Nagrada Julesu Radiloviću za životno djelo

U obrazloženju nagrade „Andrija Maurović“ za 2010. godinu, među ostalim, stoji:

Julio Radilović (82), za kolege, prijatelje i čitatelje „Jules“ kako se i potpisuje na svoje radove, jedan je od rijetkih likovnih umjetnika koji su cijelu svoju karijeru proveli kao crtači stripa. U svijet devete umjetnosti zakoračio je 1953. (sa „Neznancem“, kojeg je nastavio crtati nakon Neugebauera, Maurovića i Marksa),  da bi profesionalnu karijeru započeo tri godine kasnije crtanjem licencnih stripova („Fix i Fox“, „Tips i Tops“) za njemačko tržište, ali i  suradnjom s tada vodećim dječje-omladinskim tjednikom „Plavi vjesnik“ (uređivao ga je Mladen Bjažić, prošlogodišnji ponosni vlasnik nagrade „Andrija Maurović“), za kojeg je po predlošcima Zvonimira Furtingera crtao povijesni strip „Kroz minula stoljeća“ i komične „Izviđačke pustolovine“.

Od te 1956. godine, pa u naredna četiri i po desetljeća Julio Radilović crtao je (u realističkoj i karikaturalnoj maniri) strip  za stripom kojima je dao svoj prilog pozicioniranju Zagreba i Hrvatske kao značajnih europskih strip-središta toga razdoblja. Uostalom, njegovi stripovi su  prevedeni i objavljivani na mnogim svjetskim jezicima: engleskom, francuskom, talijanskom, španjolskom, portugalskom  itd.

Osim spomenutog Furtingera, za Radilovićeve stripove tekstove su još pisali Norbert Neugebauer, Marcel Čukli, Nikša Fulgosi, Žika Mitrović, Boris Nazansky, Les Lilley, Mira Beutz, Ivo Miličević, Nenad Brixy, Krešimir Zimonić, Đorđe Lebović, Rudi Aljinović, Ervin Rustemagić itd.

Julio Radilović je čitateljima i kritičarima stripa poznat po svojoj pedantnosti i studioznosti (na pojedine table znao je potrošiti i po tri-četiri dana rada), po privlačnim grafičkim kompozicijama, a podjednako je uspješan u realističkim i karikaturalnim strip-naracijama.

Podsjetimo se i njegovih najvažnijih strip-ostvarenja: „Sherlock Holmes“, „Afričke pustolovine“, „Kapetan Leši“, „Trueblood“, Partizani“, „Din Kol“, „Jaimie Mc Pheeters“, „Međugorje“, „Baća izviđač“…

Spomenimo da je Julio Radilović predstavljen pod nekoliko pojmova u oba izdanja (1975. i 1999) „Svjetske enciklopedije stripa“ urednika Mauricea Horna; da je svoje stripove izlagao na brojnim samostalnim, tematskim i retrospektivnim izložbama u zemlji (Split, Vinkovci, Zagreb, Rijeka…) i inozemstvu (Angoulem, Lucca, Pariz…); a da je od 1985. do 1989. godine obnašao funkciju predsjednika Društva autora stripa SR Hrvatske.

Inače, njegove stripove mogli smo čitati u „Horizontovom zabavniku“, „Plavom vjesniku“, „Našoj smotri“, „Djeca za djecu“, „Našem stripu“, „Studiju“, „Sve oko nas“, „Strip artu“, „Malim novinama“, „Patku“, „Oskaru“, „Večernjem listu“, „Kvizorami“ i drugim izdanjima.

Fadil Hadžić (88) po završetku 2. svjetskog rata kao mladi umjetnik kratkotrajno se bavio i crtanjem  stripova (za listove „Osa“, „Vjesnik“...). Međutim, hrvatski strip Hadžić je prije svega zadužio kada je kao urednik tiražnog humorističkog lista „Kerempuh“, u razdoblju od 1946. do 1949, u vrijeme kada je strip  de-facto bio zabranjen od strane nove komunističke vlasti, stranice tog tjednika otvorio i za komično-propagandne stripove domaćih autora (primjerice, braći Neugebauer) i tako omogućio devetoj umjetnosti preživljavanje na ovim prostorima. Fadil Hadžić će i u listovima koje je tijekom narednih desetljeća pokretao, odnosno uređivao („Vjesnik u srijedu“, „Petko“, „Oko“ i drugima) davati prostora domaćim autorima i samom stripu.