Godina je 1868., svijet se nalazi usred industrijske revolucije. Osvajanje svemira još je uvijek samo san, ali Claire Dulac, pionirka u istraživanju nebeskog etera, vjeruje da je eter ključ za ostvarenje tog sna. Tvrdoglava u svom naumu, kreće sama balonom u izuzetno riskantnu ekspediciju čiji je cilj dokazati da eter zaista postoji. Dobra je vijest da je bila u pravu, a loša što to ne može ni s kim podijeliti. Godinu dana kasnije njezin sin Séraphin skupa s ocem još uvijek tuguje zbog majčina nestanka, ali nadu im je iznenada probudilo misteriozno pismo iz Bavarske u kojem ih nepoznat netko obavještava kako je pronašao Clairein brodski dnevnik te ih poziva da smjesta dođu. U pitanju je, ni manje ni više, zagonetni bavarski kralj Ludvig koji se potajno bavi izgradnjom revolucionarnih letećih strojeva. Otkriće dnevnika s dokazom o postojanju etera uvjerilo ga je da je njegov san moguć: sagradit će brod s pogonom na eter i osvojit će Mjesec! Ali i druge se države zanimaju za ta istraživanja i u njima vide uznemirujuću praktičnu primjenu. Čemu kolonijalne trzavice oko neke tamo afričke zemlje, kad nam se zahvaljujući eteru nude čitavi kontinenti?
Alex Alice se probio u prvu ligu francuskih stripaša zahvaljujući “Trećem zavjetu”, srednjovjekovnom povijesnom spektaklu i njegovu nastavku “Juliju” te “Siegfridu” koji je temeljen na Wagnerovoj operi “Prsten Nibelunga”. Oba su stripa postigla veliki komercijalni uspjeh, a i kritika ih je jako dobro prihvatila okitivši ih mnoštvom nagrada, stoga se s nestrpljenjem očekivao njegov idući projekt. Kad je 2014. izašao prvi nastavak “Zvjezdanog dvorca” u obliku novina (šesnaest stranica ogromnog, novinskog formata) za relativno malu izdavačku kuću Rue de Sevres, iznenađenje je bilo potpuno. Nadahnut romanticizmom i književnošću 19. stoljeća, ali dobrim dijelom naslanjajući se na romane “Put na Mjesec” i “Od Zemlje do Mjeseca” Julesa Vernea, Alice je stvorio pravo malo remek-djelo. Prvo što upada u oči promjena je crtačkog stila. Umjesto klasičnog crteža tušem, Alice je “Zvjezdani dvorac” naslikao vodenim bojama, očito nadahnut japanskim genijem animacije Hayaom Miyazakijem. Rezultat je izuzetno lepršav, šarmantan i impresivan crtež koji osvaja na prvi pogled, istovremeno bogat detaljima i jasan, uz mrvicu kiča, taman toliko koliko je potrebno kad crtate strip u kojem su glavni likovi kraljevi, carice, svemirski brodovi i dvorci. Akcijske scene su dinamične, sjajno kadrirane i maestralno režirane, a pozadine, kostimografija i scenografija su vjerni i živopisni. Nije ni čudo što je ovaj strip u Francuskoj objavljen u nekoliko formata, od kojih onaj najveći (30 x 40 cm) zaista ostavlja bez daha.
Izvanredan crtež ovdje je, srećom, popraćen i jednako dobrim scenarijem. Alice je očito istesao zanat gotovo do savršenstva, vidi se da je uloženo jako puno truda i promišljanja na razradu i konstrukciju priče, kako bi se na kraju sve sklopilo u skladnu cjelinu. Ritam je besprijekoran, drama je pravovremeno razblažena humorom i gegovima, podjela na poglavlja od 16 stranica jako dobro funkcionira budući da se u svakom otkriva komadić priče, ali i neki novi zaplet koji vas tjera da pohlepno gutate stranice sve do kraja, baš kao i kod Julesa Verna. Istina, u Vitezovima Marsa, drugoj knjizi serijala, primjetan je mali pad, ali samo zato što je prva knjiga tako dobra.
Za kraj bih samo još spomenuo po meni najvažniju vrlinu ovog stripa, a to je činjenica da je napisan za sve uzraste, doslovno za „od 7 do 77“. Današnja strip-publika postaje sve starija i starija pa su takvi „univerzalni“ stripovi velika rijetkost, a želimo li odgojiti nove generacije čitatelja stripa, moramo im dati adekvatne naslove. Srećom, Alice neumorno radi na novim nastavcima tako da će materijala biti. Jedva čekam!
.jpg)
