdje zasmetalo je Metrevelićeva bijela magija + kamenčići vulkanskog porijekla sadržani u nekakvome talismanu koji je neutralizirao Rakosijeve moći. Ma ne možeš mi na takav priprost i infantilan način pristupiti najvažnijem dijelu priče, pomislih. Takvom banalizacijom najvažnijeg dijela priče apsolutno je obezvrijedio Zagorov govor: „Odanost, prijateljstvo, osjećaj bratstva…To su vrijednosti koje hladno zlo u Rakosiju ne može razumjeti…ali to je ono što će nam dati snagu da se suočimo sa svim strahotama koje nam je taj monstrum pripremio…i da ga pobijedimo zajedno.“

Ironija u finalnom sukobu je jasno primjetna: znači jedan arhineprijatelj koji toliko dugo čeka svoju osvetu, pripremi sjajan plan, sve ide njemu na ruku, namami svoje neprijatelje na njegovo tlo, jači je nego ikada prije i onda se finale svodi na gotovo komičan bijeg. Recite da sam u krivu, ali Rakosijev bijeg iz dvorca meni izgleda neuvjerljivo i isforsirano, totalni antiklimaks.

I zašto je, pobogu, Rauch uradio kraj koji ostavlja otvorenu mogućnost za Rakosijev povratak? Ta imao je sve da dostojno završi jednu sagu koja traje pedeset godina; konačno smo na Rakosijevoj rodnoj grudi, on je jači nego ikad prije, naši junaci su u velikim nevoljama i što ti više treba?! Mogao je na epski način završiti priču: mogao je zabiti kolac u vampirovo srce i odsjeći mu glavu, te potom izložiti njegove ostatke suncu, a zatim raspršiti pepeo i spaliti ogrtač. Mogao je ubiti Rakosija, uz emotivan Zagorov govor o konačnom oproštaju nakon 50 godina tjeskobe i straha.

Bio bi to dostojan kraj jednog od najvećih Zagorovih neprijatelja i ne vjerujem da bi čitatelji zamjerili Rauchu, bar ja ne bih. Ionako je po meni Rakosi sve rekao, nikada opasniji od ovoga neće biti i baš zbog toga se iskreno nadam da je mrtav, no svjestan sam da Rauch nije htio na definitivan način stati na kraj sagi o Rakosiju. No trebao je, jer ako smo išta naučili o neprijateljima-povratnicima svih ovih desetljeća, to je da veliki negativci moraju ustupiti mjesto novima inače upadamo u monotoniju, a često i degradaciju i ponižavanje tog neprijatelja. Mrcvarit će tog strašnog krvopiju dok ga ne srozaju u potpunosti, do mjere da se ogadi čitateljima, kao što je to Burattini uradio s Hellingenom, a Chiaverotti s Kandraksom.

A Frida i Zagor? Ono što je Rauch dobro izveo i kroz cijelom pričom odlično upravljao je egzistencijalna drama Manfreda Moora, koji je prava žrtva priče. Cijenim ovaj Rauchov potez jer je eliminacijom Manfreda dao vjerodostojnost cijeloj priči, a i otvorio prostor Zagoru i Fridi za buduće susrete. Naravno, ja na to gledam kao na još jednu propuštenu Rauchovu priliku da začini radnju: zamislite samo scenu u kojoj Zagor mora zabiti kolac u Fridino srce, njegov izraz boli i očaja, te potom gnjevan i izvan sebe kreće u lov na Rakosija?! To je epski finale dostojan 50 godina tjeskobe i straha, a ne ova limunada. Vraćajući se na stvarnu priču, rastanak Zagora i Fride djeluje mi suhoparno, ono, ajd bok, ajd bok, jer svi mi stari čitatelji uvijek nešto očekujemo kada se Zagor i Frida sretnu i na kraju rastanu. Definitivno se na kraju priče Rauch trebao potruditi oko njihova odnosa, s nekim promišljanjima o njihovoj međusobnoj privrženosti ili jasnim Zagorovim riječima o boli koju bi osjećao da ju je zauvijek izgubio.

