
Prije točno pola vijeka pisac J.R.R.Tolkien je napisao kultni roman "Lords of the rings". Tiziano Sclavi očigledno inspiriran ovim romanom djelomično je ugradio njegove likove i događaje u ovu priču, te mu možemo biti zahvalni što nas je pripremio za kino, jer ova Zagorova priča, objavljena prije 20 godina, nesumnjivo predstavlja preteču filma koji gledamo danas. Jednostavno rečeno: Ova priča se čita nekoliko puta.
Priča počinje mirno, čak prepoznatljivo, sa ludorijom Drunky Ducka i Čika, ali nakon što je Zagor pročitao pismo svog prijatelja trapera i otvorio "Knjigu vremena" vidi se da će radnja biti magična u svakom smislu. Izdvajam fenomenalan prikaz i raspored slika majstora Donatellija, što je vjerojatno njegovo najjače oružje u "borbi" sa Ferrijem. Na strani 20: silueta nakaznog stvorenja, zatim krupni pogled na zločesto lice mačjih očiju i na kraju zvuk grmljavine koja budi Čika iz bezbrižnog sna. Ova dva kaiša koji predstavljaju ulazak sila zla "na mala vrata" u Darkwood su, za mene lično, "najozvučeniji" dio svih stripova o Zagoru, jer se osjećam kao da zaista čujem grmljavinu ležeći na krevetu kao mali Meksikanc. Njegovo ponašanje prikazuje jezu koju osjeća dijete u svakom od nas dok iščekuje da se malo stvorenje približi krevetu. Čiko spokojno leži vjerojatno kao i mi u trenutku dok čitamo. Kad god se sjetim ove priče ova scena mi prođe kroz glavu kao jedna od najupečatljivija zbog svoje jednostavnosti i doze horora koju nesumnjivo ima. Već za stranicu ili dvije Čiko se našao u susretu sa malim zločestim patuljkom i u stvarnosti doživio situaciju koja sliči na onu koju je, vjerojatno, svako od nas doživio u snu dok pokušava da bježi ili govori, a ne može od straha ili nemoći. Kasnije, u kući trapera, nedovršena strana dnevnika koja prethodi smrti Zagorovog prijatelja, fijuk vjetra i rasplamsala vatra koja se širi kao u nekom lošem snu ponovo ulijevaju jezu i podsjećaju u kakvu se stvar Zagor umiješao. Ova epizoda je izdavana u Italiji tokom jeseni 1981.godine, oko 5 godina prije nego je krenuo Dylan Dog, najveći poduhvat Tiziana Sclavia. On se pokazao kao odličan scenarista horora i tada. U ovaj strip je ubacio jednostavne, bez krvi i noževa, elemente horora koji se teško ostvaruju, poput onih iz filmova Vincenta Pricea kad zebnja i strah postoje, a nigdje nema konkretnog protivnika.
Prvi nastavak "Plamena lobanja" predstavlja veliki "boom" za čitatelje i samog Zagora. Toliko novih pravila i likova koji u Darkwoodu ne postoje. Kao i mi sami Zagor se u ovoj priči može nazvati promatračem jer nije glavna uloga. On bi mogao spadati u "also staring" odjeljak na odjavnoj špici. Veliki rat dobrih naroda i sila mraka bi tekao bez njega, a da to nitko od boraca ne osjeti. On se zacijelo upleo u priču upoznavši Galada, poslednjeg Riola. Ovdje se susreću Zagorov interes da se vrati u svoj Darkwood pobijedivši Crnog gospodara, volja da pomogne Galadu u borbi za pravdu i slobodu Golnora i Galadova želja da oslobodi djevojku Laru od Crnog gospodara. Upoznavanje mjesta radnje iz prvog djela epizode nastavlja se i u "Na krilima noći". Zaista metaforičan naslov, nema što. Upoznajemo se sa Parvolima (koji su nalik Hobitima), Vilenjacima, Trolima, Zlim gospodarom i drugim likovima koji čine ovaj čarobni svijet. Drugi nastavak nas priprema za glavni okršaj koji će uslijediti u trećem djelu. "Horde zla" su omogućile Donatelliju da se razmaše. Akcija na sve strane. Ostao mi je u sjećanju nesvakidašnji niz od četiri slike u jednom kaišu na strani 25, nakon kojih ide veliki ustanak kosturova u čijoj se pozadini nalazi Mord, desna ruka Zlog gospodara. Donatellijev crtež je onaj pravi. Zbog svoje lakoće crtež nam daje da se koncentriramo na priču i uživamo u njoj. Crte Zagorovog lica, kao i lica drugih likova su veoma izražene (primjeri na stranama: 17 i 22 drugog nastavka). Zlatno doba Donatellija. Ferrijeve naslovnice su stravične i lijepe istovremeno. Jedino je drugoj potpis presječen (kao i u originalu), ali to ne kvari ocjenu. Priča jeste "ukradena", ali prije 20 godina nije postojao film o ovoj temi te se Sclavi mora pohvaliti za ideju da čuveni roman donekle prikaže na papiru. Skrenuti ću pažnju da je on napisao jedine dvije priče o Zagoru gdje je Zagor neko vrijeme bio mrtav. Čovjek izgleda obožava granicu između života i smrti što je najbolje pokazao u Dylan Dogu.
Zagor se dobro uklopio u novi svijet. To što koristi nevidljivost u borbi sa čudovišnim čuvarom Elkinovog groba ili što mu Elkinova magija unosi brzinu u noge ili ga budi iz mrtvih dosta govori o tome koliko su Zagorove sposobnosti nedovoljne za borbu protiv zla u novom svijetu. Kao da nam autor želi pokazati značaj timskog rada. I zaista tim pobjeđuje. Sa svim svojim slabostima i moćima nekoliko "ljudi" osvaja zamak Zlog gospodara i dovodi svijetlost u Golnor. Takav kraj priče se može očekivati i u filmu "Povratak kralja" koji se prikazuje oko Nove godine. Prsten će nesumnjivo upasti u utrobu zemlje poput knjige vremena. Strip, pak, ima nešto što nema knjiga: Promatramo kako pravi čovjek doživljava tu čarobnu zemlju. Kraj trećeg dijela "Horde zla" nas vraća u "dosadni" Darkwood da bi ubuduće ponovo pred Zagorom očekivali indijance, krijumčare oružja, revolveraše... Ova epska fantastika je mnogo zarazna. Daleko nas je odvukla i sad se ponovo treba zabavljati u stvarnom svijetu. Šmrc :-(
Knjiga vremena je ekvivalent čuvenom prstenu. Ona predstavlja tajnu i oružje za vladanje svijetom, tajnu skupljenu između dvije korice koje su kroz mnoge ruke prošle ali nikom sreću nisu donijele. Kao i u petodijelnoj epizodi o Tkaču ova priča se može opisati kao priča sa neuobičajenim mjestom radnje. Nema šume, nema indijanaca (osim u početku), nema klasičnih protivnika već se sve odvija u drugom svijetu, svijetu koji je Tolkien izmislio u vrijeme Drugog svjetskog rata stvarajući "Lord of the rings". Možda su ga stradanja svih naroda tih godina natjerala da kroz priču, koja ne dotiče nama ni jednu poznatu osobu ili narod, predstavi zlo i dobro svakog, pa i našeg svijeta. To je uradio na jedinstven način. Velikom knjigom uspeo je pomoći, nama smrtnicima, da shvatimo grozotu potrebe čovjeka da vlada drugim čovjekom. Ta je potreba postojala vjekovima, postoji i danas. Koliko je Golnor zaista izmišljen neka svako procjeni za sebe.