Priča počinje dolaskom Indijanca - samotnjaka Medveđa šapa u selo Seneka s namjerom da zaprosi ruku mlade Indijanke u njenog oca. To je proces koji ima istu proceduru kao da se kupuju krumpiri. Donio mu je dekice, tomahawk, pušku i neke ogrlice u zamjenu za kćer i uz to obećao kako će njegovoj kćerkici biti super jer eto, on je dobar lovac pa će biti mesa i kože za pokrivače. Biti će sita i neće joj biti hladno. Ovo nije kritika upućena samo autoru Toninelliju, već na općenitu iskrivljenu sliku o Indijancima u većini priča western žanrova.
Slika 1. Samouvjereni prosac
Mnoga istraživanja kulture srednjeameričkih Indijanaca dokazala su kako su u suštini bili puno suptilniji. Kao argument tome bi spomenula Red Rocks Arts & Crafts festival koji se održao na prostoru Hrvatske, gdje su posjetitelji uz izložbe nakita i umjetnina mogli i poslušati mnoge izvedbe autohtonih indijanaca na flauti. Flautu su zbog njenih nježnih tonova prozvali "ljubavnim instrumentom". Iz toga se da zaključiti da su indijanski mladići trošili određenu energiju na šarmiranje djevojaka za razliku ovoga što vidimo u stripu “Zeleno blato”. Po stripu ispada da je sva šarmerska energija bila utrošena na oronule starce. No, vratimo se na priču. Bez obzira na deke i ogrlice koje je Medveđa šapa donio otac Leptirovog krila ga je morao odbiti iz prostog razloga sto je njena ruka već obećana Pegavoj lisici, mladom ratniku Seneka. Nakon čega je ovaj cijeli uvrijeđen što je odbijen, izazvao tuču sa Pegavom lisicom. Usljedila je "sofisticirana" borba dva mužjaka za ženku, upravo onako kako možemo vidjeti u dokumentarcima Nacional Geographica, kada se dva lava bore za lavicu. Slatko, zar ne? Na sreću lijepe Leptirovo krilo, pobijedio je upravo onaj koji joj se sviđa, a Medveđa šapa napušta selo uz riječi da će se osvetiti.
Ubrzo nakon toga je uslijedilo vjenčanje na kojemu su prisustvovali Zagor i Čiko. Obred vjenčanja se sastoji od ceremonije u kojoj mladenka kanuom odpliva do ocvijetalog stabla usred močvare te ubere cvijet za mladoženju kao simbol svoje čednosti. Dok su uzvanici sa obale promatrali mladenku, neka tajanstvena ruka ju je povukla u močvaru. Naravno, Zagor skače prvi u vodu, čak prije i od ljubavi njenog života koji se par stranica prije grčevito mlatio sa konkurencijom. Ponekad je za samu priču bolje da se Zagorov lik decentralizira. Mislim, svi mi znamo i nikad nećemo posumnjati u Zagorovu brzinu reakcije i njegovu superiornost nad drugima. No to bi se nekako oprostilo da u onom trenutku kada Pegava lisica napokon odluči skočiti otac indijanke nije upitao "Kuda ćeš Pegava Lisice?" (A što misliš gdje će? Žena koju voli je u životnoj opasnosti. I to na dan vjenčanja. Pa neće valjda otići sa frendovima na biljar?)
Slika 2. Zagorova bezuvjetna plemenitost
Prva sumnja za zlodjelo je pala na Medveđu šapu, ali intriga i neizvjesnost samog čitatelja u kojoj bi se pitao "je li on ili nije?" je uništena prije nego što je i počela. Već na 16. strani, prije nego li je Leptirovo krilo nastradala, u vodi je nacrtano kretanje siluete koja nije ljudska. Nedugo zatim, nakon porcije bubotaka koju je Medveđa šapa ni kriv ni dužan dobio, Zagor susreće čudovišnog čovjeka žabu kako masakrira Leptirovo krilo. I kreće u istragu nebi li rasvijetlio pojavu tih čudovišta. Trag ga dovodi do vojničke predstraže koja je nedavno nikla na obližnjem otočiću. Njuškajući po utvrdi otkrio je tajanstveni laboratorij. Paralelno sa Zagorovom istragom, odvija se radnja u kojoj nekolicina vojnika lovi ljude žabe u cilju da zataškaju njihovu pojavu. Možda bi im uspjelo da Zagor nije stao na put. U samom vrhuncu priče imamo dosta akcije u kojoj vojnici love čudovišta, Zagor lovi vojnike, a Čiko ostavljen da kaska za Zagorom lovi Zagora. Misteriju rasvjetljava pojava profesora Veribeda, koji objašnjava kako su ljudi žabe pokus pod palicom majora Aspreja. Nekakvim genetskim inženjeringom su nastojali obične ljude učiniti boljim plivačima i roniocima u svrhu da lakše ratuju na vodi. Budući da je pokus skrenuo sa predviđene putanje, mladići podvrgnuti eksperimentu su se pretvorili u monstruozna bića, nadljudske snage, lišena svega ljudskog u njima. I što je za vojsku najvažnije - oglušena na zapovijedi i bez mogućnosti kontrole. Karakter prof. Veribeda je ostao na onoj tankoj liniji koja se nalazi između negativca i pozitivca. Njega su eto zarobili i on je morao slušati zapovijedi. Unatoč tim traljavim opravdanjima, meni osobno je kao lik drag i dobrodošao u epizodama. Ponajviše kao simbol genija kojeg će ljudska priroda uvijek prije iskoristiti u destruktivne svrhe.
Slika 3. Ode glava!
U raspletu priče u kojem se vojnici bore sa zadnjim primjerkom čovjeka žabe, autor pretjera sa Zagorovom plemenitosti. Naime, Zagor nije za to da se čudovište jednostavno ubije. Citiram - "Odvešću ga negde gde će moći da živi u miru, nikom zlo ne nanoseći. Ako se dobro sećam ovde se nalazi pećina sa podzemnim jezerom bogatim ribom. Dovoljno je da se zatvori ulaz u nju pa da se ovo stvorenje izoluje". Na što Veribed odgovara - "Odlična ideja, mislim da će mi ovo pomoći da nastavim da živim." Možda ga je trebao poljubiti, pa bi se iz žabe pretvorio u princezu. Osim što je Zagor izuzetan po pogledu snage on je također izuzetan geotehničar. Bez ikakvih bušotina i geofizičkih istraživanja on dobro zna sustav pećina i podzemnih tokova rijeka (koje su uz to puna ribom bez obzira na količinu svijetla), pa može sa sigurnošću procijeniti dobru izoliranost ovog čudovišnog bića. A Veribed će moći mirno spavati. To što je kolateralnu žrtvu iz čovjeka pretvorio u žabu, neće mu remetiti san sve dok se istog ne ubije. Upravo tako, Zagor i Veribed su tolike dobrice da nemaju srca ubiti čudovište koje je izmasakriralo Leptirovo krilo, koje je stiskom ruke zdrobilo lubanju vojniku, koje sa jedno 30 metaka u sebi trči bez problema i uz to još slini na usta dok se glasa - "irrrhhhhh". Da ga poželite za kućnog ljubimca. Sva sreća što mu je najveći bed guy major Asprej raznio glavu dinamitom. Taj majorov čin je toliko razbjesnio Zagora da je cijeli laboratorij stukao u papar, te zapalio.
Slika 4. Tako su Indijanci zavodili! Joshep FireCrow koji je porijeklom Cheyenne. Njegovo umijeće sviranja flaute donijelo mu je nekoliko nominacija za Grammya.
Sve ove sitne nelogičnosti spadaju u domenu nelogičnosti koje su oprostive stripu čija je jedina namjena razbibriga i zabava. Jedina prava kritika je isprazna Čikova figura. U ovom primjerku može se viditi samo jedna polusmiješna situacija susreta njega i čovjeka žabe. Mislim da nema pravog opravdanja za toliko malo humora. Toninelli je svojevremeno radio na parodijama Strip Wars, te satiričnim djelima na račun Mussolinija i kao takav morao bi imati potencijala za smijeh. Čikova pojava sama u sebi ima element parodije što je dobro tlo za izroditi malo smijeha. Kada bi još u jednadžbu stavili i Donatellija koji pomalo iskarikira lica likova, pitam se zašto kombinacija Toninelli - Donatelli nije donijela više smijeha.
Naslovnice su odlične. I u jednoj i drugoj se osjeti zlokobna atmosfera močvare koja miriše na nevolju. Pun mjesec uvijek daje dojam nećeg mistično - stravičnog. Mogu biti zadovoljni i najstrožiji kritičari Ferrijevih proporcija, koje moraju biti u dlaku sa Da Vincijevim partenonom koji simbolizira čovjeka savršenih proporcija.
Osobno sam s ovom epizodom zadovoljna. Za neki moj okvir i ukus bilo bi odlično kada bi se razmaci između izvrsnih Zagorovih epizoda punili ovakvim pričicama. Mene kao čitatelja u tom slučaju sigurno neće izgubiti.
.jpg)
.jpg)
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.gif){kind=avatar}