Još jedna kritika, posljednja. Osim što mi se ne sviđa Venturijev izričaj Ylenije, jer ima nešto karikaturalno i nedostaje njen senzualni šarm kojeg Venturi neuspješno kompenzira izraženijim dekolteom, moram se obrecnuti i na Raucha. Ovdje je imao Yleniju, ali, nažalost, ništa konkretno s njome nije uradio kroz čitavu ovu dugu priču. Okovao ju je u Rakosijevom zamku, malo nam prezentirao njene mentalne moći u finalu (kako banalan pristup toj karizmatičnoj vampirici) i dao nam flashback u kojem Ylenia postaje i malo predobra, gubeći šarm izmučenog stvorenja postavljenog između dobra i zla do te mjere da čak i poštedi dvojicu nasilnika koji su maltretirali prostitutku. Stara Ylenija bi im se krvi napila. Više sam ju volio zbog njene dvosmislenosti; vampirice koja je zadržala dio svoje ljudske strane, ali je bila neću reći zla, već mračna, i nikada nisi bio sigurnan što će učiniti.

Meni sve ovo izgleda kao da je Rauch napisao ovu dugu priču (inače prepunu implicitnih i eksplicitnih referenci na Nolittinu i Castelijevu priču s Rakosijem, kao i na Stokerovog Drakulu, što otkriva Rauchovu nemaštovitost u pristupu) kako bi Ylenija mogla vratiti Zagoru uslugu što ju je spasio sigurne smrti u „Vampirima“ i poštedio ju je Rakosijeve osvete samo iz jednog razloga; da bi na kraju mogla reći Zagoru da je njihovo primirje završeno, da bi u drugome trenutku kazala da su oni od sada suborci. Suborci u čemu? Već vidim srozavanje Ylenijinog lika u idućim pričama u kojima ona postaje apsolutno pozitivan lik, a ne vampirica žedna ljudske krvi. Rauch, razuvjeri me da griješim, i kad bude sljedeća priča o vampirima, vrati joj dimenziju negativca koja pripada njenome liku.

Naprijed

ZG VCZS 28 Zombiji u Darkwoodu

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • Ukupna ocjena 92%

    10, 10, 8, 8

    Najbolja dosad epizoda,sto se tice Zagora protiv Rakosija.

    Crtez nije fenomenalan,ali je zato prica i scenarij vrhunska.

    Naslovnica nije bas blistava...Inace epizoda ima rekordnih broj

    stranica, cak 472 str.,...

    28.09.2022
    16:26:00 sati
    gogowins
    uredi
  • J.Stickman

    Ukupna ocjena 88%

    9, 9, 8, 10

    28.09.2022
    20:02:00 sati
    J.Stickman
    uredi
  • macca1985

    Ukupna ocjena 94%

    9, 9, 10, 10

    Fenomenalna epizoda, odličan crtež i vrhunske naslovnice! Uživancija i napetost od početka do kraja! Bravo, Rauch!!!

    29.09.2022
    07:05:00 sati
    macca1985
    uredi
  • prop_ovednik

    Ukupna ocjena 62%

    5, 5, 8, 8

    Da krenemo od kraja - zadnja naslovnica malo kvari dojam, inace bi ocjene bile vece tu. Crtez je, sveukupno gledano, dosta dobar... 

    Prica? Moguce da ce biti koji spoiler!

    Da opet krenem od kraja, nakon 5 sveski priprema epskog zavrsetka dobili smo jos jedan zbrzan, zmrljan i nagli kraj, koji u sebi nije sadrzavao ni epskog, ni velikog, ni slavnog... Rauch je malo pokrao ideje Jacka Trbosjeka, malo starog Drakule, ubacio sve likove koje su bolji scenaristi vec kreirali u jedan ogroman buckuris i... deri rodjo! Na kraju je jos dodao par svojih likova, pa eto i veceg nereda. A kad nije vise znao sto bi odradio je deux ex machinu, Chico spasava dan tajanstvenim artefaktima, mocni nadvampir odmah pada na koljena i gotov je. Koliko su Rauchu smetali mnogi likovi najbolje pokazuje cinjenica da je Fridu odmah "bacio u frizider", odnosno dao joj ulogu ljepotice u nevolji, a Ylenu Vargu stavio u lance i okove, pa da tamo ceka kraj price... Aj bato, kani mi se falsih ideja...

    Neka srednja ocjena ide radi prvog dijela price, to je jos koliko-toliko drzalo ritam, davalo uvod, budilo nadu da ce biti grande finale, ali avaj, corak. Nije problem kopirati tudje ideje, ali kad se to izvede bez srca i maste, ne dodje se daleko. Rauch je pokazao odredjen potencijal da pise solidne do dosta dobre price, ali ne vidim tu potencijal za one najvece stvari, sve me lagano strah buducnosti koja ceka naseg najdrazeg Zagora.

     

    29.09.2022
    07:59:00 sati
    prop_ovednik
    uredi
  • Ukupna ocjena 50%

    4, 3, 7, 8

    tone se sve dublje i dublje i dublje i dublje. rauch odradio ovo ko najobicniju tezgu, buratinizacija coveka. i tako do u beskraj...

    29.09.2022
    09:16:00 sati
    kasper
    uredi
  • bonjovi4ever

    Ukupna ocjena 83%

    8, 9, 8, 8

    Posljednjih par godina svi ti novi Zagori su mi ili razočarenje ili eventualno prosjek. Možda je svaka deseta priča vrijedna spomena, što će reći solidna. Rauch mi je također postao prosječan i nisam ovdje imao prevelika očekivanja. ALI ova podulja priča je, barem s pripovijedne strane, iznenađujuće kvalitetno napisana i meni je bila uzbudljiva za pročitati, ni u jednom trenutku zamorna, odnosno kako to često Bure zna napraviti. Scena s vukodlacima u vlaku mi je također bila prava horor poslastica, a također su mi se svidjele i posvete, kao i reference kojima radnja obiluje. 

    Po pitanju crteža Venturi me pomalo razočarao, odnosno nije mi djelovao da je baš na svojem vrhuncu i samo donekle parira (većinom) odličnom della Monici. No, i dalje je crtež na dosta visokoj razini, odnosno ima podosta upečatljivih i pamtljivih vinjeta i svakako ću se jednom vratiti ovom stripu.

    Osobno najbolja Zagorova priča koju sam pročitao u posljednjih par godina. Ima svojih mana, ali daleko od toga da bi iste umanjile konačni utisak.

    29.09.2022
    11:12:00 sati
    bonjovi4ever
    uredi
  • jasa

    Ukupna ocjena 51%

    5, 3, 6, 9

    Sve pohvale za recenziju, vrhunska!

    Fan sam vampirske i vukodlačke, a i svake srodne tematike i kad se to spoji sa fanstvom prema Zagoru, uzbuđenje za takvim pričama postaje dječije, tako je bilo i ovdje. Sve ranije priče sa vampirima i vukodlacima u Zagoru su mi bile ili dobre (Tamna krila noći) ili odlične (sve ostale, Bosellijev Rakosi mi je vjerovatno omiljena priča u čitavom serijalu) pa sam i ovdje očekivao mnogo pogotovo uzevši u obzir dužinu priče i to da je scenarista, u posljednje vrijeme jedini koji ima smisla na Zagoru, Rauch. I jbg, nije bilo baš tako.

    Neko je odlično rekao, ovdje je Rauch dožio Burattinizaciju :) Nastavak je copy s foruma.

    Pročitao sam Rakošija! I to u jednom dahu. Uživao sam kao dijete, ali kad se sve slegne, dojam je razočaravajući. Prva sveska je vrhunska, pršti od tjeskobe, obećava puno, ali već druga, iako je sam dolazak u London odličan, pokazuje besmisao dolaska u isti. Ostala tri broja su puna akcije, ponekih dobrih detalja, ali i bezveznih likova i banalnosti. Rauch je počeo kao Boselli, ali je brzo pao na nivo modernog Burattinija. Sve je nekako nabacano i banalno da se ne mogu oteti dojmu da je Zagorova ciljanja publika populacija 8-12 godina, a može bolje. Pa Rauch je to super uradio u "Husarima" nedavno, kako sad ovako. Još crtež, auuu, ko dade Venturiju da crta tri nastavka. Prvi dio s Londonom je trebao biti inteligentnije smišljen, trebao je imati makar tri nastavka. Drugi dio je morao crtati neko drugi i to ili Pesce, moj favorit, ili Laurenti/Chiarola jer je možda previše za Della Monicu sve, morao je biti duži s obzirom na sadržaj, likovi su morali biti bolji, dublji pa da se nekad i vrate. Rauch je ovaj put najviše prišao Stokerovom Drakuli iako je vidljiva inspiracija iz mnogih djela. Ovo je vjerovatno priča sa najviše krvi u Zagoru, ima i ispadnutih očiju, odrubljenih glava (kako je Bure ovo dozvolio, a i ovi iznad :O, naravno, meni je to plus). Osjećao sam se domaće čitajući drugi dio kada je Zagor jako blizu (Slovačka/Austrija), ali je preloše da se nije prikazalo više tadašnjeg ambijenta Centralne Evrope, možda i neki dobar filler. Da se vratim na Venturija, generalno nije loš, neke stvari je nacrtao super, ali vampire, vukodlake i žene preloše crta, a oni nose ovu priču, trebali su mu dati neki filler u Beču, tu bi bio super. Tuga, zagorovska tuga, ogroman potencijal, Rauch je super, ali su trebali dovesti Bosellija da mu asistira ovdje, ipak je Rakoši prebitan nemesis i nije zaslužio ovakav tretman tako blizu svom domu :) Naslovnice sjajne, prva za TOP 5 ikad, druga tako-tako, čudan prizor, ostale odlične. Della Monica sjajan još jednom, 10ka!!! Venturiju 8ica za prikaz gradova i običnih stvari, 2 za scene sa čudovištima, dakle ukupno 2.

    29.09.2022
    13:06:00 sati
    jasa
    uredi
  • Ukupna ocjena 100%

    10, 10, 10, 10

    Nove epizode Zagora uopće ne čitam, čak im niti posebnu pažnju ne poklanjam jer su niškoristi... Ali, ova je izvrsna, dogodi se poneka poput ove...

    29.09.2022
    20:41:00 sati
    žalosna_sova
    uredi
  • Descender

    Ukupna ocjena 58%

    6, 4, 7, 7

    Najvećim dijelom sterilno i banalno. Bilo mi je apsolutno svejedno kako će likovi završiti. 

    Jedina scena vrijedna pomena je ciganin u plamenu.

    Crtež od ispodprosječnog do solidnog, pa na nekim vinjetama i do vrlodobrog.

    29.09.2022
    20:44:00 sati
    Descender
    uredi
  • Hercule Poirot

    Ukupna ocjena 90%

    9, 9, 9, 9

    Kad bi barem svaki novi Zagor ovako izgledao.. Rakosi je Zagorov ultimativni protivnik i to treba naglasiti, što scenaristički nije lako i lagano, ali ovdje je Rauch, globalno, napravio dobar posao. 

    02.10.2022
    13:11:00 sati
    Hercule Poirot
    uredi
  • Ukupna ocjena 100%

    10, 10, 10, 10

    06.10.2022
    09:46:00 sati
    benx40
    uredi
  • Ukupna ocjena 78%

    8, 7, 8, 9

    13.10.2022
    14:50:00 sati
    Dalibor.V
    uredi
  • Ukupna ocjena 87%

    9, 9, 8, 9

    26.11.2022
    21:05:00 sati
    suply1
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum